REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-275/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3596/2021-2 od 13. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-985/19 od 19. svibnja 2021., u sjednici održanoj 27. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3596/2021-2 od 13. rujna 2021., kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-985/19 od 19. svibnja 2021. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, iznos od 86.963,51 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2019. do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka.“.

1.1. Prvostupanjski sud je donio i rješenje kojim je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 727,39 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2019. pa do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-5512/2021-2 od 4. siječnja 2021. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3596/2021-2 od 13. rujna 2021., u odnosu na pitanja:

„1. Je li u smislu odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje obračun mirovine koji je opskrbljen pečatom bez grba Republike Hrvatske predstavlja javnu ispravu, odnosno predstavlja dokaz o isplaćenim mirovinama kojim se može dokazati postojanje tražbine, odnosno štete prema trećim osobama?

2. Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi isplate iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv pobijane presude suda drugog stupnja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena.

4.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju tuženika i preinači pobijane nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te preinači i odluku o parničnim troškovima postupka i obveže tužitelja da naknadi tuženiku parnične troškove revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja u iznosu 86.963,51 kn / 11.542,04 EUR- a na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 31. ožujka 2019. isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku UO, a koji je stradao u prometnoj nezgodi 16. veljače 2013., za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika.

9. Ocjenjujući da tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku u iznosu 86.963,51 kn / 11.542,04 EUR-a, prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete (od 1. svibnja 2016. do 31. ožujka 2019.), a da je šteta za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine svom osiguraniku (UO), sudovi su zaključili da su za naknadu štete tužitelju mjerodavne odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15 - dalje: ZMO), a ne odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP).

10. Nadalje, sudovi su izrazili shvaćanje da je obračun koje je tužitelj dostavio u spis kao dokaz o visini mirovina isplaćenih osiguraniku tužitelja, javna isprava uz koju se veže presumpcija istinitosti. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud navodi da je tužitelj javna ustanova koja prema odredbi čl. 7. st. 2. ZMO ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, pa da ovjerena dokumentacija tužitelja o isplatama invalidske mirovine predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (čl. 230. st. 1. ZPP), a da tuženik na kojem je teret dokaza nije predlagao dokaze na okolnost da isplaćena invalidska mirovina nije bila isplaćena u iznosima u kojima je trebala biti isplaćena, odnosno da su u njima neistinito utvrđene činjenice. Zbog toga su sudovi visinu isplaćene mirovine osiguraniku tužitelja utvrdili na temelju potvrda (obračuna) o isplaćenim mirovinama osiguraniku tužitelja.

11. Protivno izraženim shvaćanjima sudova u ovom postupku, tuženik u reviziji u odnosu na drugo postavljeno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije ističe da je mjerodavan materijalnopravni zakon upravo ZOOP, a ne ZMO, pri čemu se poziva na pravna shvaćanja iz odluka ovog suda poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-x 837/2018-2 od 14. travnja 2021. i dr., navodeći da nižestupanjske odluke odstupaju od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u naprijed navedenim odlukama.

12. Glede drugo postavljenog pitanja ovaj sud je u većem broju odluka, kao što su primjerice odluke poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-x 837/2018-2 od 14. travnja 2021. (na koje se u reviziji poziva revident), Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-113/2022-2 od 9. studenoga 2022., kao i u niz drugih odluka, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina.

13. Dakle, glede primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja, treba reći da za predmetno potraživanje nije mjerodavan ZMO, kako su to pogrešno nižestupanjski sudovi zaključili, već na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u odluci ovog suda broj Rev-x 388/2018, Rev 909/2021 i dr.

14. Slijedom navedenog, valja reći da je, u odnosu na drugo pravno pitanje za koje je dopuštena revizija, riječ o pravnom pitanju o kojem pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nastanak štete nije utvrđen niti je šteta obračunata primjenom odredbi ZOOP, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

15. Nadalje, u odnosu na prvo pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije tuženik u reviziji navodi da obračun isplata koji je tužitelj dostavio radi dokazivanja visine tražbine nije javna isprava. Pri tom se pozvao na odredbe Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje navodeći u bitnom da pečat koji se nalazi na obračunu štete kojim tužitelj dokazuje visinu svoje tražbine nije pečat iz čl. 6. st. 1. Statuta jer nije pečat s grbom Republike Hrvatske koji tužitelj upotrebljava na javnim ispravama koje izdaje u okviru javnih ovlasti utvrđenih zakonom, već da se radi o pečatu iz čl. 7. st. 1. Statuta koji se stavlja na dokument koji Zavod ne izdaje na temelju javnih ovlasti.

15.1. Tuženik također ukazuje na odluke istog drugostupanjskog suda broj Pž- 2267/2019-2 od 22. listopada 2020. i Pž-2796/2018-3 od 24. siječnja 2020. navodeći da je u tim odlukama u jednakim činjeničnim i pravnim okolnostima kakve su i u ovom predmetu, drugostupanjski sud izrazio pravno shvaćanje da obračun tužitelja nije dokaz o plaćenim troškovima s osnova kojih potražuje naknadu štete od odgovornog osiguratelja štetnika koji je sudjelovao u prometnoj nezgodi u kojoj je ozlijeđen osiguranik HZMO. Osim toga, tuženik se pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odlukama broj Rev- 997/2016 od 19. studenoga i Revt 424/2017 od 28. siječnja 2020.

16. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, koje se u suštini svodi na pitanje je li obračun isplate mirovine kao jednostrana isprava tužitelja kojom se potvrđuje da je izvršeno plaćanje predstavlja javnu ispravu ili se radi o internoj dokumentaciji tužitelja za koju ne vrijedi presumpcija istinitosti sadržaja koji je u njoj utvrđen, ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u više odluka, primjerice u odlukama broj Rev 977/16 od 19. studenoga 2019., broj Revt 424/2017 od 28. siječnja 2020. (na koje se u reviziji poziva tuženik), Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2021., Rev-469/2022-2 od 16. svibnja 2023. i dr., prema kojem:

„... određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama")...“.

17. Naime, odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika. Prema odredbi čl. 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak 1.), a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak 2.).

17.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju izraženom u revizijskoj odluci broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2021. u parničnom postupku ne postoji pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.

18. Stoga, a s obzirom da je pravno shvaćanje revizijskog suda u odnosu na prvo pravno pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije, suprotno pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana odluka, to i iz tog razloga nisu utvrđene odlučne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu.

19. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova (u odnosu na oba pravna pitanja zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije) došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, uslijed čega je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).

20. U nastavku postupka, sudovi će pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 27. ZOOP utvrditi, postoji li u konkretnom slučaju stvarna šteta tužitelja u smislu odredbe čl. 27. ZOOP, a u slučaju da sud utvrdi da stvarna šteta tužitelja u smislu citirane odredbe postoji, tada će sud utvrditi i njezinu visinu imajući u vidu pravno shvaćanje ovog suda prema kojem obračun tužitelja, izvješće o saldu duga i tablice tužitelja o isplaćenim mirovinama nemaju značaj javnih isprava u smislu odredbe čl. 230. ZPP, zbog čega je teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, pri čemu takva dokumentacija može biti dokaz, te donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

21. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

22. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

23. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1EUR=7.53450).

Zagreb, 27. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina