Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-660/2021-4

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. D. iz S. B., OIB: …, zastupane po punomoćnici A. O., odvjetnici iz S. B., protiv tuženika bolnice D.. J. B. S. B. iz S. B., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. I., odvjetniku iz S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-123/2018-27 od 30. travnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03. travnja 2024. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-123/2018-27 od 30. travnja 2021. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 103.155,46 kuna s osnove razlike dodataka za posebne uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, s osnove navršenih godina rada u zdravstvenim ustanovama, te s osnove razlike naknade za godišnji odmor za razdoblje od 11. prosinca 2013. godine do 30. studenoga 2018. godine, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 19.000,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2021. godine do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke mr. sc. F. T., kao i njegovog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice kao zaposlenice tuženika radi isplate uvećane plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu, i to kumulativno za posebne uvjete rada, iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te po osnovi dodatka za znanstveni stupanj, kao i zahtjev za naknadu plaće za godišnji odmor, te naknadu za vrijeme odsutnosti zbog bolovanja do 42 dana.

7. U vezi toga utvrđuje da je tužiteljica u razdoblju od 11. prosinca 2013. godine do 30. studenoga 2018. godine neprekidno radila kod tuženika na poslovima radnog mjesta doktora medicine-specijaliste ginekologije, subspecijaliste fetalne medicine, te da je kao takva imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu, a da su tužiteljici isplaćivani dodaci koje zahtijeva predmetnom tužbom za sate ostvarene u redovnom radnom vremenu, ali ne i za sate koje je ostvarila u prekovremenom radu.

8. Nadalje utvrđuje kako je odredbom članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u nastavku teksta: ZR/09) propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, te da sadržajno identičnu odredbu sadrži i Zakon o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19, u nastavku teksta: ZR/14) koji je stupio na snagu dana 07. kolovoza 2014. godine.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom članka 57. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13, u nastavku teksta: KU/13), koji je bio u primjeni od 01. prosinca 2013. godine do 30. rujna 2015. godine, te člankom 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, u nastavku teksta: KU/18), koji je bio u primjeni od 01. ožujka 2018. godine, propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, te da je svrha dodatka koji se plaća za rad u posebnim i otežanim uvjetima da se radniku koji u takvim otežanim uvjetima radi isplati povećana plaća, a da posebni uvjeti rada zbog kojih radnik ima pravo na dodatak postoje i u vrijeme redovnog i u vrijeme prekovremenog rada, pa da isti ima pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada i za prekovremene sate. To posebno stoga jer da odredbama KU/13 i KU/18 nije predviđeno da se dodaci za prekovremeni rad i posebne uvjete rada ne kumuliraju, tj. da se za prekovremeni rad uz dodatak predviđen za takav rad ne isplaćuje i dodatak za posebne uvjete rada, a da navedeno ne proizlazi niti iz odredbe članka 47. KU/13 koji regulira materiju plaće. Stoga utvrđuje da tužiteljica ima pravo zahtijevati isplatu dodatka za posebne uvjete rada iz članka 57. KU ne samo na redovan, već i za prekovremeni rad.

10. Nastavno utvrđuje kako je odredbom članka 47. KU propisana plaća tužiteljice koju čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, te da iz ove odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na bilo koji drugi način osim onog koji je propisan člankom 47. KU, što znači da plaću tužiteljice i za prekovremeni rad čine osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada.

11. Sud prvog stupnja utvrđuje da je odredbom članka 91. stavak 3. Zakona o radu propisano da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad, a da radnik u skladu s odredbom članka 94. Zakona o radu ima pravo na povećanu plaću na prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada, pa da slijedom toga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad kojeg je ostvarila u prekovremenom radu, jer da za takav rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 91. stavak 3. Zakona o radu.

12. Nadalje utvrđuje kako je odredbom članka 59.a Dodataka I KU („Narodne novine“ br. 96/15) propisano kako iznimno od članka 59. ovog ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, pa utvrđuje da se taj dodatak obračunava za svaki efektivno odrađeni sat rada, redovnog ili prekovremenog, i to tako da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i na njega obračuna dodatak.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom članka 60. KU/13 propisano pravo na uvećanje osnovne plaće radnicima koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž, i to između ostalih, s navršenih 29 do navršenih 34 godine, 8%, koje pravo je tužiteljici priznato za redovan rad (dodatak na staž u zdravstvu 8%), a da tuženik nije isplaćivao tužiteljici navedeni dodatak za sve efektivno odrađene sate rada, iako je ona za cijelo to vrijeme imala i određene godine radnog staža, već da je navedeni dodatak obračunat samo za redovno radno vrijeme.

14. Osim toga, utvrđuje kako je odredbom članka 36. stavak 1. KU/13 propisano da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a da je odredbom članka 36. stavak 2. KU/13 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno Zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, te da istovjetno propisuje i odredba članka 34. KU/18.

14.1. U vezi toga utvrđuje da radnik u skladu s odredbom članka 81. ZR/14, odnosno odredbom članka 60. ZR/09, ima za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke mr. sc. F. T., kao i njegovog iskaza, a čiji nalaz i mišljenje utvrđuje objektivnim, realnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, utvrđuje da tuženik nije obračunavao tužiteljici dodatke za prekovremene sate rada ostvarene u razdoblju od mjeseca prosinca 2013. godine do studenoga 2018. godine, u ukupnom iznosu od 103.155,46 kn, a da se tako utvrđena razlika neisplaćene plaće odnosi na neisplaćeni dodatak za posebne uvjete rada u iznosu od 58.920,15 kuna, na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 27.124,44 kuna, te na dodatak za navršene godine radnog staža u zdravstvenim ustanovama (od siječnja 2017. godine) u iznosu od 4.684,16 kuna, pri čemu utvrđuje kako vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije koristio zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, te je naveo kako bi za slučaj primjene tih Zaključaka to zasigurno utjecalo na različit izračun razlike plaće po osnovi dodataka na prekovremeni rad, ali se nije mogao izjasniti o kojim iznosima bi se radilo.

16. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na dodatke kumulativno i za sate ostvarene u prekovremenom radu, u skladu s odredbama KU i Dodatka I. KU, pa utvrđuje neosnovanim pozivanje tuženika na tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi kolektivnog ugovora.

17. Iz navedenih razloga usvaja zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 103.155,46 kuna, a pozivom na odredbu članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i njezin zahtjev za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu.

18. Prethodno tome, utvrđuje kako je tužiteljica u ovom predmetu podnijela stupnjevitu tužbu, za čije podnošenje da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 186.b ZPP-a. Naime, u vezi toga utvrđuje kako radnik prema odredbi članka 14. stavak 3. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/18) ima pravo samo na uvid u evidenciju, a da je tužiteljica pravno neuka stranka, te ne može samo na temelju uvida u evidenciju spoznati da li joj je njezin poslodavac pravilno obračunavao i isplatio plaću. Osim toga, utvrđuje da je poslodavac u skladu s odredbom članka 93. stavak 1. ZR-a dužan radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo koji su iznosi po evidenciji rada utvrđeni, a da tuženik u odgovoru na tužbu nije dostavio dokaze na okolnosti izvršene obveze, pa da je tužiteljica jedino u sudskom postupku, u skladu s odredbom članka 14. stavak 2. Pravilnika, mogla tražiti da sud službenim putem pribavi isprave neophodne za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te nakon vještačenja precizirati tužbeni zahtjev.

19. Odluku o troškovima ovog parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, pri čemu visinu parničnih troškova tužiteljice obračunava prema konačnoj vrijednosti predmeta spora.

20. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

21. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186.b tog Zakona, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik.

22. Naime, odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko-pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

23. Pravnozaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

24. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

25. Budući je tužiteljica u konkretnom slučaju tijekom postupka postavila određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, o kojem je odlučeno pobijanom presudom, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

26. Međutim, osnovano tuženik ukazuje na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može prihvatiti niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

27. Naime, predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužiteljice na ime naknade po utuženim osnovama za razdoblje od mjeseca ožujka 2014. godine pa do (zaključno) mjeseca studenoga 2018. godine, odnosno zahtjev radi isplate uvećane plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu, i to kumulativno za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za navršene godine rada u zdravstvenim ustanovama, kao i zahtjev za naknadu plaće za godišnji odmor.

28. U vezi toga valja navesti kako je odredbom članka 51. stavak 10. KU/13, tj. odredbom članka 49. stavak 10. KU/18, određeno da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

29. O tom spornom pitanju, kao i domašaju tumačenja tog pitanja po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući nakon dopuštenja revizije zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, npr. u odlukama poslovni broj Rev-768/2021 od 27. srpnja 2021. godine, poslovni broj Rev-517/2021 od 27. srpnja 2021. godine, poslovni broj Rev- 312/2021 od 20. srpnja 2021. godine i poslovni broj Rev-872/21 od 31. kolovoza 2021. godine.

30. Prema shvaćanju tog suda izraženom u naznačenim revizijskim odlukama, obzirom na odredbu članka 19. stavak 6. KU/13 prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU-a vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr-630/2017, poslovni broj Revr- 676/13, poslovni broj Revr-793/13, poslovni broj Revr-1515/13 i dr.). Pri tome nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili sl.

31. Odredbu članka 51. stavak 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje je tumačilo dva puta, pa su tako na 23. sjednici održanoj 01. srpnja 2015. godine, s obzirom na veliki broj upita vezanih uz mjesečni fond radnih sati kada blagdan pada u radni dan, članovi povjerenstva odlučili na sve upite odgovoriti općenitim tumačenjem, te su donijeli Zaključak broj 148 koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i treba biti plaćen“ (u nastavku teksta Zaključak broj 148).

32. Nadalje, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU-a na sjednici od 21. prosinca 2015. godine donijelo je Zaključak broj 153 koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik odradi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148“ (u nastavku teksta: Zaključak broj 153).

33. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne nalazi se da bi, obzirom na opće odredbe obveznog prava, trebalo otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU-a.

34. Nadalje je utvrđeno da se Zaključak broj 153 u bitnome razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, te da Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe članka 51. stavak 10. KU-a nije stavljen izvan snage.

35. Osim toga, uzeto je u obzir to što je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU-a na 30. sjednici donijelo Zaključak broj 169. koji glasi: „Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene“.

36. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 01. prosinca 2013. godine, te se tumačenje odredbe članka 51. stavak 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje iz Zaključka broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem iz Zaključka broj 153 dana 21. prosinca 2015. godine, a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

37. Prema daljnjem stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora imaju obvezujući karakter, koji predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (članka 19. stavak 6. KU/13). Odredbom članka 52. KU/13 odnosno članka 50. KU/18 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenskom radu i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postocima navedenim u članku 51. KU/13, odnosno članku 49. KU/18, te ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe članka 51. stavak 9. KU/13, odnosno članka 49. stavak 9. KU/18.

38. Iz svega navedenog proizlazi da bi osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva i visinu tražbine trebalo utvrditi primjenom Zaključka broj 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015. godine, odnosno od tog datuma nadalje primjenom Zaključka broj 153.

39. Budući se relevantno vrijeme iz kojeg potječe tražbina tužiteljice u ovom postupku odnosi na razdoblje primjene oba navedena Zaključka, a iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da taj sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu i o njegovoj visini nije vodio računa o spomenutim Zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, niti je u tom pogledu dao odgovarajući zadatak vještaku F. T., koji je svoj nalaz i mišljenje sačinio ne vodeći računa o navedenim Zaključcima, to je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je u ovoj fazi postupka upitna i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

40. Isto tako, osnovano tuženik ukazuje na pogrešan način obračuna visine parničnih troškova koji bi u ovom postupku eventualno pripadali tužiteljici. To stoga jer je u situaciji kada je ista u tužbi naznačila kao vrijednost predmeta spora iznos od 12.000,00 kuna, visinu njezinih parničnih troškova trebalo obračunati prema tako naznačenoj vrijednosti, i to za sve radnje poduzete do specificiranja tužbenog zahtjeva iz podneska od 22. veljače 2021. godine na iznos od 103.155,46 kuna bruto, od kada bi tužiteljici za radnje poduzete nakon podnošenja tog podneska pripadalo pravo na troškove postupka prema tako postavljenom konačnom tužbenom zahtjevu.

41. S obzirom na navedeno, valjalo je uvaženjem žalbe tuženika ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke, a posljedično tome i odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki II izreke iste odluke, te vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u skladu s odredbom članka 370. ZPP-a.

42. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

43. U nastavku postupka sud prvog stupnja će upotpuniti činjenično stanje sukladno ukazanim primjedbama, odnosno vodeći računa o stajalištu ovog drugostupanjskog suda izraženom u obrazloženju ovog rješenja, nakon čega će donijeti novu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu, kao i o zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu parničnih troškova.

U Rijeci, 03. travnja 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar, v.r.