Poslovni broj: P-448/2022-19
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću u pravnoj stvari tužiteljice J.J. iz B. OIB
…, zastupane po pun. M.P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika
P., Z., OIB…, zastupanog
po odvjetnicima iz OD L. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate,
nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 18. ožujka 2024., u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice – T.P., odvjetničkog vježbenika u uredu
M.B. , odvjetnika iz O. te u nazočnosti zamj. pun. tuženika – I.K., odvjetnika iz V., a na ročištu za objavu presude 5. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:… od
01.09.2006. godine, koji su zaključili tužiteljica J.J. (OIB: …)
kao korisnik kredita i tuženik P. d.d. (OIB: …) kao
banka, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 8,58 % godišnje.
II. Nalaže se tuženiku P. d.d., OIB: …, Z., isplatiti tužiteljici J.J., OIB: …, B., iznos od 293,24 EUR/2.209,31 kn zajedno sa zateznom
kamatom tekućom na iznose kako slijedi:
na iznos od 2,70 € / 20,34 kn računajući od 1.2.2007. godine pa do isplate, na iznos od 2,67 € / 20,11 kn računajući od 1.3.2007. godine pa do isplate, na iznos od 2,67 € / 20,10 kn računajući od 1.4.2007. godine pa do isplate, na iznos od 2,65 € / 19,93 kn računajući od 1.5.2007. godine pa do isplate, na iznos od 2,61 € / 19,69 kn računajući od 1.6.2007. godine pa do isplate, na iznos od 2,60 € / 19,56 kn računajući od 1.7.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,57 € / 19,37 kn računajući od 1.8.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,56 € / 19,28 kn računajući od 1.9.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,53 € / 19,03 kn računajući od 1.10.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,54 € / 19,11 kn računajući od 1.11.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,50 € / 18,86 kn računajući od 1.12.2007. godine pa do isplate,
na iznos od 2,49 € / 18,76 kn računajući od 1.1.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,56 € / 49,44 kn računajući od 1.2.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,54 € / 49,25 kn računajući od 1.3.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,48 € / 48,85 kn računajući od 1.4.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,42 € / 48,34 kn računajući od 1.5.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,35 € / 47,84 kn računajući od 1.6.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,29 € / 47,38 kn računajući od 1.7.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,22 € / 46,85 kn računajući od 1.8.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,10 € / 45,93 kn računajući od 1.9.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 5,99 € / 45,15 kn računajući od 1.10.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,01 € / 45,26 kn računajući od 1.11.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 5,91 € / 44,51 kn računajući od 1.12.2008. godine pa do isplate,
na iznos od 6,00 € / 45,21 kn računajući od 1.1.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,96 € / 44,91 kn računajući od 1.2.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,92 € / 44,61 kn računajući od 1.3.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,90 € / 44,43 kn računajući od 1.4.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,79 € / 43,66 kn računajući od 1.5.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,66 € / 42,66 kn računajući od 1.6.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,56 € / 41,87 kn računajući od 1.7.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 5,06 € / 38,09 kn računajući od 1.8.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 4,99 € / 37,56 kn računajući od 1.9.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 4,89 € / 36,84 kn računajući od 1.10.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 4,78 € / 36,04 kn računajući od 1.11.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 4,77 € / 35,97 kn računajući od 1.12.2009. godine pa do isplate,
na iznos od 4,70 € / 35,43 kn računajući od 1.1.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 5,04 € / 37,99 kn računajući od 1.2.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,94 € / 37,23 kn računajući od 1.3.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,85 € / 36,57 kn računajući od 1.4.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,77 € / 35,94 kn računajući od 1.5.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,69 € / 35,36 kn računajući od 1.6.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,56 € / 34,39 kn računajući od 1.7.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,52 € / 34,03 kn računajući od 1.8.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,44 € / 33,49 kn računajući od 1.9.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,36 € / 32,88 kn računajući od 1.10.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,31 € / 32,44 kn računajući od 1.11.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,26 € / 32,11 kn računajući od 1.12.2010. godine pa do isplate,
na iznos od 4,15 € / 31,24 kn računajući od 1.1.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 4,05 € / 30,51 kn računajući od 1.2.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,97 € / 29,88 kn računajući od 1.3.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,86 € / 29,10 kn računajući od 1.4.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,74 € / 28,19 kn računajući od 1.5.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,68 € / 27,73 kn računajući od 1.6.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,55 € / 26,73 kn računajući od 1.7.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,47 € / 26,17 kn računajući od 1.8.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,38 € / 25,49 kn računajući od 1.9.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,28 € / 24,73 kn računajući od 1.10.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,17 € / 23,89 kn računajući od 1.11.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 3,07 € / 23,10 kn računajući od 1.12.2011. godine pa do isplate,
na iznos od 2,96 € / 22,29 kn računajući od 1.1.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,86 € / 21,55 kn računajući od 1.2.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,74 € / 20,67 kn računajući od 1.3.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,60 € / 19,58 kn računajući od 1.4.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,49 € / 18,74 kn računajući od 1.5.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,37 € / 17,82 kn računajući od 1.6.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,23 € / 16,81 kn računajući od 1.7.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 2,11 € / 15,93 kn računajući od 1.8.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 1,98 € / 14,89 kn računajući od 1.9.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 1,84 € / 13,86 kn računajući od 1.10.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 1,73 € / 13,04 kn računajući od 1.11.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 1,60 € / 12,08 kn računajući od 1.12.2012. godine pa do isplate,
na iznos od 0,34 € / 2,57 kn računajući od 1.1.2013. godine pa do isplate,
na iznos od 1,34 € / 10,07 kn računajući od 1.2.2013. godine pa do isplate,
koja teče do 31. prosinca 2007. godine sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku P. d.d., OIB:…, Z., naknaditi tužiteljici J.J. OIB: …, B. troškove parničnog postupka u visini od 2.177,48 eura , sa zateznom
kamatom koja teče od donošenja presude dana 5. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika 25. svibnja 2022. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2. U tužbi tvrdi da su 01.09.2006. godine tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao Banka zaključili Ugovor o kreditu broj: …. Ugovorom o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.500,00 EUR-a po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te je ugovoren rok otplate kredita kroz 84 mjeseca.
Tužiteljica je u cijelosti ispunila svoje obveze iz ugovora o kreditu.
3. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, a koja se sa početnih 8,58 % godišnje,
tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Dakle, tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je na taj način tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 2.368,11 kn.
4. O odredbama članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, kao i o svim ostalim odredbama ugovora o kreditu, nije se pojedinačno pregovaralo, a isto tako nisu naznačeni niti parametri ili mjerila po kojima bi tužiteljica bila upoznata s načinom promjene kamatne stope, a time i s cijenom kredita te visinom svoje kreditne obveze. Stoga je odredba u dijelu promjene kamatne stope nerazumljiva, nepoštena i tužiteljicu stavlja u neravnopravan položaj budući da predmet obveze čini neodredivim.
5. Navedena odredba članka 2. Ugovora o kreditu protivna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj“ 96/03), kao i kasniji Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj“ broj: 79/07), s istim sadržajem u članku 81., odnosno kasnije u članku 96., reguliraju nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac (ovdje tuženik), zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga ovakva ugovorna odredba protivna je jednom od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisanim člankom 10., jer se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku.
6. Člankom 269. ZOO-a određeno je kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Člankom 270. stavak 1. istog zakona propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
S obzirom na to da se promjenom (povećanjem) kamatne stope, tužiteljici povećavao mjesečni iznos anuiteta, to je tužiteljica plaćala veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini od 8,58% godišnje tj. koliko je bila početno ugovorena te je na taj način tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 2.368,11 kn.
7. Prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Sukladno stavku 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a propisano je da u „slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“
8. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu nakon provedenog dokaznog postupka donijeti presudu prema tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirala, odnosno podnijela konačan tužbeni zahtjev, kao u podnesku od 3.svibnja 2023.g. (str. 123-125 spisa) i kao u izreci ove presude.
9. U pisanom odgovoru na tužbu od dana 1. lipnja 2022. (str. 33-44 spisa) tuženik tvrdi da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba iz ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom te na isplatu iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope koje su se događale za vrijeme otplate kredita.
Tužiteljica svoj zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 te odluci Vrhovnog suda Rev-249/14.
U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe sljedeće:
Prije svega tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja budući je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.
Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.
Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.
10. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.
Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.
11. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.
12. Štoviše, da bi tužiteljica polagala pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužiteljica imala osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.
13. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.
14. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.
Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.
U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“
15. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.
Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.
16. Ako tužiteljica smatra da ju je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužiteljica sam donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisala, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.
Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužiteljica nesporno i učinila.
17. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka,
tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.
Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
18. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica, kao korisnik kredita, upoznata sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi:
„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“
19. Tuženik nadalje ističe kako tužiteljica svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.
U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“
20. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“.
Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“
Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.
21. Tužiteljica zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu.
Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika.
Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužiteljici omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom, jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužiteljicu se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bila u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu.
22. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.
23.Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“.
Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom.
24. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna.
Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“
Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.
Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st.
3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.
25.Napokon, tužiteljica je izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.
Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
26. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.
27. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope.
Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa.
Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu.
Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP.
No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.
28. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužiteljica implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.
Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
29. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.
S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.
Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.
30. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).
31. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.
Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
32. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta.
Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa
– na 1 godinu s prinosom 0%.
33. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita.
Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa.
Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS.
Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv.
U slučaju L., tuženik ističe kako je L. na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%.
Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima.
Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja.
34. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima.
Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB.
Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.
35. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.
Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.
36. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju,
Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.
Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
37. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužiteljica pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.
38. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.
Tuženik ističe kako tužiteljica nije dostavila relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunala iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa se osporava visina utuženog potraživanja.
U tom smislu, ukoliko sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a polazeći da pretpostavke da promjenjiva kamatna stopa kao takva nije ništetna već način na koji je ista mijenjana, tuženik predlaže da se u postupku provede vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje kamatne stope obzirom na sve kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno koji su utjecali na troškove kredita.
39. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a.
Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.
U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).
40. Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga
Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a.
Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku.
Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.
41. Tuženik nadalje ističe da čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke VTS-a Pž-7129/2013 od 13.6.2014.g. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope je nedvojbeno u zastari budući da je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 14.6.2019.g.
Naime, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.,te se u istom navodi:
„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
42. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužiteljica pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
43. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku L.B. –F. j. d.o.o. za usluge B., koja je po
nalogu suda nakon obavljenog vještačenja dostavila temeljni pisani nalaz i mišljenje , zatim je pročitan ugovor o nenamjenskom kreditu na str. 8-11 spisa, s ovjerom javnog bilježnika M.P. iz O. na str. 12 spisa, izvršen je uvid u otplatnu tablicu
s prikazom efektivne kamatne stope na str. 13-14 spisa, u knjigovodstvenu karticu na str. 16- 28 spisa, pročitan je i nalaz vještaka F. L. j.d.o.o. za usluge B. od
26.04.2023. na str. 111-117 spisa, kao i pisano očitovanje istog vještaka na podnesak tuženika od 15.9.23. na str. 146 spisa.
44. U svom iskazu tužiteljica J.J. navodi da je 2006. i kasnije 2007. godine bila zaposlena kao učiteljica u OŠ u Z., a inače ima višu stručnu spremu te se donekle razumjela u podizanje bančinog kredita koji joj je trebao za adaptaciju kuće jer je imala četvero djece kojima je trebalo urediti sobe. Kada je došla u banku u V. bio je jedan mlađi čovjek, crn, vitak, nije ga poznavala, uglavnom,
rekao joj je da donese prosjek plaće za 3 mjeseca, PK Karticu, a budući da je radila u školi, odnosno državnoj službi, nije trebala nikakvu drugu dokumentaciju. Kad je odnijela papire javnom bilježniku, nakon što je kredit bio odobren na njihovom Kreditnom odboru, radi ovjere ugovora i vratila se nazad u banku, predala je potpisanu ovjerenu dokumentaciju, s tim da joj nitko, niti javni bilježnik, niti djelatnik banke, nije rekao ništa posebno vezano za uvjete ugovora, čak je bila sretna u početku što joj je odobren kredit i što će moći izvršiti adaptaciju kuće kako je planirala. Sjeća se da je u početku sve bilo u redu s otplatom kredita, no, kasnije je došlo do povećanja rata koje je malo teže otplaćivala, a dobivala je i opomene od banke koje je morala također platiti, jedan papir 100,00 kn. Kredit je uredno vraćala i otplatila u cijelosti i tek na nagovor svoje kćerke koja je pravnica je odlučila podići tužbu radi vraćanja preplaćenog po osnovi tog kredita.
Tužiteljica je iskazala da joj nitko u banci prilikom potpisivanja ugovora, a niti kasnije, nije rekao koji su parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da ju je dočekao isprintan ugovor na koji ona nije mogla utjecati, odnosno nije mogla promijeniti bilo koju ugovornu odredbu.
Nadalje je dodala da ne bi sklopila takav ugovor kakav je sklopila da joj je netko pojasnio da rate mogu porasti, kao i posljedice takvog ugovora te da ugovor nije detaljno pročitala već općenito, odnosno samo opće odredbe, a s obzirom da je vjerovala banci, nije odustala od potpisivanja ugovora kojeg nije do kraja razumjela jer da je znala što će se dogoditi, ugovor ne bi ni potpisala.
45. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužiteljica uspjela dokazati ključne okolnosti u ovoj parnici, koje su sporne između stranaka, a to su okolnosti da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope koja je, istina, ugovorena kao promjenjiva, tijekom ugovornog razdoblja mijenjajući visinu kamatne stope te vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupao nepošteno i time stekao bez valjane pravne osnove iznose koje je knjigovodstvena vještakinja navela u svom nalazu i mišljenju, kao i okolnost da je tužiteljica kao vjerovnik time stekla pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je zaključila s tuženikom pa stoga i pravo na traženje isplate preplaćenog dijela kredita po osnovi preplaćenih kamata.
46. Time je, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu kamatne stope koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", unio u ugovor obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni ni prethodno, a niti prilikom zaključenja ugovora, nije pojedinačno pregovaralo pa su dakle te odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne.
47. Naime, tijekom dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke nisu pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljicom kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope. Iako tuženik tvrdi da je imao opravdane razloge za promjenu kamatne stope, to tuženik nije ničim dokazao, a niti pokušao dokazati da bi se moglo smatrati da je tuženik postupio sukladno odredbi direktive Vijeća EU broj 93/13 od 05.04.1993.g. (čl. 5.), koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji je predmet ili svrha davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga s pravom ukazuje tužiteljica u tužbi, a i kasnije tijekom postupka, da su odredbe na koje se poziva tuženik o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakva je i tužiteljica ,neprecizne, nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.
48. Ocjenjujući iskaz tužiteljice kao stranke, sud nalazi da je ona u cijelosti točno i istinito iskazivala o okolnostima o kojima ima neposredna i osobna saznanja, a budući da je njen iskaz potpuno suglasan svim ostalim izvedenim dokazima, stoga ga i ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz, s napomenom da niti tuženik nije imao primjedbi na njen iskaz, pa se može zaključiti da i sam tuženik, koji je postavio pitanja tužiteljici na koja je ona dala uvjerljive odgovore, prihvaća njen iskaz kao točan i istinit.
49. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužiteljicu kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.
50. Prema tome, a kako je naprijed navedeno, sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužiteljica kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogla utjecati, a temeljem iste odredbe njoj je nametnuta obveza koju ona, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju je ona preuzela kao potrošač,
uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
51. Valja napomenuti da se, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe,
odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
52. Nadalje, i odredbom čl. 96.st.1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati, a kako je to naprijed obrazloženo, jer samo okolnost da je tužiteljicu pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je jednostrana promjena kamatne stope od strane tuženika bila volja obiju stranaka, tako da, po ocjeni suda, samo pozivanje tuženika na okolnost da se radi o solemniziranom tipu ugovora od strane javnog bilježnika, te da bi stoga bilo protivno samom smislu instituta solemnizacije utvrđivati ništetnost odredbi takvog ugovora, nema nikakvog utjecaja na odluku u ovoj parnici, budući da su odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora kogentne naravi, kao i odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona.
53. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, tako da je u nastavku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih razlika u kamatama, radi čega je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
Vezano za prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, koji je prigovor tuženik istakao već u odgovoru na tužbu, sud nalazi da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, dakle, da je tuženikov prigovor neosnovan i paušalan. Ovo stoga što je o tome Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a /05 (čl. 104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
54. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka F.j.d.o.o. za usluge
B. – stalna sudska vještakinja L.B., dipl.oec., na koji nalaz, odnosno na konačan izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, s napomenom da je tuženik imao samo formalnih, odnosno načelnih primjedbi, ali ne predlažući novo vještačenje, kako je naprijed obrazloženo, proizlazi zaključak da je tužiteljica preplatila svoje dugovanje prema tuženiku upravo u iznosima koje je i vještakinja navela u svom nalazu, a koji su iznosi naznačeni i u konačnom tužbenom zahtjevu, odnosno podnesku od 3. svibnja 2023. (str.123-125 spisa). Naime, sud je, temeljeći na tom vještačkom nalazu visinu, kako ukupno dosuđenog iznosa tužbenog zahtjeva, tako i dospjelih pojedinačnih iznosa, našao da je tužiteljica dokazala, a što proizlazi iz nalaza, da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta u visini od 293,24 eur / 2.209,31 kn, s tim da je navedeni ukupni iznos, kao i pojedinačni iznosi, istovjetni konačno podnesenom tužbenom zahtjevu, a u skladu s vještačkim nalazom, tako da te iznose nije potrebno pojedinačno obrazlagati.
Dakle, sud je našao da su iznosi iz vještačkog nalaza upravo iznosi koje je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je postojala, ali je kasnije otpala, tako da je očito da je konačan tužbeni zahtjev i u tom dijelu, dakle, kondemnatornom, odnosno dosuđujućem , u cijelosti osnovan.
55. Ovo stoga što je navedenim izračunom vještaka knjigovodstvene struke, koji nalaz kao točan, stručan i objektivan prihvaća u cijelosti i ovaj sud, izvršen konačan obračun, odnosno utvrđeni su točni iznosi po osnovi preplaćenih iznosa kamata u odnosu na ugovorenu kamatu, čime je potvrđena točnost i osnovanost konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, s napomenom da niti tuženik, osim načelnih primjedbi, nije osporavao točnost samog izračuna, jedino smatrajući nalaz zasnovanim na pogrešnoj premisi, dakle, očito se radi o primjedbi pravne prirode na koju se vještakinja nije imala potrebe očitovati, već o tome odlučuje sud kao pravnom pitanju.
56. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši od tužiteljice navedene novčane iznose, opisane u nalazu vještaka, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je sud utvrdio ništetnima, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužiteljici kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u izreci presude.
57. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužiteljica dokazala kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kojom taj specificirani tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti, kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, to je dužan tužiteljici kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje B. pa do konačne isplate.
58. Stoga je sud, nalazeći da je konačan tužbeni zahtjev kao u podnesku od 3.
svibnja 2023. osnovan u cijelosti, na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze po svom uvjerenju, a primjenjujući naprijed navedene zakonske propise, prihvatio taj tužbeni zahtjev kao osnovan i donio presudu kojom ga takvog i prihvaća, kao u izreci presude.
59. Budući da je tužiteljica s konačnim tužbenim zahtjevom uspjela u ovoj parnici u cijelosti, a kako se tuženik tijekom postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, to tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
60. Tužiteljičin trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to za sastav tužbe te za zastupanje na 3 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 30.01.2023., 24.02.2023. i 18.3.2024.), kao i za sastav 3 obrazložena podneska (od 30.07.2022., 3.5.2023. i 11.9.2023.), sve od po 100,00 eura, kao i za sastav jednog neobrazloženog podneska (dostava predujma ) u iznosu od 25,00 eur,
ili sveukupno 1.410,00 eur, a svemu tome valja dodati i PDV od 25% u iznosu od 362,50 eur, te predujmljen trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,80 eur, kao i za plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu 33,18 eur ili sveukupno na ime parničnog troška iznos od 2.177,48 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 1.641,53 eur /12.368,11 kn i konačno utvrđenu vrijednost od 293,24 EUR/2.209,31 kn. 61. Pritom, odnosno kod odlučivanja o dosudi troška tužiteljici, sud nije mogao nije prihvaćen tužiteljičin zahtjev za naknadom troška nazočnosti ročištu za objavu presude u visini od 50,00 eur, nalazeći da taj trošak nije uopće bio nužan za pravilno vođenje ove parnice, budući da je pun. tužiteljice na zaključnom ročištu od 18. ožujka 2024. poučen da će nenazočnoj stranci na ročištu za objavu presuda biti dostavljena putem e-oglasne ploče, pa dakle, uopće nije nužno, niti potrebno, da pun. tužiteljice zaista i osobno dođe na ročište za objavu presude, kada tu presudu može primiti i na drugi propisan način, bez dolaska u sud i zaprimanja otpravka presude u pisanom obliku, tako da sud taj trošak nije uvrstio u troškove tužiteljice koji su joj dosuđeni.
62. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
Valpovo, 5. travnja 2024.
S U D A C
ZDRAVKO MAMIĆ
v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Tužiteljici putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
