Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-142/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D., OIB:... iz S., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu K. & A. j.t.d. u Z., protiv tuženice A. B. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice i žalbama tužitelja izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-405/2023-16 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća 28. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-405/2023-16 od 21. prosinca 2023. preinačuje pod toč. I. izreke presude i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn sa zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja, dok se prihvaća žalba tuženice te se preinačuje presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P- 405/2023-16 od 21. prosinca 2023. pod toč. II. izreke presude i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijano rješenje sadržano u navedenoj presudi i rješenju ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.717,31 EUR/20.473,60 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Rješenjem je odbačena tužba za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu broj 5140030250-63000118933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 3. travnja 2006. između tužitelja i S. b. d.d. O. kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te obvezati tužitelja naknaditi tuženici troškove cjelokupnog postupka.

3. Navedenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka koji tužitelju nisu dosuđeni pravodobno izjavljenim žalbama (sadržajno identičnim) pobija tužitelj pozivajući se uopćeno na bitne povrede iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a i radi pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažući drugostupanjskom sudu u cijelosti usvojiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženica je podnijela odgovor na žalbe tužitelja u kojem se protivi žalbenim navodima i predlaže žalbe odbiti.

5. Žalba tuženice je osnovana, dok žalbe tužitelja nisu osnovane.

6. Polazeći od predmeta postupka koji se odnosi na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 5140030250-63000118933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je sklopljen između tužitelja i S. b. d.d. O. 3. travnja 2006., u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope povrh prvotno ugovorene stope od 4,30% i kojim je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF u dijelu kojim je tužitelj obvezan plaćati anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa anuiteta prema tečaju na dan korištenja kredita, te zahtjev za povrat isplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u ukupnom iznosu od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu te nedopuštenosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja i pravnog prednika tuženice - S. b. d.d. O. 3. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000118933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je pravna prednica tuženice kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF i redovna kamata od 4,30% godišnje promjenjiva u skladu s odlukama banke

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je H.-A.- A.-B. d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je H.-A.-A.-B. d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a i b ZPP-a, kao i da iz iskaza saslušanih svjedoka N. D., M. K. i M. J. proizlazi da o spornim ugovornim odredbama između stranaka nisu vođeni pregovori

- da iz nalaza i mišljenja, te usmene dopune nalaza sudske vještakinje Đ. S.- B. proizlazi da je tužitelj s osnova promjene ugovorne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 4,30% godišnje i radi promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatio tuženici iznos od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn

- da je između stranaka 1. veljače 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000118933/2006 (u daljnjem tekstu: Aneks uz Ugovor o kreditu) kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je prema nalazu sudske vještakinje postupak konverzije u konkretnom slučaju proveden u skladu sa ZID ZPK i da su svi novčani iznosi koje je tužitelj platio s osnova Ugovora o kreditu iskorišteni za namirenje tražbine po Aneksu uz Ugovor o kreditu

- da provedena konverzija nije od utjecaja na odštetni zahtjev tužitelja po osnovnom ugovoru jer niti ZID ZPK, a niti Aneks uz Ugovor o kreditu izrijekom ne spominju način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, te niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, a to što je između stranaka za iznos preplate postignut sporazum o isplati ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji je tuženici isplaćen na temelju ništetnih ugovornih odredaba

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite prava i interesa temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, da je pravomoćnošću presuda iz tog postupka zastara počela ponovno teći i da zastarni rok niti po jednom osnovu do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao

- da se S. b. d.d. O. pripojila H.-A.-A. B. d.d. Z. koja je promijenila naziv u A. B. d.d., a da je Ugovor o kreditu odobren na rok otplate od 20 godina i trebao se vraćati do 2026. pa su u kolektivnom sporu razmatrane i činjenične okolnosti uz koje je S. b. d.d. O. kao pravni prednik H.-A.-A. B. d.d. sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.,

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na obeštećenje pa je toč. I. izreke presude naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose primjenom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, iz razloga što je rješenjem istoga suda od 11. rujna 2020. broj P-438/2019-29 odbačena tužba u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene stope uz ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF, koje je "potvrđeno" rješenjem ovoga suda od 18. svibnja 2023. broj Gž-1414/2020-4, to je prvostupanjski sud "ponovno odbacio" tužbu u tom dijelu rješenjem (nepobijanim).

7. U žalbi tuženica navodi da je između stranaka 1. veljače 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK, kojim je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse i dužničke krize propisana konverzija na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK. Ustavni sud Republike Hrvatske je ZID ZPK ocijenio u skladu s Ustavom Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., ukazujući pored formalne i materijalne ustavnosti da ZID ZPK ima legitimni cilj u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavka nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize i da je ta mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići, pa kako je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila ZOO-a tuženica smatra pogrešnim razumijevanje prvostupanjskog suda o učincima provedene konverzije na odštetni zahtjev. Svi iznosi koje je tuženica stekla na temelju Ugovora o kreditu, pa tako i one koji su stečeni uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, vraćeni su tužitelju priznavanjem navedenih iznosa u ispunjenje ugovora o kreditu u EUR. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj je pristao da njegov ugovorni odnos bude uređen na način kako je to predvidio ZID ZPK i da se njegova pravna pozicija izjednači s onom u kojoj bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, odnosno denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Da sporazum o konverziji koji je sklopljen prema ZID ZPK ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu iznio je pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2022. Zaključno, kako je tuženica na temelju prisilnih odredaba ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, a što je i potvrđeno vještačenjem i što prvostupanjski sud navodi pod toč. 37. obrazloženja, to razlika koju sada tužitelj potražuje tužbom nakon zaključenja Aneksa uz Ugovor o kreditu više nije u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO-a.

8. U žalbama (sadržajno identičnim) tužitelj pobija odluku o troškovima postupka navodeći u bitnome da je uskladio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u podnesku od 16. lipnja 2020. i da je smanjenje zahtjeva rezultat provedenog vještačenja, pa je uspjeh tužitelja bilo potrebno sagledati prema končano postavljenom zahtjevu i dosuditi tužitelju cjelokupan trošak postupka.

9. Prije svega valja istači da je ovaj sud u rješenju od 18. svibnja 2023. broj Gž- 1414/2020-4 jasno istakao da je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i primjena valutne klauzule kojom je ispunjenje ugovorne obveze vezano uz tečaj CHF, jasno ukazujući da ovaj sud nije bio u mogućnosti intervenirati u rješenje kojim je odbačena tužba s obzirom da tužitelj nije izjavio žalbu protiv tog dijela prvostupanjske odluke. Stoga nisu točni navodi prvostupanjskog suda da je ovaj sud potvrdio rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbačena tužba u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti.

9.1. Kako je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, a nakon što je tužitelj ponovno postavio identičan zahtjev za utvrđenje ništetnosti u podnesku od 3. listopada 2023., ponovno odbacio tužbu u tom dijelu i da ovaj sud u izostanku žalbe tužitelja niti u ovom žalbenom postupku nije u mogućnosti intervenirati u izreku rješenja sadržanu u presudi i rješenju prvostupanjskog suda, to isto nije predmetom ispitivanja ovoga suda i ostaje neizmijenjeno, kako je navedeno pod toč. III. izreke ovog rješenja.

10. Pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju sud vezan pravnim učincima presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, odnosno da te presude imaju direktan učinak na postupak povodom restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju. Tužitelj je Ugovor o kreditu od 3. travnja 2006. sklopio sa S. b. d.d. O.. Presuda koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), protivno stajalištu prvostupanjskog suda, nema direktan obvezujući pravni učinak obzirom se povrede banaka utvrđene u tom postupku ne odnose na S. b. d.d. Protivno zaključku prvostupanjskog suda postupanje S. b. d.d. prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s potrošačima nije bilo predmetom razmatranja u kolektivnom sporu, a utvrđene povrede H.-A.-A.-B. d.d. ne mogu se protezati i na ugovore koje je S. b. d.d. sklapala s potrošačima samo iz razloga što je tuženica pravna slijednica S. b. d.d. 11. Međutim, iako je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda (utemeljeno na iskazima saslušanih svjedoka) da tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala da je informirala tužitelja o pravnoj naravi i riziku spornih ugovornih odredaba, kao i da su odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenju ugovorne obveze uz valutnu klauzulu u CHF ništetne ugovorne odredbe, pogrešno je daljnje stajalište prvostupanjskog suda da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno ZID ZPK i što su svi plaćeni iznosi uračunati u izračun konverzije (što proizlazi iz nalaza financijsko-knjigovodstvene vještakinje i što sud konstatira pod toč. 37. obrazloženja presude) da tužitelj ima pravo na isplatu onog što je platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača, s obzirom da bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14. Nakon što je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 3. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom uz Ugovor o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom i mišljenjem vještakinje te je i konstatirano pod toč. 37. obrazloženja prvostupanjske presude.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje tužiteljeve obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu uz Ugovor o kreditu, valja zaključiti da je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak.

17. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

18. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom uz Ugovor o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

20. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

21. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.244,97 EUR/69.656,23 kn sa zateznom kamatom.

22. Odlučujući o troškovima postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka temeljem čl. 154. st. 4. ZPP- a.

23. Iako je tuženica uspjela u sporu ovaj sud je imao na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe (pa i žalbenog odlučivanja) ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa o tom pravnom pitanju. Stoga tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

24. Stoga je ovaj sud odbio žalbe tužitelja i povodom žalbe tuženice preinačio presudu pod toč. II. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a na način da je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

25. Iz razloga navedenih pod toč. 24. obrazloženja odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe, a trošak sastava odgovora na žalbe odbijen je primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbi odbijen primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 28. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.