Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-338/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 P- 7758/2019-21 od 22. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 P-7758/2019-21 od 22. prosinca 2020. potvrđuje u točkama I, II, III i djelomično u točki IV. izreke za iznos od 841,13 eur/6.337,50 kn[1] s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV izreke citirane presude za iznos od 273,74 eur/2.062,50 kn s kamatama (preko iznosa od 841,13 eur/6.337,50 kn do iznosa od 1.114,87 eur/8.400,00 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 273,74 eur/2.062,50 kn s kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 22. listopada 2007. broj ugovora ..., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "...u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d." (točka I izreke). Utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 22. listopada 2007. broj ugovora ..., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora." (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.283,50 eur/9.670,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.114,87 eur/8.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2020. do isplate (točka IV izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 3.

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

6. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP-a jer da je tužbom trebao biti obuhvaćen i sudužnik kao jedinstveni i nužni suparničar. Naime, u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje ZOO) stranke predmetnog ugovora su ovdje tužitelj i tuženik, budući da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi založni dužnik i sudužnik nisu morali biti obuhvaćeni tužbom u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 22. listopada 2007., broj ugovora ..., sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "... u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.", kao i dio odredbe čl. 6. narečenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.", ništetni, te s tim u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 1.283,50 eur/9.670,50 kn s kamatama i troškova postupka.

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da su stranke 22. listopada 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ...... kreditna partija ... za iznos 159.608,64 kn s redovnom kamatnom stopom u visini 5,90% u trenutku sklapanja Ugovora, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

-da je u razdoblju trajanja Ugovora i otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu počam od 5,90% do 1. veljače 2008., 6,50% od 1. ožujka 2008. do 1. srpnja 2009., te 8,95% od 1. kolovoza 2009. do konačne prijevremene otplate 10. veljače 2012.;

-da se u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj ima smatrati potrošačem, jer se radi o fizičkoj osobi koja je sklopila pravni posao;

-da je u konkretnom slučaju unošenje neodređene formulacije u odnosu na promjenjive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama bila takva da je na osnovi istih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati;

-da su ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a;

-da su stoga navedene ugovorne odredbe ništetne u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu primjenom odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a;

-da se utvrđenje iz kolektivnog spora koja se tiču promjenjive kamatne stope primjenjuju i u ovom sporu, neovisno o valuti obveze (čl. 502.c ZPP-a);

-da je na konkretan slučaj primjenjiva i presuda Suda EU broj C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ koja se ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pri tome je Sud EU polazio od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj;

-da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., zahtjev tužitelja nije u zastari;

-da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje razliku između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, visina kojeg je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem u iznosu od 1.283,50 eur/9.670,50 kn.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju tužitelj ima smatrati potrošačem prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07, koja propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, budući da tuženik prilaganjem izvoda iz sudskog registra za trgovačko društvo T.-v. d.o.o., u kojem je tužitelj bio jedna od ovlaštenih osoba za zastupanje istog, nije dokazao da bi tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti tog trgovačkog društva, dok druge dokaze u potkrjepu svojih tvrdnji da tužitelj ne bi bio potrošač, nije priložio, pa tako nije dokazao ni da tužitelj ne bi vršio uplate mjesečnih anuiteta po tom ugovoru. Stoga nije dovedena u dvojbu aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe pogrešnim stav prvostupanjskog suda da se utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 primjenjuju i u konkretnoj parnici, s obzirom da se pravna zaštita koju tužitelj traži odnosi na ugovor o kreditu u kunama, za navesti je da je prema odredbama čl. 502. a-h ZPP-a, sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini je potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. donesenoj povodom tužbe Udruge „F.“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u konkretnom slučaju tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno tuženik ističe da se utvrđenja iz prethodno citiranih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena, niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama.

12. Pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle, bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zato što se ista odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

13. U odnosu na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023. zauzeo sljedeći pravni stav:

"1. U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

2. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

odnosno,

Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP."

14. Neovisno o navedenom, prvostupanjski sud je konkretan pravni odnos raspravio i kroz primjenu mjerodavnih odredbi ZZP/07 i ZOO-a te utvrdio da je pobijana odredba ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o neodređenoj ugovornoj odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, čime je tužitelj od samog početka ugovornog odnosa, kao korisnik kredita, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita, jer takva odredba nije tužitelju omogućavala procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, te da niti prosječnom korisniku kredita, takav sadržaj nije mogao biti razumljiv, čime takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nasuprot načelima obveznog prava.

15. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, pa da bi primjena ZID ZPK/13 na predmetni ugovorni odnos predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja je zabranjena Ustavom Republike Hrvatske, za odgovoriti je da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

15.1. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,90% godišnje, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. (čl. 2. Ugovora) te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 6. st. 2. Ugovora). I prema ocijeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

16. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu potrebno je imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

17. ZZP/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

17.1. Nadalje, odredbom čl. 97. ZZP/07 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

17.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17.3. Odredbom čl. 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.), te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

18. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze."

19. Slijedom izloženoga, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

20. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

21. Predmetnu odredbu u Ugovoru o kreditu formulirao je isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati, a tuženik nije ni tvrdio da bi njegovi zaposlenici tužitelju prije sklapanja ugovora rastumačili sve parametre na temelju kojih će se kamatna stopa mijenjati i utjecaj njihove promjene na novčanu obvezu potrošača; dakle, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

21.1. Na donošenje drugačije odluke nisu od utjecaja žalbeni navodi kojima se ističe da sud nije dopustio punomoćniku tuženika postavljanje pitanja o tome što je tužitelj podrazumijevao pod pojmom "promjenjiva kamatna stopa", kada je na tuženiku bilo rastumačiti parametre vezane za promjenu kamatne stope i metodologiju iste.

22. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

23. S obzirom da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP/07, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu koji se tiču promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a i dovela je, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

24. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava odluka o parničnom trošku, a koju odluku je prvostupanjski sud donio pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, za navesti je da je tužitelj tužbom prvobitno zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.755,36 eur/13.225,79 kn, da bi u konačnici zatražio isplatu iznosa od 1.283,50 eur/9.670,50 kn, čime je djelomično snizio tužbeni zahtjev. S tim u vezi tuženik je u podnesku od 26. kolovoza 2020. naveo da je tužitelj podneskom od 5. lipnja 2020. (zadnja alineja zahtjeva za isplatu navodne preplate od 2.873,70 kn) preinačio kondemnatorni tužbeni zahtjev i da se toj preinaci protivi. Međutim, sniženje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe. Tuženik za povučeni dio tužbene nije zatražio trošak. Stoga, kako je tužitelj sniženim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, parnični je trošak trebalo obračunati prema vrijednosti predmeta spora od 1.283,50 eur/9.670,50 kn. To, pak, znači da je tužitelju za sastav tužbe trebalo priznati naknadu za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje Tarifa) u visini od 75 bodova, za zastupanje na ročištima 4. ožujka, 16. rujna i 25. studenoga 2020. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife u visini od po 75 bodova, sastava podneska od 24. siječnja 2020. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u visini od 75 bodova, dok je za sastav podneska od 5. lipnja 2020., a kojim je preciziran tužbeni zahtjev, tužitelju trebalo priznati naknadu prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife u visini od 18,75 bodova, što ukupno iznosi 393,75 boda, odnosno 3.937,50 kn, što uz dodatni trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 900,00 kn, iznosi ukupno 841,13 eur/6.337,50 kn. U preostalom je dijelu do iznosa od 1.114,87 eur/8.400,00 kn zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

25. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio u glavnoj stvari, dok u odnosu na djelomičan uspjeh glede parničnog troška nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 4. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.