Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž R-217/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D., OIB:..., S., kojeg zastupa punomoćnica M. R.-F., odvjetnica u K., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr- 1535/2021-141 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća 28. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-1535/2021-141 od 2. svibnja 2023.:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova izgubljene zarade iznos od 28.710,71 EUR/216.320,91 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose osim na iznos od 390,20 EUR/2.940,00 kn s dospijećem 15. prosinca 2017.

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju rentu u mjesečnom iznosu od 398,16 EUR/3.000,00 kn za razdoblje od 1. studenog 2017. do 31. svibnja 2022. sa zateznom kamatom

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju rentu u mjesečnom iznosu od 398,16 EUR/3.000,00 kn za razdoblje od 1. lipnja 2022. pa nadalje sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija - potvrđuje pod toč. III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-1535/2021-141 od 2. svibnja 2023. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 390,20 EUR/2.940,00 kn sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2017. do isplate.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju i daljnji trošak postupka u iznosu od 607,25 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova naknade štete radi izgubljene zarade iznos od 28.710,71 EUR/216.320,91 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose od dospjelosti do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici plaćati tužitelju na ime mjesečne rente iznos od 398,16 EUR/3.000,00 kn počevši od mjeseca studenog 2017. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zateznom kamatom koja dospijeva 5-tog u mjesecu za taj mjesec, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.715,28 EUR/43.061,78 kn sa zateznom kamatom od 2. svibnja 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 102. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 25/13.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode tuženice, te predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Prvostupanjski sud navodi da je o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete i imovinske štete s osnova liječenja prvostupanjski sud donio presudu broj P-441/12- 21 od 26. veljače 2013. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4572/13-2 od 25. rujna 2014., dok je o zahtjevu tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade i isplatu rente, kao i tuđe pomoći i njege odlučeno presudom prvostupanjskog suda broj P-861/2014-96 od 31. siječnja 2018. koja je potvrđena po žalbi tuženice presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1254/2020-2 od 8. listopada 2020. Odlučujući o reviziji tuženice, čije podnošenje je dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-640/2021 od 10. veljače 2021., rješenjem istoga suda od 7. rujna 2021. broj Rev-966/2021 prihvaćena je revizija tuženice te su ukinute presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1254/2020 i presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-861/2014-96 i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Predmetom odlučivanja u ponovljenom postupku prvostupanjskog suda je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 72 mjeseca u iznosu od 216.320,91 kn koji se odnosi na razliku između mirovine i neto plaće koju bi ostvarivao da je ostao u radnom odnosu kod tuženice, zahtjev za isplatu rente počevši od 1. prosinca 2017. pa nadalje u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno prema postavljenom zahtjevu tužitelja od 1. prosinca 2017.

7. Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj 26. studenog 2010. zadobio ozljedu na način da je uslijed pokliznuća na podnim pločicama pao u prostoru kupaonice gdje se tuširao nakon nastave u okviru obuke u D. školi u Đ., što proizlazi iz iskaza tužitelja i prijave o ozljedi na radu, ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je na temelju nalaza i mišljenja i dopune nalaza sudske vještakinje K. L. L., spec. medicine rada, utvrđeno da je tužitelj 26. studenog 2010. zadobio ozljedu prijeloma radiusa desnog lakta uz separaciju i manju denivelaciju i da je tužitelj 6. veljače 2011. zbog pada na desnu ruku zadobio ozljedu manje rubne intraartikularne frakture artikulacijske plohe glavice humerusa uz minimalnu dislokaciju frakturnog fragmenta u lakatnom zglobu, da je uslijed ozljede na radu od 26. studenog 2010. došlo do gubitka radne sposobnosti, ali je ukupnom funkcionalnom deficitu pridonio i štetni događaj od 6. veljače 2011. kada liječenje po ozljedi od 26. studenog 2010. još nije bilo dovršeno, da je tužitelju smanjena životna aktivnost 20% radi posttraumatski zaostale jako izražene kontrakture desnog lakta dominantne ruke koliko iznosi i smanjena radna sposobnost te je tužitelj umirovljen zbog specifičnih kriterija propisanih za djelatne vojne osobe pa postoji uzročno posljedična veza između ozljede od 26. studenog 2010. i gubitka radne sposobnosti da se tužitelj proglasi trajno nesposobnim za poslove djelatne vojne osobe, da tužitelju nije utvrđena opća nesposobnost za rad jer je preostala radna sposobnost za obavljanje fizički lakših do srednje teških poslova i da tužitelj može obavljati poslove laboranta u okvirima geološke struke prema svom zvanju

- da je tužitelj proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu rješenjem Ministarstva obrane od 26. rujna 2011. i da mu je prestala djelatna vojna službe s danom 18. studenim 2011. na temelju rješenja Ministarstva obrane od 8. studenog 2011.

- da je tužitelj na okolnost tvrdnje da se nakon umirovljenja nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću predložio saslušanje svjedoka M. M., D. M. i M. V. i svoje saslušanje, te je priložio kupoprodajni ugovor kao dokaz da je prodao kuću da bi podmirio dug banci s osnova kredita u CHF, te tvrdi da mu tuženica nije ponudila druge odgovarajuće poslove koje bi svakako prihvatio jer je bio u teškoj financijskoj situaciji

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se nakon umirovljenja javio barem na pedesetak oglasa i da ga nitko nije želio zaposliti, te da je istovremeno zahtijevao od tuženice da ga prekvalificira na drugo manje složeno radno mjesto, da mu je na Zavodu za zapošljavanje rečeno da se ne može prijaviti kao nezaposlena osoba iz razloga što je u mirovini, da je u to vrijeme na zavodu bilo prijavljeno 34000 nezaposlenih osoba, da je pratio oglase za slobodna radna mjesta na koja se javljao, ali se nije uspio zaposliti iz razloga utvrđenog invaliditeta pa se tako prijavio za rad u kafiću kod gospođe V., da se prijavio na natječaj koji je raspisala O. N. P. za radno mjesto održavatelja zelenih površina, te se prijavio na oglas za radno mjesto vozača, da bi na kraju 2017. otišao u R. N. gdje se uspio zaposliti

- da svjedok D. M. potvrđuje da se tužitelj njemu obratio radi obavljanja poslova vozača kamiona s obzirom da ima osnovan obrt, ali da ga nije mogao zaposliti radi nedostatka u kvalifikaciji, te da ima saznanja da se tužitelj pokušavao zaposliti i da je bio spreman bilo što raditi, u čemu nije uspio zbog povrijeđene ruke

- da svjedok M. M. potvrđuje da se tužitelj javio na oglas općine za obavljanje poslova na održavanju zelenih površina i da nije zaposlen radi ozljede koju je imao s obzirom da se radi o fizičkim poslovima, te mu je poznato da je s obitelji odselio u R. N. da bi pronašao posao i da je morao prodati kuću

- da svjedokinja M. V. potvrđuje da se tužitelj javio na oglas za radno mjesto konobara, a da nije zaposlen jer je tražila konobaricu i iz razloga što je rekao da ima utvrđenu invalidnost zbog povrede desnog lakta

- da iz priložene dokumentacije Zavoda za zapošljavanje R. N. proizlazi da se od 2017. redovito prijavljivao na slobodna radna mjesta

- da iz nalaza vještakinje dr. K. L.-L., kao i dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 10. travnja 2015. i 29. ožujka 2022. proizlazi da se tužitelj nije prijavio na Zavodu za zapošljavanje u Republici Hrvatskoj

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Đ. D. utvrđeno da tužitelj gubi zaradu u visini razlike između prosječne neto plaće ostvarene prije umirovljenja i mirovine koju je ostvario u razdoblju od 19. studenog 2011. do 31. listopada 2017. u iznosu od 216.320,91 kn,

na temelju čega zaključuje da je tuženica odgovorna za naknadu štete temeljem čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) kao vlasnica opasne stvari iz razloga što prostor u kojem se tužitelj tuširao te u kojem postoji mogućnost pada na mokrim keramičkim pločicama i koja se ostvarila u konkretnom slučaju predstavlja opasnu stvar. S obzirom je tužitelj umirovljen radi gubitka radne sposobnosti koja je u uzročnoj posljedičnoj vezi s navedenim padom, te da je dokazao da se pokušavao zaposliti na drugim poslovima i da se nije uspio zaposliti u okviru preostale radne sposobnosti nakon umirovljenja, te da je otišao u R. N. 2017. i da se nakon prekvalifikacije zaposlio na radnom mjestu vozača, to prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu u visini razlike između plaće koju je ostvarivao kod tuženice i mirovine koju ostvaruje u razdoblju od 19. studenog 2011. do 31. listopada 2017. u iznosu od 216.320,91 kn i pravo na isplatu rente s osnova gubitka zarade za razdoblje od 1. studenog 2017. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 3.000,00 kn primjenom čl. 1095. st. 2. i 1096. ZOO-a sa zateznom kamatom.

8. U žalbi tuženica navodi da kod tužitelja nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, te da je preostala radna sposobnost uz koju je tužitelj mogao raditi na drugim poslovima, ali se nije pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, niti se prijavio na Zavod za zapošljavanje, što znači da nije ništa poduzeo da bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade, ukazujući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 7. rujna 2021. broj Rev-966/2021 izrazio stajalište da je na tužitelju teret dokazivanja da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, pa kako u tom smislu ne proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda koje bi opravdavalo dosuđujuću presudu, to smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osporava utvrđeno činjenično stanje u smislu otklanjanja objektivne odgovornosti jer u konkretnom slučaju tuženica može biti odgovorna samo po kriteriju krivnje, a kada bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda da postoji objektivna odgovornost tada je do pokliznuća došlo isključivo radnjom tužitelja koji je trebao očistiti pod prije izlaska iz tuš kabine, pa se radi o njegovom propustu koji tuženicu oslobađa od odgovornosti primjenom čl. 1067. ZOO-a. Nadalje, smatra da tužitelj nije dokazao da se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću jer je dokazano da se nije prijavio na Zavod za zapošljavanje, jer nije podnio zahtjev za prekvalifikaciju, dok iskaze svjedoka smatra nevjerodostojnim jer su svi tužiteljevi osobni poznanici. Osim toga tužitelj bi po redovnom tijeku stvari da nije bilo predmetnog štetnog događaja ostvario pravo na starosnu mirovinu u rujnu 2018. primjenom čl. 6. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, te je sud pogrešno utvrdio da tužitelj gubi zaradu nakon što se zaposlio u R. N. jer zapošljavanjem i ostvarivanjem prihoda od rada prestaje postojati šteta s osnova gubitka zarade. Zaključno ukazuje da je tužitelj pokrenuo postupak izravne naplate na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-861/2014, potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1254/2020, koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-966/2021, pa je otpala osnova temeljem koje je tužitelj imao pravo na isplatu radi čega je tuženica podnijela prijedlog temeljem čl. 210. u vezi čl. 50. st. 1. toč. 3. Ovršnog zakona radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, koji je Općinski sud u Koprivnici prihvatio rješenjem broj Ovr-145/2021-2 od 10. studenog 2011. (ispravno 2021.), pa smatra da je sud trebao utvrditi u ovom postupku iznos rente koju je tužitelj do donošenja prvostupanjske presude naplatio. U vezi navedenog ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-563/06 iz koje proizlazi da nemogućnost zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću mora biti u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem i na presudu Rev-378/11 koja iznosi stajalište o ograničenoj mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu štete zbog izgubljene zarade u situaciji kada postoji preostala radna sposobnost.

9. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je vezano uz odgovornost tuženice Županijski sud u Varaždinu u presudi od 25. rujna 2014. broj Gž-4572/2013 izrazio stajalište da prostor u kojem se tuširao tužitelj predstavlja opasnu stvar iz razloga što postoji opasnost pada na mokrim (i skliskim od vode) keramičkim pločicama i da tuženica kao vlasnica prostora odgovara tužitelju za štetu po načelu objektivne odgovornosti. Ponavlja da se obratio Upravi za ljudske resurse Ministarstva obrane Republike Hrvatske u siječnju 2012. s molbom da mu se omogući prekvalifikacija na druga radna mjesta (u transportu ili logistici), ali iz razloga što je trebao sam financirati troškove prekvalifikacije od istoga je morao odustati jer nije imao financijskih sredstava, a što mu je omogućeno od poslodavca u R. N. koji mu je financirao prekvalifikaciju i zaposlio ga na radnom mjestu vozača.

10. Ovaj sud je rješenjem od 30. studenog 2023. broj Gž R-217/2023-2 odredio prvostupanjskom sudu provođenje dokaza dodatnim saslušanjem tužitelja i pribavljanjem isprava o zasnivanju radnog odnosa tužitelja, radi utvrđivanja datuma zasnivanja radnog odnosa tužitelja u R. N. i visine plaće koju od tada ostvaruje, sve primjenom čl. 373.b st. 3. ZPP-a.

10.1. Na raspravi 1. veljače 2024. prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, dok je 14. veljače 2024. tužitelj dostavio u spis ovjereni prijevod obračunskih lista plaća i ugovora o radu.

10.2. Iz iskaza tužitelja kao i ugovora o radu kojeg je tužitelj sklopio s poslodavcem J. M. (GmbH & Co. KG) proizlazi da je tužitelj zasnovao radni odnos 1. lipnja 2022., da je otišao u R. N. 2017. i da se nakon prekvalifikacije i učenja stranog jezika posredstvom zavoda za nezaposlene osobe u R. N. zaposlio tek 1. lipnja 2022. na radnom mjestu vozača vozila cisterne (automatizirane). Iz iskaza tužitelja i priloženih obračunskih lista plaća proizlazi da ostvaruje plaću u neto iznosu od 3.000,00 do 3.300,00 EUR od 1. lipnja 2022. pa nadalje, a do tada da nije ostvarivao druge prihode (osim mirovine) te je bio uzdržavan od supruge i brata koji su bili zaposleni u R. N.

11. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali ne iz razloga koje navodi tuženica.

11.1. Naime, toč. I. izreke prvostupanjske presude proturječna je sama sebi i nalazu financijsko knjigovodstvene vještakinje. To iz razloga što pojedinačno navedeni iznosi s osnova izgubljene zarade u zbroju premašuju ukupno navedeni iznos od 28.710,71 EUR/216.320,91 kn, što izreku presude čini proturječnom samoj sebi. Razlozi tome nalaze se u činjenici što iznos od 390,20 EUR/2.940,00 kn s dospijećem 15. prosinca 2017. nije iznos izgubljene zarade, što je evidentno iz nalaza financijsko knjigovodstvene vještakinje (niti je mjesec studeni 2017. uključen u obračun), nego se radi o naknadi imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege koji je tužitelju dosuđen presudom broj P-861/2014-96 od 31. siječnja 2018. koja je potvrđena po žalbi tuženice presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1254/2020-2 od 8. listopada 2020.

11.2. Stoga osim što je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a jer je prvostupanjski sud ponovno odlučio o dijelu zahtjeva o kojem je već pravomoćno odlučeno, pa je povodom žalbe tuženice ovaj sud rješenjem ukinuo dio toč. I. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 390,20 EUR/2.940,00 kn sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2017. do isplate temeljem čl. 369. st. 2. ZPP-a.

12. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženica odgovorna temeljem objektivne odgovornosti kao vlasnica opasne stvari, o čemu je ovaj sud već izrazio pravno stajalište u odlukama broj Gž-4572/13-2 od 25. rujna 2014. i Gž-1254/2020-2 od 8. listopada 2020. Isto tako je pravilno utvrdio da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja (padu) jer u njegovom ponašanju nema radnje niti propusta koji bi bili u uzročnoj vezi s nastankom štete, sve uzimajući u obzir da je do tužiteljevog pada došlo uslijed mokre podloge u kupaonici izvan prostora za tuširanje.

13. Nisu osnovani niti daljnji žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da tužitelj nije dokazao da se nije mogao zaposliti na drugim odgovarajućim poslovima u okviru preostale radne sposobnosti. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj dokazao da se pokušavao zaposliti što jasno proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka na čije oglase/natječaje se prijavljivao radi zasnivanja radnog odnosa, kao i iskaza tužitelja koji je detaljno opisivao gdje se pokušavao zaposliti, da mu je zapošljavanje bilo od bitne važnosti jer je imao obvezu vraćanja kredita u CHF i maloljetno dijete, kao i da su svi živjeli od plaće njegove supruge, a što je u konačnici rezultiralo i potrebom odlaska u R. N. Dakle, protivno žalbenim navodima tuženice, tužitelj je dokazao da je poduzimao radnje u svrhu zapošljavanja i da se zbog zaostalih posljedica ozljede desne ruke nije mogao zaposliti.

14. Nisu osnovane niti daljnje žalbene tvrdnje da bi tužitelj ostvario pravo na starosnu mirovinu kao djelatna vojna osoba 2018., s obzirom da čl. 6. st. 1. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba ("Narodne novine" br. 128/99., 129/00., 16/01., 22/02., 41/08., 97/12., 118/12.) pravo na starosnu mirovinu propisuje tek kao mogućnost osiguranika (ne i kao obvezu). Isto tako nisu osnovani navodi da je sud bio dužan utvrditi koliko je tuženica isplatila tužitelju temeljem ranije donesene pravomoćne presude koja je ukinuta odlukom VSRH. Kada je ukidanjem pravomoćne presude otpala osnova po kojoj je tuženica izvršila plaćanje, tada je tužitelj dužan vratiti ono što je stekao od tuženice temeljem osnove koja je otpala u smislu čl. 1111. st. 3. ZOO-a, dok je tuženica dužna postupiti po ovoj presudi kao novoj pravnoj osnovi za isplatu naknade štete.

15. Kako je prvostupanjski sud provedenim vještačenjem utvrdio da je tužitelj izgubio zaradu u visini razlike između plaće koju bi ostvario da je bio zaposlen kod tuženice na radnom mjestu djelatne vojne osobe i mirovine u razdoblju od 19. studenog 2011. do 31. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 28.710,71 EUR/216.320,91 kn, odnosno u mjesečnim iznosima koji su određeno navedeni pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, to je pravilnom primjenom čl. 1095. st. 1. ZOO-a tuženica obvezana isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, osim na iznos od 390,20 EUR/2.940,00 kn sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2017. u kojem dijelu je presuda ukinuta rješenjem ovog suda (navedeno pod toč. 11.1. i 11.2. obrazloženja). Isto tako je pravilno utvrđeno da je tužitelj od studenog 2017. gubio zaradu najmanje u mjesečnom iznosu od 398,16 EUR/3.000,00 kn koji je tužitelju dosuđen kao renta za ubuduće.

16. Međutim, ovaj sud utvrđuje da je tužitelj zasnovao radni odnos 1. lipnja 2022. kod poslodavca u R. N. i da nakon toga ostvaruje plaću u mjesečnom neto iznosu od 3.000,00 do 3.300,00 EUR. To znači da nakon zapošljavanja u R. N. tužitelj više ne gubi zaradu jer plaća koju ostvaruje daleko premašuje visinu plaće koju je ostvarivao kao djelatna vojna osoba, pa na teret tuženice ima pravo na isplatu po tom osnovu za razdoblje od 1. studenog 2017. do 31. svibnja 2022.

17. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tuženice, te je potvrdio presudu pod toč. I. izreke (osim za isplatu iznosa od 390,20 EUR/2.940,00 kn) i pod toč. II. izreke za razdoblje od mjeseca studenog 2017. zaključno do 31. svibnja 2022. primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a preinačio presudu u preostalom dijelu toč. II. izreke i odbio zahtjev za isplatu rente za razdoblje od 1. lipnja 2022. pa nadalje.

18. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a za fazu postupka do 25. rujna 2014., a potom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

19. Tuženica sadržajno ne iznosi žalbene razloge u odnosu na odluku o troškovima postupka, već istu osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. No, kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu to je o troškovima postupka dužan odlučiti temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a.

19.1. Uzimajući u obzir da je neuspjeh tužitelja neznatan u odnosu na cjelokupni zahtjev (kvalitativno i kvantitativno) jer je tuženica osporavala i osnov i visinu zahtjeva (u čemu ustraje i u žalbi), a zbog tog dijela za tuženicu nisu nastali posebni troškovi, kao i da je prvostupanjski sud trošak stranaka obračunao razmjerno uspjehu primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a po fazama postupka (opisanim pod toč. 69. do 73. obrazloženja), nakon čega je uspjeh tužitelja ocijenio potpunim i dosudio mu trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, te da je pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a utvrdio i odmjerio troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke prvostupanjske presude.

19.2. Kako je tužitelju nastao i daljnji trošak u vezi poduzetih radnji koje je ovaj sud naložio primjenom čl. 373.b st. 3. ZPP-a, to tužitelj ima pravo i na taj trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja po odvjetniku na raspravi 1. veljače 2024. primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.) u zatraženom iznosu od 414,76 EUR i putni trošak tužitelja za dolazak na raspravu 1. veljače 2024. u iznosu od 192,49 EUR primjenom čl. 6. i 7. u vezi čl. 24. Pravilnika o naknadama troškova u sudskim postupcima (Narodne novine br. 8/88., 3/94., 150/05.), pa je tužitelju dosuđen trošak u daljnjem iznosu od 607,25 EUR pod toč. II. izreke ovog rješenja.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 28. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.