Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-231/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja …, zast. po pun. K. J., protiv tuženika A. B.k. iz Z., , zast. po pun. B. B., odvj. iz Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 4. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br…., koji su tužitelj N. J. kao korisnik kredita i S. b. d.d. O., a čiji je pravni sljednik tužena A. B. d.d. Z., sklopili u V. dana **. **, ****. godine u dijelu u kojemu tužitelj kao korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope (ugovorene i zakonske ) i promjene tečaja sukladne izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke.

2. Tužena A. B. d.d. Z., dužna je isplatiti tužitelju N. J. iz V., novčani iznos od 1.421,31 EUR/10.708,89 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počev od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tužena A. B. d.d. Z., dužna je tužitelju N. J. iz V., naknaditi parnične troškove u iznosu od sa zakonskom zateznom kamatom po odredbi čl.

29. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 4. travnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. siječnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužbom potražuje utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranih odluka tuženika i njegova prednika kojima se mijenjala kamatna stopa kao i povrat više isplaćenih iznosa temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu u kojem je tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako da prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 15.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama

2. Tužitelj u tužbi navodi da mu je kredit odobren za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 7 godina sa kamatom od 5,25% godišnje, dekurzivno (EKS 5,86) i da prva rata dospijeva do 1. srpnja 2005. Navodi da je odredbom članka 4. Ugovora o kreditu utvrđena promjenjivost kamatne stope, kako ugovorene tako i zatezne kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke, a koja odredba o promjenjivosti kamatne stope je ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je tuženik u razdoblju od sklapanja Ugovora pa do njegove konačne isplate jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu te je na taj način od tužitelja naplatio novčani iznos od 15.000,00 kuna na koji nije imao pravo. Tužitelj je svojim dopisima od 17. listopada 2018. i 25. listopada 2018. zatražio od tuženika da mu isplati traženi iznos i da mu dostavi podatke o visinama kamatnih stopa po kojima je od tužitelja naplaćivao kredit sa kamatama, ali je tuženik svojim dopisom od 5. studenoga 2018. odbio isplatu, kao i dostavu podataka koje je tužitelj tražio.

3. Valja napomenuti da je tužitelj podneskom zaprimljenog 25. siječnja 2023. (str. 179-180) preinačio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tako da uz već postavljeni zahtjev postavlja i dodatni tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dakle, tužitelj u konačnosti zahtijeva od tuženika na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli ukupan iznos od 1.427,31 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a sve to sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Mirjane Dobravec.

4. Preinaku tužbenog zahtjeva sud je dopustio te je o istome odlučio rješenjem donesenim na raspravi 26. siječnja 2023. (str. 183), jer smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, pa je stoga sukladno odr. čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), donijeto navedeno rješenje.

5. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i razloge kojima tužitelj obrazlaže tužbu, istaknuvši pri tom i prigovor zastare utuženog iznosa. Tuženik navodi da je nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti u 23.000,00 CHF na rok otplate od 7 godina i da je u čl. 3. Ugovora o kreditu određena visina početne kamatne stope, kao i način obračunavanja kamatne stope, dok je u članku 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

6. Tuženik navodi da je sporno među strankama jesu li iznosi anuiteta nastali primjenom promjenjive kamatne stope neosnovano povećani, odnosno je li odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna, jer navodno visina kamatne stope ovisi samo o volji tuženika, i da je sporno i to da li tužitelj ima pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa kamata, uz obrazloženje pobliže navedeno u odgovoru na tužbu.

7. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj …. od **. ***. ****. (dalje u tekstu: Ugovor), i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli.

8. Nesporno je da je tužitelj 27. svibnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan korištenja kredita, a kojim se ugovorom tuženik obvezao vratiti kredit u roku od 7 godina, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu po Odluci tuženika od 5,25% godišnje, i da je prva rata dospjela do 1. srpnja 2005.

9. Sporno je da li se na predmetni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno, da je između ostalog i tuženik, u Ugovoru o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta u CHF uz koju je vezana glavnica.

10. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

11. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … (str. 5-10), u otplatni plan (str. 11-13 i str. 14), u zahtjev za isplatu od 17. listopada 2018. (str. 15-16), u odgovor na prigovor (str. 17), u metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama … (str. 33-34), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 21. veljače 2019. (str. 54), u obavijest o promjeni kamatne stope od 5. studenoga 2010. (str. 56), u otplatni plan (str. 57), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31. siječnja 2020. (str. 58) i od 4. svibnja 2009. (str. 60), u obavijest o promjeni kamatne stope od 8. rujna 2011. (str. 61), u otplatni plan (str. 62), u otplatni plan od 3. srpnja 2020. (str. 69-71), u izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (str. 72-74), u specifikaciju uplata (str. 75-77), u pregled prometa za klijenta od 20. veljače 2019. (str. 78-86), u nalaz i mišljenje vještakinje M. D.(str. 89-93), u očitovanje vještakinje M. D. (str. 115-122 i str. 132-139), u obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 2. lipnja 2005. do 1. lipnja 2012. (str. 153), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 7. lipnja 2022. (str. 154), u specifikaciju uplata (str. 155-157), u očitovanje vještakinje M. D. (str. 161-165), te dokaz saslušanjem tužitelja (str. 168-169), svjedoka M. R. (str. 183-184) i dokaz neposrednim saslušanjem vještakinje M. D.(str. 307-308).

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

13. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, **. **. ****. zaključili ugovor o kreditu broj …i da je sudužnik po tom kreditu V.N.,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF te da se je tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan plaćanja, uz rok vraćanja od 7 godina,

- da je riječ o namjenskom kreditu bez depozita odobren za adaptaciju kuće,

- da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,25%, te da je ugovoreno da tuženik (korisnik) prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora,

-da je nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik jednostrano mijenjao stopu ugovorne kamate,

- da je tužitelj 1. lipnja 2012. u cijelosti otplatio navedeni kredit,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

-da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 1.421,37 eura i to temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje M. D. koja je i neposredno saslušana na raspravi dana 4. travnja 2024., pri čemu valja napomenuti da je tužitelj ostao pri tužbenom zahtjevu postavljenog u podnesku od 25. siječnja 2023., a kojim zahtijeva isplatu manjeg iznosa od navedenog u nalazu i mišljenju vještakinje, i to za 6 centi.

14. Nesporno je da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07). Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom članka 140. toga zakona (odnosno čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), prema kojoj odredbi pokretanje ili vođenje postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne sprječava pojedinog potrošača da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

15. Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te povrat danog u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

16. Valja napomenuti da se tužitelj u konkretnom slučaju prema mišljenju ovoga suda može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih postupaka, obzirom da je sporni ugovor o kreditu sklopljen sa S. b.d.d. koja je u trenutku sklapanja tog ugovora egzistirala kao samostalni pravni subjekt uz H. A. A. b. d.d te je do njezina pripajanja H. A. A. b. d.d. došlo u ožujku 2009. godine. Naime, u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 bilo je izvršeno spajanje S. b. d.d. H. A. A. b. d.d. pa iako nije sporno da je kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je S. b. d.d postojala kao samostalna pravna osoba, u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe, te u vrijeme presuđenja, Slavonska banka d.d. više ne postoji, obzirom da je došlo do njezinog pripajanja s H. A. A. b. d.d. pravnim prednikom tuženika, a koji je obuhvaćen kolektivnom presudom. Stoga se učinak presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača proteže i na tuženika, neovisno je li ugovor zaključila H. A. A. b. d.d ili S. b. d.d. (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama Gž-3275/21-2 od 16. studenog 2021., Gž-596/20-2 od 14. srpnja 2020. i Gž-684/21-2 od 27. svibnja 2021.).

17. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž: 7129/13 od 13. lipnja 2014. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

18. Obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, relevantno je razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus).

19. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način, pa i o tome na koji će formirati kamatna stopa, odnosno o kojima parametrima ovisi formiranje kamatne stope, te na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

20. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao djelatnicu tuženika M. R. i tužitelja. Oba iskaza sud je prihvatio, obzirom da su isti logični, uvjerljivi i životni.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je došao u banku tražiti kredit na nekih oko 100.000,00 HRK i da mu je banka ponudila ovaj kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti, time da se je zbog proteka vremena ne sjeća imena osobe sa kojom je dogovorio ovaj kredit, niti se sjeća da li su tada pojedinačno pregovarali o člancima Ugovora, odnosno o sadržaju Ugovora. Misli da je bilo govora o kamatnoj stopi, kolika će biti rata, na koje razdoblje se sklapa kredit i koliko će iznositi mjesečna rata i na koje razdoblje se kredit sklapa. Nakon toga platio je sve što treba i potpisao Ugovor, istaknuvši da se je prvotna rata s vremenom značajno povećavala, ne znajući zbog čega, tako da se je prva rata od oko 1.500,00 kn mjesečno povećala s vremenom na iznos od 2.000,00 kn, i da je zbog takvog povećanja rate dolazio u Banku tražeći informacije o tome, konkretno o razlozima povećanja rate, ali ih nije dobio.

22. Iz iskaza svjedokinje M. R. proizlazi da je 2005. godine radila u ondašnjoj S.j b. d.d. O. čiji je pravni slijednik bila H. A. A. B. d.d., a zatim A. b. u kojoj joj je radni odnos prestao 2022. godine. Izjavila je da se tužitelja uopće ne sjeća, niti da ga poznaje i da može govoriti općenito na koji način su se vršili pregovori sa zainteresiranim korisnicima kredita, istaknuvši da u vrijeme sklapanja kredita Banka nije dobila nikakvu informaciju od HNB da bi tečaj CHF mogao tako porasti. Isto tako svjedokinja je navela da korisnik kredita nije imao mogućnost birati da li će sklopiti Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom ili fiksnom kamatnom stopom, jer u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojala mogućnost sklapanja Ugovora sa fiksnom kamatnom stopom. Njezin zadatak je bio samo da prezentira što Banka ima u ponudi, a stranka je bila ta koja se je sama i slobodno odlučila koji će i kakav kredit odabrati, i po kojoj kamatnoj stopi i u kojoj valuti.

23. Uzevši u obzir iskaz tužitelja i navedene svjedokinje, te nedostatak drugih dokaza od strane tuženika na okolnost odgovarajućeg obavještavanja potrošača, obzirom da svjedokinja M. R. nema saznanja o pregovorima prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, sud je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, propisanog odredbom članaka 221. a ZPP-a, te našao da tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su posljedice koje proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost. Sud nalazi da tuženik nije dokazao da je u procesu pojedinačnih pregovora na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

24. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelju iznio sve parametre o kojima ovisi formiranje kamatne stope, niti je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

25. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mi bile načelno jasne obveze koje njima preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost Ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze time da iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja Ugovora.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivosti stope redovne kamate sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tuženika, niti povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF, a radilo se o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku, o kojim odredbama se nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima ugovori promjenjivu kamatnu stopu i glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji su ti elementi ugovoreni, odnosno da li je prilikom ugovaranja, drugoj ugovornoj strani, iznio na razumljiv način točne, nedvosmislene i jasne kriterije (parametre) na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

28. Valja napomenuti da se je i pitanje, da li je tuženik mogao predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF, a kao ključno pitanje, razmatralo u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja je su li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je, dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke (između ostalog i tuženik) znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Isto tako je već utvrđeno u kolektivnom postupku, da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga, kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača. Nepostojanje takvih propisa, također ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koje idu uz određenu valutu i razlikama između valuta, odnosno o parametrima o kojima ovisi mijenjanje kamatne stope.

30. U više navrata tuženik je tijekom postupka tvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u spornom Ugovoru o kreditu, bila jasne, uočljive i lako razumljive, iz čega slijedi da isti smatra da nije ni dopušteno ispitivanje njihove poštenosti.

31. U odnosu na navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

32. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

33. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao od tužitelja ugovornu kamatu temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi – tj. prema stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom, i da dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05.

34. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvene vještakinje M. D., kojeg je sud prihvatio kao nepristran, stručan, jasan i detaljno obrazložen, imajući u vidu da je su i neposrednim saslušanjem otklonjeni svi istaknuti prigovori od strane tuženika na njen nalaz i mišljenje.

35. Preplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je utvrdio izvršenim vještačenjem te ocijenio da je vještak istu izračunao primjenom pravilnih parametara kao razliku između onog što je tužitelj stvarno platio primjenom tekućeg tečaja koji je objavila i primijenila banka i onog što bi platio primjenom početnog tečaja važećeg u vrijeme isplate kredita tužitelju. U spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

36. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. U tom smislu sud je provedenim financijskim vještačenjem utvrdio i dosudio tužitelju razliku između plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

37. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.

38. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti stekla 13. lipnja 2014. (u odnosno na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), te u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarski franak - 14. lipnja 2018.. Dakle, u skladu sa navedenim 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga trenutka nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare od 5 godina.

39. Nije sporno da je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio 28. siječnja 2019., te da je tužbenim zahtjevom potraživao samo utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovi pretplate zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa nema spora da, računajući od 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina.

40. Nije sporno ni da je tužitelj podneskom zaprimljenog 25. siječnja 2023. preinačio preinačio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tako da osim isplate više plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje i povrat više plaćenih iznosa temeljem istog ugovora zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Računajući od 14. lipnja 2018. (pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) pa do postavljanja tužbenog zahtjeva 28. siječnja 2019. za povrat pretplaćenog iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredaba, nije protekao zastarni rok od 5 godina.

41. Bitno je da je napomenuti da je presudom Suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., izneseno shvaćanje da nisu protivni pravu EU (odredbi članka 2. točke (b, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.)– nacionalni propisi koji predviđaju različita pravila za zastaru kada je riječ o tužbama za utvrđenje ništetnosti ugovora, te za zastaru u slučaju restitucijske tužbe za povrat stečenog bez osnove.

42. Iz obrazloženja spomenute presude suda Europske Unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., slijedi, u točkama 67. i 75. obrazloženja, da je za poštivanje načela djelotvornosti, bitan trenutak od kojeg teče propisano vrijeme za zastaru tih zahtjeva. Tako se, sukladno navedenoj odluci, načelu djelotvornosti protivi da se na tužbu za povrat stečenog bez osnove primjenjuje rok koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tomu da li je potrošač u tom trenutku znao ili mogao znati za nepoštenost odredbe ugovora na koju se poziva u prilog svojoj restitucijskoj tužbi, zbog čega takva pravila o zastari mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača priznatih Direktivom 93/13.

43. Sud Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., zauzeo je stav da rok koji počinje teći od dana kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zato što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru (točka 67. Obrazloženja u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.).

44. Dakle, slijedom iznesenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu valja napomenuti da tužitelj temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli, na preplaćeni utuženi iznos ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose navedene u dispozitivu presude koja teče od izvršenih uplata pa do isplate, i to po stopi propisane odredbama članka 29. st. 2. ZOO-a, imajući u vidu članak 1115. ZOO/05 kojim je propisana da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. U konkretnom slučaju sud smatra da se tuženik može smatrati nesavjesnim stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju onoga što je isti stekao temeljem ništetnih (nepoštenih) ugovornih odredaba, koje je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takvo nepošteno ugovorenih odredaba naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali.

46. Iz navedenih razloga presuđeno je kao u točci I. izreke.

47. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. u svezi odr. čl. 155. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 3.567,62 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe, i podnesaka od 8. kolovoza 2019., 25. siječnja 2023., za svako u iznosu od 200,00 eura, podnesaka od 9. studenoga 2020., 7. lipnja 2022., 17. lipnja 2022., 2. ožujka 2023., te prijedloga od 27. ožujka 2023. i sastav žalbe od 27. ožujka 2023., sastav žalbe od 12. svibnja 2023., za svako u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na ročištima od 30. siječnja 2020., 10. lipnja 2022., 30. rujna 2022., 26. siječnja 2023., 4. svibnja 2023., 8. ožujka 2024. i 4. travnja 2024. za svako u iznosu od 200,00 eura, na trošak izbivanja iz kancelarije 3 sata 10. lipnja 2022. i 30. rujna 2022. za svako u iznosu od 150,00 eura, na trošak prijevoza osobnim automobilom radi dolaska na ročišta 10. lipnja 2022. i 30. rujna 2022. (60km x 0,42 eura), za svako u iznosu od 25,00 eura, koji trošak se odnosi kada je predmetni spis bio na odlučivanju u stalnoj službi u Slatini, a sve to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT), zatim na trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 4. travnja 2024., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci III. izreke.

48. Slijedom navedenoga presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 4. travnja 2024.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. K. J.

2. Odvj. B. B.