Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: 101 P-2902/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja P. Š. M. iz S., O.: …, kojega zastupa

punomoćnica M. M., odvjetnica u S., protiv tuženika P. d.d., Z., kojega zastupaju punomoćnici iz

O. M. i B. d.o.o. u S., radi utvrđenja ništetnosti i isplate,

nakon održane glavne rasprave zaključene dana 8. ožujka 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja M. M., odvjetnice u S. i zamjenice

punomoćnika tuženika D. P., odvjetničke vježbenice, na ročištu za objavu presude, dana 28. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravni učinak odredbe t.4 Ugovora o kreditu broj ugovora 9012761020 koje su stranke zaključile 10. srpnja 2007.g. u dijelu:“ koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i“, kao i odredba t.1 i 7/2 u dijelu u kojim je ugovoreno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, te u dijelu koji započinje „U slučaju promjene kamatne stope iz t.4 ovog ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, te t.12/3 prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita I naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 784,04 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na sljedeće pojedinačne iznose sve do isplate i to:

9,31 EUR od 31.kolovoza 2007.

9,22 EUR od 30. rujna 2007.

9,14 EUR od 31. listopada 2007.

9,04 EUR od 30. studenoga 2007.

8,96 EUR od 31. prosinca 2007.

8,87 EUR od 31. siječnja 2008.

17,12 EUR od 29. veljače 2008.

16,94 EUR od 31. ožujka 2008.

16,77 EUR od 30. travnja 2008.

16,60 EUR od 31. svibnja 2008.

16,42 EUR od 07. srpnja 2008.

16,25 EUR od 02. kolovoza 2008.

16,07 EUR od 31. kolovoza 2008.

15,89 EUR od 30. rujna 2008.

15,71 EUR od 31. listopada 2008.

15,54 EUR od 30. studenoga 2008.

15,35 EUR od 03. siječnja 2009.

15,17 EUR od 31. siječnja 2009.

14,99 EUR od 28. veljače 2009.

14,80 EUR od 31. ožujka 2009.

14,62 EUR od 30. travnja 2009.

14,43 EUR od 01. lipnja 2009.

14,24 EUR od 01. srpnja 2009.

14,06 EUR od 31. srpnja 2009.

13,86 EUR od 31. kolovoza 2009.

13,67 EUR od 05. listopada 2009.

13,48 EUR od 31. listopada 2009.

13,29 EUR od 30. studenoga 2009.

13,09 EUR od 07. siječnja 2010.

12,90 EUR od 11. veljače 2010.

12,70 EUR od 08. ožujka 2010.

12,50 EUR od 13. travnja 2010.

12,30 EUR od 13. svibnja 2010.

12,10 EUR od 11. lipnja 2010.

11,90 EUR od 13. srpnja 2010.

11,69 EUR od 16. kolovoza 2010.

11,49 EUR od 20. rujna 2010.

9,52 EUR od 16. studenoga 2010.

23,70 EUR od 04. prosinca 2010.

21,10 EUR od 31. siječnja 2011.

10,23 EUR od 26. ožujka 2011.

10,02 EUR od 11. travnja 2011.

9,80 EUR od 05. svibnja 2011.

9,59 EUR od 04. lipnja 2011.

9,37 EUR od 05. srpnja 2011.

9,15 EUR od 17. kolovoza 2011.

8,93 EUR od 29. rujna 2011.

17,18 EUR od 03. studenoga 2011.

8,25 EUR od 16. prosinca 2011.

8,03 EUR od 18. siječnja 2012.

7,80 EUR od 13. veljače 2012.

7,57 EUR od 02. ožujka 2012.

7,34 EUR od 12. travnja 2012.

7,11 EUR od 03. svibnja 2012.

13,52 EUR od 17. srpnja 2012.

6,40 EUR od 08. kolovoza 2012.

6,17 EUR od 22. rujna 2012.

5,93 EUR od 22. listopada 2012.

11,14 EUR od 17. prosinca 2012.

5,21 EUR od 16. siječnja 2013.

4,96 EUR od 18. veljače 2013.

4,71 EUR od 08. ožujka 2013.

4,46 EUR od 11. travnja 2013.

4,21 EUR od 15. svibnja 2013.

7,67 EUR od 11. srpnja 2013.

3,46 EUR od 31. srpnja 2013.

3,20 EUR od 24. rujna 2013.

2,94 EUR od 05. listopada 2013.

2,68 EUR od 05. studenoga 2013.

2,42 EUR od 04. prosinca 2013.

2,16 EUR od 30. siječnja 2014.

1,90 EUR od 17. veljače 2014.

1,63 EUR od 06. ožujka 2014.

3,27 EUR od 31. svibnja 2014.

0,55 EUR od 01. srpnja 2014.

0,28 EUR od 14. kolovoza 2014.

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je

obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa zbog razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutna klauzula) isplati iznos od 3.721,10 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na sljedeće pojedinačne iznose sve do isplate i to:

0,17 EUR od 31. srpnja 2007.

0,19 EUR od 14. kolovoza 2007.

2,12 EUR od 31. kolovoza 2007.

0,12 EUR od 04. rujna 2007.

1,36 EUR od 30. studenoga 2007.

0,09 EUR od 04. prosinca 2007.

0,27 EUR od 31. prosinca 2007.

0,07 EUR od 02. siječnja 2008.

3,16 EUR od 31. siječnja 2008.

4,98 EUR od 29. veljače 2008.

0,82 EUR od 07. ožujka 2008.

7,70 EUR od 31. ožujka 2008.

0,94 EUR od 01. travnja 2008.

3,23 EUR od 30. travnja 2008.

0,40 EUR od 02. svibnja 2008.

2,52 EUR od 31. svibnja 2008.

3,47 EUR od 07. srpnja 2008.

0,79 EUR od 02. kolovoza 2008.

1,09 EUR od 31. kolovoza 2008

3,01 EUR od 30. rujna 2008.

0,02 EUR od 27. listopada 2008.

19,07 EUR od 31. listopada 2008.

0,01 EUR od 21. studenoga 2008.

8,24 EUR od 30. studenoga 2008.

21,72 EUR od 03. siječnja 2009.

0,02 EUR od 30. siječnja 2009.

21,60 EUR od 31. siječnja 2009.

22,37 EUR od 28. veljače 2009.

19,93 EUR od 31. ožujka 2009.

20,32 EUR od 30. travnja 2009.

0,08 EUR od 31. svibnja 2009.

17,06 EUR od 01. lipnja 2009.

0,07 EUR od 30. lipnja 2009.

13,90 EUR od 01. srpnja 2009.

15,04 EUR od 31. srpnja 2009.

16,60 EUR od 31. kolovoza 2009.

0,05 EUR od 30. rujna 2009.

15,50 EUR od 05. listopada 2009.

14,93 EUR od 31. listopada 2009.

17,72 EUR od 30. studenoga 2009.

0,05 EUR od 31. prosinca 2009.

19,43 EUR od 07. siječnja 2010.

0,05 EUR od 31. siječnja 2010.

22,58 EUR od 11. veljače 2010.

21,60 EUR od 08. ožujka 2010.

0,02 EUR od 31. ožujka 2010.

24,66 EUR od 13. travnja 2010.

29,35 EUR od 13. svibnja 2010.

0,08 EUR od 31. svibnja 2010.

32,03 EUR od 11. lipnja 2010.

33,60 EUR od 13. srpnja 2010.

3,50 EUR od 06. kolovoza 2010.

18,46 EUR od 16. kolovoza 2010.

12,02 EUR od 20. rujna 2010.

40,51 EUR od 22. rujna 2010.

10,38 EUR od 16. studenoga 2010.

26,21 EUR od 04. prosinca 2010.

30,91 EUR od 17. prosinca 2010.

25,42 EUR od 31. siječnja 2011.

20,69 EUR od 26. ožujka 2011.

25,93 EUR od 11. travnja 2011.

56,16 EUR od 05. svibnja 2011.

55,87 EUR od 10. svibnja 2011.

83,93 EUR od 19. svibnja 2011.

68,84 EUR od 04. lipnja 2011.

66,58 EUR od 05. srpnja 2011.

36,77 EUR od 09. srpnja 2011.

25,97 EUR od 17. kolovoza 2011.

79,75 EUR od 29. kolovoza 2011.

82,75 EUR od 29. rujna 2011.

70,54 EUR od 03. studenoga 2011.

22,40 EUR od 16. prosinca 2011.

35,68 EUR od 30. prosinca 2011.

197,89 EUR od 18. siječnja 2012.

30,15 EUR od 13. veljače 2012.

23,12 EUR od 16. veljače 2012.

91,65 EUR od 02. ožujka 2012.

30,88 EUR od 12. travnja 2012.

110,56 EUR od 03. svibnja 2012.

67,91 EUR od 17. srpnja 2012.

38,43 EUR od 25. srpnja 2012.

70,23 EUR od 08. kolovoza 2012.

33,28 EUR od 22. rujna 2012.

66,34 EUR od 24. rujna 2012.

70,96 EUR od 22. listopada 2012.

68,95 EUR od 17. prosinca 2012.

65,13 EUR od 16. siječnja 2013.

68,72 EUR od 18. veljače 2013.

44,27 EUR od 08. ožujka 2013.

69,96 EUR od 11. travnja 2013.

71,83 EUR od 15. svibnja 2013.

26,32 EUR od 11. srpnja 2013.

129,72 EUR od 12. srpnja 2013.

55,07 EUR od 15. srpnja 2013.

42,08 EUR od 31. srpnja 2013.

12,78 EUR od 24. rujna 2013.

68,67 EUR od 05. listopada 2013.

36,88 EUR od 05. studenoga 2013.

76,01 EUR od 04. prosinca 2013.

39,07 EUR od 10. prosinca 2013.

30,15 EUR od 30. siječnja 2014.

37,87 EUR od 17. veljače 2014.

38,02 EUR od 06. ožujka 2014.

39,60 EUR od 07. ožujka 2014.

144,30 EUR od 10. ožujka 2014.

76,13 EUR od 31. svibnja 2014.

28,35 EUR od 01. srpnja 2014.

3,77 EUR od 14. kolovoza 2014.

120,95 EUR od 18. kolovoza 2014.

131,63 EUR od 22. kolovoza 2014.

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime naknada obradu kredita i naknade za osiguranje kredita isplati iznos od 435,76 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća 11. srpnja 2007 do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.502,11 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 28. ožujka 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

6. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.502,11 eura do traženog iznosa od 2.136,06 eura (za iznos od 633,95 eura ) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 07. lipnja 2019. navodi se kako je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, dana 10. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012761020 na iznos kunske protuvrijednosti od 19.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (t.1 ugovora), sa rokom otplate 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti 274,47 CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (t. 7. 1. i 2.), pri čemu anuiteti na naplatu dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu (t. 7.4.). U tom ugovoru, u t.4. pod nazivom "kamate na kredit" ugovoreno je plaćanje kamate u visini od 5,5 % godišnje, koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana obračunava se u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kamatnu stopu tuženik je nakon sklapanja ugovora jednostrano mijenjao (od 1. kolovoza 2007. na 6,50 %, a od 1. veljače 2008. pa do isplate na 7,45 %). Visina tečaja CHF u odnosu na kune određivana je prema tečajnoj listi tuženika, što je sve zajedno mijenjalo i visinu obveze tužitelja, kao korisnika kredita, na način da je povećavalo otplatne anuitete. Ugovor je solemniziran kod JB J. M.-Š. iz S. pod br. O.-10010/2007 od 11.

srpnja 2007. Ugovor je u cijelosti otplaćen s danom 15. srpnja 2013. Pravomoćnom presudom VTS br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tim tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenoj odluci, između ostalih utvrđeno je i da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U ovom dijelu presuda je potvrđena presudom VTS Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., nakon čega je revizija tuženika odbijena

presudom i rješenjem VS RH Rrevt-249/14 od 9. travnja 2015. Presude

se temelje na direktivi V. E. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Uvodno citirane odredbe ugovora bile su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, pa se o njima nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, tako da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga, ove odredbe ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.Navedene odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud temeljem čl. 138.a) navedenog zakona i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete o koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. To isto određeno je i u čl. 502. c) ZPP. Šteta, koju tužitelj trpi je preplaćeni iznos anuiteta po dva osnova: prvi se odnosi na razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, a drugi se tiče preplaćenog iznosa anuiteta i to kao razlika između onoga što je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB i iznosa obračuna prema početnom tečaju CHF. Tužitelj u vrijeme sastavljanja tužbe ne raspolaže sa svim podacima potrebnim za postavljanje određenog i specificiranog novčanog iznosa, koje će ili pribaviti on ili tuženik po nalogu suda. Nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja tužitelj će postaviti tužbeni zahtjev u točno određenom novčanom iznosu. Slijedom navedenog, a poštujući pravne stavove izražene u rješenju VS RH Rev-2868/18 od

12. veljače 2019. i presude Suda EU C-118/17 od 14. ožujka 2019.

(predmet Z. D. / E.B.H. Z.), tužitelj je predložio sudu, nakon provedene rasprave, donošenje presude kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom pa budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve to uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012761020 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 10.07.2007. godine kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te isplatu iznosa čiju će visinu odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje. Svoje traženje tužitelj da temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom i rješenjem VTS u Zagrebu, Pž-7129/13, presudom i rješenjem VS R.

H., Revt-249/14 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača, te praksi suda EU. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti da je neosnovan iz razloga kako slijedi. Tužitelj i tuženik da su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012761020 dana 10.07.2007.godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.100,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,50 %. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi da polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni je ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom kredita 2014.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz č l. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u R. H. u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO- a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome da je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.Tuženik da je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi V. 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je VS u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: Niti Vlada

R. H., niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa VS RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu VS RH,

drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, VS RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i VS RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

3. Podneskom od 4. siječnja 2024., tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev i zatražio, osim utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su navedene u petitu tužbe, i isplatu iznosa od 784,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama s osnova promjenjive kamatne stope, isplatu iznosa od 3.721,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova valutne klauzule te isplatu iznosa od 435,76 eura sa pripadajućim zateznim kamata, s osnova naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9012761020 od 10. srpnja 2007., otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope, dopisa tuženika o povećanju kamatne stope, izvadka iz računa po predmetnom kreditu za 2007., 2011., i 2012. godinu, uplata za partiju broj 9012761020, Općih uvjeta tuženika za poslovanje sa građanima, Sažetka prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za tuženika. Nadalje, izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo A. B..

5. Ovdje je za navesti kako je sud odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza njegovim saslušanjem koji je punomoćnica tužitelja istaknula na raspravi održanoj dana 8. ožujka 2024., obzirom da je isti predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle protivno odredbi članka 284. st. 3. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,

02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP). Na ročištu održanom dana 8. ožujka 2024. zamjenica punomoćnika tuženika odustala je od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika banke i javnog bilježnika u svojstvu svjedoka.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijelova odredbi članka 1., članka 4., članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu broj 9012761020 od 10. srpnja 2007., a koje odredbe se odnose na ugovorenu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila; na ugovorenu odredbu da je plaćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja; u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4., korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete; te u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%.

9. Nadalje, predmet spora predstavlja i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 784,04 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtjev za isplatom iznosa od 3.721,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom iznosa od 435,76 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%.

10. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 10. srpnja 2007.godine sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 19.100,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke, važeće na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 %. Nadalje, nije sporno ni da su stranke člankom 12. ugovorile da će tužitelj kao korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nije sporno ni da je tužitelj isplatio kredit 22. kolovoza 2014.

11. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule u CHF, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 22. kolovoza 2014. g. – zadnjeg anuiteta), u visini razlike zbog promjene kamatne stope u razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita, kao i zahtjeva za isplatom iznosa na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

12. Tužitelj se u historijatu tužbe pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., kojom je utvrđeno da je tuženik pod 2) PBZ d.d. (u ovoj parnici tuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13.

lipnja2014. g., a VS R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za

zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a.

12.1. Prema ovoj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12.2. U odluci VS RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g., između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12.3. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom VTS RH i VS RH, već utvrđeno da je, između

ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.4. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita JB očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i

značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da JB nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu („NN, broj: 8/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09. i 120/16.“).

12.5. To, nadalje, znači da je odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača („NN“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.,

89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12.6. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

12.7. S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 4. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a.

13. Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

14. Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda, i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene.

15. Tužitelj se u historijatu tužbe pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

16. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja. Nadalje, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

16.1. Stoga su i odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, trebalo utvrditi ništetnim, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16.2. I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

17. Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu glede obveze korisnika kredita na plaćanje Banci naknade za obradu kredita u visini od 1,50% i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, za navesti je slijedeće.

17.1. Člankom 12.8 Ugovora o kreditu određeno je da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja P. d.d. sa građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.

17.2. Člankom 59. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

17.3. Člankom 81. ZZP-a propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije sa uspjehom dokazao. Upravo suprotno, tuženik je na ročištu održanom dana 8. ožujka 2024. povukao dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika i djelatnika banke.

18.1. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Dakle, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita Banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

19.1. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

19.2. Drugim riječima, u konkretnom je slučaju u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

19.3. Tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora (tuženika) koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

20. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati , a niti je isti bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, odnosno da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri, i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci VS broj Rev 112/2018-2 od 9.

ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, pri čemu je za ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i VS R. H. u odluci broj Rev-673/2023).

25. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 12.8. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 2,00%, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP-a, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP- a.

26. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio i dio tužbenog zahtjev glede utvrđenja ništetnosti članka 12.3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,00% iznosa kredita.

27. Kako je citirani dio odredbe Ugovora o kreditu ništetan, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu utužene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita.

28. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo A. B.

29. Iz nalaza i mišljenja imenovanog sudskog vještaka, u bitnome proizlazi:

-da je tužitelj u promatranom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog primjene valutne klauzule u CHF platio ukupno više kredita u iznosu od 3.721,10 eura (prema tečaju konverzije iznos od 28.036,63 HRK);

-da je tužitelj u promatranom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog promjene kamatne stope platio ukupno više kredita u iznosu od 784,04 eura (prema tečaju konverzije iznos od 5.907,35 HRK);

-da je tužitelj dana 11. srpnja 2007. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 268,16 eura (prema tečaju konverzije iznos od 2.020,48 HRK);

-da je tužitelj dana 11. srpnja 2007. platio premiju za osiguranje kredita u iznosu od 167,60 eura (prema tečaju konverzije iznos od 1.262,80 HRK).

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka A. B., prema kojemu je tužitelj podneskom od 5. siječnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev, s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, a na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora.

31. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

32. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("NN" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("NN" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96,

76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("NN" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("NNe" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

33. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, slijedom čega je u odnosu na isti, za navesti slijedeće.

33.1. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

33.2. Na sjednici od 30. siječnja 2020. GO VS zauzeo je

sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici GO VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka

zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

33.3. Pravna shvaćanja VS RH služe ustaljenju i ujednačavanju

sudske prakse, obvezna su za sve suce GO VSRH, a snagom

autoriteta najvišeg suda u R. H. i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

33.4. Dakle, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela je ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za jednostrano promjenjivu kamatu, a glede isplate zbog valutne klauzule od 14. lipnja 2018.

33.5. Obzirom je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., a zastara restitucijskih individualnih zahtjeva s osnova valutne klauzule je počela ponovno teći od 14. lipnja 2018., to navedeno potraživanje nije u zastari, jer je tužba podnesena unutar roka od pet godina. Jednako tako, obzirom da je zastara restitucijskih individualnih zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope počela je ponovno teći od 13. lipnja 2014., slijedom čega ni potraživanje sa navedenog osnova nije u zastari jer je tužba podnesena unutar roka od pet godina.

34. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za premiju osiguranja kredita te posljedično zahtjev za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih naknade, za navesti je kako zastara restitucijskog zahtjeva i nije počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe (tako i VS R. H. u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.).

35. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

37. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.940,90 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN", broj: 138/23.; dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

38. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 7. lipnja 2019. (Tbr. 7/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

-sastav podneska od 14. travnja 2021. (Tbr. 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 15. rujna 2022. (Tbr. 9/2 Tarife), na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima iznos od 100,00 eura,

-sastav podneska od 4. siječnja 2024. (Tbr. 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 8. ožujka 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura / odnosno ukupni iznos od 900,00 eura.

39. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("NN" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("NN" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 95,86 eura

(Tar.br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), kao i trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 506,25 eura.

40. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.502,11 eura.

41. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na pripremnom ročištu od 15. lipnja 2022., obzirom da na isto nije ni pristupio. Nije mu priznat niti zatraženi trošak na ime predujma za financijsko vještačenje preko priznatog iznosa od 506,25 eura do traženog iznosa od 838,06 eura (iznos od 331,81 eura), obzirom da iz stanja spisa proizlazi da taj iznos nije niti predujmio.

42. Odluka o zateznoj kamati na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi članka 151. st. 3. ZPP-a.

43. Dakle, zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.502,11 eura do traženog iznosa od 2.136,06 eura (za iznos od 633,95 eura), odbijen je kao neosnovan.

44. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama 5. i 6. izreke ove presude.

45. Novčani iznosi koji su navedeni u izreci ove presude iskazani su u eurima i kunama sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u R. H.

("NN" broj 57/22. i 88/22.) te je prilikom konverzije korišten fiksni tečaj od7,53450.

U Splitu, 28. ožujka 2024.

Sutkinja:

Ivana Jukić v.r.

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis