REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-843/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica PB i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4125/2019-3 od 7. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-278/2013 od 30. travnja 2019., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4125/2019-3 od 7. rujna 2020. u dijelu kojim je odlučeno o žalbi tuženika i troškovima postupka, kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-278/2013 od 30. travnja 2019. u dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos 25.797,80 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate u visini kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka I. izreke), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži isplata iznosa 64.840,59 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 4.159,34 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2019. do isplate (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu 8.577,66 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom su žalbe tužitelja i tuženika odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4153/2020-2 od 14. travnja 2021. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:
„Je li u postupcima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokreće kao sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu protiv osiguravajućeg društva odlučujuće je li te troškove platio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ili njegov pravni prednik Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu?“
„Je li parnični sud, u sporu za naknade štete koju potražuje tužitelj, vezan utvrđenjima iz upravnog postupka u pogledu postojanja ozljede na radu i posljedično tome o postojanju uzročno-posljedične veze koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja tužitelja donesenog u tom postupku?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže ovom sudu preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 90.638,39 kuna po osnovi isplate troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja koje je tužitelj isplatio za svog osiguranika BB, zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je 30. prosinca 2009. prouzročio osiguranik tuženika ŠB, a koje ozljede su tužiteljevom osiguraniku priznate kao ozljede na radu.
9. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim polazeći od toga da je tužitelj kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (dalje: HZZOZZR) aktivno legitimiran potraživati naknadu štete od osiguratelja osobe odgovorne za nastanak štete za troškove koje je HZZOZZR platio za svoga osiguranika u okviru pružanja zdravstvene zaštite s osnove ozljede na radu u skladu s odredbama čl. 61. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“, broj 85/06 i 67/08 - dalje: ZOZOZZR), čl. 62. ZOZOZZR i čl. 57. ZOZOZZ. Sustav obveznog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kada se dogodila predmetna prometna nesreća bio je reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 3. kolovoza 2006. i bio na snazi do 1. siječnja 2011. kada je prestao važiti prema Zakonu o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“, broj 139/10) i kada je sustav objedinjen te od tada tužitelj osigurava prava osiguranika za slučaj ozljede na radu. Dana 1. siječnja 2011., kada je prestao postojati HZZOZZR, u skladu s odredbama čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 139/10 - dalje: ZIDZOZO) tužitelj je preuzeo sve obveze HZZOZZR, uključivši i obveze svog prednika platiti troškove liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, nastale u okviru zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu, kao i obvezu zahtijevati naknadu štete od odgovorne osobe u skladu o odredbom čl. 17. ZOZOZZR.
10. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, ovaj revizijski sud se u više svojih odluka već izrazio shvaćanje da u predmetima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) pokreće kao sljednik HZZOZZR protiv osiguravajućeg društva temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti, nije odlučna činjenica je li te troškove platio HZZO ili njegov pravni prednik HZZOZZR, već je odlučno jesu li troškovi i naknade plaće koji su predmet tužbenog zahtjeva plaćeni zdravstvenim ustanovama odnosno osiguraniku (u tom smislu primjerice Revt 480/2017-2 od 14. listopada 2020. i Rev 341/2021-2 od 19. listopada 2022.).
11. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, valja reći da su nižestupanjski sudovi pošli od toga da je utvrđivanje i priznavanje ozljede na radu u spornom razdoblju bilo u nadležnosti HZZOZZR, koji je, postupajući prema odredbi čl. 14. st. 1. Pravilnika o postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“ broj 125/07 - dalje: Pravilnik), o priznavanju ozljede na radu u konkretnom slučaju odlučio bez donošenja pisanog rješenja, ovjerom zaprimljene prijave o ozljedi na radu osiguranika tužitelja. Nižestupanjski sudovi su zaključili da je riječ o javnoj ispravi (čl. 230. st. 1. ZPP), radi čega da je osporavanje prava priznatog takvom javnom ispravom moguće jedino u upravnom postupku iz kojeg ta isprava potječe, te da u ovom parničnom postupku nije moguće preispitivati pravomoćnu odluku upravnog tijela kojom je priznata ozljeda na radu.
12. Prema praksi revizijskog suda i shvaćanju koje je primjerice izraženo u odlukama Rev-450/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev-380/2021 od 18. svibnja 2022. i Rev 580/2023 od 6. veljače 2024., parnični sud je vezan za odluku upravnog tijela/suda o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos kao i za postojanje odnosno nepostojanje uzročne veze i ta odluka upravnog tijela/suda obvezuje pod uvjetom da postoji identitet stranaka u postupku (subjektivne granice pravomoćnosti), odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku.
13. Slijedom navedenog, sud načelno u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke nadležnog tijela kojom je osiguraniku tužitelja priznata ozljeda na radu, ali neovisno o tome u konkretnom slučaju tuženik, koji nije sudjelovao u upravnom postupku, nije vezan utvrđenjima iz upravnog postupka u pogledu postojanja ozljede na radu i u nadležnosti je suda, kada stranka koja u postupku priznavanja ozljede na radu nije sudjelovala to osporava, utvrđivati da li je u konkretnom slučaju riječ o ozljedi na radu, kao odlučne okolnosti za pitanje prava tužitelja na naknadu štete. To ujedno predstavlja odgovor na drugo pitanje naznačeno u reviziji.
14. Imajući na umu sve navedeno, odgovarajući na naznačena pravna pitanja tuženika, valja istaknuti da u konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a time i primjena relevantnog materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje.
15. Kako stoga nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 3. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić
