REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 299/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRANCIGULA d.o.o., Zagreb, Vlaška 81, OIB 90820422290, kojeg zastupaju punomoćnici Danijel Antun Banić i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković Ćurić, Janušić & Banić u Zagrebu, Nova Ves 40/I, protiv tuženice ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Buterin & Posavec u Zagrebu, Draškovićeva 82, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5865/2016-6 od 4. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-296/2013-55 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5865/2016-6 od 4. svibnja 2017., se odbija kao neosnovana.

i

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelj podnesena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5865/206-6 od 4. svibnja 2017. od 7. ožujka 2018., se odbacuje, kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženice a nadoknadu troškova sastav odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Utvrđuju se ništetnim:

a) Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 163/11-1 sklopljen dana 17.05.2011.g. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB:23057039320, kao banke, društva GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB:90820422290, kao dužnika, društva PLAVI STUDIO d.o.o., Zagreb, OIB 60643507918, kao protivnika osiguranja i CŽ ABC, [adresa], OIB 73871642492, kao protivnika osiguranja do ukupnog iznosa od EUR 1.100.000 s pripadajućim tražbinama, solemniziran od javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, Miramarska 24 dana 17.05.2011.g. pod posl.brojem OV-9364/11-1, i b) Ugovor o dugoročnom [broj kredita] sklopljen dana 23.05.2011. god. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka kao banke i društva GRANCIGULA d.o.o. Zagreb kao korisnika kredita za iznos kredita od EUR 910.000, s pripadajućim tražbinama, i c) Ugovor o solidarnom jamstvu broj ... sklopljen dana 23.05.2011.g. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, kao banke i CŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao jamca platca za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovor o kreditu [broj kredita] od 12.05.2011.g i

d) Zadužnica izdana 23.05.2011.g. od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290 kao dužnika i CŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao jamca platca u iznosu od EUR 910.000 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i uvećano za pripadajuće kamate za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovora o kreditu [broj kredita] od 12.05.2011.g., ovjerena od javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, ovjera broj:OV-10385/11 od 24.05.2011 .g., i e) Vlastite bjanko mjenice s klauzulom "bez protesta", serije A, rednih brojeva 06476937, 06476938, 06476039, 06476940 i 07021840, izdane i akceptirane od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290, i pripadajuće Mjenično očitovanje od 12.05.2011.g. izdano od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290, za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovora o kreditu 5106080282 od 12.05.2011.g.

2. Trajno se zabranjuje tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, sudskim ili vansudskim putem podnijeti na naplatu i naplatiti sve i bilo koje instrumente osiguranja i ugovorna osiguranja izdana temeljem nevaljanih Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 163/11-1 sklopljenom dana 17.05.2011.g. između tuženika kao banke, tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb kao dužnika, društva PLAVI STUDIO d.o.o. Zagreb kao protivnika osiguranja i ABC, [adresa] kao protivnika osiguranja za iznos okvirnog kredita do ukupnog iznosa od EUR 1.100.000, s pripadajućim tražbinama, solemniziran od javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, Miramarska 24, dana 17.05.2011.g pod ovjerom broj OV-9364/11-1 i Ugovora o dugoročnom [broj kredita] sklopljenim dana 23.05.2011.g. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita za iznos kredita od EUR 910.000, s pripadajućim tražbina, te ugovora sklopljenih temeljem prethodno navedenih ugovora, a osobito instrumente osiguranja navedene u prethodnoj točki 1 (a) do (e).

3. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka predati tužitelju GRANCIGULA d.o.o. Zagreb slobodan i ničim ograničeni posjed sve izvorne primjerke instrumenata osiguranja navedena u točki 1. (d) i (e)"

4. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. RIJEKA da na ime naknade štete plati tužitelju GRANCIGULA d.o.o. ZAGREB iznos od 112.199.197,90 kn sa pripadajućom zakonskom i zateznom kamatom:

- na iznos od 7.564.697,90 kn od 17. svibnja 2011. god.

- na iznos od 104.634.500,00 kn od 30. travnja 2014. god. za razdoblje od 17. srpnja 2011. god. do 29. svibnja 2013. god. po stopi koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 8 postotnih poena, za razdoblje od 30. lipnja 2013. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena i za razdoblje od 1. kolovoza 2015. god. do isplate po stopi zatezne kamate koja odgovara uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se u cijelosti podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Poništavaju se:

a) Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 163/11-1 sklopljen dana 17.05.2011.g. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB:23057039320, kao banke, društva GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB:90820422290, kao dužnika, društva PLAVI STUDIO d.o.o., Zagreb, OIB 60643507918, kao protivnika osiguranja i CŽ ABC, [adresa], OIB 73871642492, kao protivnika osiguranja do ukupnog iznosa od EUR 1.100.000 s pripadajućim tražbinama, solemniziran od javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, Miramarska 24 dana 17.05.2011.g. pod posl.brojem OV-9364/11-1, i b) Ugovor o dugoročnom [broj kredita] sklopljen dana 23.05.2011.g. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka kao banke i društva GRANCIGULA d.o.o. Zagreb kao korisnika kredita za iznos kredita od EUR 910.000, s pripadajućim tražbinama, i c) Ugovor o solidarnom jamstvu broj ... sklopljen dana 23.05.2011.g. između ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, kao banke i CŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao jamca platca za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovor o kreditu ... od 12.05.2011.g i

d) Zadužnica izdana 23.05.2011.g. od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290 kao dužnika i CŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao jamca platca u iznosu od EUR 910.000 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i uvećano za pripadajuće kamate za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovora o kreditu 5106080282 od 12.05.2011.god., ovjerena od javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, ovjera broj:OV-10385/11 od 24.05.2011.g., i e) Vlastite bjanko mjenice s klauzulom "bez protesta", serije A, rednih brojeva 06476937, 06476938, 06476039, 06476940 i 07021840, izdane i akceptirane od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290, i pripadajuće Mjenično očitovanje od 12.05.2011.g. izdano od strane tužitelja GRANCIGULA d.o.o. Zagreb, OIB 90820422290, za pokriće i osiguranje tražbine banke iz Ugovora o kreditu ... od 12.05.2011.g.".

2. Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

''I. Izdvaja se postupak po prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere radi odvojenog odlučivanja.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 716.756,25 kn roku od 8 dana.''.

2. 1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-296/2013-55 od 29. travnja 2016.

2. 2. Drugostupanjskim rješenjem je u točki I. izreke odbačena, kao nedopuštena, tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke I. izreke rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-296/2013-55 od 29. travnja 2016. U točki II. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-296/2013-55 od 29. travnja 2016. u točki II. njegove izreke, te je u točki III. izreke odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 125.000,00 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred oba nižestupanjska suda i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati tome sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće zbog brojnosti povreda koje je počinio priliko donošenja pobijane presude.

4. Tuženica je odgovorila na reviziju tužitelja i osporila revizijske navode istog, te e predložila odbit reviziju i dosuditi joj trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija podnesena protiv citirane presude je neosnovana, a podnesena protiv citiranog rješenja nedopuštena.

6. Revizijski je sud odlučujući o reviziji, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neosnovan je revizijski navod o bitnoj povredi postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 2. ZPP-a, koji tužitelj obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o točkama 2. do 5. podrednog tužbenog zahtjeva koji je postavljen u podnescima tužitelja od 25. listopada 2013. (list 430. - 443. spisa), od 6. srpnja 2015. (list 795. - 797. spisa), i od 8. ožujka 2016. (list 844. - 853 spisa), jer je drugostupanjski sud utvrdio da se radi se o zahtjevima o kojima je odlučeno u glavnom zahtjevu u točki I. izreke presude pod brojevima 2. – 4. petita tužbenog zahtjeva, i u točki II. izreke rješenja (odluka o trošku), te da je tužitelj sadržajno identične zahtjeve postavio i podrednim zahtjevom (kao što je to i sam u podnesku od 25. listopada 2013. naveo, imajući očigledno u vidu odredbe čl. 323 st. 1. i 332. st. 1. ZOO-a.). Osim toga, s obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, tim više takvo postupanje nižestupanjskih sudova, sve kada bi bio osnovan taj navod nije dovelo do nezakonitosti pobijane odluke, a uz to, ukoliko o tim zahtjevima zaista nije odlučeno, u odnosu na takav zahtjev tužitelja, može se donijeti dopunska odluka.

8. Suprotno navodima tužitelja, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što su u presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, što će u nastavku biti detaljnije obrazloženo, jednako kao što nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer su, prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno ocijenili provedene dokaze i primijenili materijalno pravo, čija pravilnost podnesenom revizijom tužitelja nije dovedena u pitanje, a što će detaljnije biti objašnjeno u nastavku obrazloženja.

9. Neosnovan je i revizijski navod o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 5. ZPP-a, jer je odredbom čl. 375. st. 5. ZPP-a propisano da, ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Kako se u ovom slučaju, s obzirom na njegove okolnosti, radi upravo o takvoj situaciji, drugostupanjski sud je postupio upravo onako kako mu je omogućila citirana odredba ZPP-a.

10. Predmet postupka je je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetni, podredno pobojni ugovori i sredstva za osiguranje kako je to citirano u izreci pobijane presude, te zahtjev za naknadom štete.

11. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 163/11-1., 17. svibnja 2011. (list 171. – 175. spisa), i to tuženik kao banka, tužitelj kao dužnik, te društvo Plavi studio d.o.o. i ABC iz [adresa] kao protivnici osiguranja, predmet kojeg je okvirni iznos zaduženja kao i osiguranje okvirnog iznosa zaduženja tužitelja kod tuženika u iznosu od 1.100.000,00 EUR

- da su parnične stranke sklopile i Ugovor o dugoročnom kreditu od 23. svibnja 2011., tuženik kao banka, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu od 910.000,00 EUR (list 165. – 170. spisa).

- da je za obveze tužitelja kao korisnika kredita iz Ugovora o dugoročnom kreditu od **.**.2011. CŽ iz [adresa] jamčio odnosno sklopio Ugovor o solidarnom jamstvu od 23. svibnja 2011. (list 164. – 170. spisa),

- te da je tužitelj na temelju tih pravnih poslova izdao zadužnicu i vlastite bjanko mjenice s klauzulom bez protesta (list 385. – 391. spisa).

- da je između stranaka sporno je jesu li nabrojani pravni poslovi ništetni s obzirom na prigovor da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, zatim zbog nedopuštene pobude, kao i jer se radi o lihvarskim ugovorima, podredno i zato jer se radi o prividnim pravnim poslovima,

- da je sporno i je jesu li ti pravni poslovi pobojni zbog mana volje, odnosno s obzirom na tvrdnje tužitelja da su sklopljeni pod prijetnjom odnosno prisilom.

- dok je, vezano za zahtjeva za naknadu štete sporno, je li tuženik povrijedio obvezu obavješćivanja tužitelja kao jamca platca o dospijeću i nepodmirenju obveze glavnog dužnika Plavi studio d.o.o., te je li zbog navedenoga tužitelju nastala šteta u utuženom iznosu, a sporno je i je li zahtjev za naknadu štete u iznosu od 104.634.500,00 kn zastario.

12. 1. Prvostupanjski sud odlučujući o tvrdnji tužitelja da se radi o ništetnosti zbog nedopuštene pobude tih pravnih poslova, primjenom odredbe čl. 273. st. 1. ZOO-a, st. 2. istog članka, utvrđujući da u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je tuženikova pobuda za sklapanje predmetnih pravnih poslova bila nedopuštena, ali da ne tvrdi da je on znao za tu pobudu tuženika, niti da to dokazuje, zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnom ugovoru u smislu citirane odredbe članka 273. st. 2. ZOO-a.

12. 2. Ujedno smatra da se, neovisno o navedenom, ne radi o nedopuštenoj pobudi jer pokušaj naplate inače nesporne dospjele obveze tuženika po osnovi solidarnog jamstva za nespornu obvezu glavnog dužnika, društva Plavi Studio d.o.o., odobrenjem kredita tužitelju za kupnju nekretnina glavnog dužnika, umjesto, na primjer, kredita za podmirenje obveze po jamstvu, ne predstavlja nedopuštenu pobudu, jer bi po tom sudu pobuda bi bila nedopuštena kada bi imala za cilj protupravno ili barem neosnovano stjecanje.

13. Prvostupanjski sud nije prihvatio ni tvrdnju tužitelja da se radi o prividnim pravnim poslovima uz obrazloženje da je prividni pravni posao takav posao gdje dolazi do svjesnog nesklada između zajedničke volje stranka i očitovanja te volje, odnosno što prividan ugovor nastaje suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid o sklapanju valjanog ugovor, pa da prividnost znači da obje ugovorne strane nisu željele sklopiti onaj pravni posao kojeg su navele u svom očitovanju, već su htjele zapravo sklopiti neki drugi ugovor, ili uopće nisu htjele sklopiti bilo kakav pravni posao. Utvrđujući da u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da on nije htio sklopiti Ugovor o kreditu i prateće pravne poslove (kao niti Ugovor o kupoprodaji nekretnina s društvom Plavi Studio d.o.o., koji Ugovor međutim ne pobija), a da tuženica tvrdi da je želio sklopiti upravo te ugovore, odnosno da je to, prema ostalim provedenim dokazima, bila zajednička volja ugovornih strana, koje utvrđenje taj sud temelji na iskazu saslušanog svjedoka, ĐŽ i zakonskih zastupnika stranaka, nalazeći da je volja ugovornih strana prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu od 23. svibnja 2011. kao i pratećih pravnih poslova koji su predmet tužbe, bila upravo sklapanje tih pravnih poslova, s time da je osnovni cilj tužitelja bio otpuštanje inače nespornog jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o., dok je cilj tuženice bio smanjenje također nesporno osnovanog i dospjelog potraživanja prema glavnom dužniku - društvu Plavi Studio d.o.o., zbog čega pravni poslovi koji su predmet tužbenog zahtjeva nisu ništetni temeljem članka 285. st. 1. ZOO-a, jer navedeni ciljevi odnosno pobude za sklapanje ovih pravnih poslova nisu nedopušteni.

14. Zahtjev tužitelja na trajnu zabranu podnošenja na naplatu, kao i zabranu naplate, po svim instrumentima osiguranja plaćanja danih temeljem pravnih poslova čije utvrđenje ništetnosti zahtjeva, te vraćanje tih osiguranja, prema ocjeni prvostupanjskog suda predstavlja zahtjev za povrat danog temeljem ništetnog pravnog posla u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, a kako je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti tih pravnih poslova sud odbio u cijelosti, to nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja niti u tom dijelu.

15. 1. Vezano za tvrdnju da je tužitelj bio prisiljen sklopiti Ugovor o kreditu kao i Ugovor o osiguranju plaćanja obveza temeljem tog ugovora, u cilju sprječavanja veće štete koja je prijetila projektu izgradnje vjetroelektrana ZD2 i ZD3, sud prvog stupnja primjenom odredbi članka 279., članka 330. i članka 331. 335. st. 1. ZOO-a, cijeneći da su ugovori koje tužitelj pobija zaključeni 17. svibnja 2011. i 23. svibnja 2011., da su zaključenju tih ugovora prethodili pregovori, koji su započeli kada je tužitelj zaprimio poziv za plaćanje obveza po solidarnom jamstvu za obveze društva Plavi Studio d.o.o., tj. 25. ožujka 2011., te cijeneći iskaze: z.z. tužitelja CŽ, ĐŽ, direktora tuženika zaduženog za loše plasmane i zakonskog zastupnika tuženika u sporno vrijeme FŽ, zaključio je da ne proizlazi da je tuženik tužitelju prijetio na bilo koji način, a posebno ne tako da je kod tužitelja izazvao opravdani strah u smislu odredbe čl. 279. st. 2. ZOO-a, tim više što ni sam z. z. tužitelja nije tvrdio da mu je tuženik na bilo koji način prijetio, niti da je bio u strahu, a niti da je tuženik uporabio silu (u kojem slučaju se ne bi radilo o pobojnosti već o ništetnosti). Dakle, zaključio je da predmetni ugovori nisu sklopljeni pod prijetnjom niti uporabom sile na tužitelja već isključivo iz razloga jer je smatrao da će na taj način spriječiti veću štetu za projekt vjetroelektrana, odnosno spriječiti odustanak Splitske banke od financiranja projekta kojeg je društvo EKO d.o.o. nositelj, dok je tužitelj bio član tog društva u omjeru od 50%, pa da se ne radi se o mani volje na strani tužitelja, jer je navedene pravne poslove sklopio slobodnom voljom i znajući koje pravne poslove sklapa.

15. 2. Uz navedeno smatra i da, sve i kada bi se radilo o mani volje u vidu prijetnje ili prisile, smatra da, da je ista prestala najkasnije prilikom sklapanja predmetnih pravnih poslova, a kako je tužba je podnesena dana 30. siječnja 2013. i da je do utuženja protekao jednogodišnji rok iz prije citirane odredbe članka 335. stavka 1. ZOO-a, zaključio je da je tužitelj izgubio pravo zahtijevati poništenje predmetnih pravnih poslova zbog mana volje. Dodatno smatra da tužitelj neosnovano zahtijeva između ostalog i poništenje Ugovora o solidarnom jamstvu zaključenog 23. svibnja 2011., između tuženice kao banke i CŽ iz [adresa] kao jamca platca, a kako tužitelj nije ugovorna strana navedenog pravnog posla smatra da tužitelj nije ovlašten, odnosno aktivno legitimiran u odnosu na taj pravni posao isticati pobojnost, niti zahtijevati da se taj Ugovor poništi.

16. 1. Glede tvrdnje tužitelja da je pravne poslove koji su predmet ovog spora, kao i Ugovor o kupoprodaji nekretnina, čiju valjanost ne osporava tužbenim zahtjevom u ovom postupku, sklopio iz razloga, odnosno u cilju sprječavanja veće štete, i u stanju nužde, te da bi se radilo o zelenaškom (lihvarskom) ugovoru, po shvaćanju suda prvog stupnja odredba čl. 329. st. 1. ZOO-a ne može se primijeniti na trgovačka društva odnosno trgovce, budući se podrazumijeva da trgovac u pravnom prometu nastupa s osobitom pažnjom, te se za njega ne može osnovano tvrditi da je nedovoljno iskusan ili lakomislen, a sve kad i ne bi bilo tako, u konkretnom slučaju se ne radi o nerazmjeru uzajamnih davanja. To stoga što plasiranje kredita uz obvezu vraćanja istog uz uobičajene kamate i troškove ne predstavlja nerazmjernu činidbu i protučinidbu.

16. 2. Tvrdnju tužitelja da nije dobio kredit u ugovorenom iznosu, budući da je tuženik iznosom kredita zatvorio svoje potraživanje prema društvu Plavi Studio d.o.o., prvostupanjski sud nije prihvatio uz obrazloženje da nije sporno da je plasiranjem kredita po ovom ugovoru plaćena obveza tužitelja na ime kupoprodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji nekretnina u iznosu od 900.000,00 EUR, a da tužitelj ne tvrdi da je kupoprodajni ugovor ništetan, niti da nije vlasnik nekretnina, niti da nije platio kupoprodajnu cijenu nekretnina. Ocjenjuje da je iz prodajne cijene nekretnina, odnosno iz sredstava društva Plavi Studio d.o.o. smanjena obveza tog društva i svih solidarnih jamaca prema tuženici za 900.000,00 EUR, a osim toga su tužitelj i svi solidarni jamci, nesporno, oslobođeni svoje obveze jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o., koja obveza je u tom trenutku iznosila preko 40.000.000,00 EUR.

17. Neosnovanom je po prvostupanjskom sudu ocijenjena i tvrdnja tužitelja da se radi o nerazmjeru uzajamnih davanja na štetu tužitelja, jer su tužitelju sredstava kredita plasirana, i oslobođen je veće obveze-jamčenja za dug društva Plavi Studio d.o.o. u cijelosti, pri čemu nerazmjer između kupoprodajne cijene nekretnina i njihove stvarne odnosno tržne vrijednosti u vrijeme kupoprodaje nije relevantan za ocjenu radi li se o razmjernim uzajamnim obvezama drugog pravnog posla - Ugovora o kreditu, tim više što tužitelj tužbom ne traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu ništetan, po bilo kojoj osnovi.

18. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja tužitelja da je plaćanje kupoprodajne cijene nekretnina društvu Plavi Studio d.o.o. iz kredita odobrenog tužitelju, kao niti plaćanje tuženici od strane društva Plavi Studio d.o.o. iz sredstava ostvarenih prodajom nekretnina, u iznosu od 900.000,00 EUR ništetno, zbog blokade računa društva Plavi Studio d.o.o. u vrijeme tih isplata pozivom na odredbu članka 322. st.2. ZOO-a jer, ako je račun društva Plavi Studio d.o.o. i bio blokiran, po tom sudu radilo bi se o pravnom poslu zabranjenom samo tom društvu, odnosno jednoj ugovornoj strani, a osim toga navedeni razlozi tiču se stranaka kupoprodajnog ugovora za kupnju nekretnine, odnosno podmirenja obveza glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o. prema tuženiku, a koji poslovi nisu predmet ovog spora, niti njihova eventualna ništetnost ima za posljedicu ništetnost ugovora koji su predmet ovog spora.

19. Glede tužbenog zahtjeva za naknadu štete prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj pozvao na odredbu članka 117. ZOO-a i na navodne povrede internih akata tuženika od strane tuženika i to odredbi kojima je propisano obavješćivanje jamaca o tome da glavni dužnik nije ispunio svoju obvezu na vrijeme (rokovi, opomene i sl.), te je u primjeni odredbe članka 117. ZOO-a odbio dokazni prijedlog tužitelja da sud naloži tuženiku dostavu svojih internih akata koji pobliže reguliraju navedenu zakonsku obvezu tuženika, smatrajući ih nepotrebnim. To stoga što je iz ostalih dokaza utvrdio da tuženik nije dokazao da je odmah obavijestio tužitelja kao solidarnog jamca o neispunjenju obveze društva Plavi Studio d.o.o. kao glavnog dužnika, tj. odmah po dospijeću obveze glavnog dužnika, te je tu činjenicu prvostupanjski sud ocijenio nebitnom jer tužitelj nije dokazao da mu je upravo zbog toga, odnosno zbog nepravodobne obavijesti od strane tuženice nastala šteta koju tužbom zahtijeva, odnosno da je njegova obveza u tom razdoblju povećana za iznos od 3.637.500,00 kn, a koju činjenicu tuženik da i ne osporava. Do takvog zaključka dolazi utvrđujući da je tuženik prvi put obavijestio tužitelja o nepodmirenim dospjelim obvezama glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o. pozivom na plaćanje od 25. ožujka 2011., te cijeneći da nema dokaza da je tuženik tužitelja obavijestio odmah po dospijeću obveza glavnog dužnika, (tj. 2. siječnja 2010., 28. siječnja 2012., 30. svibnja 2010. i 1. ožujka 2011.), ali i da tužitelj tužbom i ne zahtjeva navedeni iznos, a da je dužan dokazati da bi na navedene dane dospijeća obvezu bio podmirio, i na taj način spriječio njeno povećanje, što nije dokazao, ocijenio je navedene tvrdnje tužitelja neosnovanim.

20. Prvostupanjski sud nije prihvatio ni navode tužitelja u svezi neobavješćivanja tužitelja i njegovih članova, odnosno imatelja poslovnih udjela u društvu-tužitelju, o postojanju obveze po osnovi solidarnog jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o. iz razloga što je sam tužitelj, kao pravna osoba, po svojim ovlaštenim zastupnicima još 2006. godine sklopio ugovore o solidarnom jamstvu i što je prihvatio tvrdnju tuženice po kojoj nije njezina obveza da obavješćuje tužitelja o ugovorima koje je sam tužitelj sklopio, niti da postoji njezina obveza po bilo kojoj osnovi da o tome izvješćuje članove tužitelja, odnosno članove društva-suugovaratelje iz Ugovora o jamstvu. Pri tome smatra da promjena članova društva koje je ugovorna strana ugovora o jamstvu nije relevantna za poslovni odnos tog društva, niti u konkretnom slučaju postoji zakonska obveza tuženice kao banke da izvješćuje (nove) članove društva tužitelja kao jamca o postojanju jamstvene obveze. Takva obveza nije predviđena ugovorima o solidarnom jamstvu, a sastavni dio tih ugovora nisu Opći uvjeti poslovanja tuženika, s obzirom da to nije ni navedeno u tim ugovorima. Stoga smatra da nije relevantno je li u tim Općim uvjetima eventualno takva obveza propisana, a neznanje stjecatelja poslovnih udjela tužitelja o postojanju obveza stečenog društva također nije relevantno za poslovni odnos stranaka. Za navedeno, odnosno eventualno prikrivanje obveza, stjecateljima trebaju odgovarati prenositelji poslovnog udjela. U svakom slučaju, po prvostupanjskom sudu, tužitelj-društvo nije legitimirano zahtijevati naknadu štete zbog neznanja ili zablude njegovih članova.

21. 1. Prema daljnjim utvrđenjima tužitelj po osnovi naknade štete zahtijeva isplatu iznosu od 7.564.697,90 kn, kao i iznosa od 104.634.500,00 kn. Tužitelj da u odnosu na iznos od 7.564.697,90 kn tvrdi da je to šteta koja mu je nastala zbog obveze vraćanja kredita po Ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženicom dana 23. svibnja 2011., tj. po ugovoru čiju ništetnost, a podredno pobojnost zahtijeva u ovom postupku, s time da tvrdi da bi iznos štete trebalo umanjiti za iznose za koje se tuženik eventualno naplatio temeljem sredstava osiguranja plaćanja po tom kreditu izdanih od strane trećih osoba, odnosno da tužitelj tužbom zahtjeva nevraćeni iznos kredita, odnosno iznos koji predstavlja njegov dug prema banci, odnosno tuženici. Iz navedenog dalje zaključuje da tužitelju nije nastala šteta u tom iznosu jer dug nije šteta nego umanjenje nečije imovine za iznos duga, kako je to propisano odredbom članka 1089. st. 1. ZOO-a, dok je za odgovornost za štetu potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, a ona je kod ugovorne odgovornosti za štetu povreda ugovorne obveze od strane druge ugovorne strane, šteta i uzročna veza između povrede ugovorne obveze i štete, što u ovom slučaju nije utvrđeno.

21. 2. Utvrđujući i da u konkretnom slučaju tužitelj (još) štetu nije ni pretrpio, ocijenio je da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, već stoga neosnovan. Ujedno smatra da ne postoji niti uzročna veza između povrede ugovorne obveze od strane tuženika, tj. povrede Ugovora o jamstvu, posebno propisane odredbom članka 117. ZOO-a i štete, sve da je ista i nastala, odnosno da je tužitelj ovaj iznos i platio, a to iz razloga što je taj iznos tužitelj u obvezi platiti tuženiku u ispunjenju svoje obveze iz Ugovora o kreditu, a ne po osnovi jamstva za obveze društva Plavi Studio d.o.o., a još manje zbog zakašnjenja tuženika s obavješćivanjem tužitelja o dospijeću obveze glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o.

22. Iznos od 104.634.500,00 kn tužitelj, prema utvrđenjima suda prvog stupnja, zahtijeva na ime vrijednosti njegovog poslovnog udjela u projektnom društvu EKO d.o.o. te tvrdi da je bio prisiljen otuđiti taj poslovni udio odnosno prenijeti ga TŽ u cilju spašavanja posla izgradnje vjetroelektrana ZD2. i ZD3. U odnosu na taj zahtjev sud prvog stupnja utvrđuje:

- da je tužitelj prenio poslovni udio u društvu EKO d.o.o. na TŽ, odnosno vratio ga spomenutom TŽ, ranijem prenositelju istog poslovnog udjela na tužitelja, 14. travnja 2011., temeljem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, sklopljenog i solemniziranog tog dana,

- da je tužitelj tužbeni zahtjev po osnovi naknade štete nastale otuđenjem tog poslovnog udjela postavio 2. veljače 2015.,

te cijeneći, da je eventualna šteta uslijed besplatnog otuđenja tog poslovnog udjela, nastala tužitelju danom prijenosa poslovnog udjela, tj. otuđenja, konkretno 14. travnja 2011., smatra da je od tog dana do dana postavljanja tužbenog zahtjeva proteklo više od tri godine, a kako zastarni rok za zahtjev za naknadu štete iznosi tri godine, pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO-a, prigovor zastare u odnosu na taj zahtjev je prihvaćen, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu utvrđen neosnovanim.

23. Uz navedeno ocjena je prvostupanjskog suda da tužitelj ni u ovom dijelu nije dokazao uzročnu vezu između prijenosa poslovnih udjela i tuženikovog nepravodobnog izvješćivanja tužitelja o dospjelom i nepodmirenom dugu glavnog dužnika-društva Plavi Studio d.o.o., uz obrazloženje da i sam tužitelj tvrdi da prijenos poslovnih udjela nije bio od utjecaja na stav Splitske banke u svezi financiranja projekta društva EKO d.o.o., već da je Splitska banka inzistirala samo na otpuštanju jamstava, te da tužitelj također ne tvrdi da bi tuženica zahtijevala navedeni prijenos poslovnih udjela iz bilo kojeg razloga, zbog čega prijenos poslovnih udjela od strane tužitelja na TŽ nije ni u kakvoj vezi s financiranjem projekta vjetroelektrana ZD2 i ZD3, sve kada bi to i bilo relevantno u odnosu na taj tužbeni zahtjev. Relevantna bi bila jedino uzročna veza između zakašnjele obavijesti o stanju duga odnosno neispunjenju obveza glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o. o dospijeću, i prijenosa poslovnog udjela, a ovu vezu tužitelj nije dokazao, a tužitelj uz navedeno, prema zaključku prvostupanjskog suda, nije dokazao kao ni tvrdnju da bi u slučaju ranije obavijesti projekt prebacio na druga neopterećena društva,.

24. Glede vrste i opsega štete, tužitelj bi, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, imao pravo samo na onu štetu koja mu je eventualno nastala zbog zakašnjele obavijesti o nepodmirenju obveze društva Plavi Studio d.o.o. o dospijeću. Utvrđujući da je tužitelj nesporno jamčio kao jamac platac, odnosno solidarno za cjelokupni dug društva Plavi Studio d.o.o., koji je nesporno iznosio 41.077.444,64 kn, te je sporna jedino razlika između tog iznosa i iznosa od 44.107.641,47 kn, a budući tužitelj tvrdi da se dug od dospijeća pa do dana obavijesti (25. ožujka 2011.) povećao za razliku u iznosu 3.637.500,00 kn, a kako nije sporno da je tužitelju u cijelosti otpuštena obveza solidarnog jamčenja za cjelokupni dug društva Plavi Studio d.o.o., isplatom iznosa od 900.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, tužiteljeva obveza se uslijed zakašnjele obavijesti od strane tuženice o neispunjenju obveze od strane glavnog dužnika nije povećala, odnosno tuženik je platio čak znatno manje od glavnog duga, a nesporno je da je bio solidarni jamac za cjelokupnu obvezu glavnog dužnika. Zaključno, tužitelj bi imao pravo na naknadu štete samo u dijelu u kojem bi njegova obveza bila povećana u odnosu na ranije preuzetu obvezu o solidarnom jamstvu, a kako je u konkretnom slučaju njegova obveza smanjena, nema pravo na naknadu štete, slijedom navedenoga tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen i u tom dijelu.

25. 1. Drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tužitelja, nije našao da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 2. ZPP-a, kao ni onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se tužitelj pozivao u žalbi i onu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer je utvrdio da je taj sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje niti žalbom tužitelja.

25. 2. Prihvatio je i činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom i primjenu materijalnog prava, kako u pogledu primjene odredbe čl. 322. st. 1., tako i u pogledu primjene odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a, i odredbe čl. 330. ZOO-a. Prihvatio je i primjenu materijalnog prava u pogledu zastare prava (čl. 335. st. 1. ZOO-a), a kako, se zahtjev za naknadom štete temelji na tvrdnji da je tužitelj štetu pretrpio kada je došlo do prijenosa poslovnih udjela, tada je tužitelj doznao za eventualnu štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa je pravilno primijenjena odredba čl. 230 st. 1. ZOO-a, te slijedom navedenog pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a nije posebno obrazlagati presudu već je uputio na obrazloženje prvostupanjske presude koje je u potpunosti prihvatio.

26. Pravilno je u konkretnom slučaju primijenjeno i materijalno pravo.

27. 1. Prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO-a, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, a prema st. 2. istog članka, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

27. 2. U konkretnom slučaju tužitelj i u reviziji ponavlja i opširno pojašnjava zbog čega je tuženikova pobuda za sklapanje predmetnih pravnih poslova bila nedopuštena, te tu tvrdnju obrazlaže navodima da je predlagao izvođenje dokaza koje je prvostupanjski sud odbio provesti, pojašnjavajući da kreditiranje poslovnih subjekata predstavlja redovnu djelatnost banaka, ali da je tuženica prijevarno, ne pruživši tužitelju pravodobne i točne informacije odlučila spasiti vlastiti loš kreditni plasman društvu Plavi studio d.o.o., na način da je namjernim dovođenjem tužitelja u situaciju, otkrivanja iznenadnog ekstremno visokog duga po osnovi solidarnog jamstva za glavnog dužnika Plavi sudio d.o.o. koji godinama ne plaća svoj kreditni dug, o čemu tužitelj nije obaviješten od strane tuženika, u poziciji kada više nema mogućnosti brzo namiriti predmetni dug ili dogovoriti njegovu otplatu, što je dovelo u pitanje realizaciju projekta u vrijednosti od 100.000.000,00 EUR uz dodatnu prijeteću iznimno veliku štetu, uvjetovao otpuštanje spornog solidarnog jamstva sklapanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina-dviju kuća iz propalog nekretninskog projekta Plavog studija d.o.o. i ugovora o kreditu za kupnju predmetnih nekretnina, oba pod iznimno nepovoljnim uvjetima, ali ne s ciljem kreditiranja kupnje nekretnina već isključivo radi namirenja tuženikovog nenaplativog potraživanja prema društvu Plavi sudio u dijelu u visini od 900.000,00 EUR prisvajanjem kupovnine za nekretnine. Tvrdi da se nedopuštena pobuda očituje kroz činjenicu da je tuženik umjesto redovnog posla kreditiranja radi naplate nenaplativog potraživanja Plavi studio d.o.o. prvo doveo tuženika u bezizlaznu situaciju a zatim koristeći njegovu situaciju prisilio tužitelja da (zloupotrebljavajući institut kredita) nepovoljnim kreditom tuženika namiri tražbinu tog istog tuženika prema trećoj osobi koju tuženik do tada nije mogao naplatiti, i to prisvajanjem kupovnine koju je kreditirao, Stoga, po shvaćanju tužitelja, u konkretnom slučaju sklapanje ništetnih ugovora o kreditu između parničnih stranaka, koji su predmet ovog postupka nije kreditiranje u smislu čl. 1021. ZOO-a već pristupanje dugu u smislu čl. 101. ZOO-a ili neki treći pravo koji je izvršen kroz zlouporabu instituta kredita, a što se vidi iz činjenice da je ukupna kupovnina nikad nije bila isplaćena prodavatelju Plavi studio d.o.o. već samom tuženiku-kreditoru, odnosno uopće nije isplaćena, te da tužitelj de facto nikad nije stekao vlasništvo nad nekretninama koje su bile predmet kreditirane kupoprodaje jer su iste nekretnine i prije i poslije sporne kupoprodaje bile opterećene višestrukim milijunskim hipotekama u korist tuženika.

27. 3. U odnosu na iznesenu tvrdnju, dalje pojašnjava da je kreditiranje tužitelja od strane tuženice u svrhu kupnje dviju kuća u vlasništvu Plavog studija d.o.o. u cijelosti protupravno zbog nedopuštene pobude jer je tuženica tužitelju dodijelila investicijski kredit, čija namjena nije bila investiranje tužitelja, već sasvim suprotno osnovnoj svrsi dodijeljenog tipa kredita, zatvaranje dijela tražbine tuženika prema Plavom studiju d.o.o., a bankarskim propisima je zabranjeno odobravati i isplaćivati investicijske kredite korisnicima koji nemaju namjeru investirati, pa tako ni radi zatvaranja potraživanja banke koja kreditira nepostojeću "investiciju". Uz to naglašava činjenicu da je kredit odobren tužitelju u trenutku kad isti nije imao kreditnu sposobnost, jer nije imao prihoda, a da je propušteno utvrditi i činjenicu da tužitelj tuženiku nije predao nikakav investicijski elaborat ili poslovni plan vezan za konkretno ulaganje, što je bio preduvjet bilo kakvog investicijskog kreditiranja, a što sve čini činidbu nedopuštenom u smislu čl. 271. u svezi čl. 273. st. 2. i 4 ZOO-a.

27. 4. Pobudu tuženice za sklapanje predmetnih ugovora smatra nedopuštenom i iz razloga što su sklopljeni s namjerom tuženika da se izbjegne namirenje ostalih vjerovnika Plavog studija d.o.o. na način da isplatu kreditirane kupovnine tuženica nije nikada izvršio u korist računa Plavog studija d.o.o. kao prodavatelja nekretnina već je internim obračunu formirao potraživanje prema tužitelju po osnovi kredita, što je protivno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("NN" 91/10, 112/12) u dijelu kojim je zabranjeno dužniku Plavi studio d.o.o. u uvjetima blokade računa vršiti bilo kakva obračunska plaćanja gotovim novcem ili plaćanjem putem institucija za platni promet (čl. 14. 16).

27. 5. Tuženica je, po navodima revizije, prekršila i odredbe Stečajnog zakona ("NN" 14 4/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/0 4,82/06, 116/10 25/12, 133/12,45/13), koje u čl. 127-144, zabranjuju oštećenje ili pogodovanje vjerovnika jer bi doznačavanjem kupovnine na blokirani račun Plavog studija d.o.o. vjerovnici koji su račun blokirali biti namireni prije tuženika, a u prilog tvrdnji da se radi o nedopuštenoj pobudi, pozvao se na rješenje Porezne uprave, koja je tijekom poreznog nadzora poslovanja tuženika utvrdila da je predmetna kupoprodaja između tužitelja i plavog studio d.o.o. simulirani pravni posao iz razloga što uopće nije bilo tijeka novca u predmetnom slučaju (u smislu plaćanja kupovnine iz sredstava kredita).

27. 6. Pobuda tuženice je po revidentu nedopuštena i jer se radi o fiktivnom ugovoru koji prikriva preuzimanje duga jer je "investicijski kredit izmišljotina bez osnove", pri čemu su sudovi očito zanemarili ponudu tuženice-uvjete za investicijski kredit od 5. svibnja 2011. kojima je kao vrsta kredita navedeno „investicijski kredit“ a kao namjena kredita „(...) pri čemu se kupoprodajnom cijenom zatvoriti dio tražbine banke prema Plavom studio d.o.o. u iznosu od 9000.000,00 EUR“, a sve uz to uz činjenicu da tužitelj nikad nije zadovoljavao uvjete za dobivanje investicijskog kredita jer nije bio kreditno sposoban, u kom pravcu se poziva na iskaz zakonskog zastupnika tužitelja CŽ prema kojem „morali smo prihvatiti tu cijenu s time da kada prođe opasnost, mislio sam da ćemo pokušati to riješiti putem institucija sistema“, a čiji iskaz da sud nije usporedio s ostalim dokazima. Svrha, pobuda, cjelokupne transakcije je, prema revidentu, bila isplata cijene otpusta jamstva tuženika u iznosu od 900.000,00 EUR, a ne kupnja nekretnina putem kredita banke radi investiranja, koji "kredit je izmišljotina odnosno fiktivna pravna konstrukcija isključivo da bi tuženik namirio svoju tražbinu prema Plavom studiju d.o.o. za iznos od 900.000,00 EUR u situaciji kada tužitelj nije imao potrebnih sredstava isplatiti tuženika." Umjesto ugovora o preuzimanju duga (disimulirani pravni posao) tužitelj je sukladno nalogu tuženika bio prisiljen sklopiti ugovor o investicijskom kreditu s tuženikom radi stjecanja nekretnina od Plavog studija d.o.o. (simulirani pravni posao što po revidentu potonji simulirani ugovor čini ništetnim, te se ponovo poziva na rješenje Porezne uprave od 15. prosinca 2011., čiji sadržaj obrazloženja, kako tvrdi glasi: "tijek novca nije bilo prodaja plaćena kreditom već preuzimanje dijela puno većeg duga prema banci čime je banka prolongirala naplatu rizičnih plasmana. Porezni obveznik kao kupac nije platio prodavatelju ugovoreni iznos s uključenim porezom na dodanu vrijednost kako bi investitor imao pravo tražiti karikaturist natrag. Premda nije primio iznos ugovorene kupoprodajom u kojem iznosu je sadržan i porez prodavatelj potpisuje tabularnu izjavu i dozvoljava upis kupca u zemljišne knjige. Poreznim nadzorom utvrđene su činjenice kojima je kupoprodaja nekretnine prividni pravni posao s ciljem da se iz državnog proračuna ostvari isplata poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 990.402,65 kn".

28. U odnosu na iznesene tvrdnje tužitelja potrebno je ponoviti da je tužitelj nesporno bio jamac prema tuženici za obveze društva Plavi studio d.o.o. za iznos od preko 40.000.000,00 kuna, da je taj dug dospio na naplatu, da Plavi studio d.o.o. ni jamac- tužitelj nije mogao podmiriti navedeni dug, da je tužitelj ušao u posao sa vjetroelektranama i da mu je za taj trebao kredit za financiranje toga projekta, da je kredit pokušao ostvariti u Splitskoj banci, da mu je ta banka uvjetovala davanje kredita "skidanjem" jamstva tužitelja za dug Plavog Studija d.o.o., da je tuženik tužitelju tužitelju kreditirao kupnju dviju nekretnina od Plavog Studija d.o.o., za iznos od 900.000.00 eura, nakon čega je tuženica otpustila tužiteljevo jamstvo za navedeni dug Plavog studija d.o.o. u cijelosti, te da je otpuštanjem jamstva, (sklapanjem ugovora čije utvrđenje traži ništetnim, odnosno poništenje), tužitelj u ovom postupku prestao biti jamac za navedeni dug i time smanjio svoju izloženost prema tuženici za višemilijunske iznose, a da je istovremeno prestao biti i jamac i za obveze društva Plavi studio d.o.o.

29. 1. Vezano za tužiteljeve tvrdnje o nedopuštenoj pobudi, one i prema ovome sudu nisu prihvatljive jer prema odredbi čl. 273. ZOO-a, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, a, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka, a s obzirom da tužitelj nije tvrdio da je on znao za tu pobudu tuženice, niti je to dokazuje, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnom ugovoru u smislu citirane odredbe članka 273. st. 2. ZOO-a. Osim toga i ovaj sud smatra da pokušaj naplate nesporne dospjele obveze tuženice po osnovi solidarnog jamstva za nespornu obvezu glavnog dužnika, društva Plavi Studio d.o.o., odobrenjem kredita tužitelju za kupnju nekretnina glavnog dužnika, umjesto kredita za podmirenje obveze po jamstvu, ne predstavlja nedopuštenu pobudu.

29. 2. Tvrdnja tužitelja da je predmetni ugovor o kreditu ustvari ugovor o pristupanju dugu iz čl. 101. ZOO-a nije osnovana jer je to ugovor između vjerovnika, u ovom slučaju je to tuženica i treće osobe (tužitelja) kojom se treća osoba obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku čime treća osoba stupa u obvezu pored dužnika, dok je u konkretnom slučaju tuženica temeljem ugovora o jamstvu imala potraživanje za obveze poslova društva Plavi studio d.o.o. upravo prema tužitelju, te stoga tužitelj nije mogao pristupiti svom vlastitom dugu. Jednako tako ne radi se ni o preuzimanju duga u smislu odredbe čl. 96. ZOO-a, jer se prema toj odredbi dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik, a smatra se (prema st. 3. te odredbe) da je vjerovnik pristao ako je primio ispunjenje od preuzimatelja, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen između vjerovnika i jamca po drugom ugovoru, a osim toga na činjenicu preuzimanja duga se ranije tužitelj nije ni pozivao pa ne može ni sada osnovano pozivati u reviziji ( čl. 387.ZPP-a).

29. 3. S obzirom na sve okolnosti ovoga slučaja, po ovome sudu, pobuda vjerovnika (tuženice) da jamcu (tužitelju) “odobri kredit radi financiranja kupoprodaje nekretnina dužnika (društva Plavi Studio d.o.o.) radi smanjenja dužnikovog duga prema vjerovniku za iznos kupoprodajne cijene, uz istodobno otpuštanje jamstva u puno većem iznosu, nije u kom slučaju nije nedopuštena, a s obzirom na utvrđene činjenice, pravilno je prvostupanjski sud odbio provesti sve predložene dokaze i za takvo postupanje je dao ovome sudu prihvatljive razloge. Tvrdnje tužitelja da tuženik prema bankarskim propisima nije mogao odobriti tužitelju investicijski kredit i da tužitelj nikad nije zadovoljavao uvjete za dobivanje investicijskog kredita nisu odlučne jer ta činjenica nema za posljedicu ništetnost, odnosno pobojnost predmetnih ugovora nego eventualnu prekršajnu ili neku drugu odgovornost banke, te je u tom pravcu pravilno odbijeno provođenje dokaza po prijedlogu tužitelja, kao što nije odlučna niti tvrdnja da tužitelj nije nikada primio iznos kredita odobrenog mu za kupnju nekretnina Plavog Studija d.o.o., niti da se upisao kao vlasnik, kada je utvrđeno da je tim sredstvima (od odobrenog kredita) tuženica uz nespornu suglasnost tužitelja otpustila jamstvo tužitelja za dug Plavog Studija d.o.o., za daleko veći dug od iznosa kupoprodajne cijene. Iz prodajne cijene nekretnina, odnosno iz sredstava društva Plavi Studio d.o.o. smanjena je (nesporno) i obveza tog društva i svih solidarnih jamaca prema tuženiku za 900.000,00 EUR, a uz to su tužitelj i svi solidarni jamci oslobođeni svoje obveze jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o., koja obveza je u tom trenutku kako je utvrđeno iznosila preko 40.000.000,00 kuna.

30. Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da ugovori koji su predmet postupka nisu ništetni (čl. 322. st. 2. ZOO-a) i da nisu protivni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima jer, suprotno tvrdnji tužitelja, zbog blokade računa društva Plavi Studio d.o.o. u vrijeme tih isplata, ako je račun društva Plavi Studio d.o.o. i bio blokiran, radilo bi se o pravnom poslu zabranjenom samo tom društvu, odnosno jednoj ugovornoj strani, a osim toga navedeni razlozi tiču se kupoprodajnog ugovora za kupnju nekretnine, odnosno podmirenja obveza glavnog dužnika-društva Plavi Studio d.o.o. prema tuženici, a koji poslovi nisu predmet ovog spora, niti njihova eventualna ništetnost ima za posljedicu ništetnost ugovora koji su predmet ovog spora.

31. Vezano za navode iznesene u reviziji da se radilo o simuliranim pravnim poslovima ističe se da kod takvih ugovora obje ugovorne strane nisu željele sklopiti onaj pravni posao kojeg su navele u svom očitovanju, već su htjele sklopiti neki drugi ugovor, ili uopće nisu htjele sklopiti bilo kakav pravni posao. U ovom slučaju tužitelj je tvrdio da on nije želio sklopiti Ugovor o kreditu i prateće pravne poslove, dok tuženica tvrdi suprotno, a kako su prema ostalim provedenim dokazima nižestupanjski sudovi utvrdili da je zaključenje predmetnih pravnih poslova bila zajednička volja ugovornih strana, odnosno da je volja ugovornih strana prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu od 23. svibnja 2011. kao i pratećih pravnih poslova koji su predmet tužbe, bila upravo sklapanje tih pravnih poslova, s time da je osnovni cilj tužitelja bio otpuštanje inače nespornog jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o., dok je cilj tuženice bio smanjenje također nesporno osnovanog i dospjelog potraživanja prema glavnom dužniku-društvu Plavi Studio d.o.o., zbog čega pravni poslovi, koji su predmet tužbenog zahtjeva nisu ništetni temeljem članka 285. st. 1. ZOO-a, jer navedeni ciljevi odnosno pobude za sklapanje ovih pravnih poslova nisu nedopušteni.

32. 1. Tužitelj u reviziji ponavlja da je tuženik bio u obvezi obavijestiti tužitelja o njegovom jamstvu prema Plavom Studiju d.o.o., a tuženica u odgovoru na reviziju ponavlja da ona nije bila u obvezi tužitelja obavještavati o njegovim vlastitom jamstvu niti da snositi bilo kakvu odgovornost za propust novih članova društva Plavi Studio d.o.o. da se upoznaju s obvezom tužitelja, kao niti za propust ranijih članova društva da upoznaju nove članove. Navedeni prigovori tužitelja nisu osnovani kao ni pozivanje tužitelja na povrede internih akata tuženice od strane tuženice i to odredbi kojima je propisano obavješćivanje jamaca o tome da glavni dužnik nije ispunio svoju obvezu na vrijeme (rokovi, opomene i sl.), te da je u primjeni odredbe članka 117. ZOO-a neosnovano odbijen dokazni prijedlog tužitelja da sud naloži tuženiku dostavu svojih internih akata koji pobliže reguliraju navedenu zakonsku obvezu tuženika.

32. 2. Naime, kod utvrđenja nižestupanjskih sudova da tuženica nije dokazala da je odmah obavijestila tužitelja kao solidarnog jamca o neispunjenju obveze društva Plavi Studio d.o.o. kao glavnog dužnika, tj. odmah po dospijeću obveze glavnog dužnika, pravilno su ocijenili nebitnom predložene te dokaze tim više što su ocjenom već provedenih dokaza utvrdili da tužitelj nije dokazao da mu je upravo zbog toga, odnosno zbog nepravodobne obavijesti od strane tuženika nastala šteta koju tužbom zahtijeva, a dužan je dokazati da bi na navedene dane dospijeća obvezu bio podmirio, i na taj način spriječio njeno povećanje, što ni po ovome sudu nije nije dokazao. Pravilno nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir ni navode tužitelja u svezi neobavješćivanja tužitelja i njegovih članova, odnosno imatelja poslovnih udjela u društvu-tužitelju, o postojanju obveze po osnovi solidarnog jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o. iz razloga što je tužitelj po svojim ovlaštenim osobama još 2006. sklopio ugovore o solidarnom jamstvu, pa pravilno prihvativši tvrdnju tuženice po kojoj nije njezina obveza da obavještava tužitelja o ugovorima koje je sam tužitelj sklopio, niti postoji obveza tuženice po bilo kojoj osnovi da o tome obavještava nove članove tužitelja, odnosno članove društva-suugovaratelja iz Ugovora o jamstvu, u toj situaciji promjena članova društva koje je ugovorna strana ugovora o jamstvu nije relevantna za poslovni odnos tog društva, niti u konkretnom slučaju postoji zakonska obveza tuženice kao banke da obavještava (nove) članove društva tužitelja kao jamca o postojanju jamstvene obveze. Takva obveza nije predviđena ugovorima o solidarnom jamstvu. Sastavni dio tih ugovora nisu Opći uvjeti poslovanja tuženika, s obzirom da to nije navedeno u tim ugovorima. Stoga ni po ovome sudu nije relevantno je li u tim Općim uvjetima eventualno takva obveza propisana. Neznanje stjecatelja poslovnih udjela tužitelja o postojanju obveza stečenog društva također nije relevantno za poslovni odnos stranaka, a za eventualno prikrivanje obveza, stjecateljima eventualno postoji odgovarnost prenositelja poslovnog udjela.

33. Iz navedenih razloga tužitelj neosnovano ukazuje na povredu čl. 273. st. 2., čl. 285. i čl. 329. ZOO-a, te povredu čl. 48. st. 1. Zakona o kreditnim institucijama, povredu procedure naplate Sektora upravljanja rizicima tuženika i ostalih internih akata koji propisuju postupanje u slučaju točnosti otplate kredita i reprograma kredita, povrede općih uvjeta poslovanja s poslovnim subjektima, povrede kodeksa dobre bankovne prakse, povrede temeljnih načela ZOO-a (čl. 4., 6,7, 8, 14 do 16. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i dr.

34. 1. U odnosu na navode revizije o zelenaškom pravnom poslu ovaj sud prihvaća navode revizije da se citirana odredba odnosi i na trgovačka društva, jer prema odredbi članka 329. st. 1. ZOO-a ništetan je ugovor kojim netko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Međutim, neovisno o tome što trgovac u pravnom prometu nastupa s osobitom pažnjom i što se eventualno na njega ne može tvrditi da je nedovoljno iskusan ili lakomislen jer se radi o profesionalcu, moguće je da i prema trgovacu netko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. No kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da se o takvoj situaciji radilo u ovom slučaju, nego da se radilo o poslovnom riziku tužitelja, odnosno o eventualno njegovoj lošoj poslovnoj odluci.

34. 2. Naime, u ovom slučaju se ne radi o nerazmjeru uzajamnih davanja na štetu tužitelja, jer su tužitelju sredstava kredita (900.000,00 eura) plasirana neovisno o tome što nisu „legla“ na njegov račun negu je uz njegovu suglasnost tim sredstvima oslobođen obveze jamstva za dug društva Plavi Studio d.o.o. u cijelosti, u puno većem iznosu, pri čemu nerazmjer između kupoprodajne cijene nekretnina i njihove stvarne odnosno tržišne vrijednosti u vrijeme kupoprodaje, s obzirom na predmetne okolnosti ni po ovom sudu, nije relevantan za ocjenu radi li se o razmjernim uzajamnim obvezama drugog pravnog posla i Ugovora o kreditu. To pogotovo što nije utvrđeno da bi taj ugovor bio ništetan. Pozivanje tužitelja na sadržaj poreznog rješenja nije odlučno za ovaj postupak jer tim rješenjem u izreci nije odlučeno da bi citirani ugovor bio ništetan (niti se to tvrdi u reviziji), a njegovo obrazloženje ne obvezuje nižestupanjske sudove jer samo izreka tog rješenja proizvodi pravni učinak, a osim toga u tom postupku je odlučivano o obvezi kupca na plaćanje poreza na promet nekretnina prema državi, dakle, radi se o odnosu države i tužitelja. To isto se odnosi i na stečajni postupak i presudu donesenu u parničnom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu (posl. br. P 1824/12), na koji se poziva revident, a u kojem je navedena kupoprodaja bila predmetom pobijanja od strane Plavog studija d.o.o. u stečaju u odnosu na tužitelja, a koji je, po navodima revizije, tijekom žalbenog postupka pravomoćno okončan u korist stečajnog dužnika zaključkom da su predmetna raspolaganja bez učinka prema stečajnoj masi, jer ni u tom postupku nije utvrđeno da bi navedeni ugovor bio ništetan.

35. Uz to se na tvrdnje tužitelja da su ga manevri tuženice doveli na rješenje otvorenog pitanja otpuštanja spornih jamstava preuzimanjem duga treće osobe kupoprodajom dviju nekretnina, sve uz pretpostavku da je vrijednost nekretnina predstavljena realno, odnosno na tržišnim osnovama, pri čemu ga je tuženica uvjeravala da kupoprodajom neće biti oštećen jer će nekretnine kupiti po tržišnim uvjetima, a tužitelj pritisnut vremenski rokovima i rizikom od gubitka vrijednog projekta u razvoju zbog čega je pristao je nametnuto rješenje vjerujući da je vrijednost nekretnina koja je procijenjena od strane sudskog vještaka realna, odgovara se da se radilo o tužiteljevom poslovnom riziku pa je sam i odgovoran za njega.

36. S obzirom da je tuženica prema provedenim dokazima kreditnim iznosom od 900.000,00 eura zatvorila potraživanje prema Plavom studiju d.o.o. upravo za taj iznos i uz to „otpustila" predmetno jamstvo tužitelja za puno veći iznos, ni po ovome sudu nije bilo potrebe nekim od u tom pravcu predloženih dokaza to provjeravati, niti posebno obrazlagati zašto su odbili provesti dokaz pregleda promjene stanja dugovanja dužnika Plavi Studio d.o.o. i da je predmetnim kreditom zatvoreno dugovanje Pravnog studija d.o.o.

37. Tužitelj u reviziji neosnovano navodi da se sudovi u obrazloženju nisu osvrnuli na pobojnost ( čl. 279. čl. 330. čl. 331 i čl. 335. st. 1. ZOO-a), koji su predmet postupka jer su sudovi, kako je već navedeno, pravilno utvrdili da je tužitelju protekao jednogodišnji rok iz čl. 335. st. 1. ZOO-a, prema odredbi članka 335. st. 1. ZOO-a pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile, te da je izgubio pravo zahtijevati poništenje predmetnih pravnih poslova zbog mane mana volje kao i da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti poništenje solidarnom jamstvu sklopljenog između tuženika i CŽ, ukoliko bi tužitelj i bio aktivno legitimiran tražiti poništenje svih pravnih poslova čije poništenje tužbom traži da mu nije protekao jednogodišnji rok u kojem je mogao tražiti poništenje nekih od navedenih pravnih poslova, a osim toga iz provedenih dokaza utvrđeno je da ugovori nisu sklopljeni pod prijetnjom niti uporabom sile na tužitelja već isključivo iz razloga što je tužitelj smatrao da će na taj način spriječiti veću štetu za projekt vjetroelektrana, odnosno spriječiti odustanak Splitske banke od financiranja projekta kojeg je društvo EKO d.o.o. nositelj, dok je tužitelj bio član tog društva u omjeru od 50%, pa da se ne radi se o mani volje na strani tužitelja, jer je navedene pravne poslove sklopio slobodnom voljom i znajući koje pravne poslove sklapa. Osim toga nižestupanjski sudovi su utvrdili da prijetnje niti opravdanog straha kod druge strane, ovdje tužitelja u smislu da je on zbog toga sklopio predmetne ugovore, nije bilo, a ni po ovome sudu ta tvrdnja tužitelja nije dokazana.

38. 1. Revident osporava i zaključak sudova po kojoj tužitelj nema pravo na naknadu štete prema čl. 117. ZOO-a, a prema kojoj odredbi ako dužnik ne ispuni svoje obvezu na vrijeme, vjerovnik je dužan obavijestiti o tome jamca, inače će mu odgovarati za štetu koju bi jamac pretrpio zbog toga.

38. 2. Tužitelj u navedenom pravcu ističe da sudovi istovremeno nesporno utvrđuju da šteta koja nastala zbog neobavještavanja o dospjelom i neplaćenom dugu glavnog dužnika u razdoblju od 2. siječnja 2010 do 25. ožujka 2011. iznosi 3.637.500,00 kuna, te smatra da, ukoliko je šteta u tom iznosu nesporna da su sudovi barem bili dužni prihvatiti njegov zahtjev u iznosu od 112.199.197,90 kuna, a koja je tužitelju nastala u iznimnim povećanjem kreditnog duga za koji je tužitelj jamčio i to od 1. listopada 2010., kao dana dospijeća ukupnog kreditnog duga prema ugovorima o spornom kreditu od 25. ožujka 2011., kao datuma na tuženikovu pisanom pozivu na plaćanje opomene pred utuženje. pa postavlja pitanje kako da tužitelj dokaže da bi podmirio određeni dug kada ni danas ne zna koliko je taj dug iznosio u koje vrijeme, na koju okolnost je predložio dokaze, koje je prvostupanjski sud nekritički odbio a drugostupanjska presudu bespogovorno prihvatio, te tvrdi da mu je time oduzeta mogućnost da podmiri predmetni dug Plavog studija d.o.o. bez ugrozi razvoj projekta. Ponavlja tvrdnju da ga je tuženica bila dužna sukladno čl. 117. ZOO-a pravodobno obavijestiti ne samo o činjenici da glavni dužnik po dospijeću nije sposoban podmiriti dug kako bi tužitelj bio u poziciji spriječiti povećanje istog duga otplatom, reprogramom ili na drugi način, nego i o visini duga, te dalje tvrdi da u tom dijelu presude sudovi nisu dovoljnu pažnju posvetili tužiteljevim navodima i pri izvođenju predloženih dokaza.

38. 3. Osporava i shvaćanja nižestupanjskih sudova da tužitelj štetu još nije pretrpio i da ne postoji uzročna veza između povrede čl. 117. ZOO-a i buduće štete, navodeći da je tužitelj u obvezi platiti tuženiku obvezu po osnovi ugovora o kreditu, te tvrdi da je protupravni dug obveza, te da to upravo predstavlja štetu, pri čemu ponavlja da ugovorena kreditna sredstva tužitelju nisu nikad isplaćena, kao niti glavnom dužniku, zbog čega ne postoji obveza tužitelja na isplatu bilo kojeg iznosa po ugovoru o kreditu, jer bi u suprotnom tužitelj bio u obvezi vratiti kredit koji nije primio, koji i koji je ništetan, pa suprotno stavu sudova tužitelj smatra da na strani dužnika ovdje tužitelja dolazi do umanjenja njegove imovine odnosno kapitala što predstavlja štetu u smislu čl. 1046. ZOO-a. Tvrdi i da se rashodi smatraju obvezama što ima za posljedicu smanjenje kapitala ili stvaranje obveza, a da je na okolnost postojanja uzročne veze između prijenosa poslovnog udjela društva Eko d.o.o. Zagreb i zakašnjele obavijesti o stanju kreditnog duga Plavog studija d.o.o. dostavio dokaz-podnesak (4. svibnja 2005.) e-mail OŽ (Splitske banke od 4. travnja 2011.) u kojem se ističe potreba zamjene tužitelja drugim društvom kao i ishođenje otpusta jamstva kao preduvjeta nastavka financiranja projekta, pa nedostatnim smatra navedeno obrazloženje sudova u odnosu na navedenu tvrdnju tužitelja, te smatra da se i u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

39. 1. Ni istaknuti razlozi tužitelja vezano za zahtjeve za naknadu štete u iznosu od 7.564.697,90 kn nisu osnovani jer je utvrđenim otpuštanjem jamstva, sklapanjem ugovora čije utvrđenje traži ništetnim odnosno poništenje tužitelj traži u ovom postupku tužitelj prestao biti jamac i time smanjio svoju izloženost prema optuženiku za višemilijunske iznose i prestao biti jamac i za takve obveze društva Plavi studio d.o.o. prema tuženici, što posljedično i po ovome sudu, nema odgovornosti tuženice temeljem čl. 117. ZOO-a. Za naknadu štete po čl. 117. ZOO-a tužitelj neosnovano smatra da je pretrpio štetu kao jamac, jer odredba čl. 117. ZOO-a pravo na naknadu štete daje jamcu za štetu koja mu je nastala zbog propuštanja obavijesti vjerovnika da dužnik svoju obvezu nije ispunio o dospijeću, a ne zbog propuštanja obavijest jamcu da je jamac. Ponavlja se, tužitelju je predmetno jamstvo za dug od 44.107.641,47 kuna otpušteno uz isplatu iznosa u protuvrijednosti od 900.000,00 eura. Tuženik stoga, u odgovoru na reviziju, osnovano navodi da tužitelj otpustom jamstva nije podmirio ukupan dug društva Plavi Studio u dijelu za koji je isti jamčio već samo njegovu manji dio zbog čega tužitelju nije mogla nastati šteta u smislu čl. 117. ZOO-a, a posljedično čemu nisu odlučni navodi tužitelja da je potrebno utvrditi koliko je točno u kojem trenutku iznosilo potraživanje tuženika prema društvu Plavi Studio, te koliko je navedeno potraživanje uvećano u razdoblju od dospijeća do pozivanje tužitelja da podmire istog odnosno do otpuštanja tužiteljeva jamstva. Dug tužitelja po kreditu, ni po ovome sudu nije šteta, jer se za iznos duga koji je dužan vratiti nije neosnovano smanjila njegova imovina. Osim toga pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da u ovom slučaju ne postoji niti uzročna veza između povrede ugovorne obveze od strane tuženika, tj. povrede Ugovora o jamstvu, iz čl. 117. ZOO-a i štete, sve da je ista i nastala odnosno da je tužitelj taj iznos i platio iz razloga što je taj iznos tužitelj u obvezi platiti tuženiku u ispunjenju svoje obveze iz Ugovora o kreditu, a ne po osnovi jamstva za obveze društva Plavi Studio d.o.o., a još manje zbog zakašnjenja tuženika s obavješćivanjem tužitelja o dospijeću obveze glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o..

39. 2. Vezano za navedeni iznos štete ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda navedeno u točki 24. ove odluke, te samo odgovarajući tužitelju na njegove tvrdnje uz navedeno obrazloženje ponovo naglašava da je tužitelju u cijelosti otpuštena obveza solidarnog jamčenja za cjelokupni dug društva Plavi Studio d.o.o., isplatom iznosa od 900.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljeva obveza se uslijed zakašnjele obavijesti od strane tuženice o neispunjenju obveze od strane glavnog dužnika nije povećala, nego je tužitelj platio znatno manje od glavnog duga, a bio je solidarni jamac za cjelokupnu, daleko veću obvezu obvezu glavnog dužnika, iz čega proizlazi da bi tužitelj bi imao pravo na naknadu štete samo u dijelu u kojem bi njegova obveza bila povećana u odnosu na ranije preuzetu obvezu o solidarnom jamstvu, a kako je u konkretnom slučaju njegova obveza smanjena, on nema pravo na naknadu štete jer u ovom slučaju ona nije ni nastala, slijedom navedenoga tužbeni zahtjev tužitelja je osnovano odbijen i u tom dijelu.

40. 1. Iznos od 104.634.500,00 kn tužitelj zahtijeva na ime vrijednosti njegovog poslovnog udjela u projektnom društvu EKO d.o.o. i temelji na tvrdi da je bio prisiljen otuđiti taj poslovni udio odnosno prenijeti ga TŽ u cilju spašavanja posla izgradnje vjetroelektrana ZD2. i ZD3. I u tom dijelu je pravilna ocjena ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj ni u ovom dijelu nije dokazao uzročnu vezu između prijenosa poslovnih udjela i tuženičinog nepravodobnog obavještavanja tužitelja o dospjelom i nepodmirenom dugu glavnog dužnika - društva Plavi Studio d.o.o., jer je i sam tužitelj tvrdio da prijenos poslovnih udjela nije bio od utjecaja na stav Splitske banke vezano za financiranja projekta društva EKO d.o.o., već je Splitska banka inzistirala samo na otpuštanju jamstava, niti tužitelj tvrdi da bi tuženik zahtijevao navedeni prijenos poslovnih udjela iz bilo kojeg razloga, zbog čega prijenos poslovnih udjela od strane tužitelja na TŽ nije ni u kakvoj vezi s financiranjem projekta vjetroelektrana ZD2 i ZD3, sve kada bi to i bilo relevantno u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev. Relevantna je u ovom slučaju jedino uzročna veza između zakašnjele obavijesti o stanju duga, odnosno neispunjenju obveza glavnog dužnika društva Plavi Studio d.o.o. o dospijeću, i prijenosa poslovnog udjela, a ovu vezu tužitelj nije ni po ovom sudu dokazao. Tužitelj uz navedeno, prema zaključku prvostupanjskog suda nije dokazao ni tvrdnju da bi u slučaju ranije obavijesti projekt prebacio na druga neopterećena društva.

40. 2. Iznesenim navodima revizije nije dovedeno u pitanje niti utvrđenje i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o eventualnoj šteti tužitelju radi prijenosa poslovnih udjela u društvu Eko d.o.o. Tužitelju je eventualna šteta nastala danom prijenosa poslovnog udjela, odnosno 14. travnja 2011., kako su ocijenili i nižestupanjski sudovi, jer je tužitelj već u trenutku sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu Eko znao okolnosti iz kojih se može utvrditi visina navodne štete. Slijedom navedenog je pravilno ocijenjen i prigovor zastare koji je u tijeku postupka istaknuo tuženik.

41. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je valjalo odbiti temeljem odredbe članka 393. ZPP.

42. U odnosu na reviziju tužitelja podnesenu protiv točke I. izreke rješenja drugostupanjskog suda ističe se da se prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a revizija protiv može podnijeti i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude. Pobijano rješenje u tom dijelu se odnosi na upravljanje postupkom (razdvajanje postupka, čl. 313, st. 3. ZPP-a) i tim rješenjem se postupak pravomoćno ne završava, a protiv takvih rješenja posebna žalba. Stoga revizija protiv tog rješenja nije dopuštena, te je je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja protiv tog dijela pobijanog rješenja valjalo odbaciti.

43. Podnesena revizija tužitelja odnosi se i na troškove parničnog postupka (točka II. pobijanog rješenja), te se u odnosu na, s tim sadržajem podnesenu, reviziju ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupak nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

43. 2. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

44. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja i u tom dijelu valjalo odbaciti, jer nije dopuštena.

45. Tuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. St. 1. ZPP-a.

Zagreb, 3. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić