REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-1111/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari tužitelja Inkaso.HR d.o.o. Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 684,65 eur, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-288/2023-13 od 12. siječnja 2024., 4. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-288/2023-13 od 12. siječnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju u iznos od 684,65 eur s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose i u točki II. izreke nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 973,55 eur.

2. Prema obrazloženju pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio osnovanim zahtjev za isplatu preplaćenih kamata prema Ugovoru o kreditu broj 029-50-3349-044 od 20. ožujka 2006. kojeg su sklopili Ksenija Leško kao korisnik kredita i tuženik, i kojim je odobren nenamjenski kredit u iznosu od 9.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Tužitelj je na temelju Ugovora o ustupu tražbine koju korisnik kredita ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli stupio u pravni položaj korisnika prednika. Prigovor tuženika da samo potrošač, a ne i tužitelj koji je pravna osoba može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je ocijenio neosnovanim s obzirom na odredbu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/1, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi, te se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupom tražbine prenijeti na drugu osobu bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Takvo je stajalište zauzeo i Europski sud u obrazloženju presude poslovni broj C-383/18 kad navodi: „Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“ Stoga u konkretnoj situaciji nije došlo do promjene identiteta tražbine bez obzira na to što je postupak pokrenuo tužitelj koji je pravna osoba. Citirajući pojedinosti u vezi s navedenom pruženom kolektivnom zaštitom u postupku pred prvostupanjskim sudom u predmetu poslovni broj P-1401/12 i kasnijim spisima u toj parnici utvrđeno je da je i tuženik kao jedan od tuženika u tom postupku postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je prednik tužitelja sklopio ugovor u kojem su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud navodi i odredbu članka 138.a ZZP-a („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12) i u njoj propisan učinak pružene pravne zaštite u pokrenutom sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sud je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare s obzirom na to da je zastara pokretanja postupka protiv banaka započela od pravomoćnosti sudske odluke u postupke postupka ostvarivanja zaštite kolektivnih interesa i prava, a računajući od tog datuma i činjenice da nakon prekida zastarijevanja zbog pokrenute parnice i ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije prošlo pet godina i taj je prigovor sud ocijenio neosnovanim. Visina preplaćenih anuiteta nije bila sporna. Sud je ocijenio da je tuženik bio nesavjestan i zbog toga mora platiti i zateznu kamatu na preplaćene anuitete od dana stjecanja i stopi u ostalim odnosima. Saslušanjem korisnika kredita sud je utvrdio da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli niti objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnosu na rizik valutne klauzule u euru. Primjenom odredbe članka 323. stavka 1., članka 324. i članka 1111. ZOO-a, a tužitelju pripadaju i zatezne kamate prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a odlučio o vraćanju plaćenih iznosa.

3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže presudu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom ponavlja izneseno tijekom prvostupanjskog postupka osporavajući tužiteljevu aktivnu legitimaciju iznoseći shvaćanje da tužitelj nije potrošač i zbog toga ne može svoj zahtjev utemeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Osporava i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ukazujući na pojedine odluke u kojima je izraženo i drugačije mišljenje. Tražbina koja je predmet postupka vezana je isključivo za osobu potrošača i zbog toga tužitelj ustupom utužene tražbine s osnove preplaćenih kamata nije mogao stupiti u pravni položaj svojeg prednika. Osporava pravilnost pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda glede zastare i navodi da se radi o djelomičnoj ništetnosti ispunjenog ugovora, dakle, eventualno o zabrani manjeg značaja i zbog toga se ništetnost ne može isticati. Smatra da nije bio nesavjestan s obzirom na to da se o njegovim postupanjima nije izjasnila Hrvatska narodna banka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i navodi sadržaj odluka više sudova o sličnim predmetima spora u odnosu na žalbene razloge pa i Suda Europske Unije iz kojih vidljivo da identitet stranka u sporu ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2048/48, nego svojstvo stranaka ugovora o kreditu, a u konkretnoj situaciji ta bitna činjenica nije sporna jer je korisnik kredita bio potrošač koji je prijevremeno ispunio svoju obvezu. I početak tijeka zastare je pravno pitanje o kojem su sudovi zauzeli pravno shvaćanje identično shvaćanju prvostupanjskog suda slijedom čega je taj prigovor neosnovan.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje upućuje žalitelj. Pobijanu je presudu, protivno žalbenim navodima moguće ispitati i u njoj su sadržani svi bitni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezano s učincima pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

8. Protivno žalbenim navodima bitne činjenice koje se odnose na osnovu tužiteljevog potraživanja s obzirom na pruženu kolektivnu zaštitu potrošača žalitelj ne spori, a odnose se na utvrđenje sudova u parničnom postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/12 kojom je presuđeno da je i tuženik u tom postupku kao jedna od banaka u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kredita koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme sklapanje ugovora i prije sklapanja ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Kako je prednik tužitelja Ugovorom izvršio ustup svoje tražbine tužitelju prema dužniku Raiffeisenbank Austria d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose se i na ovaj postupak i sud je prema odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja u toj parnici koja je pravomoćno okončana. Prvostupanjski sud je pravilno naveo postojanje ništetnih odredbi u navedenom ugovoru o kreditu kojeg su Ksenija Leško kao korisnik kredita i tuženik zaključili 20. ožujka 2006. i kojim je odobren nenamjenski kredit u navedenom iznosu kao što je pravilno naveo i sadržaj shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom podnesenih revizija u više raznih odluka bez potrebe ponavljanja sadržaja tih odluka.

9. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije i zastare potraživanja koji se nadovezuje na prvi istaknuti prigovor pravilnom primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ustup tražbine i zastaru potraživanja. Tražbina koju su prednici tužitelja ustupili nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a prijenos te tražbine ne spada u tražbine navedene u odredbi članka 80. stavka 1. ZOO-a. Zakonom isto tako nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 69/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom, a tu činjenicu žalitelj ne osporava, koji svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi, kao što je to i u ovom postupku slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u ovoj parnici. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u ovom sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

10. Žalitelj osporava i pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP-a koji glasi: (1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U kolektivnom postupku saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

11. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi i u tu svrhu saslušan je korisnik kredita. Prema tome, žalbeni navod da je žalitelj onemogućen iznijeti dokaz o suprotnom je neosnovan jer upravo iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi pravilnost primjene navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenost spornih ugovornih odredbi koje je sud pravilno i potpuno raspravio izvedenim dokazima. Predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju nije povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da predniku tužitelja nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici onemogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku. Međutim, žalitelj nije dokazao da je dokazao da se o pojedinim ugovornim odredbama, u smislu članka 81. stavka 4. ZZP-a, pojedinačno pregovaralo, a na njemu je teret dokaza. Prema tome je prvostupanjski sud o zahtjevu pravnog prednika tužitelja odnosno potrošača odlučio pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga, protivno žalbenim navodima, žalitelju je bilo omogućeno raspravljati pred sudom i predlagati dokaze koji su i izvedeni, a iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke za isključenje žaliteljeve individualne odgovornosti zbog propusta prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu.

12. Neosnovan je i prigovor zastare jer primatelj odnosno tužitelj ima prema dužniku ovdje tuženiku i žalitelju ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. To znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegovog prednika. Kako je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, prigovor zastare nije osnovan. U prilog tome je i zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22.

13. Nije moguće dovesti u vezu navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 jer žalitelj nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima, a u individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti žalitelj nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s navedenim pravilima o zaštiti potrošača iako je to mogao odgovarajućim dokaznim sredstvima. Zbog ostvarene apstraktne zaštite ne može se govoriti o ništetnosti manjeg značaja pa nije moguće isključiti posljedice ništetnosti u konkretnoj situaciji.

14. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu valjalo je prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a odbiti kao neosnovan jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice.

15. Sukladno odredbi članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP-a presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2024.

Sudac

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30865-eb7c3

Kontrolni broj: 08bb5-2ab5b-1d27b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.