P-959/2020-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. L., OIB: ... i 2. A. T.,

OIB: ..., koje zastupa punomoćnik

M. V., odvjetnik iz S., protiv tuženika: 1. D.

B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik

N. P., odvjetnik iz S., i 2. Z. A., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz

Zajedničkog odvjetničkog ureda I. S. i M. S., radi

isplate, 28. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

Određuje se prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-4116/2016.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 17. ožujka 2020. podnijei pred ovim sudom tužbu protiv tuženika navodeći kako su suvlasnici svaki iza ½ dijela tri poslovna prostora koja se nalaze u S. na adresi ..., a koji su sagrađeni na čest. zem. 9394 z.u.

11868 k.o. S. i to baš E-7, E-8 i E-10. Tuženici bez ikakve pravne osnove koriste navedene poslovne prostore te isti upotrebljavaju za svoju korist i za čitavo vrijeme tužiteljima ne plaćaju nikakvu naknadu, odnosno zakupninu. Tužitelji su u više navrata tuženike pozivali na iseljenje iz predmetnih poslovnih prostora i predaju u posjed ili barem na plaćanje minimalnog iznosa zakupnine, ali tuženici se uporno oglušuju na takve zahtjeve tužitelja pa su isti primorani sudskim putem tražiti zaštitu svojih prava. Ističe se kako tužitelji protiv tuženika vode parnični postupak radi predaje u posjed koji se vodi kod Općinskog suda u S. pod poslovnim brojem Ps- 26/2019. Dakle, tuženici su dužni tužiteljima isplatiti naknadu u visini zakupnine koju bi inače za takvo korištenje platili, a koja se realno za ovakve poslovne prostore na navedenoj lokaciji plaća i to za svo vrijeme za koje tuženici bez osnove koriste predmetne nekretnine. Tužitelji su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina od 22. veljače 2016. Za navedene poslovne prostore s obzirom na lokaciju, kvadraturu, opremljenost i stanje tržišta, realno se plaća i veći iznos, ali tužitelji potražuju minimalnu cijenu zakupa i to za poslovni prostor na E-7 iznos od 7.000,00 kuna mjesečno, za poslovni prostor na E-8 iznos od 15.000,00 kuna mjesečno i za poslovni prostor na E-10 iznos od 10.000,00 kuna mjesečno. Dakle, ukupan mjesečni iznos koji tuženici duguju tužiteljima na ime njegovog suvlasništva polovice navedenih poslovnih prostora iznosi 32.000,00 kuna. Također, tužitelji imaju pravo i na zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate. Stoga predlažu sudu donošenje presude kojom će se naložiti tuženicima isplatiti tužiteljima iznos od 1.536.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama te ih obvezati na snašanje parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu od 7. kolovoza 2020. tuženik pod 1. i u svom odgovoru na tužbu od 18. siječnja 2024. tuženik pod 2. su naveli kako poriču navode tužbe, protive se tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlažu da isti bude odbijen uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Tužitelji predmetnom tužbom zahtijevaju isplatu tamo navedenog novčanog iznosa od tuženika iz razloga što bi isti navodno koristio poslovne prostore označene kao E-7 i E-8, pobliže označene i opisane u historijatu tužbe, bez ikakve pravne osnove pa da je time i stekao korist koja mu ne pripada. Međutim, ovakva tvrdnja je potpuno pogrešna i neutemeljena. Naime, tuženik pod 1. je vlasništvo predmetnih poslovnih prostora stekao na valjan i zakoniti način na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s Š.-K. d.d. još 25.

listopada 2000. koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika V. M.

iz Z. pod brojem:OV-6338/2000., kao i ugovora o diobi sačinjenog između tuženika i drugih kupaca iz toga ugovora, čiji sastavni dio predstavlja i Elaborat iz studenoga 2000. Tuženik je isplatio prodavatelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti koji ga je uveo u zakoniti i materijalni posjed predmetnih nekretnina u kojemu se i danas nalazi. Štoviše tuženik je predmetnim prostorima slobodno raspolagao na način da je iste davao u zakup i nije bio od nikoga smetan sve do 2016. kada su ga tužitelji pozvali na iseljenje. Tuženik je ishodio i suglasnost Ministarstva ...

za predmetni kupoprodajni ugovor, a koju suglasnost je Ministarstvo izdalo

27. listopada 2008. Posebno ističe da se između parničnih strana vode već dva parnična postupka pred ovim sudom u pogledu predmetnih nekretnina, prvi po tužbi tuženika protiv između ostalih ovdje tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva pod poslovnim brojem P-4116/2016. u kojem spisu se nalaze brojni materijalni dokazi na okolnost da je tuženik pod 1. doista vlasnik predmetnih prostora stečenih na valjan i zakoniti način i drugi pod poslovnim brojem Ps-26/2019. po tužbi ovdje tužitelja protiv između ostalih tuženika, na iseljenje. Postupak na iseljenje pod poslovnim brojem Ps- 26/2019. je prekinut rješenjem toga suda od 6. ožujka 2019. i to upravo do okončanja postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-4116/2016. i to iz razloga što je potrebno kao prethodno pitanje raspraviti jesu li tuženici vlasnici predmetnih poslovnih prostora, odnosno imaju li pravo na posjed, a koje pravno shvaćanje eksplicite proizlazi iz ukidnog rješenja Županijskog suda u R. pod poslovnim brojem Gž-485/2018-2. Dakle, evidentno je da je odluka predmetu pod poslovnim brojem P-4116/2016. od prejudicijelnog značaja za odluku kako u predmetu radi iseljenja koji se vodi pod brojem Ps-26/2019., tako i u ovome predmetu. Nadalje tuženik nije imao nikakvog razloga posumnjati da je tvrtke Š. – C. d.d. vlasnik predmetnih prostora budući je iste stekla na zakoniti i valjani način na temelju ugovora o zajedničkom učestvovanju i izgradnji stambenog poslovnog objekta u ulici I. L. R. –S. od 18. lipnja 1965. kao i aneksa tome ugovoru od 11. listopada 1966., sve zaključeno sa SSH, koji je eksplicite priznao

vlasništvo navedenoj tvrtci svojim očitovanjem od 17. ožujka 2000. koji je ovjeren kod javnog bilježnika I. B. iz S. pod brojem OV-996/2000. Za činjenicu da su u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih poslovnih prostora upisani tužitelji, tuženik je saznao iz dopisa tužitelja od 4. svibnja 2016. upućenog trgovačkim društvima koja su se nalazila u zakupu predmetnih prostora, s pozivom na iseljenje, a koji dopis se također nalazi u navedenim parničnim predmetima. Tužitelji su upisani u zemljišne knjige kao vlasnici predmetnih poslovnih prostora na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s tvrtkom Š. d.d. 7. siječnja 2016. koji je ovjeren kod javnog bilježnika T. M. iz Z. pod brojem OV-

1009/2016. Iz naprijed ZK predmeta nedvojbeno proizlazi da je Š. d.d. prijevarno postupajući koristio upravo dokumentaciju koju je ishodio tuženik i to baš elaborat etažiranja i potvrdu Ureda za prostorno uređenje na okolnost što predstavlja samostalne uporabne cjeline. Na taj način tvrtka Š. d.d. je očito doveo u zabludu kako Općinski sud u S. tako i Općinski sud u Z., naravno i zbog sličnog

naziva tvrtke pravog vlasnika Š. C. d.d., lažno se prikazujući kao vlasnik poslovnih prostora , iako je više nego evidentno da Š. d.d. nikada nije bio vlasnik poslovnih prostora u S.. Štoviše, bilo tvrtci Š. d.d. je bilo poznato tko je stvarni vlasnik predmetnih prostora te da su isti prodani još 2000., a što nedvojbeno proizlazi iz rješenja Ministarstva ... od 23. prosinca 2014. kojim rješenjem to Ministarstvo odbacuje zahtjev za davanje suglasnosti tvrtci Š. d.d. te u bitnome navodi da je to tijelo već izdalo suglasnost za izuzimanje od zabrane raspolaganja 27. listopada 2008. Dakle, tu suglasnost je Ministarstvo izdalo tvrtci Š. C.

d.d. Dakle, pravni prednik tužitelja Š. d.d. nikada nije ishodio Suglasnost za izuzimanje od zabrane raspolaganja predmetnih nekretnina, bez koje suglasnosti je svaki pravni posao ništetan pa prema tome ni tužitelji ni njihovi pravni prednik nije mogao postati vlasnik predmetnih nekretnina. Nadalje iz historijata nastanka tvrtke Š. d.d. razvidno je da se privatizirala 30. lipnja 2001. te da je predmet privatizacije bio samo državni kapital u iznosu od 135.468,00 Km, a što je razvidno iz Odluke upravnog odbora od 12. listopada 2001. Na koncu za istaknuti je da iz brojnih navedenih materijalnih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tuženik vlasnik predmetnih poslovnih prostora, a koju vlasnost je stekao na valjan i zakonit način iz čega proizlazi i njegovo pravo na posjed istih, tako da u konkretnom slučaju ne može biti govora o bilo kakvom stjecanju bez pravne osnove, radi čega se i predlaže kao uvodno, posebno da sud donese rješenje o prekidu ovoga postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred tim sudom pod brojem P-4116/2016.

3. Pun. tužitelja se usprotivio prijedlogu tuženika za prekidom ovog postupka.

4. Pregledom spisa ovog suda pod poslovnim brojem P-4116/2016. utvrđeno je:

- da su 18. kolovoza 2016. tužitelji D. B., D. T. i Z.

A. podnijela tužbu protiv tuženika Š. – K. d.d., Š. d.d., D.

L. i A. T., radi utvrđenja da je tužitelj D. B. isključivi

vlasnik čest. zem. 9394, zu. 11868 k.o. S. i to baš E-7, E-8, da je tužitelj D.

T. isključivi vlasnik čest. zem. 9394 z.u. 11868 k.o. S. i to baš E-9 i da je tužitelj Z. A. isključivi vlasnik čest. zem. 9394 z.u. 11868 k.o. S. i to baš E-10, te ih se ovlašćuje na uknjižbu prava vlasništva predmetnih samostalnih uporabnih cjelina na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje navedenog prava s imena tuženika te da im tuženici naknade parnični trošak

- da su tuženici D. L. i A. T. 7. listopada 2016. podnijeli

odgovor na tužbu kojim u cijelosti osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev te su istakli protutužbeni zahtjev radi predaje u posjed predmetnih samostalnih uporabnih cjelina

- da je 2. veljače 2021. doneseno rješenje kojim je prekinut postupak zbog smrti tužitelja pod 2. D. T.

- da je 14. lipnja 2022. doneseno rješenje kojim su pozvani nasljednici pokk. D. T. i to E. T., M. T. i I. T. da preuzmu postupak u

pravnoj stvari. Isto tako je nastavljen postupak te je pozvan stečajni upravnik tuženika pod 2. Š. d.d. u stečaju na preuzimanje postupka.

5. Prema odredbi članka 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP-a) propisano je da kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (1.).

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (2.).

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim (3.).

6. Tužitelji kao upisani zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina tvrde da tuženici bez ikakve pravne osnove koriste predmetne poslovne prostore, da iste upotrebljavaju za svoju korist i za čitavo vrijeme tužiteljima ne plaćaju nikakvu naknadu, odnosno zakupninu. Tuženici tvrde da su izvanknjižni vlasnici predmetnih poslovnih prostora koje vlasništvo su stekli na valjan i zakonit način na temelju ugovora zaključenom sa Š. C. d.d. još 25. listopada 2000. kao i na temelju ugovora o diobi između tuženika i drugih kupaca istog ugovora. Tuženici da su isplatili prodavatelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti, a na temelju kojeg su uvedeni u zakonit i materijalni posjed predmetnih nekretnina.

7. Kako se između parničnih stranaka vodi parnični postupak pred ovim sudom radi utvrđenja prava vlasništva spornih predmetnih poslovnih prostora to odluka u predmetu P-4116/2016. predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari radi čega je odlučeno kao u izreci.

Split, 28. ožujka 2024.

SUTKINJA

JELENA LONČAR, V.R.

PRAVNA POUKA: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za Županijski sud u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika pod 1.

- pun. tuženika pod 2.

- u spis