REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 242/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G., H., Ž. d.o.o. u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2366/2021-3 od 25. siječnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3965/16-48 od 26. svibnja 2021., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 184.396,77 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2014. do isplate, pod točkom II. izreke odbijen je prigovor radi prebijanja, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 25.565,00 kuna u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke je odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2273/2022- 2 od 13. rujna 2023., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2366/2021-3 od 25. siječnja 2022. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Treba li odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.) tumačiti na način da se istoj protivi postupanje suda koji prilikom ocjene nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe (valutne klauzule u CHF) propušta ocijeniti značenja ostalih ugovornih odredaba pa tako i one koja korisniku kredita omogućuje svakodobnu konverziju kreditne obveze u valutnu klauzulu EUR na njegov zahtjev?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tužitelja iz revizije te je tražio trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja-potrošača za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli plaćenih na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je tužitelj otplatio u cijelosti.

9. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli primjenom čl. 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP) i čl. 59. ZZP zaključivši da su navedene odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te je primjenom odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) te čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO odredivši povrat preplaćenog.

10. Pri tome je drugostupanjski sud naveo da dijelom Ugovora o kreditu kojim je određena isplata protuvrijednosti CHF te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1.ZZP, neovisno o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mogućnost konverzije kredita u valutu EUR.

11. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 83. ZZP za koju smatra da su sudovi propustili primijeniti. Naime, prema shvaćanju tuženika ugovaranje odredbe čl. 10. ugovora ukazuje na to da je tužitelj morao biti obaviješten o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF jer u protivnom ne bi ni bilo potrebe ugovarati posebno pravo na promjenu valute u EUR, da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj imao mogućnost ugovaranja valutne klauzule u EUR, da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tužitelj mogao u bilo kojem trenutku otkloniti valutnu klauzulu u CHF i vezati kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kao i da je tuženik postupao u dobroj vjeri.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 4. istog članka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je kako se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

14. U odluci Ustavnog suda U-III/7002/2021 od 11. svibnja 2023. (u kojoj se taj sud pozvao i na odluku istog suda broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023.) naveo je: "da se ugovorna mogućnost konverzije koja je ostavljena slobodnoj odluci i procjeni kriterija za konverziju koje utvrđuje banka bitno razlikuje od zakonodavnog modela obvezne konverzije previđenog Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), da ne predstavlja dokaz o prethodnoj obaviještenosti potrošača ili mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, a da pitanje je li potrošač korištenjem takve mogućnosti mogao otkloniti nepostojanje pravične ravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ovisi o činjenicama i okolnostima svakog pojedinog predmeta koje utvrđuje nadležni parnični sud i potom daje sudsku ocjenu od kakvog je utjecaja takav eventualni propust potrošača na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) osporenih ugovornih odredaba."

15. U odluci broj: U-III/1593/2021 od 29. studenog 2023. Ustavni sud Republike Hrvatske ukazuje i na presudu Suda Europske unije broj: C-139/22 od 21. rujna 2023. u kojoj je izraženo sljedeće shvaćanje: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koju treba smatrati nepoštenom zbog uvjeta ispunjenja određenih obveza potrošača o kojem je riječ koji se njome predviđaju ne može prestati biti nepoštena zbog druge odredbe tog ugovora kojom se predviđa mogućnost da taj potrošač ispuni te obveze pod drukčijim uvjetima."

16. Iz navedenog proizlazi da, suprotno revizijskim navodima, ugovorna odredba o mogućnosti konverzije ne predstavlja dokaz o prethodnoj obaviještenosti potrošača ili mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, a je li takvom odredbom banka mogla otkloniti nepostojanje pravične ravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ovisi o činjenicama i okolnostima svakog pojedinog predmeta.

17. U ovom konkretnom predmetu saslušan je tužitelj kao stranka koji je iskazao da je morao prodati kuću i da je otplatio kredit u cijelosti te da nije sklapao ugovor o konverziji jer je sve otplatio, dok tuženik tijekom parničnog postupka nije isticao da bi konverzija kredita predstavljala povoljniju metodu otplate kredita niti je predlagao ikakav dokaz na tu okolnost, a nije isticao niti da bi ugovaranjem takve odredbe u ugovoru o kreditu bilo otklonjeno nepostojanje pravične ravnoteže. Naime, nakon izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka tuženik je tek osporio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj iskazao da mu nije bila dana mogućnost konvertiranja kredita u EUR navodeći da mu je ta mogućnost dana čl. 10. ugovora o kreditu, ali niti tada nije isticao da bi ugovaranjem te odredbe bila otklonjena neravnoteža niti je dokazao da bi primjenom te odredbe neravnoteža bila otklonjena.

18. Stoga u ovakvim okolnostima tuženik nije dokazao da je potrošač-tužitelj korištenjem ugovorne mogućnosti konverzije kredita u EUR mogao otkloniti nepostojanje pravične ravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

19. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Postupanje suda koji je, u ovisnosti o činjenicama i okolnostima svakog pojedinog predmeta, propustio ocijeniti ugovornu odredbu kojom se korisniku kredita omogućuje svakodobna konverzija kredita je u suprotnosti s čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ako je banka u parničnom postupku dokazala da je potrošač korištenjem takve mogućnosti mogao otkloniti nepostojanje pravične ravnoteže.

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 3. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.