REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-2135/2019-27

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sutkinji toga suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. A., OIB iz B., B., K. 99A, zastupanog po

punomoćnici O. M., odvjetnici iz B., protiv tuženika E. &

S. B. d.d., OIB, R., J. 3 a, zastupan po

punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 15. veljače 2024. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 28. ožujka 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103889818 od 20. ožujka 2008. g. solemniziran po Javnom bilježniku Ž. K. iz U., br. OV-3597/08, sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita te A. A. (sada O.) kao sudužnika u cijelosti ništetan.

2. Nalaže se tuženiku da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenje presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena."

II Odbija se i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., OIB J. trg 3 a, R. da isplati tužitelju V. A., OIB, iz B., B., K. 99A, iznos od 118.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.11.2008. g. do 31.07.2015. g. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. g. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenje presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena."

III Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eura, u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi donošenja presude u sadržaju kako je to odbijajuće opisano u točki I i II izreke ove Presude. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dana 20. ožujka 2008. godine. Navedenim ugovorom da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 178.832,21 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa kamatnom stopom 7,950%, koja je promjenjiva sukladno odluci banke, na rok otplate u 216 mjeseci, u 216 mjesečnih anuiteta, a iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosio je 1.559,31 CHF. Dalje se poziva na odredbu čl. 8. Ugovora kojim je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope prema važećim odlukama banke, a čl. 7. da je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a što da predstavlja "lihvarenje". Do nepovoljne situacije za tužitelja da je došlo zbog ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj smatra te promjene kamatne stope nezakonite, a što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s kretanjima banke koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (Libor). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Zato da je tuženik tužiteljima trebao spustiti kamatu. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom VTS RH posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna jer da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Tužitelj se poziva što piše u citiranoj presudi, a vezano za ugovorenu redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja odredba da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opće uvijete ne daju temelj za ocjenu da se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti na koji se poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj tvrdi da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj da nije imao utjecaj na cijenu, a kamate da su cijena (bitni sastojci ugovora o kredita su predmet i cijena, a kamate su cijena). I Odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu da je ugovoreno protivno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu potrošača jer da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, tj. da su neizvjesni bitni elementni ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope koju određuje banka. Sve to da je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača i zato da je Sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. A to pravno stajalište koje je zauzeo Sud (unaprijed navedenim presudama) da je obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik da je bio stranka u tom postupku kao tuženik. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatne stopa. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EEZ i Presudu ECJC-26/13. Iz naprijed navedene Presude Europskog suda pravde da proizlazi da tužitelj na temelju dobivenih informacija od tužene banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice da su u vrijeme sklapanja ugovora bile poznate tuženiku. Zato primjena valutne klauzule na kamatu da je nezakonita te se poziva na Presudu VTS RH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. S obzirom na sve navedeno, a budući da ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavljaju predmet i cijenu samog ugovora, bez kojih odredaba da sam ugovor ne može opstati, smatra, a priori, da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Tužitelj je tražio donošenje Presude da se predmetni ugovor o kreditu utvrdi ništetnim u cijelosti, a podredno ako sud smatra da takav tužbeni zahtjev nije osnovan predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 118.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Podredno osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te je istakao i prigovor zastare. Navodi da je između stranaka 04. veljače 2016. godine sklopljen aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK, a kojim aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i na taj način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pozivaju se i na ogledni postupak pred VS RH posl. br. Gos-1/2019, na odluku suda EU u predmetu C-81/2019 od 09. srpnja 2020. godine. Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora pa se u tom smislu tuženik poziva na odredbe čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima. Također se poziva i na Odluku VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 u kojoj je utvrđeno da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo djela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i djela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Tuženik ističe da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju jer da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja konkretno adaptaciji kuće za iznajmljivanje. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja kredita, između ostalog, vršene i od strane Alessandre Anastasijevski putem ustege kod poslodavca Ministarstva pravosuđa, zatim od strane Mire Anastasijevski i Adriane Hranić koje nisu sudionice kreditnog odnosa. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te da je tužitelj na takav način mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Dalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u iznosu od CHF 44.708,05 sukladno Ugovoru o oročenom depozitu broj 7500102659. U trenutku uplate sredstava depozita ne depozitnu partiju na dan 31.03.2008. godine iznos depozita u kunskoj protuvrijednosti da je vrijedio u kunama 209.300,74 (CHF 44.708,05x4,6815). Navedeni depozit da je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta. Unutar razdoblja od ugovaranja depozita te za vrijeme njegova korištenja, za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta tužitelj da je profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kuna 55.282,30, pa tuženik postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Tvrdi da tuženik nije imao "ekstra profit". Glede tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je sve promjene izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Smatra da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije uredno ispunjavao obveze po predmetnom kreditu te da je tuženik sukladno odredbama predmetnog ugovora o kreditu s danom 25. svibnja 2017. godine otkazao tužitelju ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita. Tuženik je izjavio prigovor radi prijeboja. Ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje protu tražbine prema tužitelju na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita. Predlaže, u tom slučaju, da se presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kuna 824.841,57 (CHF 178.832,21 x 4,612377 - početni tečaj na dan isplate kredita) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Dalje predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Također ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kuna 1.388,88 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Nadalje, izjavljuje i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu u iznosu od kuna 55.282,30 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Rješenjem posl. br. P-2135/2019-14 od 06. travnja 2023. godine odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

3.1. Tuženik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja.

3.2. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje ovog suda posl. br. P-2135/2019-14 od 06. travnja 2023. godine.

4. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. 12 P-2135/2019-7 od 21. prosinca 2021. godine. određen je prekid postupka dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije C-567/2020 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

4.1. Rješenjem ovog suda posl. br. 31 P-2135/2019-10 od 21. lipnja 2022. godine nastavljen je postupak.

5. Rješenjem ovog suda posl. br. P-2135/2019-13 od 06. travnja 2023. godine sud je naložio tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju za potrebe financijskog vještačenja.

5.1. Tuženik je dostavio dokumentaciju.

6. Procesnim rješenjem od 06. travnja 2023. godine sud je pozvao tužitelja da u roku od 60 dana izvrši uplatu predujma u iznosu od 500,00 eura na račun suda za potrebe provođenja financijskog vještačenja te je upozoren da ukoliko ne izvrši uplatu predujma da se neće provesti dokaz financijskim vještačenjem.

6.1. Tužitelj u određenom roku nije izvršio uplatu predujma.

6.2. Rješenjem posl. br. P-2135/2019-24 od 30. studenog 2023. godine tužitelj je pozvan da u roku od 3 dana od dana primitka Rješenja dostavi dokaz da je uplatio predujam u iznosu od 500, 00 eura. Tužitelj je, po punomoćniku, primio navedeno Rješenje 16. prosinca 2023. godine.

6.3. Tužitelj nije dostavio dokaz o uplati. Tužitelj nije niti zatražio produljenje roka za uplatu traženog predujma za potrebe financijskog vještačenja, nužno za odlučivanje o eventualnom tužbenom zahtjevu tužitelja.

7. Na ročištu za glavnu raspravu dana 15. veljače 2024. godine tužitelj je ustrajao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Istakao je da nije uplatio predujam za financijsko vještačenje jer da je u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji te da mu plaćanje navedenog vještačenja trenutno ugrožava životnu egzistenciju. Predložio je da mu sud odredi dodatni rok radi uplate vještačenja ili da mu umanji iznos vještačenja kako bi mu se omogućio nesmetani pristup sudu. Ukoliko sud ne udovolji tom prijedlogu predložio je da sud postupi po čl. 153. st. 4. ZPP-a tj. da sud odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a nakon toga da se tužitelju dadne nalog za plaćanje iznosa troškova vještačenja. Tužitelj je naveo da je pokušao ishodovati besplatnu pravnu pomoć, ali da mu ista nije odobrena jer je suvlasnik nekretnine, neovisno o tome što je ista opterećena pravom zaloga u visokom iznosu u korist Republike Hrvatske, o čemu da može, po potrebi, dostaviti i dokaze. Potvrdio je da je od strane tuženika zaprimio svu potrebnu dokumentaciju.

8. Tuženik se očitovao na navode tužitelja iznijete u točki 7. obrazloženja na način da je naveo da je sud naložio tužitelju plaćanje predujma prije skoro godinu dana, a kako tužitelj nije izvršio uplatu predujma, tuženik je predložio da sud donese odluku da se neće provesti dokaz financijskim vještačenjem zbog neplaćanja predujma.

8.1. Sud je donio procesno rješenje 15. veljače 2024. godine da se, zbog neplaćanja predujma, neće provesti dokaz financijskim vještačenjem jer je tužitelj i prije 15. veljače 2024. godine imao dovoljno vremena zatražiti produljenje roka za plaćanje predujma, odnosno, za odgodu plaćanja.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz sudskog registra za tuženika (44-115), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 31.03.2008. godine do 29.09.2015. godine (119-139), pregled prometa po partiji kredita (140-145, 388-408), u aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 04. veljače 2016. godine (156-159, 384- 387), u obavijest o izračunu konverzije kredita s prilozima (166-191 i 251-253, 277- 278, 283-293), u obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope i otplatne planove (366-383, 409-422).

10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, kao ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu.

11. Između stranaka je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. ožujka 2008. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 178.832,21 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa kamatnom stopom 7,95% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke, na rok vraćanja kredita u 216 mjeseci, u 216 mjesečnih anuiteta, koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu i čl. 7. Ugovora iznosio 1.559,31 CHF, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Između stranaka je nesporno da su dana 04. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim su utvrdili da je dana 30. rujna 2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ZIDZPK) te da se pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u čl. 2. isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke propisanih ZIDZPK. Navedenim Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Aneksa broj 1 ugovorne strane su suglasno utvrdile da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom ili bilo kojim ranijim Aneksom ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Daljnjim odredbama Aneksa broj 1 od 04. veljače 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te konverzija, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

13. Nije sporno da tužitelj nije mogao uredno ispunjavati obveze po predmetnom kreditu te da je tuženik s danom 25. svibnja 2017. godine otkazao tužitelju Ugovor o kreditu i na taj način učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita.

14. Uvidom u preglede prometa po predmetnom kreditu utvrđeno je da su predmetni kredit otplaćivali i tužitelj i A. A. i M. A. i

A. H. (članovi obitelji).

15. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu od 20. ožujka 2008. godine u cijelosti, podredno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje da mu tuženik isplati iznos od 118.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

16. U navodima tužbe tužitelj izričito navodi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz razloga jer da je ugovorna odredba vezana za promjenu ugovorne kamate ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, a koja da nije jasna, nije lako razumljiva i uočljiva i zbog toga da je ništetna. A s obzirom da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a kamate da su cijena i zato da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Dakle u navodima tužbe tužitelj se poziva isključivo na ništetnost vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i na ugovorenu valutnu klauzulu.

17. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (a takav stav je zauzeo i Vrhovni sud u Odluci Rev-2790/91 od 11. ožujka 1992. godine).

18. Odredba čl. 219. st. 1. ZPP-a propisuje da je svaka strana dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

19. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio trećetuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je trećetuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

23. Zato sud smatra da tužitelj u ovom postupku ne mora, odnosno po stavu ovog suda ne može dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Zato ovaj sud smatra da tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnost pojedinih odredbi za koje već postoji pravomoćna Odluka te se može smatrati da se radi o presuđenoj stvari glede ništetnosti odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Tužitelj se u navodima tužbe poziva na ništetnost konkretnih odredbi ugovora i to odredbe čl. 7. i 8. Naime, eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne povlači za sobom ništetnost ugovora u cijelosti. Prema odredbi čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe. I odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (koji je lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda, zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Iz navedenog proizlazi da ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ne znači da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Iz navedenih odredbi sud zaključuje da odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, zato ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

25. U odluci VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine sud je utvrdio da predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku je ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu jesu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, a to nisu bitni elementi Ugovora o kreditu, ugovor može opstati i bez tih odredaba, te ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, niti ništetnost cijelog ugovora.

26. U oglednom postupku koji se vodio kod VS RH pod posl. br. Gos-1/2019 u Odluci od 04. ožujka 2020. godine sud je zaključio da je "presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti."

27. S obzirom na sve naprijed navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i cijelosti nije osnovan.

28. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 118.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, isti također nije osnovan. Naime, da bi sud mogao utvrditi osnovanost eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja. Tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja te ga je sud pozvao na plaćanje predujma za troškove provođenja financijskog vještačenja. Sud je tužitelju dana 06. travnja 2023. godine, odredio rok od 60 dana za plaćanje predujma u iznosu od 500,00 eura. Navedeni iznos je inače iznos kojeg vještaci potražuju na ime troškova vještačenja (a koji iznos vještaci potražuju ne samo na području ovog suda, već i na području više sudova u RH). Tužitelju je ostavljen primjereni rok za uplatu predujma te je upozoren da ukoliko ne izvrši uplatu u određenom roku, da se dokaz financijskim vještačenjem neće provesti. S obzirom da se ne radi o zakonskom roku, sud je pozvao tužitelja da dostavi dokaz o uplati predujma (pa makar i naknadno), samo kao bi se mogao provesti dokaz financijskim vještačenjem, odnosno kako bi se moglo raspravljati i o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. Tužitelj na takav poziv suda (Rješenjem od 30. studenog 2023. godine), nije ni na koji način reagirao niti zatražio eventualno produljenje roka za uplatu predujma. S obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj nije uplatio predujam za provođenje financijskog vještačenja, a koji dokaz financijskim vještačenjem je nužan da bi se moglo raspravljati i odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za dan 15. veljače 2024. godine. Tužitelj je na tom ročištu naveo sve kako je već opisano u točki 7. obrazloženja. Iz navoda tužitelja da je u jako teškoj ekonomskoj situaciji te da mu plaćanje troškova vještačenja trenutno ugrožava životnu situaciju (i zbog toga predlaže da mu se udovolji da se odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a nakon toga da se tužitelju dadne nalog da plati troškove vještačenja), proizlazi da tužitelj već sada je u nezavidnoj situaciji tj. da ima već sada visok iznos duga, s toga je upitno da li bi tužitelj uopće i nakon provedenog financijskog vještačenja izvršio uplatu troškova vještačenja.

28.1. Odredba čl. 153. st. 3. ZPP-a propisuje da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova. A st. 4. propisano je ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. I žalba protiv toga vještaka ne odgađa ovrhu. Sud je uzeo u obzir okolnosti zašto tužitelj nije u roku, a ni 10 mjeseci nakon određenog roka uplatio, odnosno položio iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja tj. da zbog teške financijske situacije i dugova koje ima nije uplatio predujam i s obzirom na to tužitelj nije dao nikakvu garanciju da će u roku 8 dana kojeg bi mu sud odredio po čl. 153. st. 4. ZPP-a, a radi se o zakonskom roku, da će tužitelj te troškove i platiti. A konačno predmetni Ugovor o kreditu je i otkazan upravo zato jer tužitelj nije podmirivao obveze iz Ugovora o kreditu. Sud i prihvaća činjenicu da se tužitelj nalazi u teškoj financijskoj situaciji, međutim istome je pružena prilika da reagira i naknadno plati predujam, a konačno tužitelj nije iznio prijedloge ni za produljenje roka za uplatu niti prijedloge koji bi bili garancija da će tužitelj uplatiti potreban predujam koji je nužan, da bi se moglo raspravljati i odlučiti o eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu. Iz materijalnih dokaza u spisu sud nije mogao i nije utvrdio osnovanost visine eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva.

29. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem izvjesnosti u smislu da uvjerenje suda o njima, mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost. Pozivom na odredbu čl. 221. a. ZPP- a primjenom pravila o teretu dokazivanju, u svijetlu tog instituta, sud je mišljenja da tužitelj nije dokazao osnovanost eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

30. O prigovorima tuženika vezano za zastaru, prigovor potrošača, nedostatak aktivne legitimacije, radi prijeboja i dr., s obzirom da je odbijen glavni tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva, nije potrebno obrazlagati.

31. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

32. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 13. lipnja 2022. godine, za zastupanje na ročištima 06. travnja 2023. i 15. veljače 2024. za svaku radnju po 500,00 eura, plus PDV u iznosu 500,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.500,00 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 46., 52 i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023 dalje: Tarifa).

32.1. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

33. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču-Parenzo dana 28. ožujka 2024. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.