REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: Us I-2233/2023-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja S. V., iz R., s boravištem u D., R., protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za socijalnu politiku i mlade, Rijeka, Slogin kula 2, radi naknade troškova stanovanja, 4. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za socijalnu politiku i mlade, KLASA: UP/II-550-05/23- 01/26, URBROJ: 2170-10/3-23-2 od 13. listopada 2023. godine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Grada Rijeke, Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu zaštitu i unapređenje kvalitete života, KLASA: UP/I-554-01/23- 01/123, URBROJ: 2170-1-10-00-23-3 od 8 rujna 2023., odbijen je zahtjev tužitelja, podnesen 4. srpnja 2023., za priznanje prava na naknadu za troškove stanovanja u stanu u R.,
R. 3, u primjeni Odluke o socijalnoj skrbi („Službene novine Grada Rijeke“, broj 15/22, u nastavku teksta: Odluka).
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-550-05/23-01/26, URBROJ: 2170- 10/323-2 od 13. listopada 2023., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno je, između ostalog sljedeće:
„lz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo, iz priloženih dokaza (uplatnica za smještaj u Domu „K.” za srpanj 2023.) da žalitelj ne stanuje u predmetnom stanu na ime kojeg traži pomoć za podmirenje troškova stanovanja, već u vrijeme podnošenja zahtjeva živi u D. „K.” kao korisnik usluge stalnog smještaja. lsto predstavlja zapreku iz članka 32. stavka 3. i članka 36. stavka 3. Odluke za ostvarivanje traženog prava, jer ovi članci određuju (identično) da „pravo na naknadu za troškove isporučene toplinske energije i troškove komunalnih usluga nema korisnik ako stan ili dio stana daje u najam, odnosno podnajam ili ako stan koristi za druge namjene te ako stan koristi bez valjane pravne osnove”. Očigledno se u ovom slučaju stan koristi za druge namjene a ne za stanovanje jer žalitelj u stanu ne stanuje. Dokaz tomu je i činjenica da se sva prepiska između žalitelja i ostalih javnopravnih ili drugih tijela koja prileži spisu vodila na adresu D. „K.” kao adrese stvarnog mjesta življenja žalitelja. Konačno, niti sam žalitelj ne spori da stanuje u D. „K. ”, što je jasno naveo u žalbi, a da se stan koristi povremeno, od strane njegove bliže ili daljnje rodbine. lz priloga dostavljenih uz žalbu ne proizlaze dokazi o tome da stan koristi žalitelj za vlastito stanovanje, a što bi onda moglo dovesti do drukčijeg rješenja ove upravne stvari.“
3. Tužitelj u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke, opisuje svoje zdravstveno stanje i tvrdi, u bitnome, da u predmetnom stanu nastaju stvarni troškovi cijele godine, te da iz doma u kojem je smješten povremeno odlazi u spomenuti stan. Izlaže i svoju komunikaciju s komunalnim društvima. Iz tužbenih navoda Sud zaključuje da tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. U konkretnom razdoblju tužitelj je bio korisnik usluge stalnog smještaja u D. „K.“ R. , što ni tužitelj ne osporava. Tužitelj je u žalbi jasno naveo da se stan koristi povremeno, od strane njegove bliže ili daljnje rodbine. Tužitelj, dakle, ne živi u nekretnini u odnosu na koju traži subvencioniranje troškova stanovanja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Nije bilo potrebe za izvođenje daljnjih dokaza u ovome sporu, zbog razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na raspravu provedenu 27. ožujka 2024. uredno pozvane stranke nisu se odazvale.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Sud razumije da tužitelj svoju pravnu i opću životnu situaciju sagledava u cjelini. Međutim, za rješavanje ove upravne stvari odlučno je isključivo je li tužitelj ispunjavao pretpostavke za priznanje prava na naknadu za troškove stanovanja u stanu u R., R. 3, prema stanju stvari u vrijeme podnošenja zahtjeva kojim je tužitelj pokrenuo upravni postupak pred prvostupanjskim tijelom. Ovdje nisu od utjecaja tužiteljevi navodi o ostalim pravnim i drugim problemima s kojima se suočava.
9. U skladu s ustavnom autonomijom lokalne samouprave, jedinice lokalne samouprave (ovdje: Grad Rijeka) ovlaštene su samostalno odlučiti hoće li svojim općim aktima utvrditi i pravo na naknadu troškova stanovanja, te, ako se odluče na to, koje će pretpostavke za priznavanje tog prava propisati.
10. Prema članku 32. stavku 3. Odluke, pravo na naknadu za troškove isporučene toplinske energije, kao dijela troškova stanovanja, nema korisnik ako stan ili dio stana daje u najam, odnosno u podnajam, ili ako stan koristi za druge namjene, te ako stan koristi bez valjane pravne osnove. Člankom 36. stavkom 3. Odluke propisano je da pravo na naknadu za troškove vodnih i drugih komunalnih usluga, kao dijela troškova stanovanja, nema korisnik ako stan ili dio stana daje u najam, odnosno u podnajam, ili ako stan koristi za druge namjene, te ako stan koristi bez valjane pravne osnove.
11. Formulacija „ili ako stan koristi za druge namjene“, sadržana u netom citiranim odredbama odluke, obuhvaća i situaciju u kojoj korisnik ne stanuje u konkretnom stanu. U protivnom ne bi bili ispunjeni smisao i svrha subvencioniranja dotičnih dijelova troškova stanovanja, budući da je priznavanje predmetnog prava vezano i uz osobna svojstva korisnika (članak 32. stavak 1., odnosno članak 36. stavak 2. Odluke), a ne isključivo uz stvarne troškove nastale korištenjem nekretnine. Stanovanjem korisnika u odnosnom stanu ne mogu se smatrati povremeni dolasci u stan osobe koja koristi uslugu trajnog smještaja u domu za starije, niti se stanovanjem korisnika može smatrati korištenje stana od strane korisnikove rodbine.
12. Navodi samog tužitelja dovoljni su, stoga, za zaključak da su u odnosu na tužitelja u konkretnom razdoblju postojale zapreke za priznavanje zatraženog prava navedene u članku 32. stavku 3. i članku 36. stavku 3. Odluke. U tom je pogledu Sud suglasan s prethodno citiranim izlaganjem tuženika, sadržanim u obrazloženju drugostupanjske odluke i u odgovoru na tužbu. Pri nedvojbenom postojanju rečenih zapreka, ostali navodi tužitelja ne mogu dovesti do drukčijeg rješavanja upravne stvari.
13. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo dotični zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio.
14. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
15. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 4. travnja 2024.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
