Poslovni broj: Gž-773/2023
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. b. d.d. Z., OIB: ...., zastupan po B. Š., odvjetniku iz O. d. Š. i p.iz Z., protiv tužene D. K. iz K. L., OIB:...., zastupana po D.
V., odvjetniku u K. K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Povrv-485/2022 od 02. lipnja 2023., dana 05. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Povrv-485/2022 od 02. lipnja 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Povrv-485/2022 od 02.06.2023. u točci I) izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. P. iz S. pod posl. br. Ovrv- 7232/2014 od 18.07.2014. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 98,12 eura ( 739,31 kn ) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 03.10.2013. do isplate, dok je u točci II) izreke ukinut navedeni platni nalog za iznos ovršnog troška od 61,38 eura ( 462,50 kn ). Također u točci III) izreke je naloženo tuženoj da nadoknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 152,58 eura ( 1.149,61 kn ) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02.06.2023. do isplate, dok je sa preostalim zatraženim troškom tužitelj odbijen.
2. Protiv točke I) i III) izreke citirane presude žalbu podnosi tužena ne navodeći konkretne žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti, odnosno podredno ukinuti.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava sve navode tužene iz žalbe, te predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tužene isplatu dospjelog dugovanja po tekućem računu otvorenog temeljem Ugovora o tekućem računu broj 250009-3200309585 od 30.04.2009.
6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:
- da je predmet spora potraživanje tužitelja prema tuženoj na temelju Ugovora o bankarskom tekućem računu od 30.04.2009.,
- da je navedeni ugovor tužitelj raskinuo jednostranom izjavom od 03.10.2013.,
- da su međusobna prava i obveze ugovornih stranaka prema ugovoru o bankarskom tekućem računu regulirana odredbama čl. 1007. do 1015. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ),
- da je nedvojbeno utvrđena pasivna legitimacija tužene, budući da iz priloženog rodnog lista proizlazi da je ista promijenila svoje osobno ime i prezime iz D. K.ć u D. K.,
- da se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama u smislu čl. 226. ZOO-a,
- da sukladno odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a što da u konkretnom slučaju znači od prvog dana po dospijeću utuženog iznosa, odnosno otkaza ugovora o tekućem računu od 03.10.2013.,
- da obzirom da je predmetni prijedlog za ovrhu podnesen 16.07.2014., a predmetna tražbina je dospjela za naplatu 03.10.2013., nije protekao zastarni rok od tri godine,
- da je Ugovorom o tekućem računu od 30.04.2009. ugovoreno da će Banka omogućiti vlasniku korištenje dopuštenog prekoračenja po tekućem računu u kunama, ukoliko ispunjava uvjete određene posebnim aktom banke, da banka može odobreni, a neiskorišteni iznos dopuštenog prekoračenja smanjivati ili bezuvjetno opozvati, da će o iznosu i uvjetima korištenja dopuštenog prekoračenja te eventualnom opozivu neiskorištenog iznosa dopuštenog prekoračenja, banka vlasnika obavijestiti pisanim putem, da je sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanstvom, ugovorena godišnja promjenjiva kamatna stopa, da će na nedozvoljeno prekoračenje banka proporcionalnom metodom obračunati uvećanu kamatu u visini godišnje zakonske zatezne stope i naplatiti je mjesečno na teret tekućeg računa, da Banka obračunava i naplaćuje od vlasnika naknadu za obavljanje usluge u poslovanju po tekućem računu, sukladno odluci banke o naknadama, a vlasnik da se obvezuje istu podmiriti, da vlasnik ovlašćuje banku da bez njegove daljnje suglasnosti, naknadu i troškove naplati iz sredstva na tekućem računu, odmah po obavljenoj usluzi, odnosno nastanku troška, te da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, s time da svaka strana ima pravo otkaza Ugovora pisanim putem, uz otkazni rok od 15 dana,
- da iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijske poslove S. K., a kojeg sud cijeni sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, stručnim i temeljenim na mjerodavnim ispravama, proizlazi da tužena na dan 03.10.2013. duguje tužitelju glavnicu u iznosu od 98,12 eura ( 739,31 kn).
7. Slijedom iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužena u utuženom razdoblju bila u ugovornom odnosu s tužiteljem, čime da je preuzela i sve obveze proistekle iz tog obveznog odnosa, da je tužena sukladno odredbi čl. 1013. ZOO-a i odredbama samog ugovora o tekućem računu koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, imala mogućnost isti raskinuti ukoliko ista više nije imala potrebu za korištenjem usluga tužitelja, a što da nije učinila, da je tužena zanemarila pravo tužitelja kao banke na naplatu naknada za vođenje tekućeg računa i drugih troškova, a koje tužitelj upisuje u svoju korist na tekući račun sukladno čl. 1014. st. 1. i 2. ZOO-a, te da je sve do 03.10.2013. kada tužitelj otkazuje ugovor o bankarskom tekućem računu, bila u obveznom odnosu s tužiteljem, pa da je bila dužna i ispunjavati obveze koje proizlaze iz tog ugovornog odnosa, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tuženu na isplatu utuženog iznosa od 98,12 eura ( 739,31 kn ) zajedno sa zateznim kamatama. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
8. Donoseći pobijanu odluku prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitna povreda iz članka 354. st. 2. na koju sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9. Nadalje pobijana prvostupanjska presuda donijeta je u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud na temelju dokumentacije priložene spisu i provedenog financijskog vještačenja odlučio kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, te naložio tuženoj platiti tužitelju utuženi iznos s osnova duga po tekućem računu.
11. Također pravilna je odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, već iz razloga navedenih u nastavku.
12. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto drugo propisano.
13. Kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi duga nastalog po osnovi ugovora o tekućem računu, to za navedeno potraživanje vrijedi opći zastarni rok od pet godina, iz razloga što odredbama ZOO-a niti odredbama bilo kojeg drugog zakona nije određen drugačiji zastarni rok.
14. U smislu citirane odredbe zastara potraživanja s osnova negativnog salda počinje teći od dana kada je banka stekla pravo zahtijevati podmirenje tog iznosa, a to bi bilo od kada se imovina tužene povećala na račun tužitelja, odnosno od dana nastanka nedozvoljenog prekoračenja, obzirom da isto predstavlja iznos sredstava koja korisnik računa koristi mimo ugovornog odnosa s bankom ( za razliku od dozvoljenog prekoračenja kojim banka na osnovu ugovora, korisniku računa stavlja na raspolaganje ugovoreni iznos novčanih sredstava).
15. U konkretnom slučaju je tužitelj prvi puta minus na računu evidentirao 31.07.2009., dok je 31.08.2009.g. prvi puta obračunao tuženoj kamatu na nedozvoljeno prekoračenje ( list 40 spisa ), što znači da je zastara počela teći najranije 31.07.2009. Kako od tog datuma do utuženja tj. do 18.07.2014. ( list 1 spisa) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
16. Stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da se radi o povremenim tražbinama u smislu čl. 226. ZOO-a. Također je pogrešan stav prvostupanjskog suda da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana otkaza ugovora i to iz razloga tkaz jedan od načina prestanka obveza, međutim u situaciji kada je što je o
potraživanje tužitelja kao vjerovnika dospjelo prije nego što je obveza prestala otkazom, tada zastarijevanje potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno kada je njegovo potraživanje dospjelo.
17. Preostali žalbeni navodi u svezi obračunatih naknada, opomena i kamata odnose se na osporavanje činjeničnog stanja, a što nije dopušteno isticati jer je riječ o sporu male vrijednosti.
18. Unatoč navedenom valja istaknuti da je pravilan stav prvostupanjskog suda da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da su stranke bile međusobno temeljem zaključenog Ugovora o tekućem računu od 30.04.2009. u ugovornom odnosu u smislu odredbe čl. 1007. ZOO-a temeljem kojeg se tužitelj kao banka obvezao tuženoj otvoriti poseban tekući račun da preko njega prima uplate i isplate u granicama njenih sredstava i odobrenog kredita, a tužena se obvezala osigurati priljev sredstava na taj račun najmanje u iznosu potrebnom za plaćanje pristiglih obveza. Navedenim ugovorom tužena se u čl. 2. obvezala tužitelju platiti ugovorenu kamatu na dozvoljeno i nedozvoljeno prekoračenje, dok se čl. 6. obvezala i na podmirenje naknada i ostalih troškova iz sredstva na tekućem računu, a čl. 9. potvrdila je da je upoznata sa odlukama banke o naknadama i da pristaje na njihovu primjenu. Slijedom navedenog tužitelj je imao pravo temeljem ugovora i odredbe čl. 1014. ZOO-a obračunati naknade i druge troškove, dok je tužena kao vlasnica tekućeg računa bila dužna ispunjavati ugovornu obvezu, a također je imala mogućnost i otkazati ugovor ukoliko više nije imala potrebe za bankarskim uslugama tužitelja, a što nedvojbeno nije učinila.
19. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.
20. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
21. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki II) izreke.
U Rijeci, 05. travnja 2024.
SUTKINJA:
Iva Smokvina Dadasović v..r.
