REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-454/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB 18683136487, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika V.D.M. promet d.o.o. Zagreb, OIB 77440333831, Zagorska 22, kojeg zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 180/2013-2 od 4. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3285/09 od 27. travnja 2012., u sjednici održanoj 27. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-180/2013-2 od 4. svibnja 2016. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Tuženik V.D.M. promet d.o.o. iz Zagreba dužan je isplatiti Republici Hrvatskoj iznos od 446.157,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećan za 8 postotnih poena tekućim od 17. studenog 2008. pa do isplate i nadoknaditi mu uzrokovani parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 32.050,00 kn, sve u roku od 8 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presudu suda prvog stupnja i prihvaćen tužbeni zahtjev.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. Odredbom čl. 497.a ZPP-a propisano je da revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

4.1. Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi iznos od 500.000,00 kn, nije dopuštena redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

5. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

7. Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik postavlja pitanja:

„1. Da li se kao pravna osnova odgovornosti pravnog subjekta koji protupravno vrši iskop mineralne sirovine-šljunka, mogu primijeniti pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima NN broj 35/05, 41/08)?

2. Smatra li se tuženik, kao pravni subjekt koji je (u ime drugoga) od druge osobe angažiran da na njezinom zemljištu fizički iskopa mineralnu sirovinu, osobom koja u smislu odredbe čl. 7. st.1. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj 27/91, 26/93, 92/94, 35/95, 114/01 i 100/04) vrši ekspolataciju?“.

8. Obrazlažući razlog važnosti navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 842/2004 od 20. travnja 2005. i odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-612/2009-2 od 30. lipnja 2009.

9. Odgovor na reviziju nije podnesen.

10. Revizija je dopuštena i osnovana.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 446.157,00 kn za kojeg tvrdi da je tuženik stekao bez osnove jer je izvodio građevinske radove iskopa za društvo Nivogradnju d.o.o. (naručitelja) na izgradnji stambenog objekta i tada iskopao 14.871,90 m3 mineralne sirovine građevinskog šljunka i pijeska, koja mineralna sirovina nije upotrjebljena za izgradnju na lokaciji za koju je izdana građevinska dozvola, već je tuženik tako iskopanu mineralnu sirovinu, prodao kao svoju trećem i protupravno stekao u imovinsku korist.

12. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije, iz razloga jer tuženik mineralnu sirovinu nije stekao bez osnove već na temelju valjanog pravnog posla, Ugovora br.9/ZR-08 sklopljenog s investitorom Nivogradnja d.o.o. koji je predmetnu sirovinu stavio u promet i tom sirovinom (djelomično) platilo izvođenje radova tuženiku te je isti stekao predmetnu sirovinu bez osnove, a ne tuženik.

13. Suprotno zaključku suda prvog stupnja drugostupanjski sud iznosi shvaćanje da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti činjenicom da je s trećom osobom (kao naručiteljem) sklopio Ugovor o izvođenju zemljanih radova, jer je tim ugovorom uređen odnos između tuženika i te osobe i ne tiče se tužitelja. Kako je ugovorena cijena radova u iznosu od 1.381.497,50 kn koja se ima platiti na žiro-račun tuženika, a nije predviđena mogućnost drugačijeg načina plaćanja (iskopanim šljunkom i pijeskom) drugostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 1. st. 1. i 2., čl. 3. st. 7., čl. 7. st. 1. i čl. 30. Zakona o rudarstvu zaključuje da tužiteljici na temelju čl. 1111. ZOO-a pripada utuženi iznos kao naknada iz ostvarene imovinske koristi u vrijednosti eksploatiranog i prodanog šljunka.

14. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

15. Odlučujući o dopuštenosti revizije ovaj sud je ocijenio da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a u ovom slučaju dopuštena.

16. Prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“, broj 27/91, 26/93, 92/94, 35/95, 114/01 i 100/04) rudno blago je vlasništvo Republike Hrvatske. Prema čl. 3. toč. 7. Zakona o rudarstvu mineralne sirovine-građevinski pijesak i šljunak su rudno blago.

17. Prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o rudarstvu eksploatacijom mineralnih sirovina, prema tom Zakonu, smatra se vađenje iz ležišta i oplemenjivanje mineralnih sirovina. Oplemenjivanjem, prema tom Zakonu, smatra se odabiranje, sortiranje, drobljenje, mljevenje i sušenje mineralne tvari, odvajanje korisnog minerala od prateće jalovine te odvajanje pojedinih mineralnih komponenti, kao i odstranjivanje nečistoća i vode iz nafte i prirodnog plina kad su navedene radnje u tehnološkoj vezi s istraživanjem i eksploatacijom (st. 7.).

18. Odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o rudarstvu pravo na istraživanje ili eksploataciju mineralnih sirovina na određenom području trgovačko društvo i obrtnik ostvaruju na osnovi odobrenja ili rudarske koncesije tijela državne uprave nadležnog za poslove rudarstva.

19. Prema odredbi čl. 30. Zakona o rudarstvu za eksploataciju mineralnih sirovina potrebna su odobrenja i to: 1. rješenje kojim se odobrava eksploataciono polje, 2. odobrenje za izvođenje rudarskih radova, 3. građevinska dozvola za građenje rudarskih objekata i postrojenja i 4. dozvola za upotrebu rudarskih objekata i postrojenja (st. 1.). Koncesijom za eksploataciju mineralnih sirovina stječe se pravo izvođenja rudarskih radova u cilju gospodarskog korištenja mineralnih sirovina (st. 3.).

20. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da se protupravnom eksploatacijom mineralnih sirovina i prisvajanjem te mineralne sirovine, umanjuje imovina tužiteljice kao vlasnice sirovine, te se u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a takvim postupcima tužiteljici uzrokuje šteta, a kako su ti postupci protupravni, jer su poduzeti protivno odredbama čl. 10. st. 1. i čl. 30. st. 1. i 3. ZR-a, pravilno je za zaključiti da se o zahtjevu tužiteljice treba odlučiti na temelju instituta naknade štete (u tom smislu i ovaj sud u odluci Rev 780/11-2 od 20. svibnja 2014.). I sama tužiteljica tijekom postupka ukazuje da je njena imovina umanjena u visini tužbenog zahtjeva, a šteta je u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta), te je onaj tko je postupao protupravno, a prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a, u obvezi tu štetu tužiteljici i naknaditi.

21. U odnosu na drugo postavljeno pitanje treba poći od toga da u ovoj pravnoj stvari nije sporno da tuženik nije imao potrebna odobrenja za eksploataciju mineralnih sirovina, već je na temelju Ugovora o izvođenju radova s društvom Nivogradnja d.o.o. kao vlasnikom zemljišta i investitorom, kojem je izdana građevinska dozvola, vršio iskop i odvoz mineralne sirovine s gradilišta. Dakle, tuženik nije vršio eksploataciju mineralnih sirovina, u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o rudarstvu, u svoje ime i za svoj račun te se ne može smatrati osobom koja vrši eksploataciju. Stoga u situaciji kad je društvo Nivogradnja d.o.o. kao naručitelj radova tuženiku kao izvođaču radova mineralnim sirovinama platio izvođenje radova tuženik nije taj koji je mineralnu sirovinu stavio u promet već društvo Nivogradnja d.o.o. To što je u ugovoru navedena cijena radova, suprotno zaključku suda drugog stupnja, ne znači da društvo Nivogradnja d.o.o. nije mogla platiti izvođenje radova i na drugi način. Naime, u smislu čl. 167. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Ovim člankom predviđena je mogućnost odstupanja od temeljnog pravila o ispunjenju upravo onog što je sadržaj obveze. Odstupanje se sastoji u dobrovoljnoj zamjeni ispunjenja ili davanju umjesto dugovanog. Zamjena ispunjenja jest ugovor između dužnika i vjerovnika temeljem kojeg dužnik daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu dužnik duguje. U konkretnom slučaju je tuženik pristao da mu društvo Nivogradnja d.o.o. svoju obvezu umjesto novcem ispuni iskopanim šljunkom i pijeskom, a što znači da je došlo do zamjene ispunjenja u smislu odredbe čl. 167. ZOO-a.

22. Stoga je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja koje je zauzeo ovaj revizijski sud, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).

24. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (čl. 164. st. 4. ZPP).

25. Odluka o troškovima revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 27. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa