Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-441/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. N. iz V. G., OIB:…, zastupanog po punomoćnici L. H. odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. H., OIB:…, zastupane po ODO iz Z., radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn 2163/22 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. H., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn 2163/22 od 26. siječnja 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.774,50 eur, te da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.625,00 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga tuženice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba postupka pazi ovaj sud po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Među strankama je i u ovoj fazi postupka sporno da li je tužitelju za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Z. u P. povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritet, kao i pravo na dostojanstvo, a posljedično tome da li je osnovan tužbeni zahtjev istog za naknadu neimovinske štete.

8.1.Iz rezultata dokaznog postupka, napose iskaza svjedoka T. M. i M. Š. u bitnome proizlazi da su u Z. u P., preveliki broj zatvorenika, a posljedično tome prenapučenost soba u kojima su zatvorenici boravili, pokušali kompenzirat povećanjem broja slobodnih i radnih aktivnosti. dužim boravkom na svježem zraku, otključanim sobama tijekom cijelog dana, boravkom na svježem zraku umjesto 2 sata dnevno i do 4 sata. Isto tako iz tih iskaza proizlazi da je na odjelima higijena redovito održavana, da je postojala redovita zdravstvena skrb, mogućnost obavljanja svih specijalističkih pregleda, edukacija i određene aktivnosti ili radionice prema vlastitim sklonostima, da su zatvorenici dobivali po tri obroka dnevno.

8.2.Iz tih iskaza razvidno je i to da su zatvorenici koji su boravili na II. i III. odjelu imali pravo na tuširanje dva puta tjedno, da je postojala je mogućnost da se tuširaju i češće, da na tim odjelima većina soba ima samo pregradni zid visine cca 1- 1,20m koji dijeli spavaonu od sanitarnog čvora koji se nalazi do prozora, zatvorenici hranu konzumiraju u sobama, da na tim odjelima nije postojala TV sala niti prostorija u kojoj bi se provodilo slobodno vrijeme, da u prostorijama na ovim odjelima nije postojala dodatna ventilacija, već su se prostorije provjetravale putem prozora, a sanitarni čvor u prostorijama bio je udaljen od stola za konzumaciju hrane otprilike 4 metra. Zatvorenici na IV. Odjelu da su u sobama imali tuševe, mogućnost tuširanja svaki dan tijekom cijelog dana, da su sanitarni čvorovi na tom odjelu bili zasebno ograđeni, da su zatvorenici na tom odjelu imali mogućnost jesti u blagavaoni za stolom, da je u svim sobama je bilo dovoljno prirodnog svjetla, a postojale su i neonske lampe, bilo je dovoljno svježeg zraka.

9.Nadalje, prema navodima tužitelja, proizlazi da u sobama u kojima je boravio nije bilo dovoljno svježeg zraka i prirodne svjetlosti, sanitarni čvor je da je bio bez adekvatne ventilacije i mogućnosti privatnosti s time da su isti sanitarni čvor osim njih osam zatvorenika koristila i još dvojica zatvorenika iz susjedne sobe. Prehrana je bila vrlo loša, te je zbog neadekvatne prehrane imao probavnih smetnji i bio je primoran svakodnevno sam kupovati hranu u kantini po tri puta većim cijenama. Ustvrdio je i da su higijenski uvjeti bili loši, higijenske potrepštine da su dobivali vrlo rijetko, u nedovoljnim količinama, da zdravstvena skrb nije bila adekvatna, budući se tijekom boravka u Z. u P. njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, da je u tom periodu oko mjesec dana imao mogućnost sportskih aktivnosti 2 sata dnevno, a nakon toga su te aktivnosti smanjili na 1 sat dnevno za koje vrijeme je imao mogućnost korištenja teretane, nogometa ili šetnje na otvorenom, te da mu je za 8 mjeseci koliko je proveo u Z. u P., supruga došla u posjet samo 1 sat na dan.

10.Iz raspoložive dokumentacije je razvidno da je tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u P. i to:

1) u razdoblju od 29. prosinca 2011. do 8. siječnja 2012., na odjelu III, u sobi površine 33 m2, volumena 93 m3, sa toaletom, koji se nalazi u sobi površine 2,5 m2 i 7 m3 volumena, da je od 29. prosinca 2011. do 5. siječnja 2012. u toj sobi tužitelj boravio sa još 8 zatvorenika, a od 6. do 8. siječnja 2012. sa još 9 zatvorenika: 2) u razdoblju od 2. do 10. lipnja 2012. na odjelu II, u sobi površine 18 m2 i volumena 50 m3 sa toaletom koji se nalazi u sobi površine 2,5 m2 i volumena 7 m3, sa još 5 zatvorenika;

3) od 11. do 13. lipnja 2012. na odjelu II, u sobi površine 21 m2 i volumena 58,8 m3 sa toaletom koji se nalazi u sobi površine 2,5 m2 i volumena 7 m3, s time da je dana 11. lipnja 2012. godine boravio sa još 5 zatvorenika, a od 12. do 13. lipnja 2012. sa još 7 zatvorenika,

4) od 14. lipnja do 18. prosinca 2012., na IV. odjelu, u sobi broj 0, površine 23 m2, volumena 64 m3, sa toaletom koji se nalazi u sobi površine 3,7 m2 i volumena 10m3,

5) u razdoblju od 14. lipnja do 14. rujna 2012. u toj sobi boravio još sa 7 zatvorenika,

6) u razdoblju od 15. do 29. rujna 2012. u toj sobi sa 6 zatvorenika, 7) u razdoblju od 30. rujna do 18. prosinca 2012. u toj sobi sa još 7 zatvorenika.

11.Također je iz rješenja Županijskog suda u Puli poslovni broj Ik I-194/12 od 17. rujna 2012. razvidno da je povodom zahtjeva tužitelja za sudsku zaštitu utvrđeno da mu je tijekom izdržavanje kazne u Z. u P. povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima iz čl. 14. st. 1. t. 1. u svezi sa čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, da se povreda prava na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zatvorskom standardu ima ukloniti, a njeno ponavljanje se zabranjuje.

12.1.Odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete pretrpljene tijekom boravka tužitelja u Z. u P. u ranije navedenom razdoblju, prvostupanjski sud ponajprije uvažava čl. 23. st.1., 25. st.1., te čl. 35. st. 1. Ustava RH, čl. 14., 74., 76., 103. ZIKZ-a, odredbe Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika („Narodne novine" broj 92/02, dalje: Pravilnik). Temeljem toga, utvrđuje da su među bitnim elementima za procjenu kvalitete života zatvorenika u nekoj zatvorskoj ustanovi i površina spavaonice. Ujedno uvažava i važeću praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj za navedeni element vrijede tri osnovna načela: 1) da svaki zatvorenik mora imati vlastito mjesto za spavanje u sobi, 2) da svaki zatvorenik mora imati na raspolaganju barem 3 m2 podne površine, 3) da ukupna površina sobe mora biti takva da omogućuje zatvorenicima slobodno kretanje između namještaja, te u slučaju nepostojanja bilo kojeg od ovih elemenata da stvara pretpostavku da uvjeti u zatvoru nisu prikladni i da predstavljaju ponižavajuće postupanje i kršenje čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencije).

Osim toga, sud prvog stupnja uvažava i pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava izraženom u predmetu M. protiv R. H. (zahtjev broj 7334/13).

12.2.Sukladno prednjem, te cijeneći rezultate dokaznog postupka, napose iskaze svjedoka T. M. i M. Š., te samog tužitelja, kao i raspoloživu dokumentaciju, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u pravno relevantnom razdoblju izdržavao kaznu u sobama manje površine i volumena po zatvoreniku od one propisane čl. 74. st.3. ZIKZ-a, odnosno da je kad se od ukupne površine sobe odbije površina sanitarnog čvora i kad se uzme broj osoba koje su boravile u tim sobama tijekom spornog razdoblja, da je tužitelj imao na raspolaganju osobni prostor manji od 3 m2. Obzirom na prednje, te cijeneći dužinu razdoblja u kojem je izdržavao kaznu u Z. u P. u sobama ranije opisanih površina, stajalište je suda prvog stupnja da se ovo razdoblje ne može smatrati smještajnim razdobljem kraćeg trajanja, zbog čega da je izostao jedan od ranije navedena 3 kumulativna uvjeta tj. kratkotrajnost smanjenog osobnog prostora od 3 m2. To prema ocjeni suda predstavlja izlaganje teškoćama koje nadilaze neizbježnu razinu patnje svojstvenu oduzimanju slobode i predstavljaju ponižavajuće postupanje zabranjeno čl. 3. Konvencije, što opravdava dosudu pravične novčane naknade u smislu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a).

13.1.U kontekstu prethodno izloženog, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem osporavajući svoju odgovornost, ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uzročnost odnosno uzročne veze između štetne radnje (boravka u Z. u P.) i nastale štete kao posljedice, te da je počinjenjem kaznenog dijela tužitelj taj koji je uzrokovao boravak u navedenoj ustanovi.

13.2.Ovaj sud prihvaća da je sam smisao izricanja kazne zatvora u određenom trajanju, upravo određeno ograničenje slobode kretanja. Međutim, neovisno o tome, obveza je tuženika i prema uvjerenju ovog suda, da se svakom zatvoreniku, omogući izdržavanje te iste kazne u primjerenim uvjetima, što pored ostalog podrazumijeva osiguranje određenog životnog prostora zatvoreniku, koji će biti primjeren određenim standardima.

Pri tome, protivno tumačenju tuženika, činjenica da su zatvorske ustanove u R. H., pa tako i Z. u P. u kojem je boravio tužitelj određeno vrijeme, prekapacitirani, ni u kom slučaju ne smije ići na štetu bilo kojeg zatvorenika

koji tamo boravi, pa tako ni tužitelja, u situaciji, kao što je ova, kada se utvrde ranije navedeni propusti tuženika.

Isto tako, protivno tumačenju tuženika, na postojanje odštetne odgovornosti tuženika ni na koji način nije od utjecaja ni to da je tužitelj taj koji je svojim ranijim ponašanjem uzrokovao boravak u zatvorskoj ustanovi, odnosno da činjenica da je tužitelj u navedenoj ustanovi boravio iz razloga jer je prethodno počinio određeno kazneno djelo, ne može ni na koji način predstavljati opravdan razlog, da tužitelj tijekom izdržavanja svoje zatvorske kazne treba biti u uvjetima koji su ispod određenih standarda.

13.3.Obzirom na prednje, nije u pravu tuženik ni kada otklanja postojanje bilo kakve odštetne odgovornosti za nastanak neimovinske štete, pozivajući se pri tome na čl. 3. st.2. i 3. ZIKZ-a, koje dozvoljavaju određena ograničenja prava zatvorenika za vrijeme izvršavanja kazne, kao i nastojanja da se nedostatak prostora odnosno smještajnih kapaciteta kompenzira na druge dozvoljene načine.

14.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem smatra da prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu, nije cijenio iskaze svjedoka T. M.. i M. Š., vezano na okolnost boravka u Z. u P., čime upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući je protivno tome, prema uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja imao je u vidu i iskaze imenovanih svjedoka, kada je odlučivao o osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

15.1.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da umanjena prostornost nije jedini i isključivi čimbenik u smislu čl. 74. ZIKZ-a, temeljem kojeg se treba rukovoditi prilikom odlučivanja o tome da li je tužitelju počinjena šteta, a time i da li mu pripada pravo na pravilnu naknadu, valja reći da ovaj sud ovu tvrdnju prihvaća.

No, suprotno stajalištu tuženika, već samo utvrđenje (koje među strankama nije sporno) da je u pravno relevantnom razdoblju tužitelj prilikom izdržavanja kazne zatvora u Z. u P., boravio u sobama površine manje od 3 m2 po zatvoreniku, dakle ispod zakonom i podzakonskim aktima propisanih vrijednosti.

15.2.U svezi toga, ukazuje se tuženiku da se odluka Europskog suda za ljudska prava M.protiv H., broj 7334/13 od 20. listopada 2016., na koju se pozvao pravilno prvostupanjski sud, ali i primjerice odluke Š. protiv S., broj 5903/10, 6003/10 i 6544/10 od 20. listopada 2011., K.protiv H., zahtjev broj 3021/1996., T. protiv E., zahtjev broj 429/2012 od 19. prosinca 2013. i presude C.protiv H. od 9. ožujka 2006. godine, zahtjev broj: 73786/01 i dr., temelje na osnovnim načelima koja u praksi slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske, pa tako Europski sud za ljudska prava koji potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nadalje, prema tom shvaćanju, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede iz čl. 3. Konvencije. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna: (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

15.3.Prema tom shvaćanju, u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru od strane Suda. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

16.1.U konkretnom slučaju, u pogledu uvjeta u Z. u P., nije dvojbeno da je tijekom cijelog razdoblja boravka tužitelja u istome postojao nedostatak u pogledu površine, sa time da ni prema prosudbi ovog suda, tijekom boravka tužitelja na II. i III. Odjelu taj nedostatak nije bio u dovoljnoj mjeri kompenziran veličinom drugog prostora dostupnog zatvorenicima, kako glede dužine boravka na svježem zraku, mogućnosti bavljenja sportskim i drugim aktivnostima, da nije postojala mogućnosti korištenja privatnog nužnika, neadekvatna ventilacija.

Što se tiče razdoblja kada je tužitelj boravio na IV. Odjelu, isti je u tom razdoblju imao određenu veću slobodu kretanja, budući se sobe u kojima je boravio nisu zaključavale, imao mogućnost bavljenja sportskim aktivnostima, bio je uključen u radne aktivnosti, imao mogućnost bavljenja sportskim aktivnostima, nužnik je bio odvojen od sobe u kojoj je boravio, imao je mogućnost jesti u blagavaoni, iz čega se dade zaključiti da je takvim mjerama ipak u određenoj mjeri anuliran ranije spomenut prostorni čimbenik.

16.2.Međutim, neovisno o prednjem, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da budući je tužitelj tijekom cijelog boravka u Z. u P., proveo u sobama čija je površina bila manja od 3 m2 po osobi, a ta razdoblja nisu bila ni povremena ni kratka (ukupno 187 dana), da je time počinjena povreda čl. 3. Konvencije, te ZIKZ-a, a posljedično tome da je u odnosu na tužitelja počinjena povreda prava osobnosti zbog izdržavanja kazne zatvora u neprikladnim uvjetima, što opravdava dosudu pravične novčane naknade.

16.3.Pri tome svakako treba naglasiti da pogodnosti koje je tužitelj učinio nespornim u svom iskazu, vezano za boravak na IV. Odjelu, prema uvjerenju ovog suda ipak ne predstavljaju bilo kakve dodatne pogodnosti, već samo neke osnovne uvjete bez kojih bi uopće teško bilo moguće govoriti o kakvim dostojanstvenim uvjetima.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta govori pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 138/23 od 11. srpnja 2023.

17.Na žalbene navode tuženika kojima se poziva na stajališta Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, iz kojih proizlazi da je za povredu prava ličnosti potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj zatvorskoj ustanovi, valja odgovoriti da je iz t. 27.-31. obrazloženja pobijane presude, razvidno da je prvostupanjski sud analizirajući sve provedene dokaze, sagledao sve uvjete u kojima je tužitelj boravio tijekom izvršavanja kazne zatvora u Z. u P., a ne samo čimbenik umanjenja prostora u kojem u boravio (sobe).

18.Na žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti za štetu (protupravnost, štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje), budući da tužitelju, smještajem u prostor koji je zbog prekapacitiranosti manji od zakonskih standarda, nisu namjerno i ciljano uskraćivana prava na smještaj, valja odgovoriti da su ti navodi pravno neutemeljeni.

Ovo stoga, što kad se radi o naknadi štete boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru, odnosno zbog povrede dostojanstva osuđenika iz čl.25. Ustava Republike Hrvatske, da je to poseban oblik naknade štete koji ne podliježe klasičnom utvrđivanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, kako to pogrešno smatra tuženica.

19.1.Neutemeljim također drži ovaj sud i tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da sud prvog stupnja nije obrazložio visinu pravične naknade koju je dosudio tužitelju na ime naknade neimovinske štete.

Protivno ocjeni tuženika, dostatnim drži ovaj sud dio obrazloženja prvostupanjskog suda koji se odnosi na visinu dosuđene pravične novčane naknade na ime pretrpljene neimovinske štete na ime povrede prava osobnosti zbog izdržavanja kazne zatvora u neprikladnim uvjetima.

19.2.Podredno se vezano za prednje, ukazuje tuženiku da je iz historijata tužbe razvidno pored ostalog da je tužitelj po navedenom osnovu tražio ukupnu naknadu od 2.341,23 eur, od čega mu je presudom suda prvog stupnja od 31. ožujka 2021. zbog loših uvjeta izdržavanje kazne u Z. u Z., dosuđena pravična naknada u iznosu od 566,73 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, te je preostao dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog loših uvjeta izdržavanje kazne u Z. u P. u iznosu od 1.774,50 eur.

Kako je tužitelj u Z. u P. boravio ukupno 187 dana, proizlazi da isti po danu boravka u tom Z. traži naknadu u iznosu od 9,48 eur, koji iznos i ovaj sud drži u potpunosti primjerenim svim okolnostima slučaja, u smislu čl. 19. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, zbog čega se i ukupna dosuđena naknada u cijelosti ukazuje opravdanom i primjerenom.

20.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

21.Zbog do sada iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

22.Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku, pa je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 4. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković, v.r.