REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3277/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lupus Silvestris d.o.o., Zagreb, Dubravka Dujšina 17, OIB 27209938064, koga zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik u Kutini, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Ferde Hefelea 57, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2380/2022-3 od 2. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 756/2021 od 30. ožujka 2022., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na treće postavljeno pitanje i povrede temeljnih prava tužitelja, zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2380/2022-3 od 2. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-756/2021 od 30. ožujka 2022.

2. Tužitelj je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

„1. Smatra li se pretjeranim formalizmom ako sudovi smatraju da se o tužbenom zahtjevu moglo raspraviti i odlučiti, ali da tužbeni zahtjev proturječi sam sebi jer se formalno-pravno vlasništvo ne može steći na temelju pravnog posla, već upisom u zemljišne knjige?

2. Je li dopuštena tužba kojom se zahtjeva utvrđenje prava vlasništva nekretnine koja je nastala pravomoćno završenim rješenjem u tijeku sudskog postupka koji je predstavljao zapreku za stjecanje vlasništva u vrijeme prodaje?

3. Ako Republika Hrvatska osnuje Fond za privatizaciju kao pravnu osobu koja je ovlaštena za raspolaganje državnom imovinom, je li Republika Hrvatska u tom slučaju dužna postupiti po uvjetima i ugovorima koje ova agencija zaključi sa kupcima (najboljim ponuđačima)?

4. Radi li se o osobito teškoj povredi odredaba ZPP-a i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, (čl. 385.a st. 2. ZPP-a) kojim je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH (čl. 29., 3., 48. i 14. st. 2. Ustava) i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 6. t. 1. Konvencije) ako RH osnuje agenciju za raspolaganje državnom imovinom, koja nakon obavljenog natječaja zaključi ugovor sa najboljim ponuđačem, primi u cijelosti ugovorenu cijenu, a nakon toga najboljem ponuđaču kao kupcu ospori pravo vlasništva nekretnine koju je kupio, iako je kupac za kupljenu nekretninu isplatio ugovorenu cijenu, dok istovremeno RH neposrednom pogodbom prenosi u vlasništvo nekretninu koja ima potpuno isti status kao i nekretnina tužitelja?“.

3. Predlagatelj smatra da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te se, obrazlažući važnost prvog i drugog pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-215/16 od 19. prosinca 2017., U-III-2184/09 od 13. studenoga 2014., U-III-5989/13 od 9. veljače 2016., odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2966/12 od 5. veljače 2020. i Pž- 3364/18 od 15. siječnja 2020. te rješenje revizijskog suda broj Revd- 2929/21. od 7. rujna 2021. U odnosu na treće pitanje u prijedlogu nisu određeno izloženi razlozi važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, a četvrto pitanje (u sadržaju kojeg se predlagatelj poziva na povrede temeljnih ustavnih i konvencijskih prava) je razmatrano u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

4. Tuženica je u odgovoru na prijedlog predložila tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, a podredno odbiti te je zatražila naknadu troška sastava tog odgovora.

5. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužitelj zaključenjem ugovora o prodaji i isplatom kupoprodajne cijene stekao pravo vlasništva na nekretninama oznake kčbr. [katastarska čestica] jezero [katastarska općina] i kčbr. [katastarska čestica] jezero te da su ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva na navedenim spornim česticama što da je tuženica dužna priznati i izdati tabularnu ispravu za prijenos navedenih nekretnina u vlasništvo tužitelja.

7. Sud drugog stupnja je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da su predmetne nekretnine opće dobro koje ne može biti objektom prava vlasništva, te da, čak i kad te nekretnine ne bi bile opće dobro, tužitelj ne bi mogao na temelju pravnog posla steći pravo vlasništva jer se ono stječe upisom u zemljišne knjige. Sud drugog stupnja, nadalje, obrazlaže da parnične stranke nisu sklopile nikakav pravni posao koji bi tuženika obvezivao na izdavanje tabularne isprave, jer u ugovoru na koji se tužitelj poziva tuženik nije prodavatelj.

8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da prvo postavljeno pitanje nije važno pravno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To stoga što drugostupanjska presuda ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda prema kojoj se na temelju pravnog posla pravo vlasništva stječe upisom u zemljišne knjige (tako u odlukama ovoga suda broj Rev-97/09 od 23. listopada 2013., Rev-1255/17 od 19. svibnja 2020., Revx-447/18 od 2. ožujka 2022. i dr.) te predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je riječ o pretjeranom formalizmu. Osim toga, odluke na koje se pozvao obrazlažući važnost prvog pitanja nisu donesene u usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama.

9. Nadalje, imajući u vidu utvrđenja i razloge na kojima se temelje nižestupanjske presude te put pravne zaštite koji je tužitelj odabrao u situaciji kada za predmetne sporne čestice nije sklopljen dodatak ugovoru (sukladno čl. 8. sklopljenog ugovora o prodaji na koji se tužitelj poziva), a tuženica nije ni prodavatelj u navedenom ugovoru o prodaji, ocijenjeno je da o odgovoru na drugo i treće pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu. Osim toga, odluke na koje se predlagatelj pozvao, obrazlažući važnost drugog pitanja nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u odnosu na treće pitanje u prijedlogu nisu određeno navedeni razlozi važnosti, jer predlagatelj nije priložio odluke u kojima bi bilo izraženo pravno shvaćanje o tom pitanju, niti je za tako postavljeno pitanje iznio druge dostatne razloge zbog kojih bi postojala potreba za usaglašavanje i razvijanje sudske prakse intervencijom revizijskog suda.

10. Slijedom navedenog prijedlog za dopuštenje revizije je u odnosu na prvo i drugo pitanje valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, a u odnosu na treće pitanje odbaciti primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a.

11. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a kojom je propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozvala u nižestupanjskom postupku. Iz sadržaja prijedloga proizlazi da predlagatelj smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na nepovredivost vlasništva i jednakost pred zakonom, a ne navodi koja osobito teška povreda odredaba parničnog postupka je počinjena u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

11.1. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede prava na pravično suđenje u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

11.2. Nadalje, ocjenjujući tvrdnje predlagatelja da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava vlasništva, vijeće revizijskog suda je imalo u vidu da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev na ispunjenje ugovorne obveze (sklapanje aneksa ugovoru o prodaji kojim bi bile obuhvaćene predmetne čestice) te da tuženica nije ugovorna strana iz sklopljenog ugovora o prodaji, a tužitelj u odnosu na tuženicu traži izdavanje tabularne isprave. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i put pravne zaštite koji je tužitelj odabrao ocijenjeno je da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava Republike Hrvatske.

11.3. Postojanje povrede iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (jednakost pred zakonom) tužitelj temelji na tvrdnjama o nejednakom postupanju tuženice u odnosu na nekretnine u istom statusu, a ne na tvrdnjama da je u ovom parničnom postupku došlo do povrede prava na jednako postupanje. Predlagatelj, stoga, nije učinio vjerojatnim da je postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena povreda prava zajamčenog čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske.

12. Slijedom iznesenog prijedlog za dopuštenje revizije je u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo odbaciti na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a.

13. Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog nije prihvaćen (točka III. izreke), jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 3. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil