REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 469/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB:..., iz Z., kojega zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o., OIB:..., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž R-1075/2021-3 od 28. srpnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-6551/2020-10 od 1. lipnja 2021., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime neplaćene uskrsnice u obliku dara u naravi iznos od 600,00 kn neto uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 14. travnja 2020. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. lipnja 2021. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 600,00 kn na ime neplaćene uskrsnice (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 100,00 kn (točka II. izreke).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 4234/2023-2 od 20. prosinca 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž R-1075/2021-3 od 28. srpnja 2023. radi pravnih pitanja:
''1. U slučaju kada poslodavac, suprotno ugovorenoj obvezi iz kolektivnog ugovora, ne ispuni svoju ugovornu obvezu na odabir i predaju dara u naravi utvrđene vrijednosti, ima li radnik pravo zahtijevati isplatu protuvrijednosti toga dara u novcu?
2. Je li rok dospijeća obveze koja glasi ''radniku će se za Uskrs dati dar u naravi…'' po naravi posla bitan sastojak ugovorne obveze?
3. Ukoliko je određivanje sadržaja nenovčane obveze prepušteno naknadnom dogovoru dužnika i vjerovnika, dužnika i treće osobe ili samo dužniku pa dužnik u takvim slučajevima ne odredi sadržaj obveze ima li vjerovnik pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obveze?''.
4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju, na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se potvrdi prvostupanjska presuda, uz naknadu troška sastava revizije.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja da tuženik nije tužitelju predao dar u naravi za Uskrs 2020., na koji je tužitelj imao pravo prema čl. 97. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. (dalje: Kolektivni ugovor). Prema ocjeni prvostupanjskoga suda tužitelj ima pravo tražiti jednu činidbu ili predaju određene stvari odnosno dara (bona) u naravi u vrijednosti 600,00 kuna ili umjesto toga izjaviti da želi primiti određeni novčani iznos.
9. Drugostupanjski je sud prihvatio žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, sadržaj obveze tuženika jest predaja dara u naravi kako je to određeno čl. 97. Kolektivnog ugovora, pa s obzirom da se ne radi o fakultativnim obvezama, sud može tuženika obvezati samo na izvršenje činidbe na koju je obvezan prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz kojega je proizašla predmetna obveza, a to je predaja dara u naravi. Pritom se sud pozvao na odredbu čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) i čl. 97. Kolektivnog ugovora.
10. Prema ocjeni vijeća ovoga suda, drugostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 97. Kolektivnog ugovora u vezi s čl. 166. st. 1. ZOO, kad je preinačio prvostupanjsku presudu ocijenivši da je tužitelj ovlašten tužbom zahtijevati ispunjenje one obveze koja je određena čl. 97. Kolektivnog ugovora, a to je predaja dara u naravi.
11. Naime, čl. 97. Kolektivnog ugovora određeno je da će se radniku za Uskrs dati dar u naravi u najvećem jednokratnom novčanom iznosu čija vrijednost ne prelazi iznos na koji se prema propisima ne plaća porez. U postupku nije bilo sporno da vrijednost dara iznosi 600,00 kuna. Odredbom čl. 166. st. 1. ZOO propisano je da se ispunjenje obveze sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.
11.1. Pritom treba navesti da iz spisa proizlazi da je tuženik u kolovozu 2020. pozvao tužitelja, kao i ostale radnike na ispunjenje, na način da je na svojim mrežnim stranicama istaknuo obavijest o podjeli vrijednosnih bonova, dara u naravi za Uskrs 2020. te je naveo da će se bonovi dijeliti na određenim isplatnim mjestima, u određene dane, do kada se bonovi mogu iskoristiti, te da se ne mogu zamijeniti za novac, dok je tužitelj ne odazivanjem na poziv poslodavca, ispunjenje odbio.
12. Slijedom navedenog odgovarajući na prvo postavljeno pravno pitanje ovaj sud je zaključio da u slučaju kad je obveza poslodavca iz Kolektivnog ugovora predati radniku dar u naravi u vrijednosti od 600,00 kuna i Kolektivnim ugovorom nije određena mogućnost isplate protuvrijednosti dara u novcu te kad je poslodavac pozvao na ispunjenje ugovora na koje se radnik nije odazvao, tada radnik, u smislu čl. 166. st. 1. ZOO, nema pravo zahtijevati isplatu protuvrijednosti dara u novcu.
13. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje, je li rok dospijeća tuženikove obveze, koji proizlazi iz čl. 97. Kolektivnog ugovora i određen je danom Uskrsa 2020. bitan sastojak ugovora, treba navesti da je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora samo ako su stranke tako ugovorile ili ako to proizlazi iz prirode posla. Ugovorne strane, ako žele da rok bude bitan sastojak ugovora moraju to izričito ugovoriti i nije dovoljno samo odrediti datum ili neki drugi događaj na temelju kojega se može utvrditi kada dospijeva tuženikova obveza već moraju jasno i izričito izraziti volju da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u tom roku. U odredbama Kolektivnog ugovora to nigdje nije navedeno, niti isto proizlazi iz prirode posla. Stoga odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje glasi da rok dospijeća obveze u ovom slučaju, niti po odredbama ugovora niti po naravi posla, nije bitan sastojak odredbe čl. 97. Kolektivnog ugovora.
14. U odnosu na treće postavljeno pitanje valja istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja kada je poslodavac sadržaj predmetne obveze odredio davanjem dara u naravi u vrijednosnim bonovima u iznosu od 600,00 kuna, dok odredbama Kolektivnog ugovora nije u cijelosti definiran način određivanja sadržaja odnosno izbora dara, niti su određene posljedice za slučaj ne postupanja poslodavca po onim odredbama koje su vezano za način izbora dara sadržane u Kolektivnom ugovoru, ne može se zaključiti o pravu tužitelja na naknadu štete zbog neispunjenja obveze od strane poslodavca posebno u situaciji kad je poslodavac objavom poziva na mrežnim stranicama pozvao na ispunjenje, dok je tužitelj to odbio i podnio tužbu u ovom predmetu.
15. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova na koje se revident poziva, nisu odgovarajući razlozi važnosti za postavljena pitanja. Naime u presudi ovog suda broj Revr 1646/2016-2 od 14. ožujka 2018. i presudi Županijskog suda u Rijeci broj Gž R 259/2019 od 16. srpnja 2019. odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćene uskrsnice zasnovane su na drugačijim činjeničnim utvrđenjima (odredbama kolektivnih ugovora tuženika u tim predmetima koji su različiti od kolektivnog ugovora u ovom predmetu), pa posljedično i drugačijim činjeničnim i pravnim utvrđenjima, te u njima nije zauzeto pravno shvaćanje glede postavljenih pitanja. Nadalje, u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R 894/2019 od 4. ožujka 2020. predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika u stečaju za utvrđenje da je njegova tražbina osnovana, priznata i utvrđena kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, te nije zauzeto pravno shvaćanje glede postavljenih pitanja. Isto tako, presude ovog suda broj Revr 1126/09 od 10. studenoga 2009. i Županijskog suda u Splitu Gž x-1195/10 od 11. ožujka 2011.. donesene su u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima te niti u njima nije zauzeto pravno shvaćanje za postavljena pravna pitanja.
16. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 3. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
