Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-515/2024-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. H.-T. eGen iz A., OIB: …, zastupane po punomoćnicima K. H., T. Z. i K. B. B., odvjetnicima iz V., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 13 P-6152/16-101 od 07. srpnja 2023. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 27. ožujka 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 13 P-6152/16-101 od 07. srpnja 2023. godine u točkama I i II njezine izreke.

II Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim Sporazuma o osiguraju tražbine od 09. prosinca 2008. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika D. G. iz Z., dana 09. prosinca 2008. godine pod brojem OV-11191/08, te Ugovora o jednokratnom kreditu br. računa 1-00.036.350 zaključenog dana 24. studenoga 2008. godine između tuženika, tužiteljice, N. P. i J. P.. U istoj točki izreke odbijen je i zahtjev tužiteljice radi brisanja uknjižbe založnog prava (hipoteke) određene rješenjem tog suda broj Z-71119/08, donesenim temeljem prijedloga zaprimljenog od strane istog suda dana 10. prosinca 2008. godine, u pogledu nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. 25827, k. o. G. Z., zk. č. br. 8366/81, kuća br. 8/B i dvorište u Z., površine 312 m[2] , kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

2. U točki II izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.230,54 eura/31.875,00 kuna[1] , u roku od 15 dana.

3. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, tj. za iznos od 2.763,29 eura/20.820,01 kuna.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I i II izreke, pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza zakonskih zastupnika tuženika E. F. i G. K., te svjedokinja D. G. i M. D. (ranije F.), u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice opisan u točki I izreke pobijane presude.

8. U vezi toga utvrđuje da su tužiteljica, te J. P. i N. P. kao korisnice kredita zaključile s tuženikom kao kreditorom Ugovor o jednokratno iskoristivom kreditu, račun br. 1-00.036.350 od 24. studenoga 2008. godine (u nastavku teksta: Ugovor) u iznosu od 159.000,00 eura, te Sporazum o osiguranju tražbine od 09. prosinca 2008. godine (u nastavku teksta: Sporazum), kojim je tužiteljica kao založni dužnik radi osiguranja novčane tražbine utvrđene Sporazumom dala tuženiku kao vjerovniku u zalog svoju nekretninu opisanu kao zk. č. br. 8366/81, kuća br 8/B i dvorište u Z., površine 312 m[2] , upisanu u zk. ul. br. 25827, k. o. G. Z..

9. Nadalje utvrđuje kako iz sadržaja Ugovora proizlazi da su navedene stranke ugovorile nadležnost suda u Republici Austriji, koja nije isključiva, u vezi čega pozivom na odredbe članaka 18., 19. stavak 1. točka 8. i 26. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, u nastavku teksta: ZRSZ) utvrđuje da bi u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora bilo mjerodavno pravo Republike Austrije, dok bi u odnosu na preostali dio zahtjeva trebalo primijeniti domaće pravo, a da tužiteljica niti u tužbi niti tijekom postupka ne ističe niti se činjenično poziva na razloge ništetnosti primjenom austrijskog prava, već kao osnovni razlog ništetnosti Ugovora ističe da je on zaključen u Republici Hrvatskoj, te da tuženik nije imao dozvolu Hrvatske narodne banke za obavljanje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, niti je u tu svrhu osnovao podružnicu u Republici Hrvatskoj, pozivajući se u tom pogledu na Zakon o bankama, te na Zakon o potrošačkom kreditiranju, slijedom čega utvrđuje kako posebne okolnosti ovakvog prigovora činjenično i pravno nužno upućuju na primjenu domaćeg prava, u smislu odredbe čl.19. stavak 1. ZRSZ-a.

10. Nadalje utvrđuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora u primjeni bio Zakon o bankama („Narodne novine“ br. 84/02 i 131/06, u nastavku teksta: ZB), koji je u članku 4. propisivao tko može vršiti bankovne usluge, te da je u smislu te zakonske odredbe bankovne usluge mogla pružiti banka koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za pružanje tih usluga, banka države članice Europske unije iz članka 13. stavak 1. ovoga Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske, te podružnica strane banke iz članka 13. stavak 2. ovoga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske, a da tuženik nije u smislu odredbe članka 4. ZB-a mogao obavljati bankovne usluge na području Republike Hrvatske bez osnivanja podružnice na području Republike Hrvatske, odnosno bez odobrenja Hrvatske narodne banke za pružanje tih usluga na tom području.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je Zakon o kreditnim institucijama (“Narodne novine” br. 117/08) stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora, te da se ne primjenjuje na konkretnu pravnu situaciju, a da je neosnovano pozivanje tužiteljice i na odredbu članka 19. j Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine, te kojom je propisana ništetnost ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, jer da se taj zakonski propis ne primjenjuje na predmetni Ugovor, a to stoga jer je odredbom članka 29. stavak 1. Zakona potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 75/09) propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, osim u slučaju iz stavka 2. tog članka, a o čemu da se u konkretnom slučaju ne radi.

12. Osim toga, utvrđuje da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“ br. 72/17), jer da je taj Zakon ukinut Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017 i dr. od 03. studenoga 2020. godine.

13. Nadalje utvrđuje da je predmetni Ugovor sastavljen i potpisan u Republici Austriji, u mjestu H., pri čemu je tužiteljici odobreni iznos kredita u cijelosti isplaćen u poslovnici tuženika u navedenom mjestu, s time da su prilikom isplate naplaćeni troškovi banke za obradu kredita u iznosu od 3.975,00 eura, te manipulativni troškovi u iznosu od 200,00 eura, dok je tužiteljici isplaćen preostali iznos od 154.825,00 eura, a da su naknadno s računa vršene isplate po nalogu tužiteljice, i to O. T. u iznosu od 4.500,00 eura, te J. i N. P. u manjim iznosima, a da je od ostatka iznosa na računu od 149.517,56 eura tužiteljici, te J. i N. P. isplaćen iznos od 100.000,00 eura dana 22. prosinca 2008. godine, dok im je iznos od 44.718,00 eura isplaćen dana 02. ožujka 2009. godine, pri čemu su ostatkom plaćene do tada dospjele rate kredita. Stoga utvrđuje neosnovanim navode tužiteljice da bi joj bio isplaćen samo dio kredita u iznosu od 50.000,00 eura, a da ta činjenica, kada bi i bila točna, ne bi bila razlog ništetnosti Ugovora prema hrvatskim pozitivnim propisima.

14. Sud prvog stupnja na temelju iskaza zakonskih zastupnika tuženika, za koje utvrđuje da su iskreni i logični, te da nisu u suprotnosti s priloženim materijalnim dokazima, utvrđuje da tuženik nije imao zaposlene posrednike niti angažirane vanjske suradnike koji bi za njegov račun na području Republike Hrvatske vršili poslove posredovanja prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa državljanima Republike Hrvatske, pri čemu ne poklanja vjeru iskazu svjedokinje M. D., ranije F. da nikada nije obavljala poslove bilo kakvog posredovanja prilikom odobravanja odnosno zaključivanja ugovora o kreditu s tuženikom, odnosno bilo kojom bankom u Republici Austriji, te da ne poznaje O. T., ali utvrđuje kako tužiteljica ničim nije dokazala da bi ove osobe bile zaposlene kao posrednice ili angažirane kao vanjske suradnice od strane tuženika za poslove posredovanja pri zaključenju ugovora o kreditu sa državljanima Republike Hrvatske, te da činjenica korištenja usluga „posrednika“ koje je tužiteljica sama angažirala, a koji nisu ni u kakvom pravnom odnosu s tuženikom, nije i ne može biti dokaz obavljanja bankarske djelatnosti tuženika na području Republike Hrvatske.

15. Nastavno utvrđuje da je tuženik licencirana banka u Republici Austriji, u čiju djelatnost između ostalog ulazi i sklapanje novčarskih kreditnih ugovora i odobravanje novčarskih zajmova (kreditni poslovi), te da iz dopisa Hrvatske narodne banke od 06. rujna 2013. godine proizlazi da tuženik nije nikada zatražio niti dobio odobrenje Hrvatske narodne banke za rad kao banka u Republici Hrvatskoj, te da Hrvatska narodna banka nije nikada davala odobrenja stranim pravnim osobama za sklapanje kreditnog ili drugog posla s hrvatskim državljanima, a da se isti mogu zaduživati u inozemstvu bez posebnog odobrenja Hrvatske narodne banke, s time da su do 31. prosinca 2010. godine bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci za statističke potrebe.

16. Prvostupanjski sud utvrđuje da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17, u nastavku teksta: ZV) nije postavio nikakva ograničenja za strane fizičke i pravne osobe, te da one mogu stjecati založno pravo kao i hrvatski državljani na nekretninama u Republici Hrvatskoj.

17. S obzirom na navedeno, utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru kojeg je odobrila banka sa sjedištem u Republici Austriji u okviru svojeg redovnog poslovanja na teritoriju te države, gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga pružena, pri čemu je kao instrument osiguranja zasnovano dobrovoljno založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužiteljice kao založnog dužnika, s time da je kredit odobren državljanima druge države, pri čemu utvrđuje da tuženik nije obavljao bankarsku djelatnost na području Republike Hrvatske, te da u vrijeme zaključenja Ugovora nije bila propisana, odnosno nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, odnosno odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske koje se nalaze u Republici Hrvatskoj.

18. Nadalje utvrđuje da je tužiteljica samo paušalno prigovorila da bi predmetni Ugovor bio lihvarski, te da je takva pravna osnova lišena bilo kakvog činjeničnog supstrata, pa da je u situaciji kada su na strani tužiteljice izostali konkretni razlozi temeljem kojih smatra da bi se radilo o zelenaškom (lihvarskom) ugovoru, ostalo nejasno radi utvrđivanja kojih okolnosti bi sud trebao pribaviti strano (austrijsko) pravo.

19. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetnim Sporazumom osigurana tražbina tuženika kao vjerovnika temeljem Ugovora, zajedno s ugovornim kamatama i ostalim troškovima u iznosu od 309.178,79 eura, plativa u 37 paušalnih mjesečnih anuiteta od po 1.300,00 eura, počevši od 15. siječnja 2009. godine i 167 paušalnih mjesečnih anuiteta od po 1.570,00 eura počevši od 15. veljače 2012. godine, te da su se ugovorne strane suglasile da tražbina vjerovnika temeljem Ugovora može prijevremeno dospjeti, a da je tuženik kao vjerovnik ovlašten teretiti dužnike i sporednim zahtjevima (s osnove troškova vezanih uz namirenje tražbine, kao što su pristojbe, opomene, odvjetnički troškovi, troškovi javnog bilježnika i slično), te da su navedene stranke suglasno utvrdile da je tuženik ovlašten samostalno odrediti visinu i vrijeme dospijeća tražbine osigurane Sporazumom, pri čemu njezina visina ne može premašiti iznos od 430.000,00 eura, a da je tužiteljica kao založni dužnik radi osiguranja novčane tražbine utvrđene Sporazumom dala tuženiku u zalog svoju nekretninu opisanu kao zk. č. br. 8366/81, kuća br 8/B i dvorište u Z., površine 312 m[2] , upisanu u zk. ul. br. 25827, k. o. G. Z..

20. Nastavno utvrđuje kako iz sadržaja potvrde javnog bilježnika D. G. poslovni broj OV-11191/08 od 09. prosinca 2008. godine kojom je potvrđen (solemniziran) Sporazum proizlazi da isti po svojem obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svojem sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te da je javni bilježnik podnositelje isprave upozorio na pravne posljedice, kao i da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a da su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji, pri čemu utvrđuje da se na tom Sporazumu nalazi i potvrda ovršnosti broj OU- 61/13-2 od 20. rujna 2013. godine, te da je temeljem njega podnesen i prijedlog radi uknjižbe prava zaloga u korist davatelja kredita u zemljišnim knjigama i doneseno rješenje o uknjižbi prava zaloga u zemljišne knjige.

21. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz teksta navedene javnobilježničke potvrde jasno proizlazi da je javni bilježnik utvrdio identitet stranaka i njihovu sposobnost za zaključenje predmetnog pravnog posla, što da je u skladu s odredbom članka 34. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 i 120/16, u nastavku teksta: ZJB), te da predmetna ovršna isprava predstavlja javnobilježnički akt u smislu odredbe članka 54. ZJB, odnosno valjanu pravnu osnovu za uknjižbu hipoteke na nekretninama tužiteljice, u skladu s odredbama članaka 43. i 108. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 60/13 i 108/17, u nastavku teksta: ZZK).

22. Nadalje utvrđuje da je naznačena potvrda javnog bilježnika sastavljena na temelju odredbe članka 59. ZJB, čime je Sporazum potvrđen uz snagu ovršnog javnobilježničkog akta za zasnivanje založnog prava, a na temelju koje tuženik može postupiti u skladu s odredbama članaka 43., 44. i 108. ZZK, pa utvrđuje neodlučnima tvrdnje tužiteljice da joj nitko nije pročitao niti rastumačio predmetne isprave, jer utvrđuje da je iz potvrde javnog bilježnika vidljivo kako je isti utvrdio da je stranka sposobna i ovlaštena za poduzimanje i sklapanje ovog pravnog posla, te da joj je javni bilježnik objasnio smisao i posljedice posla i uvjerio se u njezinu pravu i ozbiljnu volju, što je tužiteljica svojim potpisom i potvrdila.

23. Sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava na opisanoj nekretnini, u skladu s odredbama ZV-a, te odredbama članaka 54. i 55. stavak 1. ZZK, te da predmetni Sporazum koji je sastavljen u formi javnobilježničkog akta zadovoljava sve zakonske uvjete za njegovu valjanost, pa da je shodno tome zemljišnoknjižni odjel tog suda izvršio upis hipoteke na naznačenoj nekretnini u vlasništvu tužiteljice temeljem valjane pravne osnove.

24. U vezi toga utvrđuje da je Sporazum za tuženika zaključio njegov punomoćnik (odvjetnik) M. M. iz Z., i to prema općoj punomoći izdanoj dana 10. srpnja 2008. godine, a da odredbama ZJB nije propisano da stranku u postupku solemnizacije smije zastupati samo punomoćnik koji je na to ovlašten specijalnom punomoći, te da bi to bio uvjet valjanosti zaključenog pravnog posla, a da je odredbom članka 54. stavak 2. i 5. ZJB propisano da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišno knjižno pravo može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, te da u slučaju kada je takav javnobilježnički akt sastavljen na temelju punomoći ili ovlasti moraju punomoć ili ovlast koji nisu javne isprave biti sudski ili javnobilježnički ovjereni i priloženi u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu, koji uvjet da je u konkretnom slučaju bio ispunjen.

25. S obzirom na navedeno, utvrđuje da predmetni Ugovor i Sporazum nisu ništetni, pa da slijedom toga nije došlo do ispunjenja uvjeta prema kojima bi svaka stranka bila dužna drugoj vratiti ono što je temeljem takvog ugovora primila, zbog čega da je neosnovan i zahtjev tužiteljice radi brisanja uknjižbe založnog prava (hipoteke) na nekretnini u njezinom vlasništvu.

26. Pri tome pozivom na odredbu članka 226. stavak 1. i 2. ZPP-a odustaje od izvođenja dokaza saslušanjem predloženih svjedokinja J. P. i N. P., jer utvrđuje da je istima više puta pokušavana dostava poziva na adresu prebivališta, koja nije uspjela unatoč korištenju svih zakonom propisanih mogućnosti, a odustaje i od provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje O. T., budući utvrđuje kako tužiteljica nije za istu dostavila u spis točnu adresu. Osim toga, prvostupanjski sud odustaje i od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, za koju utvrđuje da nije pristupila na ročište na koje je pozvana s naznakom radi saslušanja, pri čemu utvrđuje da je njezina punomoćnica na tom ročištu navela kako je ista bolesna i teško pokretna, te je tek tada predložila da se tužiteljica sasluša u njezinom domu, ali da u prilog svojim tvrdnjama nije priložila nikakvu medicinsku dokumentaciju.

27. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

28. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može ispitati.

29. Neosnovano tužiteljica sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja osnovano odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, kao i svjedokinja J.

P., N. P. i O. T..

29.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se uredno pozvana tužiteljica nije odazvala pozivu suda radi saslušanja na ročištu od 27. lipnja 2023. godine (list 682-685 spisa), niti je izostanak s tog ročišta opravdala odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, a vezano za tvrdnje njezinog punomoćnika da je ista teže pokretna osoba, koju dokumentaciju ista nije dostavila niti uz žalbu, a koje isprave je u pravcu eventualno ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka ista bila ovlaštena priložiti u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a, pa je pravilno sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 265. stavak 2. ZPP-a odustao od saslušanja tužiteljice.

29.2. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja zbog neuredne dostave poziva za svjedokinje N. P. i J. P. svojim dopisom od 20. ožujka 2023. godine zatražio od Policijske uprave Z., V. policijske postaje Z.-M. da izvrše terensku provjeru prebivališta i boravišta za navedene svjedokinje, te je V. Policijska postaja Z. u dopisu od 05. travnja 2023. godine (list 664 spisa) obavijestila sud kako je iz razgovora sa susjedom navedenih svjedokinja P. B. utvrđeno da ista nije vidjela navedene osobe od kraja 2022. godine, te da misli kako su se odselile s adrese u Z. Budući da sud prvog stupnja niti nakon toga nije uspio dostaviti navedenim svjedokinjama poziv za saslušanje na ročištu od 27. lipnja 2023. godine, jer je dostava za iste vraćena s naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, a tužiteljica nije dostavila točne adrese za navedene svjedokinje, pri čemu su obje parnične stranke na istom ročištu izričito izjavile kako predlažu zaključenje glavne rasprave, zbog čega se ima smatrati da je tužiteljica odustala od saslušanja naznačenih svjedokinja, kao i od predložene svjedokinje O. T., za koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u odnosu na istu tužiteljica nije dostavila u spis njezinu točnu adresu, to neprovođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice, kao i svjedokinja N. P., J. P. i O. T. tužiteljici nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

30. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno i potpuno je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, pa tako i one na koje ista ukazuje u žalbi, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja naveo je jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljicu, pri čemu je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude.

31. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor i/ili Sporazum nisu ništetni, pa da posljedično tome nema mjesta niti usvajanju onog dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži brisanje sporne uknjižbe založnog prava (hipoteke) u odnosu na nekretninu označenu kao zk. č. br. 8366/81, kuća br. 8/B i dvorište u Z., površine 312 m[2] , upisanu u zk. ul. br. 25827, k. o. G. Z., a koja posljedica bi u slučaju ništetnosti Ugovora i Sporazuma proizlazila iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO).

32. U tom pogledu neosnovano tužiteljica između ostalog tvrdi da je predmetni Ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, jer je isti prema pravilnom utvrđenju suda sklopljen u Republici Austriji, pri čemu je pravilno i utvrđenje suda da tuženik nije imao zaposlene posrednike niti angažirane vanjske suradnike koji bi za njegov račun na području Republike Hrvatske vršili poslove posredovanja prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa državljanima Republike Hrvatske, odnosno da tužiteljica nije dokazala protivno, a pravilno je i utvrđenje suda kako je tužiteljica samo paušalno prigovorila da je predmetni Ugovor bio lihvarski, u vezi čega nije navela nikakve konkretne okolnosti koje bi na ukazivale na zelenaški karakter tog Ugovora, pa s obzirom na to sud prvog stupnja nije mogao niti utvrđivati okolnosti na koje se u tom smislu nije pozivala niti sama tužiteljica.

33. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da na valjanost predmetnog Sporazuma, a posljedično tome i upisa (uknjižbe) spornog založnog prava u zemljišne knjige, ne utječe okolnost da je Sporazum za tuženika zaključio njegov punomoćnik (odvjetnik) M. M. iz Z., i to prema općoj punomoći izdanoj dana 10. srpnja 2008. godine (list 526 spisa), zbog čega je neosnovano pozivanje žaliteljice na odredbu članka 315. stavak 2. i 3. ZOO-a, kao i na odredbu članka 53. stavak 2. alineja 1. ZZK.

33.1. Naime, odredbom članka 311. stavak 1. ZOO-a propisano je da je zastupani, u slučaju kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, u obvezi samo ako odobri prekoračenje, dok je u stavku 2. istog članka ZOO-a određeno kako će se smatrati da je odobrenje odbijeno ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, pri čemu je u stavku 3. ovog članka ZOO- a propisano da odobrenje ima povratni učinak ako strane ne odrede drukčije.

33.2. Budući da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika G. K. sa ročišta od 27. lipnja 2023. godine proizlazi da je isti bio zadužen za obradu konkretnog kredita, te da je tuženika prilikom sklapanja Sporazuma zastupao Zajednički odvjetnički ured M.-M.-B., koji je putem punomoći bio ovlašten za potpisivanje takvih sporazuma u Republici Hrvatskoj, dakle da je tuženik ovlastio odvjetnika M. M. iz Z. za sklapanje Sporazuma, to okolnost da je u predmetnoj općoj punomoći naznačeno da navedeni punomoćnici tuženika nisu ovlašteni u njegovo ime i za njegov račun sklapati pravne poslove za koje je propisana kao obavezna specijalna punomoć nije od značaja u konkretnom slučaju, jer iz navedenog proizlazi da je tuženik odobrio prekoračenje ovlaštenja za zastupanje koje je naznačeno u toj općoj punomoći, pa je u tom kontekstu valjana i uknjižba spornog založnog prava u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda. U vezi toga je neosnovano pozivanje tužiteljice na uz žalbu priložene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer se ne radi o istovjetnim činjeničnim situacijama kao u ovom parničnom predmetu.

34. S obzirom na navedeno, za odluku o tužbenom zahtjevu nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

35. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točkama I i II izreke pobijane presude, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

36. Stoga je žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

37. Budući da tužiteljica nije uspjela u povodu žalbe, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova tog postupka, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

38. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 27. ožujka 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar, v.r.