REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4042/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. O. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici B. I., odvjetnici u Z., protiv tuženice K. K. iz M., B., OIB ..., zastupane po punomoćnici M. K., odvjetnici u Z., uz sudjelovanje posebnog skrbnika djeteta P. V., zaposlenika Centra za posebno skrbništvo Z., radi ostvarivanja roditeljske skrbi, održavanja osobnih odnosa sa djetetom i uzdržavanja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž Ob-50/2023-2 od 4. srpnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P Ob-251/2019-77 od 13. ožujka 2023., u sjednici održanoj 4. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.

2.1. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija).

3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

4. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

5. Prvo pitanje se ne može kvalificirati kao (materijalno niti postupovno) pravno pitanje u smislu čl. 385.a ZPP. Važnost tog pitanja je, zbog detaljizirane činjenične situacije emanentne samo ovopredmetnom postupku, ograničena na donošenje odluke samo u tom postupku i u potpunosti izostaje njegova važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava. Na to pitanje nije moguće dati jedinstven odgovor koji će predstavljati pravni standard za buduća postupanja, što je osnovni smisao vođenja postupka povodom revizije; davanje odgovora na to pitanje (čak i kad bi ga se sagledavalo u kontekstu uspostavljanja pravnih standarda budućeg postupanja) će ovisiti o nizu okolnosti svakog konkretnog slučaja i okolnosti koje su u tom, konkretnom postupku utvrđene i ocijenjene relevantnima.

6. Drugo i treće pravno pitanje se ne mogu kvalificirati kao materijalnopravna niti postupovnopravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a; njima podnositelj zapravo upire na (eventualnu) kontradiktornost zaključaka drugostupanjskog suda u okolnostima konkretnog slučaja, kao i na (kako tužitelj to vidi) izostanak dostatnog obrazloženja pri ocjeni dokaza, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP-a.

6.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju - osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda - njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.

6.2. Osim toga, ovaj sud ne primjećuje da bi takav zaključak suda (koji se spori postavljenim drugim pitanjem) bio arbitraran, a niti kontradiktoran, jer nema zapreke drugačije odrediti viđanja i susrete u odnosu na pojedine dane ako bi to bilo interesu djeteta, a u tom smislu sud je u pobijanoj odluci dao dostatne razloge.

6.3. Konačno, a u pogledu drugog i trećeg pravnog pitanja, u odlukama na koje se tužitelj u prijedlogu poziva kao na razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava nije izraženo (pobijanoj odluci protivno) pravno shvaćanje, u okviru činjenične situacije podudarne s ovopredmetnom (a u okvirima problematike koja se određuje tim pitanjima). Tužitelj nije niti na ikoji drugi način adekvatno dokazao važnost tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava.

7. Obrazloženje pod toč. 5. i 6.3. ovoga obrazloženja se, mutatis mutandis, ima primijeniti i za pravna pitanja pod rednim brojevima 4., 6. i 8.

8. Uzimajući u obzir da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci utemeljeno na prethodnom utvrđenju da je „naloženo ocu da na ime uzdržavanja plaća manji iznos od onog propisanog zakonom, što mu ostavlja na raspolaganju određena sredstva potrebna za preuzimanje mlt. A. i vraćanja u njegov dom gdje stanuje s majkom“ (v. toč. 15.1. obrazloženja pobijane odluke) - peto, sedmo i deveto postavljeno pravno pitanje se ukazuju neutjecajnim na odluku u sporu, jer sud u pobijanoj odluci, protivno implikacijama tih pitanja, je uzeo u obzir financijski teret roditelja sa kojim dijete živi na snošenje (u pitanju) spornog troška.

9. S obzirom da je sud u pobijanoj odluci dao jasne razloge za ocjenu provedenih dokaza vještačenjem, kako po sudskom vještaku tako i o mišljenju Centra za socijalnu skrb, deseto pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.

10. U pogledu 11. postavljenog pravnog pitanja je za primijetiti da tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije ničim nije potkrijepio (niti učinio vjerojatnim) svoje tvrdnje o pristranosti djelatnika Centra za socijalnu skrb niti ih stavio u kontekst nekih žalbenih (kako navodi, neodgovorenih mu) navoda. Doduše, on ukazuje u tom pitanju na sam sadržaj mišljenja Centra za socijalnu skrb (citirajući ga dijelom), no taj, citirani sadržaj ničim ne ukazuje na pristranost tog tijela, nego se njime samo daje stručno mišljenje (s kojim se tužitelj očito ne slaže). Dakle, iz sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije ostaje nejasno na čemu zapravo tužitelj supstancijalno i barem donekle obrazloženo temelji svoje navode o pristranosti Centra za socijalnu skrb (osim navođenja samog dijela tog mišljenja, koje, međutim, samo po sebi ne dovodi u sumnju nepristranost). Nadalje je u tom smislu za primijetiti da se žalbene tvrdnje tužitelja o (navodnoj) pristranosti djelatnika Centra za socijalnu skrb (za koje u prijedlogu za dopuštenje revizije tvrdi da u žalbi nisu razmatrane), u bitnome obrazlažu kroz navode kojima se zapravo ne potkrjepljuje ta (kako je vidi tužitelj) pristranost, nego se žalbeni navodi iscrpljuju u iskazivanju nezadovoljstva te stranke sa zaključcima koje je to tijelo donijelo. U tom je kontekstu, tužitelj žalbenim navodima u pogledu pristranosti toga tijela dao nedostatne razloge, a na koje bi se (tek da su dani u adekvatnom obimu i sadržaju) žalbeni sud mogao sadržajnije i sveobuhvatnije očitovati.

11. Prethodno se, mutatis mutandis, odnosi i na 12. pravno pitanje. Osporavajući pravni pristup suda u pobijanoj odluci u pogledu razloga o navodima o diskriminaciji, tužitelj ne navodi na čemu zapravo supstancijalno i barem donekle obrazloženo temelji svoje navode o diskriminaciji (čak niti na razini vjerojatnosti). Samo navođenje (u pitanju) da je sud bio pod dojmom „njenog ženskog spola, odnosno da bi Sud u obratnoj situaciji u kojoj bi tužitelj tvrdio da ima primanja od 4.000,00 kuna i 1.000,00 kuna alimentacije te da koristi službeni auto ali samo za vožnju od posla i natrag očekivao od njega aktivniju ulogu u cilju nabave auta i vožnje djeteta odnosno da bi smatrao takav iskaz nevjerodostojnim s ciljem da izbjegne obveze“ predstavlja spekulaciju i ničim potkrijepljenu tvrdnju, koja se teško sama za sebe može smatrati činjenjem vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i s obzirom na svoju uopćenost i paušalnost ne može biti predmetom sadržajnijeg i sveobuhvatnijeg razmatranja. Citirano predstavlja osobni dojam, a ne činjenicu i potpuno je nepotkrijepljeno dokazima (čak ni na razini vjerojatnosti).

12. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a - zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, temeljem odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

13. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava RH, odnosno čl. 8. Konvencije, ovaj sud smatra da se odluke nižih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo, temelje na odgovarajućim pravnim - zakonskim osnovama koje se i navode u nižestupanjskim odlukama i da su stoga zakonite. Odluke su donesene u svjetlu razmjernosti nespornog prava tužitelja na obiteljski život, ali i isto pravo drugog roditelja, a sve to, što je osobito relevantno, uzimajući u obzir prava djeteta. Ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili zakonske odredbe na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju. Nema nikakvih naznaka, protivno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije, o povredi prava djeteta u smislu čl. 65. Ustava. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na poštivanje obiteljskog života.

14. S obzirom da se pritužba koja se odnosi na povredu mirnog uživanja prava vlasništva u smislu čl. 48. Ustava odnosi na umanjenje imovine uslijed troška povezanog sa prijevozom radi ostvarivanja prava na susret s djetetom (jer se u tom smislu u prijedlogu jedino spornim u ukazuje taj imovinski aspekt), za obrazložiti je da ovaj sud smatra da se odluke nižih sudova, koje predstavljaju zadiranje/miješanje u navedeno pravo tužitelja, temelje na odgovarajućoj i u odlukama navedenoj pravnoj osnovi i da su stoga zakonite. Osobito je potrebno uzeti u obzir, a u svjetlu navoda iz prijedloga za dopuštenje revizije, ono već navedeno u toč. 8. ovoga obrazloženja, dakle, da je shvaćanje suda da oba roditelja ipak takav trošak snose, doduše, kroz različite modalitete.

15. Sagledavajući dalje prijedlog, za primijetiti je da se podnositelj poziva na povredu čl. 6.1. Konvencije, tj. čl. 29. Ustava. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle, na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužene, iznese činjenice i predloži dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode. Njihove odluke su dostatno obrazložene (u tom smislu se posebno upućuje na toč.

10. i 11. ovoga obrazloženja) te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima (također, u okvirima problematike kakva se problematizira u prijedlogu za dopuštenje). Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

16. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a - u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom - valjalo, temeljem 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.

Zagreb, 4. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.