Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-47/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IR zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.-15) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. rujna 2023. broj Kzd-3/2023-28, u sjednici 4. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog IR kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašen je krivim optuženi AR zbog šest kaznenih djela i to: pod točkom 1)., 2)., 3) za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - opisano u članku 166. stavak 2. u svezi s člankom 158. stavkom 5. u svezi sa stavkom 1. KZ/11.-15, kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11.-15, pod točkom 4) za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - opisano u članku 166. stavak 2. u svezi s člankom 158. stavkom 5. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. – dalje: KZ/11.-18), a kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11.-18, pod točkom 5) za kazneno djelo protiv spolne slobode - teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode - opisano u članku 154. stavku 2. u svezi stavka 1. točke 1. i članka 153. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. – dalje: KZ/11.-22), kažnjivo po članku 154. stavku 2. KZ/11.-22, a pod točkom 3) za kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 2. KZ/11.-15 te mu je za svako od djela zbog spolnog zlostavljanja i spolne slobode, pod točkama 1)., 2)., 3)., 4)., i 5). utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje pod točkom 3. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci pa je optuženik, na temelju članka 51. KZ/11.-22, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osamnaest godina i osam mjeseci u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11.-22, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. veljače 2023., pa nadalje.
2. Na temelju članka 73. KZ/11.-22, optuženom IR izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve MR, OIB [osobni identifikacijski broj], kćeri ČR, rođene **.**.2004., u trajanju od 5 (pet) godina dulje od izrečene kazne zatvora.
3. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) žrtva MR je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.
4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi AR je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja i opunomoćenika žrtve.
5. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku za kaznena djela pod točkama 4) i 5) utvrdi strože pojedinačne kazne, a zatim i strožu jedinstvenu kaznu zatvora.
6. Žalbu je podnio i optuženik po braniteljici, odvjetnici Valentini Galić, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, odnosno podredno izrekne blažu kaznu ili ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po braniteljici s prijedlogom da se uvaže žalbeni razlozi i optuženiku utvrde pojedinačne kazne u manjem trajanju te izrekne manja jedinstvena kazna.
8. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
10. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. reproducirajući dio zakonskog teksta ove odredbe da "je izreka presude proturječna sama sebi kao i razlozima presude, a ujedno su razlozi koji su navedeni u presudi u znatnoj mjeri proturječni, a istodobno o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava". Međutim, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik daje subjektivnu ocjenu iskaza žrtve i to da nije logičan niti životno uvjerljiv na što ukazuje iskaz svjedokinje DR i provedeno vještačenje.
11. Protivno prigovoru optuženika, nema proturječja unutar izreke, ona je u suglasju sa jasnim, određenim i potpunim razlozima o odlučnim činjenicama i između onoga što se u presudi navodi o sadržaju izvedenih isprava i samih tih isprava. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., time da je zapravo suština žalbenog pobijanja prvostupanjske presude osporavanje činjeničnih utvrđenja i neprihvaćanja zaključka o dokazanosti terećenog djela.
12. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica, kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza koji su izneseni u pobijanoj presudi, posebice iskaz oštećene MR i njene majke svjedokinje DR iznoseći vlastitu analizu i ocjenu dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude sugerirajući da se prihvati obrana optuženika da nije spolno zlostavljao oštećenicu. Ukazuje na nejasnoće i proturječja u iskazu oštećenice, kojoj sud bezrazložno vjeruje pa i u dijelu da je optuženik bio nasilan prema članovima obitelji (tukao ih, stavljao nož pod vrat, glavom udarao o zid, bacao na pod, polijevao vodom), iako to proturječi iskazu njene majke DR da optuženik prema njima nije bio nasilan. Stoga kaznena djela nisu sa sigurnošću dokazana po mišljenju žalitelja pa je primjenom pravila in dubio pro reo optuženika trebalo osloboditi od optužbe.
12.1. Suprotno navodima žalbe, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, temeljem zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, kao poočim žrtve MR nad njom izvršio više nasilnih spolnih odnošaja na način kako ga tereti optužba u periodu od 2016. do 2023. te joj zaprijetio da će ju ubiti, ako o tim događajima bude nekome govorila.
12.2. Ispravno je sud prvog stupnja prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz žrtve MR. Žrtva MR je u iscrpnom i detaljnom iskazu opisala da ju je optuženik nakon tjedan dana od dolaska u njegovu kuću (s kojim je njena majka najprije živjela u izvanbračnoj zajednici, a kasnije su sklopili brak), odveo u spavaću sobu dok je majka spremala jelo, i držeći je za ruke kako bi spriječio otpor, dirao preko odjeće po trbuhu i grudima, spustio joj tajice do koljena te je prst gurao u njen spolni organ, a već drugi tjedan došao u njenu sobu i svoj spolni organ stavio u njen. Žrtva je iskazala da se to ponovilo kada su slavili rođendan njegove kćeri, kada ju je odvukao na tavan i na madracu izvršio spolni odnos, a kako bi ju spriječio da viče i zove majku u pomoć, stavio joj je ruku na usta i prijetio joj je da će je ubiti ako se nekome požali. Kasnije su se ti spolni odnosi kojima se protivila i opirala ponavljali svaka dva do tri mjeseca do njene 17 godine, a nakon toga do 13. veljače 2023. dva do tri puta tjedno, uglavnom kad majke nije bilo kod kuće. Žrtva o tome nikome nije pričala jer se bojala optuženikovih prijetnji, s obzirom je bio nasilan prema njoj i majci (tukao ih, stavljao nož pod vrat, glavom udarao o zid, bacao na pod, polijevao vodom), a i bojala se da joj neće vjerovati. Nakon punoljetnosti 13. veljače 2023. pobjegla je od kuće k dečku GR kojem je sve ispričala.
12.3. Dakle, žrtva je podrobno opisala sve okolnosti kaznenih djela, pri čemu je svakako od značaja i okolnost da vještakinje prim. Marija Bogadi dr.med. specijalist psihijatar i prof. Višnja Škefin, specijalist kliničke psihologije suglasno zaključuju da oštećenica jasno razlikuje istinu od laži, maštu od realnosti, ima kompetencije za davanje vjerodostojnog iskaza te kod nje nisu uočeni motivirajući faktori za lažno terećenje optuženika. Žrtvi MR je dijagnosticiran uz anksiozno depresivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj, budući su simptomi traume kod nje i dalje prisutni, a vezano uz spolno zlostavljanje koje je trajalo više godina (od njezine jedanaest do osamnaeste godine), dakle, kroz godine odrastanja, a što je utjecalo i dalje utječe na formiranje njene ličnosti. Stoga, suprotno žalbenim navodima, nije upitna vjerodostojnost iskaza oštećenice, time da su vještakinje objasnile da je oštećenica u stanju ispričati događaj koji se nije dogodio odnosno može govoriti neistinu kao i svaka druga osoba, i da negiranje poruka poslanih optuženiku upućuju na činjenicu da ih je zaboravila jer nije tako mislila, nego je glumila i pretvarala se kako bi se što bolje prilagodila na situaciju i izbjegla agresiju.
12.4. Nadalje, svjedok ŠR je potvrdio da se oštećenica njemu obratila za pomoć i da mu je ispričala o spolnom zlostavljanju kojem je bila izložena od strane optuženika, a to potvrđuje i sadržaj SMS poruka koje je optuženik slao ovom svjedoku kao i sadržaj međusobno razmijenjenih SMS poruka optuženika i oštećenice u vezi spolnih odnosa. Stoga su nelogični žalbeni navodi da je optuženik izmislio sadržaj poruka da je s oštećenicom imao spolne odnose, kako bi se oštećenica vratila kući.
12.5. Optuženikove primjedbe kako nije moguće da je u kući sa oštećenicom imao spolne odnose, s obzirom na prisutnost drugih osoba (njegove nepokretne majke- preminule 2021., supruge i kćeri), valja imati na umu da je oštećenica navela da je optuženik dolazio u njenu sobu, da ju je odvukao na tavan, da je tamo bio madrac, (što logično umanjuje buku), ali i da je spolne odnose imao na drugim mjestima (iza kuće, u štali), kasnije uglavnom kada je majka bila odsutna, kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud (točka 20. pobijane presude) i stoga s pravom otklanja njegovu obranu kao neistinitu.
12.6. Jednako tako, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje DR neistinitim u dijelu gdje poriče da je bilo fizičkog nasilja od strane optuženika na način kako opisuje oštećenica, očito motivirana sramom kako to obrazlaže prvostupanjski sud u točki 19.2. prvostupanjske presude.
12.7. Prema tome, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, počinio kaznena djela za koja ga tereti optužba i kako prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica, nije bilo potrebe primijeniti pravilo in dubio pro reo, kako se neosnovano navodi u žalbi.
12.8. Slijedom navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
13. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je prvostupanjski sud precijenio otegotne okolnosti te da dob oštećenice i da se radi o bliskoj osobi nije mogao cijeniti otegotnim jer se radi o bitnim obilježjima djela, upirući na zabranu dvostrukog vrednovanja te da nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti, njegovu neosuđivanost, da je otac maloljetnog djeteta te obiteljske i ekonomske prilike.
13.1. Državni odvjetnik smatra da izrečena kazna u odnosu na kaznena djela iz točki 4) i 5) nije pravilno odmjerena, a time ni jedinstvena kazna zatvora, imajući u vidu jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, način počinjenja, okolnosti i učinke kaznenih djela, nastupjele posljedice i odnos prema žrtvi, koje sud prilikom odmjeravanja kazne nije cijenio ili nije dostatno cijenio kao otegotnima na strani optuženika. Tako je otegotnim trebao cijeniti brojnost radnji, pobude zbog financijske ovisnosti te duljinu trajanja i nastupjele posljedice za oštećenicu, te odnos prema oštećenici kao svom vlasništvu s kojom može raditi što ga volja.
13.2. Razmotrivši žalbene navode stranaka, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti na strani optuženika, njegovu raniju neosuđivanost i da je otac djeteta koje je dužan uzdržavati. Suprotno žalbi optuženika ne radi se o dvostrukom vrednovanju iste okolnosti, dobi oštećenice i da joj je optuženik bliska osoba, koje tvore obilježja djela još i kao otegotne okolnosti, jer se ovdje radi o situaciji kada je prvostupanjski sud kao otegotno uzeo okolnost iskazane upornosti u činjenju kaznenih djela i značajnu količinu kriminalne volje kroz više godina prema žrtvi koja je bila ovisna o njegovoj skrbi, a koje postupanje je bilo u žrtvinoj dobi odrastanja (od njene jedanaeste do osamnaeste godine), tako da su kod oštećenice prema nalazu vještakinja i dalje prisutne traume i to utječe na njeno formiranje ličnosti. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika da nisu cijenjene odnosno dostatno cijenjene otegotne okolnosti na koje ukazuje žalbom, jer ih je prvostupanjski sud uzeo u obzir i pravilno cijenio kao otegotno, iskazanu upornost, značajnu količinu kriminalne volje kroz više godina, prema žrtvi koja je bila financijski ovisna o njemu, i da su kod nje i dalje prisutne traume uslijed spolne zlostave kojoj je bila izložena i suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, visina kazne za djelo pod točkom 4) i 5) kao i jedinstvena kazna koju je izrekao prvostupanjski sud nije preniska.
13.3. Dakle, slijedom navedenog i po ocjeni drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci za svako kazneno djelo spolnog zlostavljanja i spolne slobode i osam mjeseci za kazneno djelo prijetnje te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osamnaest godina i osam mjeseci ukazuje se primjerenom kako počinjenim kaznenim djelima tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih su kaznena djela počinjena, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima su kaznena djela počinjena. Navedenom kaznom na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njome će se prvenstveno i u najvećoj mjeri utjecati na optuženika, kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činili ovakva, ali i druga kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena ponašanja nisu društveno prihvatljiva, a istovremeno utjecat će se i na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne, a potom i generalne prevencije. Takva jedinstvena kazna po ocjeni drugostupanjskog suda prikladna je za ostvarenje svrhe izricanja kazne iz članka 41. KZ/11. -22 Slijedom toga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
14. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve MR iz članka 73. KZ/11. -22, a na temelju članka 478. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonski uvjeti za izricanje te mjere.
15. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 4. travnja 2024.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
