REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3298/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koga zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BIONARDO GUNJA d.o.o., OIB 41322591450, Gunja, Fra Grge Martića bb, koga zastupa punomoćnik Mijo Maćaš, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja da ne postoji obveza i povrata garancije, i u pravnoj stvari protutužbe, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-744/2022-3 od 3. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-388/2020-16 od 30. prosinca 2021., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih prava tuženika, zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-744/2022-3 od 3. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-388/2020-16 od 30. prosinca 2021.
2. Tuženik je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:
„1. Kada su u bankarskoj garanciji sadržane klauzule, odnosno odredbe, „na prvi poziv“ i „bez prigovora“, smije li banka, izdavatelj garancije, u ovom slučaju tužitelj, odbiti plaćanje po istoj garanciji na prvi poziv korisnika, ovdje tuženika, pozivajući se na pravnu osnovu iz osnovnog ugovora između nalogodavca i tuženika?
2. Kada su u bankarskoj garanciji sadržane klauzule, odnosno odredbe, „na prvi poziv“ i „bez prigovora“, smije li sud ulaziti u pravno pitanje osnovanosti osnovnog ugovora i pozvati se na načelo savjesnosti i poštenja, a pri tome svoju odluku temeljiti na savjesnosti i poštenju samo jedne strane u osnovnom pravnom poslu, a koja ni na koji način nije sudjelovala u postupku?
3. Kada je sud u postupku utvrdio da su ispunjene formalne pretpostavke za aktiviranje bankarske garancije, ali, suprotno svrsi i prirodi bankarske garancije, ulazi u preispitivanje pravne osnovanosti iz osnovnog ugovora tuženika i treće osobe, nalogodavca, može li sud svoju odluku temeljiti na načelu savjesnosti i poštenja, a pri tome ne uzimati u obzir činjenicu da u tom slučaju i tuženik trpi štetu, a za koji slučaj je bankarska garancija i izdana?
4. Kada sud odlučuje po načelu savjesnosti i poštenja u postupku, može li odbiti dokazni prijedlog saslušanja tuženika i nalogodavca iz osnovnog ugovora, kako bi se utvrdila prava volja stranaka osnovnog ugovora, a svoju odluku temelji upravo na pravnoj osnovanosti osnovnog ugovora između tih osoba i savjesnosti i poštenju stranaka iz tog ugovora?“.
3. Obrazlažući važnost postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) predlagatelj navodi da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud zauzeo drugačije pravno shvaćanje od onoga na kojem se temelji pobijana odluka, a navodi i da praksa viših sudova nije jedinstvena. Prijedlogom ukazuju na presudu revizijskog suda broj II Rev-103/1998-2 od 19. lipnja 2002. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3785/15-3 od 15. rujna 2015.
4. Uz postavljena pitanja predlagatelj navodi da mu je zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jednakost postupanja i ravnopravnost, pa je prijedlog razmatran i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
5. U odgovoru na prijedlog tužitelj navodi da tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten, niti osnovan te predlaže isti odbaciti, podredno odbiti.
6. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
7. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje da ne postoji obveza tužitelja prema tuženiku s osnove izdane bankarske garancije i zahtjev za povrat garancije, a predmet spora po protutužbenom zahtjevu je zahtjev za isplatu na temelju iste garancije.
8. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, a odbili protutužbeni zahtjev ocijenivši da zahtjev tuženika za naplatu po predmetnoj garanciji u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja zloupotrebu prava tuženika kao korisnika garancije i povredu načela savjesnosti i poštenja. To stoga što je utvrđeno da je banka (izdavatelj garancije) zaprimila ispravu - sporazumni raskid osnovnog ugovora u kojoj ugovorne strane (nalogodavatelj i tuženik) izjavljuju da nemaju daljnjih međusobnih potraživanja po sklopljenom ugovoru i da je time ispunjena i svrha predane bankarske garancije.
9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije, jer u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu izloženi odgovarajući odnosno dostatni razlozi važnosti postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Odluke na koje se predlagatelj pozvao obrazlažući važnost postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te u tim odlukama i nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem se temelji drugostupanjska odluka u ovom predmetu, a niti je izraženo pravno shvaćanje u odnosu na postavljeno postupovnopravno pitanje (četvrto pitanje). Stoga je ocijenjeno da postavljena pravna pitanje ne predstavljaju važna pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
10. Slijedom navedenog prijedlog za dopuštenje revizije je u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a te je riješeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
11. Nadalje, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da općenitim tvrdnjama o povredi prava na pravično suđenje i jednako postupanje predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
12. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo odbaciti i na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
