REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 676/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Enex d.o.o., OIB 19278788284, Zagreb, Jarunska obala 23, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Cestorad d.d., OIB 75943472386, Vinkovci, Duga 23, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Banić, odvjetnik u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 263/2021-2 od 29. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-117/2018-41 od 27. listopada 2020., u sjednici održanoj 4. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-263/2021-2 od 29. prosinca 2021. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-117/2018-41 od 27. listopada 2020. u dijelu pod točkama I. i II. izreke, a predmet se u ukinutim dijelovima vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 8.735.147,17 kuna sa zateznim kamatama (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju nakaditi tuženiku parnični trošak u visini 645.312,50 kuna (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u visini 86.475,00 kuna (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. i II. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2064/2022 od 7. prosinca 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

„1. Može li u smislu odredbe čl. 200. st. 1. toč. 2. ZOO-a izjavljenim prijebojem prestati tražbina s osnova stjecanja bez osnove, nastala temeljem odluke drugostupanjskog suda o preinačenju (u međuvremenu) naplaćenog rješenja o ovrsi i odbijanjem prijedloga za ovrhu?

2. Prestaje li novčana tražbina ovrhovoditelja koja je namirena u smislu odredbe čl. 171. st. 4. OZ-a ili je ovrhovoditelj ovlašten poduzimati daljnje radnje usmjerene na naplatu novčane tražbine?

3. Da li je prijenosom umjesto isplate u smislu odredbe čl. 171. st. 4. OZ-a, sve u kontekstu odredbe čl. 68. st. 1. OZ-a ovršni postupak dovršen, te da li tim činom ponovno počinje teći zastara utvrđena ovršnom ispravom?

4. Da li je dopušteno isticati prigovor prijeboja u odnosu na stranku nad kojom je zaključena predstečajna nagodba a da rješenjem o predstečajnoj nagodbi tražbina nije utvrđena?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Tuženik je podnio odgovor na reviziju, usprotivio se revizijskim navodima i predložio reviziju odbiti te je potražio trošak sastava tog podneska.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju osnove koja je naknadno otpala te su bitna činjenična utvrđenja suda iz pobijane odluke:

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/00-24 od 26. svibnja 2003. tamo tuženiku (ovdje tužitelju) naloženo isplatiti tamo tužitelju (ovdje tuženiku) 2.315.649,00 kn s zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak;

- da je temeljem te presude tamo tužitelj i ovrhovoditelj (ovdje tuženik) pred Trgovačkim sudom u Rijeci ishodio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-867/2003 od 22. ožujka 2004.;

- da je u tom rješenju o ovrsi određen prijenos tražbine koju tamo ovršenik (ovdje tužitelj) ima prema Republici Hrvatskoj i to prijenos umjesto isplate, da je određena pljenidba te tražbine i da je na toj tražbini ovrhovoditelj (ovdje tuženik) stekao založno pravo;

- da ovršenikov dužnik (Republika Hrvatska) nije izvršila prijenos tih sredstava na račun ovrhovoditelja (ovdje tuženika) temeljem tog rješenja;

- da je tužitelj u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-2418/17 koji se vodio kod Trgovačkog suda u Rijeci povodom zahtjeva za izravnu naplatu, 18. travnja 2017. naplatio cjelokupno potraživanje od svog dužnika (Republike Hrvatske) uključujući i potraživanje preneseno na tuženika unatoč zabrani takve naplate koja bi zabrana proizlazila iz rješenja o ovrsi Ovr-867/2003 od 22. ožujka 2004.;

- da je (ovdje) tuženik potom (kao tamo ovrhovoditelj) podnio prijedlog za nastavak ovrhe te je doneseno rješenje poslovni broj Ovr-40/17-5 (od 19. srpnja 2017., ispravljeno rješenjem od 24. kolovoza 2017.), kojim je nastavljena ovrha određena rješenjem poslovni broj Ovr-867/03 od 22. ožujka 2004. te odredio ovrhu pljenidbom i prijenosom ovršenikovih (ovdje tužiteljevih) sredstava na svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune;

- da su na temelju ovog ovršnog rješenja poslovni broj Ovr-40/17 s računa (ovdje) tužitelja kao ovršenika na račun (ovdje) tuženika kao ovrhovoditelja prenesena novčana sredstva 25. rujna 2017. u iznosu od 8.697.594,86 kn i iznos od 37.552,31 kn, odnosno ukupno 8.735.147,17 kn;

- da je rješenje poslovni broj Ovr-40/17 rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6287/2017 od 7. studenog 2017. preinačeno te je odbijen ovrhovoditeljev prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe i naloženo ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 19.475,00 kn.

8. Upravo povrat stečenog bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je naknadno otpala u smislu zadnje alineje prethodne točke obrazloženja, predstavlja predmet ovopredmetnog tužbenog zahtjeva te je tuženik u ovoj parnici, u podnesku od 18. travnja 2018., istaknuo prigovor prijeboja utužene tražbine s tuženikovom tražbinom prema tužitelju koja se temelji na presudi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 328/00-24 od 26. svibnja 2003., koju je tužitelj naplatio od Republike Hrvatske unatoč zabrani iz rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-867/2003.

9. Usprotivivši se prigovoru prijeboja, tužitelj je, u odnosu na tražbinu s kojom tuženik prebija tražbinu tužitelja, istaknuo prigovor zastare te je naveo da je tražbina koju bi tuženik eventualno i imao temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 328/00-24 od 26. svibnja 2003. prestala samom pljenidbom i prijenosom tražbine koju je ovršenik imao prema Republici Hrvatskoj, a sve to s obzirom da je u rješenju o ovrsi Ovr-867/2003 od 22. ožujka 2004. određeno da se ta tražbina (koju tamo ovršenik ima prema svom dužniku - Republici Hrvatskoj) na ovrhovoditelja (ovdje tuženika) prenosi „umjesto isplate“, kojim da se trenutkom ovrhovoditelj ima smatrati namirenim, sukladno odredbi čl. 171. st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003 - dalje: OZ).

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili prigovor prijeboja (pa tako odbili tužbeni zahtjev) uz obrazloženje da „smisao i cilj prijenosa tražbine umjesto isplate nije sklapanje pravnoga posla prijenosa, nego isplata tražbine. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da se tuženik naplatio za svoju tražbinu utvrđenu pravomoćnom presudom u ovršnom postupku Ovr-867/03. Tuženik se naplatio u postupku ovrhe Ovr- 40/17, koje je rješenje o ovrsi preinačeno te tužitelj taj naplaćeni iznos ovom tužbom traži natrag.“ (citat obrazloženja prvostupanjskog suda, koji drugostupanjski sud prihvaća).

11. Citirano pravno shvaćanje, osporeno drugim postavljenim pravnim pitanjem, ovaj, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim.

12. Predmetnu problematiku, a u pogledu pitanja namirenosti ovrhovoditelja, pa time, posljedično i prigovora prijeboja kojeg je istaknuo tuženik, valja sagledati u svjetlu regulacije Glave dvanaeste OZ, naslovljene kao Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika, i to konkretno:

- odredbe čl. 150. st. 1. OZ koja glasi:

„(1) Ovrha na novčanoj tražbini provodi se pljenidbom i prijenosom, ako ovim Zakonom za pojedine slučajeve nije drukčije određeno.“;

- odredbe čl. 152. st. 1. i 2. OZ koja glasi:

„(1) Pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim se ovršenikovu dužniku zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje.

(2) Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku.“;

- odredbe čl. 160. st. 1. i 2. OZ koja glasi:

„(1) Zaplijenjena tražbina prenosi se na ovrhovoditelja u skladu s njegovim prijedlogom, radi naplate ili umjesto isplate.“

(2) Ovrhovoditelj je dužan već u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese radi naplate ili umjesto isplate, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. O vrsti prijenosa sud odlučuje rješenjem o ovrsi.“;

- odredbe čl. 162. st. 1. OZ koja glasi:

(1) Prijenos tražbine je proveden dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen.

- odredbe čl. 171. OZ koja glasi:

„(1) Zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu.

(2) Ako je prenesena tražbina osigurana založnim pravom upisanim u zemljišnoj knjizi ili drugoj javnoj knjizi u koju se upisuju prava na nekretninama, sud će, po službenoj dužnosti, prenijeti ovršenikova prava na ovrhovoditelja, a brisati založno pravo upisano u korist ovršenika.

(3) Ovrhovoditelj na kojega je tražbina prenesena umjesto isplate dužan je tražbinu naplatiti po pravilima koja važe za tražbine prenesene radi naplate, s time da se novac polučen ostvarenjem tražbine isplaćuje izravno ovrhovoditelju, osim u slučaju iz stavka 4. ovoga članka.

(4) Ovrhovoditelj na kojega je tražbina prenesena umjesto isplate smatra se namirenim i samim prijenosom, u visini te tražbine, ako u ovršnom postupku nije sudjelovalo više ovrhovoditelja ili drugih vjerovnika koji se namiruju iz prenesene tražbine. Ako u ovršnom postupku sudjeluju takve osobe, ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena umjesto isplate smatrat će se ovrhovoditeljem na koga je tražbina prenesena radi naplate.

(5) Okolnost da je na ovrhovoditelja tražbina prenesena umjesto isplate ne utječe na odgovornost ovršenika za istinitost i naplativost prenesene tražbine.“.

13. Tuženik je, dok je bio u postupovnoj poziciji ovrhovoditelja, izabrao pravni put namirenja svoje tražbine te se odlučio na ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika, koja se, dakle, sukladno čl. 150. st. 1. OZ provodi pljenidbom i prijenosom te je, pritom, izabrao način namirenja, u smislu čl. 160. st. 1. OZ i to tako da je predložio prijenos zaplijenjene tražbine (naglašava se sljedeće) umjesto isplate.

14. Priklonivši se toj opciji i tako određujući predmet i sredstvo ovrhe, njegova je pozicija dalje regulirana odredbom čl. 171. st. 4. OZ, koja je jasna i nedvosmislena kada određuje da se ovrhovoditelj u odnosu na tamo ovršenika namirio samim prijenosom tražbine, u visini te tražbine (to u slučaju kao što je ovopredmetni, kada u ovršnom postupku nije bilo više ovrhovoditelja niti vjerovnika). Štoviše, odredba st. 1. tog članka daje tom prijenosu karakter i učinak izjednačen s ustupanjem (ovršenikove) tražbine (ovrhovoditelju) uz naknadu.

15. Pljenidba je, sukladno čl. 152. st. 2. OZ, provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku, dok je prijenos tražbine, sukladno čl. 162. st. 1. OZ, proveden dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen, što u ovom slučaju koincidira i dogodilo se 2004. godine.

16. Slijedom navedenog, proizlazi da je tražbina koju je tuženik (tamo ovrhovoditelj) imao prema tužitelju (tamo ovršeniku) temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/00-24 od 26. svibnja 2003. namirena u ovršnom postupku Ovr- 867/2003 samim prijenosom tražbine koju je ovršenik imao prema Republici Hrvatskoj, u visini te tražbine, čime je ovaj sud dao odgovor na drugo revizijom postavljeno pravno pitanje.

17. Iz toga bi proizlazilo da su nižestupanjski sudovi, uz obrazloženje kakvo su dali, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tuženikov prigovor prijeboja, u odnosu na tražbinu koja je, u trenutku davanja izjave u prijeboju, bila namirena primjenom čl. 171. st. 4. OZ.

18. Međutim, imajući u vidu nevezanost pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, revizijski sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi, vođeni pogrešnim pravnim pristupom, propustili predmet sagledati u svjetlu druge potencijalne osnove odgovornosti koja proističe iz sveukupnog, kompleksnog odnosa stranaka.

19. Naime, samim prijenosom tražbine u smislu čl. 171. st. 4. OZ, pa čak i zakonskog određenja namirenosti ovrhovoditelja u tom slučaju, ne oslobađa se dužnik svake daljnje odgovornosti u pogledu ovršne tražbine, jer isti članak u stavku st. 5. određuje da okolnost da je na ovrhovoditelja tražbina prenesena umjesto isplate ne utječe na odgovornost ovršenika za istinitost i naplativost prenesene tražbine. Pri tome je za ponoviti da, sukladno stavku 1. tog članka, zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu, pa se odgovornost za veritet nadovezuje i na čl. 86. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008 - dalje: ZOO), dok ga je spomenuta odredba OZ proširila i na odgovornost za bonitet u smislu čl. 87. ZOO. 20. U tom je smislu posebno za ukazati, a što bi proizlazilo iz cjelokupnog sadržaja spisa, da je tužitelj tražbinu koju je imao prema Republici Hrvatskoj (koja proizlazi iz parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim (građanskim) sudom u Zagrebu, inicijalnog poslovnog broja P-6053/2000) - a koja tražbina je pravomoćnim rješenjem o ovrsi bila umjesto isplate prenesena na tuženika - protivno zabrani iz tog rješenja o ovrsi ovršio u drugom ovršnom postupku.

21. Stoga je potrebno (u ponovljenom postupku) sagledati poziciju tužitelja u kontekstu šire pravne odgovornosti za istinitost i naplativost prenesene tražbine u situaciji kada on (ako se to takvim utvrdi) protivno načelu savjesnosti i poštenja izravno ovrhovoditelja onemogući u naplati te tražbine koja je prenesena (umjesto isplate) na ovrhovoditelja, sve u smislu čl. 171. st. 5. OZ.

22. To će (potencijalno) imati utjecaja na ocjenu osnovanosti tuženikovog prigovora prijeboja, a posljedično i tužiteljevog tužbenog zahtjeva, u koje osnovanosti ovaj, revizijski sud, u ovom dijelu postupka, za sada ne može ulaziti.

23. Slijedom svega navedenog je, već izražavajući pravno shvaćanje u pogledu drugog postavljenog pravnog pitanja, utvrđen pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova, pa je dalje, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja (toč. I. izreke).

24. Imajući u vidu da je člankom 200. toč. 2. ZOO određeno da ne može prestati prijebojem tražbina (…) koju je dužnik uzeo bespravno ili ih bespravno zadržao te dalje imajući u vidu da još uvijek nema utvrđenja o bespravnosti zadržanja tražbine od strane tuženika (koja će ocjena ipak ovisiti o sagledavanju cjelokupnog odnosa stranaka i postojanju osnova svake od stranaka, sve u smislu toč. 18. do 21. ovoga obrazloženja), revizijskom sudu nedostaje utvrđeni činjeničnopravni kontekst u kojem bi mogao izraziti pravno shvaćanje u pogledu prvog revizijom postavljenog pravnog pitanja. Nadalje, pitanje zastare, koje se problematizira trećim postavljenim pravnim pitanjem, će se morati razmotriti ponovno kroz prizmu potencijalno utvrđene odgovornosti po drugoj pravnoj osnovi (ako se ta osnova utvrdi), dok se u pogledu četvrtog pravnog pitanja napominje da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci utemeljeno na drugačijem činjeničnom kontekstu od onog koje se implicira tim pitanjem. Dakle, u sada relevantnom činjeničnom okviru, u ovom dijelu postupka, ta pravna pitanja nemaju utjecaj na odluku u sporu.

25. Odluka o trošku postupka povodom revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 4. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30866-36b95

Kontrolni broj: 04e8f-e99e0-055f2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jadranko Jug, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.