REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1067/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Lj., rođ. B., iz Đ., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženika H. b. z. o. i r., Z., OIB ..., radi stavljanja izvan snage Izjave o jamstvu i suglasnosti zapljene te isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-453/2017-2 od 25. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu poslovni broj P-1232/2016-12 od 22. ožujka 2017., u sjednici održanoj 27. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Stavlja se izvan snage Izjava o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997. godine ovjerena po javnom bilježniku J. A. iz Đ. br. OV-2045/97 dana 11. ožujka 1997.

II. Nalaže se tuženiku H. b. z. o. i r., OIB: ..., Z., ..., da tužiteljici J. Lj., rođ. B., OIB: ..., iz Đ., ..., isplati iznos od 76.700,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 13. prosinca 2016. godine kao dana podnošenja tužbe po stopi u smislu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn, a sve to u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu, poslovni broj: P-1232/2016-12 od 22. ožujka 2017.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 223/2020-2 od 10. ožujka 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Od kada počinje teći rok zastare za tražbinu koja je osigurana zadužnicom sačinjenom u formi privatne isprave na kojoj je samo potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011., Ovršni zakon, Narodne novine broj 139/10), dakle koja nije sačinjena u formi javnobilježničkog akta, odnosno počinje li zastarni rok teći od trenutka ovjere potpisa dužnika na zadužnici ili od trenutka dospjelosti tražbine koja je osigurana zadužnicom?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, i odbije tužbeni zahtjev za navedeno razdoblje, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za stavljanje izvan snage Izjave o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997. koju je potpisala tužiteljica, a ovjerio javni bilježnik J. A. iz Đ. pod br. OV-2045/97 dana 11. ožujka 1997. kao i zahtjev za isplatu potraživanja za koju tužiteljica smatra da ima prema tuženiku na ime stečenog bez osnove u iznosu od 76.700,00 kn, što predstavlja 59 mjesečno obustavljenih iznosa od strane poslodavca tužiteljice u korist tuženika.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena u revizijskom stupnju postupka sporno je kada počinje teći zastarni rok za tražbinu koja je osigurana zadužnicom sačinjenom u formi privatne isprave na kojoj je samo potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) dakle koja nije sačinjena u formi javnobilježničkog akta, je li za takvu tražbinu zastarni rok počinje teći od trenutka ovjere potpisa dužnika na zadužnici ili zastarni rok počinje teći od trenutka dospjelosti tražbine koja je osigurana zadužnicom.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Ugovor o dugoročnom kreditu br. MSP-4/96 od 12. siječnja 1996. i dodatke tom Ugovoru zaključio T. P. iz Đ. sa Ž. b. d.d. Ž., a koja potraživanja su prenesena na tuženika sukladno Ugovoru o ustupu potraživanja s pripadajućim dodacima od 1. lipnja 2000.,

- da je tužiteljica potpisala Izjavu o jamstvu i suglasnosti zapljene 14. siječnja 1997. kojom je stupila u odnos solidarnog jamstva s glavnim dužnikom T. P. za obveze iz navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu od 12. siječnja 1996.,

- da je uvidom u spis tog suda broj P-441/15 utvrđeno da je tuženik vodio spor protiv T. P. radi isplate iznosa od 1.602.418,94 kn i da je izgubio navedenu parnicu jer je presudom tog suda br. P-441/2015-3 od 6. svibnja 2015. ukinut platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem se nalaže tuženiku T. P. isplatiti tužitelju HBOR-u iznos od 1.602.418,94 kn s pripadajućim kamatama, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1949/2015-3 od 25. kolovoza 2016.

- da je predmet tužbenog zahtjeva u spisu P-441/2015 bilo potraživanje tuženika kao pravnog sljednika Ž. banke d.d. Ž. prema T. P. iz Đ. iz Ugovora o dugoročnom kreditu iz 1996. s dodacima, kao i

- da je Ž. banka d.d. Ž. dopisom od 14. studenoga 1997. otkazala navedeni Ugovor o kreditu, te da je tužbeni zahtjev prema T. P. zastario.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1019. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prihvatio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice, zaključujući da je zastarom obveze glavnog dužnika T. P. zastarjela i obveza tužiteljice kao jamca.

10.1. Osim toga, ocjenjujući da tuženik nema pravni osnov na temelju kojeg bi imao zakonsko pravo potraživati od tužiteljice isplatu duga po predmetnom kreditu koji je Ž. banka d.d. još 1997. otkazala T. P., tj. glavnom dužniku, prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan i u dijelu u kojem tužiteljica potražuje stavljanje izvan snage Izjave o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997. kojom se ona obvezala stupiti u odnos solidarnog jamca s glavnim dužnikom T. P. iz Đ. za obveze iz predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu iz 1996., s obzirom da više ne postoji obveza tužiteljice kao jamca za predmetni kredit.

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 1019. st. 1. ZOO, s obzirom da se prema shvaćanju drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju radi o solidarnom jamstvu u smislu odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO, prema kojoj ako se jamac obvezao kao jamac platac, on odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Zbog navedenog drugostupanjski sud je zaključio da osnovano tuženik u žalbi ističe da se obveza tužiteljice „osamostalila“ u odnosu na obvezu glavnog dužnika T. P., te da ju treba samostalno promatrati glede okolnosti je li nastupila zastara potraživanja tuženika prema tužiteljici.

11.1. Drugostupanjski sud je također ocijenio da Izjava o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997. ovjerena po javnom bilježniku J. A. iz Đ. br. OV- 2045/97 dana 11. ožujka 1997. ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi sukladno odredbi čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ).

11.2. Međutim, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o zadužnici koja je privatna isprava na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana), drugostupanjski sud je (pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) održane 19. studenoga 2018.), ocijenio da se na takvu zadužnicu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO, te je potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da je pravilna odluka suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrdio da je obveza tužiteljice zastarjela, jer je tuženik tek 4. lipnja 2002. prvi put poduzeo radnje radi naplate temeljem predmetne Izjave o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997., dakle nakon što je protekao rok od 5 godina.

12. Tuženik, u podnesenoj reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su zaključili da rok zastare u slučaju kada je tražbina vjerovnika osigurana ovršnom ispravom - zadužnicom počinje teći od dana potpisa zadužnice. Tuženik smatra da rok zastare glede takve isprave počinje teći od dana dospjelosti potraživanja koje je osigurano tom zadužnicom, te ističe da je, s obzirom da je Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi tražbina tuženika otkazan 14. studenoga 1997., cjelokupno dugovanje po tom Ugovoru o kreditu dospjelo na naplatu, pa da je zastara počela teći tek od 15. studenoga 1997., a da, s obzirom da je tuženik 4. lipnja 2002. aktivirao navedenu zadužnicu u odnosu na tužiteljicu, nije nastupila zastara jer da od dospjelosti (14. studenoga 1997.) do 4. lipnja 2002. (kada je tuženik aktivirao navedenu zadužnicu) nije proteklo vremensko razdoblje od 5 godina potrebno za nastupanje zastare.

13. Prema odredbi čl. 183. OZ dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

14. Odredbom čl. 371. ZOO propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neku drugi rok zastare, a odredbom čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

15. Prije svega treba reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenoga 2018. zauzeto pravno shvaćanje da se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ „NN“ 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).

16. Također treba reći da je u revizijskoj odluci poslovni broj Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017. izraženo pravno shvaćanje kako slijedi:

„S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

Naime, zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku.

Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.

Budući da u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja to se u odnosu na ta potraživanja primjenjuju opći instituti obveznog prava, pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO.

Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. ZOO).

Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 21. ožujka 2007., pa je sukladno citiranoj odredbi, najkasnije 22. ožujka 2007., tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom. Tuženik zahtjev za izravnu naplatu FINI podnio je dana 24. prosinca 2015., dakle, po proteku petogodišnjeg roka iz čl. 371. ZOO.“.

17. Polazeći od naprijed navedenog, osnovano tuženik u reviziji navodi da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da zastara za navedeno potraživanje počinje teći od dana kada je tužiteljica potpisala Izjavu o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997., s obzirom da zastara za takva potraživanja počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (tj. od dana dospijeća cijelog kredita na naplatu).

18. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Zastarni rok, za tražbinu koja je osigurana zadužnicom sačinjenom u formi privatne isprave na kojoj je samo potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011., Ovršni zakon, Narodne novine broj 139/10), dakle koja nije sačinjena u formi javnobilježničkog akta, počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, tj. prvog dana poslije trenutka dospjelosti tražbine koja je osigurana zadužnicom“.

19. Međutim, unatoč odgovoru na postavljeno pitanje, s obzirom da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tužiteljica bila solidarni jamac za obvezu glavnog dužnika T. P. iz U. o dugoročnom kreditu iz 1996. s dodacima, te da je u odnosu na tu obvezu nastupila zastara potraživanja tuženika prema glavnom dužniku, to je prema ocjeni ovog suda, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, mjerodavna odredba čl. 1019. st. 1. ZOO.

20. Naime, odredbom čl. 1019. st. 1. ZOO propisano je da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca.

21. Slijedom navedenog, a s obzirom da odredba čl. 1019. st. 1. ZOO nije isključila solidarnog jamca od toga da zastarom obveze glavnog dužnika ne bi zastarijevala i obveza solidarnog jamca, to prema pravnom shvaćanju ovog suda, u situaciji kada je nastupila zastara obveze glavnog dužnika, tada nastupa i zastara obveze (solidarnog) jamca, s obzirom na akcesornost jamstva. Naime, jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika, pa u situaciji kada je prestala obveza glavnog dužnika, ne može se, kako to pogrešno ocjenjuje drugostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 1004. st. 3. ZOO, „osamostaliti“ obveza solidarnog jamca u odnosu na obvezu glavnog dužnika, niti se može obvezu solidarnog dužnika u takvoj situaciji samostalno promatrati glede okolnosti je li nastupila zastara potraživanja tuženika (vjerovnika) prema tužiteljici (kao solidarnom jamcu).

22. Stoga, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je u odnosu na potraživanje tuženika kao pravnog sljednika Ž. b. d.d. Ž. prema glavnom dužniku T. P. iz Ugovora o dugoročnom kreditu iz 1996. nastupila zastara obveze glavnog dužnika T. P. (u odnosu na obvezu za koju se tužiteljica obvezala kao solidarni jamac potpisom Izjave o jamstvu i suglasnosti zapljene od 14. siječnja 1997.), kao i da je zastarjela ta obveza tužiteljice kao solidarnog jamca, to prema ocjeni ovog suda, iako je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pogrešno zaključio o početku tijeka zastarnog roka za tražbinu koja je osigurana zadužnicom sačinjenom u formi privatne isprave na kojoj je samo potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika, kao i o tome da se obveza tužiteljice kao solidarnog jamca u smislu odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO „osamostalila“ u odnosu na obvezu glavnog dužnika T. P., te da ju treba samostalno promatrati glede okolnosti je li nastupila zastara potraživanja tuženika prema tužiteljice, nije utjecalo na pravilnost i zakonitost drugostupanjske odluke, s obzirom na to da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice, zaključujući da je pravilna odluka suda prvog stupnja u dijelu kojom je utvrdio da je obveza tužiteljice zastarjela.

23. Zbog svega navedenog, a s obzirom da razlozi zbog kojih je podnesena revizija ne utječu na donošenje drugačije odluke, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.