Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 16 P-1002/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. F. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. D., odvjetniku u V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 21. studenog 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja A. D., odvjetnika u V., te zamjenice punomoćnika tuženika M. A., odvjetnice u Ž., a koja presuda je donesena i objavljena 5. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: …, zaključenog između tužitelja S. F. iz S., OIB: …, i tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, 11. veljače 2008., koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku M. K. pod brojem OV-3581/2008 12. veljače 2008., a koja u čl. 1. predmetnog Ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 16.264,19 (šesnaest tisuća dvije stotine šezdeset četiri švicarska franka i devetnaest centi) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. st. 1. predmetnog Ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. predmetnog Ugovora glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, te u čl.9. predmetnog ugovora glasi: "korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita".

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju S. F. iz S., OIB: …, na ime povrata razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po Ugovoru o kreditu broj: …, isplati iznos od 108,46 eura (slovima: stotinu osam eura i četrdeset šest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,81 eura od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 eura od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju S. F. iz S., OIB: …, na ime povrata razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po Ugovoru o kreditu broj: …, isplati iznos od 2.507,53 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina sedam eura i pedeset tri centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 11,47 eura od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,35 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,62 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,66 eura od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,58 eura od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,31 eura od1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,80 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,86 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,95 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,25 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,12 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,57 eura od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,48 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,80 eura od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,11 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,36 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,00 eura od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,66 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,04 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,08 eura od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 46,12 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,00 eura od 1. listopada2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,97 eura od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,57 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,06 eura od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,51 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,86 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,60 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,37 eura od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,45 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 72,21 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,14 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,39 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,91 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,62 eura od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,97 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 72,99 eura od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,50 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,97 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,54 eura od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,18 eura od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,30 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,41 eura od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,91 eura od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,50 eura od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,44 eura od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,70 eura od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,26 eura od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,17 eura od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,03 eura od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,24 eura od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju S. F. iz S., OIB: …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.576,80 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina sedamdeset šest eura i osamdeset centi) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 5. travnja 2024. pa sve do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog ukupnog iznosa od 2.713,05 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknuti od strane tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 11. veljače 2008. sa tuženikom R. A. d.d. Z., OIB: …, zaključio Ugovor o kreditu broj: …, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku M. K. pod brojem OV-3581/2008 i to 12. veljače 2008., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 16.264,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Da je naprijed navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci, a početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 322,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF u odnosu na kune povećavali.

Da je pored iznosa glavnice od 16.264,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. i čl. 7. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora one je iznosila 7,00% godišnje. Također jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a koji je na dan korištenja kredita iznosio 4,54 kn, da je predmetni kredit je u cijelosti otplaćen, a da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF naspram kune anuiteti povećavali, tužitelj je vršio povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu, no tužitelj radi proteka vremena i životnih okolnosti više ne raspolaže istim platnim nalozima, a od tuženika do dana podnošenja ove tužbe nije zaprimio zatraženu dokumentaciju o predmetnom kreditu, iako je to zatražio svojim dopisom od 6. svibnja 2019., usprkos tome što je to suprotno preporuci HNB-a. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih IV-tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 10. listopada 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud Republike Hrvatske je 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom poslovni broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu kojom je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donesena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7 do 10). Nadalje, navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih IV- tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. listopada 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve ono što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO. Također da je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.", dok je čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09) stipulirano: "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, NN 41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom, kao i nužnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos vrijednosti predmeta spora je postavio okvirno, a tek nakon dostave dokumentacije od strane tuženika, te provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Tužitelj pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presuda VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu) de facto anuliranje izmjene anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata kamatne stope i tečajne razlike, te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznom kamatom. Shodno svemu naprijed navedenom, sukladno odredbama čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi kako je ništetna odredba citiranog ugovora o kreditu u čl. 1. kojim su regulirane odredbe vezane za valutnu klauzulu, u čl. 2. st. 1. citiranog ugovora kojim su regulirane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa odlukom tuženika o kamatnim stopama, u čl. 7. ugovora kojim je regulirano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te u čl. 9. kojim je regulirano da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa uvjetima kreditiranja, a tužbu postavlja kao stupnjevitu.

Tužitelj navodi da sukladno odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku pridržava pravo precizno odrediti i postaviti tužbeni zahtjev, nakon što mu tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje istog, i nakon provođenja odgovarajućeg knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a također predlaže i da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je 24. studenog 2021. zaprimio tužbu tužitelja od 11. lipnja 2019. Te uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, jer prema članku 46. i 48. ZPP, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, navodi da prema članku 70. ZPP, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj …, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, smatra da naslovljeni sud, ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, navodi da uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Nadalje, tuženik smatra da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP nije dopušteno pridržati pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva, a kako čini tužitelj. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi ističe kako će specificirati tužbeni zahtjev nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što bude provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. S tim u vezi, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu, te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje, u konkretnom slučaju angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl. koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno. Da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.Da je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Dalje navodi da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

Tuženik nadalje ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, smatra da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika M. K., pod brojem OV-3581/2008, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije) I. O., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

Nadalje, tuženik smatra da iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik smatra da nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Navodi da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

Tuženik ovime, opreza radi ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. O tzv. manifestacijskom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj P-1002/2019-13 od 27. lipnja 2022., a tuženik je postupio u skladu s istim i dostavio sudu dokumentaciju potrebnu za specificiranje tužbenog zahtjeva, te je stoga tužba tužitelja uredna i u cijelosti u skladu sa čl.186. b. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 - nastavno ZPP), te nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje iste.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: dopis od 6. svibnja 2019. s lista broj 5 spisa, ugovor o kreditu broj … od 11. veljače 2008. s lista 6 i 7 spisa, informativni izračun kamatne stope s lista 8 spisa, otplatnu tablicu kredita s lista 9 i 10 spisa, vrši se uvid u suglasnost s lista 20 i 21 spisa, ponudu Auto kuće Š. s lista 22 spisa, zadužnicu s lista 23 i 24 spisa, zahtjev za kredit s lista 25 spisa, dokaze s lista 48 do 68 spisa, te je saslušan vještak M. I. i tužitelj kao parnična stranka, a sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka V. M. P., javnog bilježnika M. K., te svjedoka I. O., budući da je na raspravno ročištu od 2. veljače 2023. tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga, dok drugih dokaza nije bilo.

5. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

Nesporno je između parničnih stranaka da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Z., a što je u skladu s odredbom čl. 70. ZPP.

Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, a takav stav zauzet je i u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su- IV308/20, od 5. studenog 2020., iz kojeg proizlazi da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, a o kojoj se nije posebno pregovaralo, ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja kao potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska u sud i druge okolnosti slučaja.

Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi on iz mjesta svog prebivališta u V.- s. ž. (S.) radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Z.

Radi provjere informacije o tužiteljevu prebivalištu izvršen je uvid u podatke- pretraga osoba iz MUP evidencije te je utvrđeno da je tužitelj kako u vrijeme podizanja spornog kredita, tako i u vrijeme podnošenja tužbe imao prijavljeno prebivalište na adresi iz tužbe u S., što je evidentirano u uredovnoj bilješci od 21. prosinca 2021., pa je imajući u vidu navedeno valjalo utvrditi neosnovanim sve prigovore tuženika vezane za adresu tužitelja.

Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP, postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe, budući je iz zaključenog ugovora o kreditu (list 6 i 7 spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u V., tako da je neosnovan prigovor tuženika i u dijelu da tužitelj nije, niti na koji način dokazao da je u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, budući iz istih podataka MUP proizlazi da tužitelj na dan podnošenja tužbe imao prijavljeno prebivalište na adresi u S. (istovjetno je i u odlukama: Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj: Gž- 1752/2019, od 30. ožujka 2020., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1089/2020, od 13. srpnja 2020. i poslovni broj Gž-1887/2019, od 28. listopada 2019.). Upravo zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja, te je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Ovdje potrebno dodati i da je ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 i 52/16- dalje ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19. l. st. 1. ZPK (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je i imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja. Stoga je i iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je podneskom od 25. svibnja 2023. (list 140 do 144 spisa) postavio određeni, specificirani i konačni kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da je od tuženika temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 108,46 eura, a temeljem ništetne odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.507,53 eura, i sve to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

7. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 11. veljače 2008., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 16.264,19 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem tečaju važećem za valutu ugovora na dan korištenja odnosno dospijeća, te da je kredit zaključen na rok otplate od 60 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 7,00%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

8. Nesporno je nadalje, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, na način da je sa početno ugovorene od 7,00% od 31. ožujka 2009. iznosila 7,75%, pri čemu je anuitet od početno ugovorenog od 322,05 CHF porastao na 326,75 CHF; od 31. srpnja 2011. iznosila je 7,50% sa anuitetom od 326,06 CHF; te od 31. listopada 2011. iznosila je 6,75% sa anuitetom od 324,27CHF.

9. Nesporno je da je odluku o promjenama kamatnih stopa donosila uprava tuženika na svojoj sjednici, te da u istim odlukama niti na koji način nisu navedeni parametri zbog kojih se u pojedinom razdoblju kamatna stopa povećava ili snižava, nego se samo navodi novi iznos kamatne stope i datum od kada će se primjenjivati tako izmijenjena kamatna stopa.

10. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, te prijepis financijsko-knjigovodstvene kartice nesporno je utvrđeno da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, koja je ugovorena prilikom zaključenja ugovora o kreditu, mjesečni anuitet za otplatu predmetnog kredita iznosio 322,05 CHF, a da bi se potom zbog mijenjanja stope ugovorene kamate i visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati na način da je kod primjene kamatne stope od 7,75% isti anuitet iznosio i do 326,75 CHF mjesečno.

11. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

12. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019.

14. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 1. i članka 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora čl. 2. Ugovora, te čl. 9. Ugovora kojim je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat s uvjetima kredita.

15. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

16. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - nastavno ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 7. svibnja 2008. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe. Analizirajući spornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

17. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, kao i na ugovornu odredbu da je korisnik kredita upoznat sa uvjetima kredita.

Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 1. i 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, kao i u čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa kreditnim uvjetima.

18. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 - nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. C Zakona o parničnom postupku, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.C Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

19. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO), a u svezi s čl. 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.

Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka vidljivo je da je temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelju izvršena isplata ugovorenog iznosa od 16.264,19 CHF u protuvrijednosti u kunama, te da je prema prvotnom otplatnom planu anuitet trebao iznositi 322,05 CHF odnosno 1.448,85 kn, a da je tečaj CHF u odnosu na kn iznosio 4,498845 kn.

Iz istog nalaza i mišljenja vidljivo je da je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa sve do konačne otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope i to na način da je sa početno ugovorene kamatne stope od 7,00% godišnje u jednom razdoblju kamatna stopa povišena na čak 7,75% godišnje, te da se isto tako značajno mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu i to sa početnih 4,498845 kn u odnosu na 1,00 CHF do čak 6,512340 u odnosu na 1,00 kn.

Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj izvršio pretplatu po zaključenom ugovoru o kreditu uslijed promjene kamatnih stopa i to u ukupnom iznosu od 108,46 eura, a zbog promjene tečaja u ukupnom iznosu od 2.507,53 eura, sve uključujući pozitivne i negativne razlike, a uključujući samo pozitivne razlike u iznosu od 2.516,14 eura, pri čemu je vještak iste iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju.

Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istome nalazu podneskom od 25. svibnja 2023., navedenim podneskom tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje pozitivne razlike koje umanjuje za negativne razlike.

Na nalaz i mišljenje tuženik je imao primjedbi, te je financijsko-knjigovodstveni vještak naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja po podnesku od 25. svibnja 2023. u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, da je navedeni podnesak je u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja kako u dijelu razlika zbog promjene kamatne stope, tako i u dijelu promjene razlika promjene tečaja, odnosno navedenim podneskom razlike zbog promjene tečaja su umanjene za tzv. negativne razlike.

Vezano za primjedbu tuženika da tuženik nije suglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa razlike temeljem ugovora o kreditu kao da je isti sklopljen pod pretpostavkom da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi i jednako tako fiksnom tečaju CHF, dok je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kretanje tečaja CHF nije fiksno, naveo je da je nalaz i mišljenje odnosno izračuni u istom su u skladu sa nalogom suda, te se na navedene prigovore ne može očitovati, jer iste smatram pravnim pitanjem. Radi svega naprijed navedenog ostao je u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja od 12. svibnja 2023. Tuženik nije imao nikakvih prigovora na matematički izračun vještaka, niti na metodu koju je primijenio prilikom utvrđivanja eventualne preplate, nego je prigovarao nalogu koji je dan vještaku.

Primjedbe tuženika nisu nalaz i mišljenje vještaka dovele u sumnju, niti dvojbu, pa je stoga nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud prihvatio kao stručan, objektivan i vjerodostojan u cijelosti.

21. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

22. S obzirom na to da su stranke ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 7,00%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 7,00% sve dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

23. Stav je suda da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do početka primjene istog zakona obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 7,00%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 7,00% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.) i to počev od zaključenja ugovora o kreditu.

24. Nesporno je da je stupanjem na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

25. Tijekom ovoga postupka tuženik nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a iz kojih bi bilo vidljivo na koji način je tužitelj formirao tako određenu kamatnu stopu

Pri tome je bitno napomenuti da je tuženik dostavio u sudski spis svaku pojedinačnu Odluku o promjeni kamatne stope, a iz koje se nije moglo utvrditi na koji način je obavještavao tužitelja o takvom usklađivanju kamatne stope, odnosno uopće nije dokazao koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni dio kamatne stope u ukupno primijenjenoj kamatnoj stopi koju je primjenjivao nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 7,00% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/18, od 19, ožujka 2019.). Nadalje, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošač mora dovesti u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, odnosno da je nužno uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak to je i u predmetu C-421/14 Sud Europske unije protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da kad sud utvrdi nepoštenom odredbu, da ju je obvezan izuzeti iz primjene, ali da nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, odnosno da ugovor mora nastaviti postojati bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe, što znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-838/21 od 12. listopada 2021.)

Upravo iz naprijed navedeni razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini mogući način da se uspostavi pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka zbog ništetnih odredbi ugovora.

26. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio iznos od 108,46 eura, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 2.507,63 eura, stoga je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan vratiti tužitelju naprijed navedeni novčani iznos, a utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

27. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO i određeno je da iste teku od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem. .

28. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio iznos od 108,46 eura, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 2.507,53 eura, a tužitelj je tijekom postupka postavio po podnesku od 25. svibnja 2023. tužbeni zahtjev na način da potražuje pozitivne razlike na ime tečaja CHF umanjene za negativne razlike, stoga je sud mogao udovoljiti tom zahtjevu, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao kako pozitivne, tako i negativne razlike, pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude. Radi navedenog tuženik je sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan vratiti tužitelju naprijed navedeni novčani iznos, a utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

29. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je od strane banke odnosno tuženika njemu kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji kredit, te je pitao da li će kamata biti promjenjiva, no da druge informacije vezane za značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije dobio, da u vrijeme sklapanja spornog kredita nije imao potrebna saznanja vezana za značenje promjenjive kamatne stope i tečaj CHF odnosno valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tužene, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac- ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Dakle iz svega navedenog očito je da tužitelj kao potrošač nije bio adekvatno upoznat sa svim uvjetima kredita, pa je stoga utvrđena ništetnom i odredba čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat s uvjetima kredita..

30. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu neposredno dana 12. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

31. Tužitelj je dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja (koji je naveo da u vrijeme podizanja spornog kredita nije imao u vlasništvu bilo kakav obrt, udio u nekom trgovačkom društvu, niti se bavio bilo kakvim samostalnim zanimanjem), nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski kredit, jer iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao "kredit sa namjenom kupnje rabljenih automobila već registriranih u RH". Dakle, iz samih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita. Imajući u vidu navedeno neosnovan je tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije.

Dakle, presudu Visokog trgovačkog suda RH moguće je primijeniti na ovaj konkretan spor, budući je tužitelj sa tuženikom imao zaključen kredit za kupnju vozila, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivane su i odredbe iste vrste kredita kakav je i kredit koji je podigao tužitelj.

32. Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

33. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN142/12, 103/14, 118/14,107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - nastavno OT).

Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1. OT), sastava 3 obrazložena podneska (i to podneska od 4. siječnja 2021., 7. prosinca 2022. i 25 . svibnja 2023., Tbr. 8. toč. 1. OT), na ime zastupanja tužitelja na 4 ročišta (13. travnja 2022., 2. veljače 2023., 21. prosinca 2023. i 27. veljače 2024., Tbr. 9. toč 1. OT), na ime sastav odgovora na žalbu koja je istaknuta protiv rješenja ovoga suda poslovni broj 16 P-1002/2019-13 od 27. lipnja 2022., svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 900 bodova, te pripadajući PDV od 225 bodova, što ukupno iznosi 1125 bodova, a preračunato 2.238,75 eura.

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 72,60 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 338,05 eura. Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki V. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 2.576,80 eura.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,37 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji  5. travnja 2024.

Sudac:

Helena Zetić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku A. D., odvjetniku u V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD K. & P. d.o.o. iz Z.