Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50 Gž-1565/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u O. društvu Ž., B. & A. u Z., protiv tuženika E.&S. B. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz O. društva M., K. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika na rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-45/2024-4 od 7. veljače 2024., dana 2. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-45/2024-4 od 7. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem sud prvog stupnja odbio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka odnosno podredno preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Pošavši od utvrđenja da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka (u daljnjem tekstu Ugovor), u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, da u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava, da je odredba čl. 16. Ugovora, u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) koja je identična sa odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), nepoštena jer je ista bila unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, da ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi njemu radi zaštite njegovih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R. bilo otežano sudjelovanje u postupku, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R., sud prvog stupnja, pozvavši se na odredbu čl. 59. ZPP utvrdio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda neosnovanim.

5. U žalbi tuženik, u bitnome, navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu nepoštena, a sve sukladno odredbama ZZP i implementiranoj Direktivi Vijeća EEZ broj: 99/2013 od 5. travnja 1993. Smatra da se prvostupanjski sud u ovom dijelu postupka nije mogao upuštati u ocjenu nepoštenosti neke ugovorne odredbe, već je to moguće učiniti samo u kontradiktornom postupku, pri čemu ukazuje i na pravno shvaćanje Županijskog suda u Osijeku i Karlovcu. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 98. ZZP i da je samo paušalno zaključio o nepoštenosti navedene odredbe. Ukazuje i na odluku Suda Europske Unije od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 B. P. B. Z. protiv C. C. i V. C.. Smatra da je počinjena i bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP, jer prvostupanjski sud nije obavijestio stranke u postupku da će odlučivati o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti bez provođenja kontradiktornog postupka. Nadalje, smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primijeni odredbe čl. 59. ZPP na koju se poziva prvostupanjski sud.

6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem odredbe čl. 365. u svezi čl. 381. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, obzirom da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.

7.1. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, u odnosu na navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupka valja reći da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvarivati zaštitu, da je tuženik imao mogućnost da se o tom izjasni i tu mogućnost je iskoristio stavljanjem prigovora mjesne nenadležnosti nakon čega je sud omogućio i tužitelju izjašnjavanje o tom prigovoru pa po ocjeni ovog suda, s obzirom da je strankama omogućeno raspravljanje po prigovoru mjesne nadležnosti, sud nije počinio naprijed navedenu povredu postupka na koju se tuženik u žalbi poziva.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o navedenom prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

9. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnima određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u B., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R..

10. Valja i navesti da je u ZZP, između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

11. U konkretnom slučaju navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP.

13. Žalitelj ističe kako je Općinski sud u Rijeci nadležan i zbog odredbe čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP kao sud opće mjesne nadležnosti (registrirano sjedište tužene pravne osobe). Čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je čl. 48. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište.

14. U konkretnom slučaju pored registriranog sjedišta tužene pravne osobe mjesno je nadležan i sud sjedišta tuženikove poslovnice. Naime, prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U ovoj pravnoj stvari, a kako to proizlazi iz teksta predmetnog ugovora o kreditu spor je nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika koja se nalazi u B..

15. Dakle, budući Općinski sud u Rijeci nije nadležan iz naprijed navedenih razloga, kao sud po sporazumu o mjesnoj nadležnosti (čl. 70. ZPP) on može biti nadležan kao izberivi sud po čl. 46. st. 1. ZPP u svezi s čl. 48. st. 1. ZPP (sud opće mjesne nadležnosti) u konkurenciji sa Općinskim sudom u Bjelovaru (po čl. 59. ZPP) kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica. Izbor je na strani tužitelja, a tužitelj se odlučio za Općinski sud u Bjelovaru, s time da je predsjednik Županijskog suda u Bjelovaru rješenjem broj Su-434/2022-2 od 2. siječnja 2024. odredio kao stvarno nadležni sud za postupanje u predmetnima Općinskog suda u Bjelovaru pa i u ovom predmetu Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

17. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti te predmetno rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, temeljem odredbe iz članka 380. točka 2. ZPP, potvrditi.

U Zagrebu, 2. travnja 2024.

Sudac:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.