1

Poslovni broj: 20 Gž-749/2023-2

 

                   

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) Z. H. iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici B. T., odvjetnici u O. d. P. i p. iz Z., 2) M. B. M. O.: ..., iz S., i 3) S. B., OIB:..., iz B., tuženice pod 2) i 3) kao nasljednice pok. M. B., zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku iz O. d. L. i p. iz Z., protiv tuženika S. B., OIB:..., iz Z., te na adresi P., zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu C. & D. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1) do 3) te tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se djelomično žalba tužitelja pod 1) Z. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016. pod toč. II. izreke.

 

II Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljica pod 2) M. B. M. i 3) S. B. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016. pod toč. IV. izreke.

 

III Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika S. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku S. B. isplatiti tužitelju pod 1) Z. H. iznos od 25.564,59 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 1999. do 31. prosinca 2022. i pod toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku S. B. isplatiti tužitelju pod 2) M. B., odnosno njegovim slijednicama sada tužiteljicama pod 2) M. B. M. i 3) S. B. iznos od 25.000,00 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 1999. do 31. prosinca 2022.

 

IV Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016. i to:

 

- u dijelu pod toč. I. i III. izreke glede isplate dosuđenih iznosa prema srednjem tečaju (banke...) na dan isplate i sudi tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) Z. H., 2) M. B. M. i 3) S. B. odbija kao neosnovan i

 

- u dijelu pod toč. I. i III. izreke glede visine dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do isplate i sudi tako da se nalaže tuženiku S. B. da tužiteljima pod 1) do 3) isplati zakonsku zateznu kamatu od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je (banke...) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3044/2015 od 14. travnja 2016. pod toč. V., VI. i VII. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II Odluka o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku S. B. isplatiti I. tužitelju Z. H. iznos od 25.564,59 EUR prema srednjem tečaju (banke...) na dan isplate sa kamatom po stopi koju (banka...) isplaćuje na devizne štedne uloge građana po viđenju tekućom od 01. lipnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2006. godine, a od 01. siječnja 2007. godine zakonsku zateznu kamatu koja se od 01. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine obračunava prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope (banke...) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 1 Z. H. iz toč. I. njegovog podneska koji je zaprimljen u spis dana 17. prosinca 2015. godine, i to u dijelu gdje tužitelj ad. 1 tražio da se naloži tuženiku S. B. isplata kamate na dosuđeni iznos od 25.564,59 EUR-a iz toč. I. izreke ove presude za period od 01. srpnja 1997. godine do 31. svibnja 1999. godine.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti II. tužitelju iznos od 25.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju (banke...) na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju (banke...) d.d. plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju na valutu EUR od 01. lipnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate s kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope (banke...) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 2 M. B. iz toč. III. njegovog podneska koji je zaprimljen u spis dana 02. prosinca 2015. godine, i to u dijelu gdje tužitelj ad. 2 tražio da se naloži tuženiku S. B. isplata kamate na dosuđeni iznos od 25.000,00 EUR-a iz toč. III. izreke ove presude za period od 01. srpnja 1997. godine do 31. svibnja 1999. godine.

V. Odbija se kao neosnovana toč. II. tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 1 Z. H. iz njegovo podneska koji je zaprimljen u spis 17. prosinca 2015. godine koji glasi:

«Nalaže se tuženiku S. B. isplatiti I. tužitelju Z. H. iznos od 51.129,18  EUR prema srednjem tečaju (banke...) na dan isplate sa kamatom po stopi koju (banka ...) isplaćuje na devizne štedne uloge građana po viđenju tekućom od 01. rujna 2002. godine pa do 31. prosinca 2006. godine, a od 01. siječnja 2007. godine zakonsku zateznu kamatu koja se od 01. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine obračunava prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope (banke...) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku 15 dana."»

VI. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 2 M. B. iz njegovog podneska koji je zaprimljen u spis dana 02. prosinca 2016. godine u dijelu koji glasi:

»Nalaže se tuženiku isplatiti II. tužitelju iznos od 50.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju (banke...) na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju (banke...) plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju na valutu EUR od 01. rujna 2002. godine pa do isplate po stopi  koju (banke...) plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju na valutu EUR od 01. rujna 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate s kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope (banke...) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.«

              VII. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove."

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. , V. i VII. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tužitelj pod 1) Z. H. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da iz obrazloženja presude proizlazi kako je sud bez posebne analize skromnih dokaza provedenih tijekom postupka na spornu okolnost da li je nastupila zastara potraživanja ili ne, propustio dati opravdane razloge zašto je u tom dijelu tužbeni zahtjev neutemeljen. Nigdje da nije jasno i decidirano naveden trenutak kada je žalitelj saznao za štetu, a što je bitan element za računanje vremena potrebnog za zastaru potraživanja i koja pretpostavka mora biti kumulativno ispunjena sa oštećenikovim saznanjem za štetnika. U pogledu odbijajućeg dijela ističe da se radi o budućoj eventualnoj šteti. Stoga da je bilo potrebno voditi računa da je kod takve štete uzrok nastupio (raskid ugovora), ali da u tom trenutku nisu nastupile posljedice te je neizvjesno da li će iste ikada nastupiti tj. da li će tuženik ikada potpisati ugovor s inozemnim klubom u kojem slučaju bi nastupila šteta predviđena čl. VII Ugovora od 1. travnja 1997. Stoga da je bilo potrebno pomno utvrditi činjenicu trenutka tuženikovog zaključenja inozemnog ugovora, a zatim i trenutak žaliteljevog saznanja za navedeno sklapanje ugovora. O tim bitnim činjenicama da je izostalo jasno obrazloženje koje se sastoji od činjenica koje sud smatra notornima i to da nogometna sezona u I. počinje koncem kolovoza ili početkom rujna, da je tuženik prvi inozemni ugovor s nogometnim klubom iz I. zaključio prije početka nogometne sezone 2002/2003., da je žalitelj iz medija saznao kako je tuženik iz (kluba...) otišao u I. i sl. Stoga da se presuda temelji na indicijama koje sud izvodi iz djelomično provedenih dokaza tijekom postupka. Posljedica toga je da sud ne može sa sigurnošću niti izvesti zaključak kada je počeo teći trogodišnji zastarni rok tj. bilo je nužno utvrditi trenutak oštećenikovog saznanja za štetu što je u konkretnom slučaju ostalo neutvrđeno. Uz podnesak od 14. ožujka 2007. žalitelj je dostavio novinski članak od 28. prosinca 2006. godine naslova: S. B. o. u. D.. S obzirom na navedeni članak sud je imao elementa za ocjenu trenutka saznanja za štetu jer je iz stranačkog saslušanja utvrdio kako je tužitelj pod 1) iz medija dobio saznanja o inozemnom ugovoru tuženika. Ostalo je dvojbeno zašto sud tu odlučnu činjenicu nije utvrdio upravo temeljem dostavljenog novinskog članka. U konkretnom slučaju, a kako je riječ o budućoj neizvjesnoj šteti, rok zastare ističe 29. prosinca 2009. pa kako je zahtjev postavljen 14. ožujka 2007. godine to znači da zastara nije nastupila. Međutim, prvostupanjski sud navedeni članak kao jedini materijalni dokaz nije posebno analizirao pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ovakvo postupanje suda imalo je za posljedicu da je propustio utvrditi one činjenice za koje ima nepobitne dokaze, dok je stvarao zaključke o onim činjenicama za koje nije imao nikakve dokaze. Zbog pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, a pogrešan pravni pristup imao je u konačnici za posljedicu  nezakonitost i odluke o troškovima postupka.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. IV., VI. i VII. izreke žalbu je izjavio prednik tužiteljica M. B., odnosno, tužiteljice pod 2) i 3), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači.

3.1. U žalbi ističu da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi kao i razlozima presude. Glede toč. IV. izreke presude navodi da se ne slaže s obrazloženjem prvostupanjskog suda da je njegovo potraživanje dospjelo u svibnju 1999. i to bez navođenja točnog datuma, dok je sud ipak odlučio dosuditi kamate tekuće od 1. lipnja 1999. Smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. srpnja 1999. jer među strankama nije bilo prijeporno potpisivanje ugovora između tuženika i (klubom...) dana 10. lipnja 1997. U odnosu na toč. VI. izreke pobijane presude smatra da je svojim podneskom od 2. prosinca 2015. samo uredio tužbeni zahtjev u pogledu zakonskih kamata s obzirom na izmjenu kamatne stope pa je riječ o istom tužbenom zahtjevu, a ne o preinaci. Ne slaže se niti sa zaključkom suda prvog stupnja da je već sredinom 2002. mogao saznati da je tuženik igrao za nogometni klub iz I.. Ovo stoga što nogometna sezona za 2002/2003. u I. počinje 1. rujna 2002. radi čega tužitelji nisu mogli znati da je ugovor sklopljen već sredinom godine. Stoga da nije dokazano kada je saznao za ugovor sa talijanskim klubom te je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Što se tiče odluke o troškovima postupka sud nije uzeo u obzir zahtjev iznesen u podnesku od 2. prosinca 2015. da se odredi trošak neovisno o odluci o glavnoj stvari obzirom da je u ovom postupku pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev tuženika u odnosu na prvotno označenog tužitelja pod 2).

4. Tuženik u svom odgovoru na žalbe tužitelja pod 1) do 3) ističe da je pogrešan zaključak tužitelja kada smatraju da nije nastupila zastara jer pok. M. B. u svojoj žalbi navodi da je za štetu saznao 2002. pa kako je iz tog osnova od strane tužitelja tužba proširena tek 2007. očito da je subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu protekao pa se ne može primijeniti objektivni rok što znači da je zastara ipak nastupila. Međutim, tužbeni zahtjev da je trebalo odbiti iz drugih razloga tj. da su odredbe čl. VI i VII Ugovora o zastupanju dovoljno jasne te ako se ispravno tumače jedino je logično zaključiti da se ovdje ne radi o kumulativnoj već o alternativnoj obvezi što znači da bi tužitelji, čak i da su u pravu, mogli potraživati samo jedan od ta dva iznosa, a ne oba. Pogrešno je tumačenje tužitelja da bi iz ovih ugovornih odredbi proizlazilo kako je tuženik bio u obvezi platiti odštetu u oba slučaja tj. i kada zaključi ugovor na teritoriju R. H. i kada zaključi ugovor s nekim klubom u inozemstvu. Nije prijeporno da je tuženik najprije potpisao ugovor sa klubom na teritoriju R. H. 1999. godine pa bi u tom slučaju eventualno došlo do primjene čl. VI Ugovora, a da je tuženik najprije potpisao ugovor s klubom iz inozemstva tek onda da bi se primijenio čl. VII Ugovora. Tumačenje tužitelja značilo bi da je tuženik u obvezi platiti enormne iznose tužiteljima kod svakog sklapanja bilo inozemnog bilo tuzemnog ugovora, za sve vrijeme bavljenja profesionalnim nogometom. Nigdje u Ugovoru ne piše da bi tuženik bio u takvoj obvezi radi čega činjenica što je 2002. tj. tri godine nakon potpisa ugovora s klubom u R. H., potpisao ugovor s klubom u I. više ne podrazumijeva nikakvu daljnju obvezu na strani tuženika. Sve i da se radi  o nejasnim ugovornim odredbama tužbeni zahtjev da bi opet valjalo i odbiti jer je u tom slučaju sud dužan primijeniti čl. 100. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj odredbi kad je ugovor pripremila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Nije prijeporno da je predmetni ugovor pripremljen i sastavljen od strane tužitelja Z. H., koju činjenicu je i on sam potvrdio u svom iskazu uz uvažavanje činjenice da je tuženik potpisao već pripremljeni ugovor kada je imao nepunih 18 godina. Predlaže se žalbe tužitelja odbiti kao neosnovane.

5. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I., III. i VII. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno da se u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5.1. U žalbi ističe kako tužitelji od samog početka ovog postupka inzistiraju na tome da tužbenim zahtjevom potražuju naknadu štete u vidu izmakle koristi. Suprotno tome, tuženik je tijekom cijelog postupak isticao da se niti činjenično niti pravno ne radi o naknadi štete već o ugovornoj kazni. Sud prihvaća tezu tužitelja iako je takvo stajalište pogrešno. U čl. IV Ugovora stranke su dogovorile da će im tuženik za njihovo posredovanje kod sklapanja ugovora u inozemstvu isplatiti određeni postotak od iznosa transfera što znači da bi tužiteljima po redovnom tijeku stvari i da nije bilo raskida ugovora trebao pripasti upravo taj iznos, a ne onaj koji potražuju tužbom. Stoga da je riječ o primjeni odredbe čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao i da s obzirom na prirodu pravnog odnosa treba imati u vidu čl. 189. st. 1. i 3. te čl. 269. istog Zakona. Činjenica što je od strane odvjetničkog ureda tužitelja pod 1) korišten pogrešan termin "odšteta" umjesto "ugovorna kazna" što je sud i tužitelje možda dovelo u zabludu je irelevantna jer je za neki pravni odnos bitna pravna priroda tog odnosa, a ne kako ga stranke nazivaju. To je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-82/2004. I u ovom konkretnom predmetu Vrhovni sud da je u ukidnom rješenju apostrofirao kako je predmetni Ugovor pogrešno nazvan ugovorom o zastupanju iako se radi o ugovoru o posredovanju. Tužitelji da nisu predložili niti jedan jedini dokaz u pogledu nastale štete iako su sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku u obvezi dokazati osnovu i visinu nastale štete. S obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja iznos ugovorne kazne da je krajnje neprimjeren i neprihvatljiv jer bi se trebalo voditi računa o tome koliki je konkretan angažman tužitelja bio, o kojoj visini iznosa se radilo kod zaključenja ugovora između tuženika i kluba, o činjenici da posredniku pripada pravo na naknadu prvenstveno ovisno o rezultatu njegovog nastajanja u pronalaženju ugovornog partnera i sl. Kako sud nije prihvatio da se ovdje radi o ugovornoj kazni to da je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u ukidnom rješenju dao prvostupanjskom sudu konkretnu uputu o čemu u ponovljenom postupku treba voditi računa te koje činjenice treba utvrditi. Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je kako je sud zauzeo ispravno stajalište prema kojem opoziv Ugovora od strane tuženika izjavom od 20. travnja 1999. nije bio suprotan načelu savjesnosti tj. isti je bio valjan. Međutim, u nastavku obrazloženja sud navodi da tuženik ipak u konkretnoj situaciji nije oslobođen od obveze naknade štete koji zaključak je u cijelosti pogrešan. Točno je da su kod raskida ugovora sukladno čl. 132. Zakona o obveznim odnosima obje strane oslobođene obveze, osim obveze na naknadu štete, ali da pri tom sud zanemaruje bitnu okolnost, a to je da bi za nastanak štete morala postojati i štetna radnja, odnosno krivnja štetnika, a ovdje nikakve krivnje na strani tuženika nema jer kao što i sam sud navodi opoziv nije bio protiv načela savjesnosti. Ako bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda slijedilo bi da tuženik odgovora temeljem objektivne odgovornosti. Stoga je ovakav zaključak kontradiktoran jer ako nema krivnje na strani tuženika za raskid ugovora onda nema krivnje niti za nastalu štetu zbog raskida. Tijekom postupka tuženik je isticao kako je Ugovor dijelom nejasan. Naime čl. III. Ugovora dogovoreno je da tuženik, ako potpiše ugovor s bilo kojim klubom na teritoriju R. H. prema tužiteljima nema nikakvih obveza, dok u čl. VI. stoji da ako takav ugovor potpiše da tužiteljima mora platiti iznos od 100.000,00 dem. Nadalje, čl. VI i VII predviđeno je da tuženik ukoliko potpiše Ugovor sa klubom na teritoriju R. H. dužan je tužiteljima platiti iznos od 100.000,00 dem, a ukoliko potpiše ugovor s klubom iz inozemstva iznos od 200.000,00 dem. Nigdje u Ugovoru ne piše da bi tuženik bio u obvezi platiti tužiteljima dužni iznos u oba ta slučaja. Ako se Ugovor ispravno tumači jedini logičan zaključak je da se ovdje ne radi o kumulativnoj, već o alternativnoj obvezi što znači da bi tužitelji, čak i da su u pravu, mogli potraživati samo jedan od ta dva iznosa, a ne oba. Kako je predmetni Ugovor pripremljen od strane odvjetnika H. u slučaju nejasnih odredbi da se iste tumače u korist tuženika koji ga je potpisao s nepunih 18 godina. Glede primjene materijalnog prava iz rješenja Vrhovnog suda proizlazi kako je bilo potrebno utvrditi kakva je bila stvarna volja stranaka u pogledu primjene Pravilnika (saveza...) a uzevši u obzir činjenicu da se radi o neformalnom ugovoru da se podrazumijeva da za eventualna daljnja utanačenja stranaka koje se temelje na njemu forma nije potrebna. Sud prvog stupanja pogrešno smatra da stranke primjenu Pravilnika nisu ugovorile te svoje stajalište temelje isključivo prema sadržaja pisanog Ugovora što je suprotno uputi u rješenju Vrhovnog suda. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da sud zauzima stajalište kako se odredbe Pravilnika ne primjenjuju isključivo iz razloga što je iz teksta Ugovora vidljivo da se u istome stranke nisu pozivale na Pravilnik. Naravno da u Ugovoru o primjeni Pravilnika ništa ne piše jer da nešto o tome piše Vrhovni sud ne bi naložio prvostupanjskom sudu da istraži pravu volju stranaka jer bi se ona mogla iščitati iz Ugovora. Suprotno tome, sud prvog stupnja uopće ne analizira volju stranaka niti se upušta u ocjenu je li bilo drugih utanačenja stranaka iz kojih bi proizašlo da se Pravilnik ipak primjenjuje. Provedeni dokazi govore u prilog zaključku kako je među strankama neformalno ugovorena primjena Pravilnika i to stoga što je u svom stranačkom iskazu dana 4. ožujka 2016. godine tužitelj pod 1) naveo kako ga je tuženik kod sastava Ugovora izričito pitao može li ga zastupati kao odvjetnik u transferima, da mu je odgovorio da može jer da je za to inače potrebna licenca U., osim ako se ne radi o odvjetnicima. Iz toga proizlazi da se tužitelj pod 1) te prigode sam pozvao na Pravilnik. Nadalje, tužitelj pod 1) u opomeni upućenoj tuženiku pred tužbu navodi da će u slučaju neplaćanja pokrenuti postupak pred nadležnim nogometnim tijelima. Tuženik u svom iskazu  navodi kako mu je od strane tužitelja rečeno da ništa ne brine jer je sve u skladu s pravilima (saveza...) te da se ovdje radi o standardnom ugovoru kakav inače potpisuju igrači. Oba tužitelja u reviziji ne spore da se na konkretni pravni odnos primjenjuje Pravilnik (saveza...) ukazujući pri tom samo na pogrešnu primjenu odredbi tog Pravilnika od strane suda. Tuženik neovisno o svemu ovome smatra da se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje ne samo zato što su to stranke ugovorile, već i po sili zakona. Naime, Vrhovni sud upire na odredbe Zakona o športu prema kojem propisu je menadžer u športu osoba koja je prema pravilima nacionalnog saveza ovlaštena obavljati poslove posredovanja prelaska sportaša iz jednog kluba u drugi (čl. 12.). Iz navedenog slijedi da Zakon o športu kao temeljni propis jasno definira status menadžera koji svoje ovlaštenje temeljem te zakonske norme crpi isključivo iz pravila nacionalnog saveza pa su stoga ta pravila autonomni izvor prava. Glede dospijeća obveze sud prvog stupnja da je tu činjenicu mogao utvrditi isključivo uvidom u Ugovor koji je tuženik zaključio s (klubom...) a koji dokazni prijedlog je odbijen na glavnoj raspravi 3. srpnja 2009. godine pa je stoga činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno. Tuženik i nadalje smatra da je ugovor između stranaka iz više razloga ništav pri čemu se ostaje kod navoda koje je iznio tijekom postupka, kao i da je u vrijeme zaključenja propisom bilo izričito zabranjeno ugovarati obveze u devizama te su takvi ugovori po sili zakona ništavi. Glede valute obveze ista da je protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o deviznom poslovanju te ako bi tužiteljima i trebalo nešto pripasti tada bi se radilo o iznosima u kunama, a nikako u EUR-ima. Odluka o troškovima da je pogrešna stoga što su tužitelji odbijeni s pretežnim dijelom svog zahtjeva.

6. Tužitelji pod 1) do 3) u svom odgovoru na žalbu tuženika ističu da se ne slažu sa stajalištem da se ne radi o naknadi štete već o ugovornoj kazni, da sudska praksa na koju se tuženik poziva ne može biti primijenjena na predmetnu situaciju. Pogrešno tuženik smatra da sud nije tumačio volju stranaka jer se u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 99. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Neosnovana je tvrdnja tuženika kako je iznos ugovorne kazne neprimjeren, a ovo stoga što je riječ o dogovorenom iznosu, s tim što se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. Predlažu da im se obistini trošak po osnovi sastava odgovora na žalbu.

7. Žalbe su djelomično osnovane.

8. Prvenstveno valja istaći da iz spisa predmetna proizlazi kako je prvotno označeni tužitelj pod 2) M. B. preminuo (datum ...) te da su njegove nasljednice M. B. M. i S. B. preuzele postupak (podnesak od 28. kolovoza 2023. – l.s. 346) slijedom čega je prvostupanjski sud donio rješenje pod poslovnim brojem P-3044/2015 od 23. kolovoza 2023. o nastavku postupka (l. s. 343).

9. Suprotno navodima stranaka prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude radi čega se prvostupanjska odluka može ispitati.

10. Nadalje, neosnovano tužitelj pod 1) ističe da prvostupanjski sud nije dao valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama kada je tuženik zaključio prvi ugovor u inozemstvu, kao i trenutak žaliteljevog saznanja za navedeno sklapanje ugovora jer iz podneska tužitelja pod 1) od 14. kolovoza 2007. (l. s. 39 i 40) proizlazi da uz isti nije dostavljen nikakav novinski članak od 28. prosinca 2006.

11. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

12. Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati i to:

              - tužitelju pod 1) Z. H. iznos od 25.564,59 eur te iznos od 51.129,18 eur, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te

              - pravnom predniku sadašnjih tužiteljica pod 2) i 3), odnosno sada tužiteljicama pod 2) i 3), iznose od 25.000,00 eur i 50.000,00 eur, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14. Navedeno potraživanje tužitelja temelji se na Ugovoru zaključenom 1997. s tuženikom.

15. Iz spisa predmeta proizlazi:

              - da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 748/2011 od 2. rujna 2015. (l. s. 204 – 206) ukinute presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-154/2010 od 22. ožujka 2011. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3955/2005 od 18. rujna 2009. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i

              - da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 647/2017-2 od 7. rujna 2022. ukinuta presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-707/2016-2 od 28. veljače 2017. i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 748/2011 od 2. rujna 2015. (l. s. 204-206) proizlazi kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su nižestupanjske odluke donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer da ugovor koji je zaključen 1. travnja 1997. (koji je formalno konvalidiran potpisom od 12. lipnja 1997.) prema svom sadržaju predstavlja ugovor o posredovanju u smislu odredbi čl. 813. do 826. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,112/99 i 88/01 - dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kao i da sadržaj Pravilnika (saveza ...) iz 1995. godine na kojeg se pozivaju nižestupanjski sudovi može predstavljati samo opće uvjete ugovora u smislu odredbi čl. 142. do 144. ZOO, koji se primjenjuje u okolnostima predviđenim odredbama čl. 142. st. 1., 2. i 3. ZOO tj. kad su se ugovorne strane na njega pozvale, kao i da bi u tom slučaju opći uvjeti dopunjavali posebne odredbe konkretnog ugovora i činili sastavni dio ugovora. Međutim, u okolnostima kada se opći uvjeti ne slažu s nekom od posebnih odredaba ugovora o kojem je riječ, primjenjuju se posebne odredbe ugovora (čl. 142. st. 4. ZOO) s tim da se glede tumačenja odnosa između ugovornih odredaba i općih uvjeta primjenjuju pravila o tumačenju ugovora (čl. 99. do 102. ZOO). Je li u konkretnom slučaju shodno odredbi čl. 142. st. 1., 2. i 3. ZOO dolazi do primjene ovih općih uvjeta, te ako se isti primjenjuju, je li se u spornim pitanjima slažu s nekom od posebnih odredaba ugovora o kojem je riječ (uključujući i usmene pogodbe o nebitnim sastojcima koje su valjane u pretpostavkama iz odredbe čl. 71. st. 2. ZOO), nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa su propustili utvrditi. Nadalje, kada je riječ o opozivu naloga za posredovanje da u skladu s odredbom čl. 816. ZOO nalogodavac može opozvati nalog za posredovanje. U tom smislu opoziv naloga da je jednostrano očitovanje volje nalogodavca koje proizvodi pravne učinke od trenutku kad ga je posrednik primio, odnosno kad je mogao saznati za njegov sadržaj te da su tom odredbom uređene dvije pretpostavke valjanosti opoziva i to da se nalogodavac u konkretnom slučaju nije odrekao tog prava te da odricanje prema okolnostima konkretnog slučaja nije protivno načelu savjesnosti i poštenja. U okolnostima kada je nalogodavatelj koji se odrekao prava na opoziv opozvao nalog, kao i u okolnostima kada je opoziv suprotan načelu savjesnosti (čl. 12. ZOO), odgovara posredniku za štetu. Iako su tužitelji tijekom postupka prigovorili da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke u kojima je tuženik bio ovlašten jednostrano raskinuti ugovor nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili naprijed navedene relevantne činjenice u primjeni odredbe čl. 816. ZOO.

17. Nadalje, iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 647/2017-2 od 7. rujna 2022. slijedi da je s obzirom na sadržaj sklopljenog ugovora između stranaka te činjenicu kada je u odnosu na trenutak sklapanja ugovora tuženika s domaćim klubom došlo do izjave kojom je opozvan nalog za posredovanje da revidenti u reviziji osnovano ističu da su u nižestupanjskoj presudi izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdali izloženo shvaćanje i ocjenu nižestupanjskog suda da opoziv naloga za posredovanje nije protivan načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 816. ZOO. Isto tako, iz stanja spisa ne proizlazi da su stranke nakon 12. lipnja 1997. mijenjale ili dopunjavale sklopljeni ugovor. U skladu s navedenim, zajedničku namjeru ugovaratelja (pravu volju ugovornih strana) u smislu odredbe čl. 99. st. 2. ZOO valja tumačiti prema trenutku kada je ugovor sklopljen s obzirom da se nižestupanjska presuda ne poziva na nedvojbenu izričitu obrazloženu izjavu saslušanih stranaka u ovom postupku na okolnost da je sklopljeni ugovor imao usmene uglavke prema kojim se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje kao opći uvjet ugovora te na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojima ugovorne strane nisu predvidjele da Pravilnik (saveza ...) predstavlja opće uvjete ugovora, revidenti u reviziji osnovano ističu da su u nižestupanjskoj presudi izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdali izloženo shvaćanje i ocjenu nižestupanjskog suda da je sklopljeni ugovor imao usmene uglavke prama kojima se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje kao opći uvjet ugovora. Naime, pri utvrđivanju ove činjenice pobijana presuda se poziva na naknadno pozivanje tužitelja na obveze tuženika prema nogometnim organizacijama, ali i na izjave tužitelja koje upućuju na činjenicu da su ugovorne strane s trenutkom sklapanja ugovora usmeno ugovorile da se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje kao opći uvjet ugovora. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku ili kad sud u obrazloženju navedenih samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza, kao i onda kad ne postoje razlozi o tome kojima dokazima je sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga te tako postupio. Kako je u navedenom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (jer pobijana odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati) to je isti temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi odgovornosti za štetu zbog povrede prethodno postojeće (ugovorne obveze od strane tuženika). U tom smislu zastara tražbine naknade štete nastale povredom ugovorne obveze valja sagledavati primjenom odredbe čl. 376. st. 3. ZOO (tražbina naknade štete nastala povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze), a ne primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO kako to pogrešno cijeni drugostupanjski sud. U primjeni odredbe čl. 376. st. 3. ZOO za početak zastarijevanja zahtijeva za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze nije odlučno kada je oštećenih doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. Zbog pogrešnog pravnom pristupa u primjeni materijalnog prava odlučne okolnosti u ovoj pravnoj stvari ostale su nepotpuno utvrđene (čl. 395. st. 2. ZPP).

18. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da Ugovor o zastupanju od 1. travnja 1997. (koji je i formalno konvalidiran potpisom od 12. lipnja 1997.) prema svom sadržaju predstavlja ugovor o posredovanju u smislu odredbi čl. 813. do 826. ZOO.

19. Pritom valja istaći kako nije prijeporno da je tuženik S. B. rođen ... (l. s. 79), kao i da je između tužitelja pod 1), pravnog prednika tužiteljica pod 2) i 3) te tuženika zaključen Ugovor o zastupanju od 1. travnja 1997. (l. s. 37 i 38) tj. u vrijeme kada je tuženik bio maloljetan, kao i da je nakon toga između istih stranaka zaključen Ugovor o zastupanju od 12. lipnja 1997. (l. s. 5 i 6) tj. isti je zaključen u vrijeme kada je tuženik postao punoljetan.

20. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su oba ta Ugovora identičnog sadržaja te da je u čl. VI i VII istih predviđeno plaćanje odštete tužitelju pod 1) te predniku tužiteljica pod 2) i 3) ukoliko tuženik potpiše ugovor bilo na teritoriju R. H. uključujući i ugovor s (klubom....) bilo  inozemni ugovor bez pismene dozvole tužitelja pod 1) i prednika tužiteljica pod 2) i 3).

21. Imajući u vidu odredbu čl. 56. st. 3. ZOO ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu zaključena dva ugovora o posredovanju već da su o istom pravnom poslu sastavljene dvije isprave i to 1. travnja 1997. te 12. lipnja 1997., kao i da Ugovor od 1. travnja 1997. predstavlja tzv. šepavi pravni posao pa da je cilj sastavljanja isprave od 12. lipnja 1997. bio u tome da se konvalidira nedostatak pravnog posla od 1. travnja 1997. u pogledu poslovne sposobnosti tuženika koji je u trenutku zaključenja istog bio maloljetan. Naime, prema stanju spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da tuženik nije pokrenuo nikakav postupak sukladno odredbi čl. 59. ZOO, dok iz sadržaja toč. VI Ugovora od 12. lipnja 1997. proizlazi da se u istom spominje ugovor s (klubom ...) iako je taj pravni posao neprijeporno zaključen 10. lipnja 1997. pa je time nedvojbeno cilj sastavljanja isprava od 12. lipnja 1997. bila konvalidacija Ugovora od 1. travnja 1997. Da je tome tako proizlazi i iz dijela stranačkog iskaza tužitelja Z. H. na ročištu od 3. srpnja 2009. (l. s. 77 i 78) gdje je isti decidirano naveo da su Ugovor s tuženikom zaključili 1. travnja 1997. te s obzirom da je u tom vrijeme bio maloljetan pa da je s istim zaključen identičan Ugovor od 12. lipnja 1997.

22.  Dakle, u konkretnom slučaju došlo je do konvalidacije tzv. šepavog pravnog posla pa u takvoj situaciji pravni učinci istog egzistiraju od trenutka zaključenja tj. u konkretnom slučaju od 1. travnja 1997.

23. Daljnja prijeporna činjenica u ovom sporu je eventualna primjena Pravilnika (saveza) kao općih uvjeta ugovora.

24. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se Pravilnik o radu posrednika u transferima igrača Hrvatskog nogometnog saveza iz 1994. (dalje Pravilnik (saveza)) kao opći uvjeti ugovora u smislu odredbe čl. 142. – 144. ZOO primjenjuje kad su se ugovorne strane na njega pozvale tj. na način predviđen odredbama čl. 142. st. 1., 2. i 3. ZOO.

25. Naime, kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, niti sadržajno niti gramatički niti logički tumačeći Ugovor od 1. travnja 1997. ne može se zaključiti da su se stranke pozivale na Pravilnik (saveza ...).

26. Sukladno tome, to znači da se navedeni Pravilnik ne primjenjuje na konkretnu situaciju u smislu da bi isti predstavljao opće uvjete ugovora već se naprotiv na konkretni pravni odnos tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe ZOO vezane za ugovor o posredovanju. Da je ovakvo stajalište prvostupanjskog suda pravilno proizlazi iz činjenice što Ugovor od 1. travnja 1997. ne  sadrži niti jednu odredbu koja bi upućivala na primjenu Pravilnika (saveza ...) iz 1995. pa time ni ne može predstavljati opći uvjet ugovora.

27. Međutim, dvojbeno je da li su ugovorne strane zaključile usmene uglavke prema kojima se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje u konkretnom slučaju i to prvenstveno odredba čl. 13. st. 2. istog koja propisuje da ugovor može biti ograničen na period od 2 godine i da može biti obnovljen uz sporazum obiju stranaka što bi po tuženiku značilo da je do prestanka ugovornog odnosa između stranaka došlo 1. travnja 1999. pa da u tom smislu ne bi egzistirala obveza tuženika da tužiteljima naknadi štetu jer je bez njihove suglasnosti u svibnju 1999. zaključio ugovor sa (klubom ...).

28. Dakle, kako iz sadržaja Ugovora od 1. travnja 1997. ne proizlazi da su se ugovorne strane na njega pozvale, a niti iz provedenih dokaza tijekom ovog postupka proizlazi da bi postojala nedvojbena, izričita i obrazložena izjava stranaka da je zaključeni Ugovor imao usmene uglavke prema kojima se Pravilnik (saveza ...) primjenjuje kao opći uvjet ugovora to ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se Pravilnik (saveza ...) ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

29. U odnosu na izjavu tuženika od 20. travnja 1999. (l. s. 81) prvenstveno valja istaći kako u ovoj fazi postupka nije prijeporno da su tužitelj pod 1) i prednik tužiteljica pod 2) i 3) navedenu izjavu primili.

30. Međutim, sporno je da li u konkretnom slučaju dolazi u obzir primjena odredba čl. 816. ZOO koja propisuje da nalogodavac može opozvati nalog za posredovanje kada god hoće, ako se toga nije odrekao i pod uvjetom da opoziv nije protivan savjesnosti.

31. S obzirom na sadržaj ugovornih odredbi u Ugovoru od 1. travnja 1997. ovaj drugostupanjski sud nalazi da iz istih ne bi proizlazilo da se tuženik kao nalogodavac odrekao prava da može opozvati taj ugovor, kao i da taj pravni posao nema ugovorne odredbe koja bi određivala vremensko trajanje tog ugovora.

32. Pored toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da opoziv naloga za posredovanje učinjen izjavom od 20. travnja 1999. ne bi bio suprotan načelu savjesnosti a time da bi bio valjan.

33. Pritom prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tuženik kao nalogodavac može u svakom trenutku opozvati nalog za posredovanje po Ugovoru od 1. travnja 1997., a ovo tim više što nije određeno vremensko trajanje tog Ugovora pa nije ni logično ni životno očekivati da bi netko dao nalog za posredovanje koji se pod određenim okolnostima ne može opozvati te da se obvezuje tijekom cijelog razdoblja aktivnog bavljenja nogometom imati iste posrednike kojima eventualno nije zadovoljan.

34. Međutim, opoziv od 20. travnja 1999. ima za posljedicu primjenu odredbe čl. 132. st. 1. ZOO (tj. da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete).

35. Pri tom valja istaći da nije u pravu tuženik kada navodi da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.

36. Naime, ovdje se radi o povredi ugovorne obveze na način da je tuženik postupio protivno odredbi čl. V Ugovora o zastupanju od 12. lipnja 1997. pa je stoga tuženik štetnik, štetna radnja ogleda se upravo u nepoštivanju ugovorne obveze, štetu predstavlja činjenica da tuženik nije sukladno odredbama čl. VI i VII Ugovora o zastupanju tužitelju isplatio navedene novčane iznose s tim što između takvog postupanja tuženika i nastale štete postoji kauzalna veza pa su stoga, suprotno navodima tuženika, ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu instituta naknade štete.

37. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je ovdje zapravo riječ o ugovornoj kazni reguliranoj odredbom čl. 270. ZOO stoga što se ugovorna kazna ne može valjano ugovoriti radi neispunjenja novčanih obveza.

38. Što se tiče tvrdnje tuženika da bi se ovdje radilo o alternativnoj obvezi (čl. 403. ZOO) te fakultativnoj obvezi (čl. 411. ZOO) navesti je da se ovdje radi o institutu naknade štete nastale povredom ugovorne obveze te da iz sadržaja Ugovora od 12. lipnja 1997. ne bi slijedilo niti da je ugovorena obveza koja ima dva ili više predmeta pa da bi tuženik kao dužnik bio obvezan dati samo jedan predmet da bi se oslobodio obveze, a niti se radi o fakultativnoj obvezi koja ima samo jedan predmet i u tom slučaju vjerovnik može zahtijevati samo taj predmet obveze, ali se dužnik može osloboditi svoje obveze dajući neki drugi određeni predmet. Radi toga niti ovaj žalbeni navod tuženika nije osnovan.

39. U odnosu na pitanje zastare navesti je kako je odredbom čl. 376. st. 3. ZOO propisano da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

40. Odredbe ZOO koje reguliraju institut ugovora o posredovanju ne sadrže posebne odredbe u pogledu zastare pa se zbog toga primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO. Stoga je daljnje prijeporno pitanje da li je u ovom konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare tuženika te od kada teče zastarni rok od 5 godina u konkretnom slučaju.

41. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 24. travnja 2001. te su u istoj tužitelji Z. H. i M. B. zatražili isplatu iznosa sukladno toč. VI Ugovora o zastupanju u visini od 100.000,00 dem u protuvrijednosti u kunama na dan isplate zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. svibnja 1997. Nakon toga, podneskom od 14. ožujka 2007. (l.s. 39 i 40) tužitelj Z. H. je, pored iznosa od 51.129,18 eur (koji odgovara iznosu od 100.000,00 dem i čl. VI Ugovora od 1. travnja 1997.), zatražio i isplatu iznosa od 102.258,37 eur (koji se temelji na toč. VII Ugovora od 1. travnja 1997.).

42. Nadalje, prednik tužiteljica pod 2) i 3) M. B. je podneskom od 29. ožujka 2007. (l.s. 44 i 45) zatražio isplatu ukupnog iznosa od 75.000,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 25.000,00 eur od 1. srpnja 1997. pa do isplate, a na iznos od 50.000,00 eur od 1. rujna 2002. pa do isplate. Iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da navedeno potraživanje temelji na činjenicama da je tuženik bez suglasnosti tužitelja zaključio najprije ugovor u R. H. a potom 1. rujna 2002. sa nogometnim klubom u R. I..

43. Konačno, postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj pod 1) Z. H. precizirao je podneskom od 17. prosinca 2015. (l.s. 234 – 236), dok je prednik sadašnjih tužiteljica pod 2) i 3) M. B. konačno precizirao tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom 2. prosinca 2015. (l. s. 225-226).

44. Daljnje je prijeporno pitanje od kada teče zastarni rok u slučaju potraživanja naknade štete po osnovi povrede ugovorne obveze.

45. Rok zastare iz čl. 376. st. 3. ZOO počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice ugovorne obveze neovisno o saznanju oštećenika za štetu.

46. Ovo stoga što utužena potraživana predstavljaju zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze te je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare mjerodavna odredba čl. 376. st. 3. ZOO koja propisuje da potraživanja naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze pri čemu rok zastare iz te zakonske odredbe počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice povrede ugovorne obveze neovisno o saznanju oštećenika za štetu, a to je u konkretnom slučaju trenutak kada je tuženik protivno odredbi čl. V Ugovora o zastupanju od 12. lipnja 1997. najprije potpisao ugovor sa klubom u R. H., a potom i u inozemstvu bez suglasnosti tužitelja Z. H. i prvotno označenog tužitelja pod 2) M. B., koja činjenica u ovoj fazi postupka nije sporna.

47. U konkretnom slučaju glede iznosa iz točke VI Ugovora od 1. lipnja 1997. (naknada štete u visini od 100.000,00 dem) ovaj drugostupanjski sud nalazi da rok zastare počinje teći u svibnju 1999. kada je tuženik nesporno zaključio ugovor sa (klubom...) a kao što to proizlazi iz stranačkog iskaza tuženika na ročištu od 3. srpnja 2009. (l. s. 79-80) kada navodi da je nakon završetka sezone 1998./1999. otišao iz (klubom ...) u tadašnji (klub ....) s kojim klubom da je imao zaključen ugovor na 4 godine, da je nakon 2 mjeseca otišao na posudbu u (klub ...) gdje je proveo 6 mjeseci a potom da se vratio u (klub ...) u siječnju 2000. te je tamo igrao do lipnja ili srpnja 2000. kada je raskinuo ugovor i zaključio novi s (klubom) gdje je bio 2 sezone da bi potom posredstvom gosp. N. iz V. otišao u I., a koje činjenice tužitelji nisu doveli u pitanje svojim paušalnim prigovorima na iskaz tuženika.

48. Kako iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da je tuženik u svibnju 1999. potpisao ugovor u R. H. bez njihovog odobrenja i kako iz iskaza tuženika također slijedi da je 1999. potpisao navedeni ugovor te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. travnja 2001. glede toč. VI Ugovora od 1. travnja 1997., a zastarni rok u odnosu na taj iznos počinje teći od trenutka zaključenja ugovora između tuženika i (kluba ...) iz 1999. jer to predstavlja štetnu radnju tuženika budući je navedeni pravni posao zaključio bez suglasnosti tužitelja što je u suprotnosti s čl. V Ugovora o zastupanju od 1. travnja 1997. pa posljedično tome predstavlja povredu ugovorne odredbe, što znači da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tog dijela potraživanja.

49. Pritom valja istaći da nije bitno kada su tužitelj pod 1) i prednik tužiteljica pod 2) i 3) saznali za navedenu štetnu radnju jer je u slučaju potraživanja po osnovi naknade štete povredom ugovorne obveze za početak tijeka roka zastare relevantan trenutak poduzimanja štetne radnje a to je u konkretnom slučaju u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 25.564,59 eur tužitelju pod 1) te iznosa od 25.000,00 eur tužiteljicama pod 2) i 3) trenutak zaključenja ugovora između tuženika i (kluba ...) u svibnju 1999. pa kako je u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužba podnesena 24. travnja 2001. slijedi da nije protekao zastarni rok iz čl. 371. ZOO.

50. Tužiteljima nadalje pripada i zakonska zatezna kamata te je ocjena ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kamatu dosudio od 1. lipnja 1999. pa do isplate i to stoga što su nalogoprimci tj. Z. H. i pok. M. B. tijekom postupka tvrdili da je njima sporno to što je tuženik bez njihova odobrenja u svibnju 1999. potpisao ugovor sa (klubom ...), a što bi značilo da je ovo potraživanje tužitelja proizašlo iz čl. VI Ugovora od 1. travnja 1997. dospjelo u svibnju 1999. pa kako iz spisa predmeta nije razvidno kojeg je to točno dana u svibnju 1999. tuženik zaključio ugovor sa (klubom ...) to je valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO od 1. lipnja 1999. pa do  isplate.

51. Također, s obzirom na činjenicu da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u valuti u eurima te da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/22 i 88/22) to je valjalo u pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na toč. VI Ugovora od 1. travnja 1997. preinačiti dio prvostupanjske presude u kojem je navedeni iznos dosuđen u kunskoj protuvrijednosti, kao i glede visine dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do isplate.

52. Konačno, glede iznosa iz toč. VII Ugovora od 1. travnja 1997., a koji je po prvi put postavljen podneskom tužitelja pod 1) od 14. ožujka 2007. (l. s. 39) te prednika sadašnjih tužiteljica pod 2) i 3) podneskom od 29. ožujka 2007. (l.s. 44 i 45) prvenstveno valja ukazati na dio iskaza tuženika na ročištu od 3. srpnja 2009. gdje isti navodi da je gospodin N. bio njegov pravni zastupnik tek 2002. kada je posredstvom istog sklopio ugovor sa H..

53. Nadalje, niti iz iskaza tužitelja pod 1), a niti iz iskaza pok. M. B. ne proizlazi da su isti decidirano naveli kada je tuženik zaključio prvi ugovor izvan R. H. pa kako rok zastare u konkretnom slučaju teče od trenutka zaključenja prvog ugovora u inozemstvu i kako je u tom dijelu činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno, to se na temelju stanja spisa ne može zaključiti da li je u pogledu tog iznosa nastupila zastara potraživanja.

54. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 369. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, a posljedično ukidnoj odluci valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka jer o konačnom uspjehu stranaka u sporu ovisi odluka u tom dijelu.

55. U nastavku postupka  prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u odnosu na odlučnu činjenicu kada je tuženik zaključio prvi ugovor izvan R. H. nakon čega će odlučiti o tome je li ili nije osnovan prigovor zastare, a potom donijeti odgovarajuću odluku kako o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, tako i o troškovima cjelokupnog postupka.

 

Zadar, 6. prosinca 2023.

 

           Predsjednica vijeća

 

           Sanja Dujmović, v.r.