REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-853/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o., Z. protiv tuženika Z. d.o.o. Z., OIB …, zastupanog po A. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji izjavljenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-437/2022-3 od 1. travnja 2022., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3574/2020-18 od 31. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-437/2022-3 od 1. travnja 2022., kojom je potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3574/2020-18 od 31. siječnja 2022. se odbija.
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-437/2022-3 od 1. travnja 2022., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3574/2020-18 od 31. siječnja 2022. se odbija.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-437/2022-3 od 1. travnja 2022., potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3574/2020-18 od 31. siječnja 2022., a kojom je utvrđeno se da je nedopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 23. travnja 2020. u dijelu koji se odnosi na točku 4. (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 70.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2020. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 35.400,00 kn (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 7.416,13 kn (točka IV. izreke).
2. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-437/2022-3 od 1. travnja 2022., potvrđeno je rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3574/2020-18 od 31. siječnja 2022., kojim je odbačena tužba u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 23. travnja 2020. u dijelu koji se odnosi na točke 2. i 3.“
3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju (pogrešno nazvanu „prijedlog za dopuštenje revizije“) je podnio tužitelj pobijajući te odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
4. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. U konkretnom sporu dopuštena je revizija iz čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s obzirom da je predmet spora između ostalih zahtjeva i prestanak radnog odnosa.
7. U povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 391. st. 2. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 23. travnja 2020. (dalje: Odluka o otkazu) u dijelu koji se odnosi na dan prestanka ugovora o radu i u dijelu koji se odnosi na pravo na isplatu otpremnine te posljedično zahtjevi za isplatu naknade plaće odnosno otpremnine. U revizijskoj fazi postupka preostala je sporna dopuštenost tužbe u dijelu kojim se osporava točka 2. i 3. Odluke o otkazu kao i osnovanost zahtjeva za isplatu razlike plaće s osnove nedopuštenosti Odluke o otkazu u točkama 2. i 3. u iznosu od 35.400,00 kn.
9. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava podnio samo protiv dijela Odluke o otkazu koji se odnosi na neisplatu otpremnine, dok ostale dijelove te Odluke nije pobijao, pa su stoga sve druge točke Odluke o otkazu postale konačne odnosno pravomoćne, nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj prekludiran u podnošenju tužbe u odnosu na pobijanje točke 2. i točke 3. Odluke o otkazu (određivanje dana prestanka radnog odnosa tužitelja, uz oslobođenje od obveze rada te obveze korištenja godišnjeg odmora do 20. svibnja 2020.). Smatraju, budući da tužitelj nije zahtijevao zaštitu eventualno povrijeđenih prava pobijanjem odluke o otkazu o datumu prestanka radnog odnosa, a time i odluku o dužini otkaznog roka u postupku kod poslodavca, već tek u tužbi prvi put tvrdi da mu pripada pravo na duži otkazni rok, više se ne može pozivati na to svoje pravo radi ostvarivanja prava na isplatu razlike plaće. Stoga utvrđuju da je tužba u naznačenom dijelu nedopuštena (dio zahtjeva kojim se pobijaju točke 2. i 3. Odluke o otkazu) i tužba je u tom dijelu odbačena, dok je zahtjev za isplatu razlike plaće odbijen, budući da je tužitelju radni odnos prestao s danom 20. svibnja 2020. pa mu ne pripada pravo na traženu isplatu.
10. Odredbom čl. 356. ZPP propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
11. Navodima u reviziji tužitelj nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je tužitelj prekludiran u svom pravu na pobijane odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na dan prestanka radnog odnosa jer, iako je tužitelj pobijano samo onaj dio otkaza kojim mu se izričito ne priznaje pravo na otpremninu, s obzirom da u dijelu otkaznog roka otkaz niti ne sadrži bilo kakvu odredbu pa je tužitelj nije mogao niti pobijati smatra da se prema tome zahtjev za zaštitu prava odnosio na cijelu Odluku o otkazu. Također smatra da su pogrešno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za isplatu jer se radi o novčanom zahtjevu pa tužitelj u tom dijelu i nije morao podnositi zahtjev za zaštitu prava, s obzirom na izričitu odredbu čl. 133. st. 3. ZR. 12. Odredbom čl. 133. ZR propisano je:
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.
(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. (3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
13. Tužitelj, što je među strankama neprijeporno, nije uložio zahtjev za zaštitu prava protiv dijela Odluke o otkazu koji se odnosi na sam poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, kao niti u dijelu kojim je određen dan prestanka ugovora o radu, već samo i izričito u dijelu koji se odnosi na neisplatu otpremnine. Prema citiranoj odredbi čl. 133. st. 3. ZR jasno proizlazi da zaštitu povrijeđenog prava (koja se sastoji u tome da je tužitelju utvrđen dan prestanka radnog odnosa kod tuženika s 20. svibnja 2020. kako se to izrijekom navodi u točkama 2. i 3. Odluke o otkazu, a ne kasnijeg datuma kako to smatra tužitelj) pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik (ovdje tužitelj) koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka. Pri tom se ne može prihvatiti navod tužitelja da kada je zahtjev za zaštitu prava podnesen protiv dijela Odluke o otkazu koji se odnosi na otpremninu (točka 4. Odluke o otkazu) da se zahtjev odnosi na cijelu odluku. To stoga što bi takav pristup za sobom povlačilo izigravanje svrhe i smisla odredbe čl. 133. st. 1. – 3. ZPP jer bi omogućilo radnicima koji nisu zahtjevom za zaštitu prava pobijali odluku o samom otkazu, već neke druge odredbe tog otkaza (kao u konkretnom slučaju), da pribave pravo pobijanja cijele odluke o otkazu u sudskom postupku bez prethodno provedenog propisanog postupka kod poslodavca iz čl. 133. st. 1. ZPP. Stoga su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su tužbu u navedenom dijelu odbacili te revizija protiv rješenja nije osnovana budući da radnik nema mogućnost ostvarivati sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa izvan okvira odredbe čl. 133. ZR.
14. Što se pak tiče pobijanja drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće (obračunate za razdoblje od dana kada je radni odnos prestao na temelju konačne Odluke o otkazu do dana kada tužitelj smatra da je trebao prestati) valja reći da tužba u tom dijelu i nije odbačena pozivom na odredbu čl. 133. st. 3. ZR već je o tom zahtjevu meritorno riješeno, upravo iz razloga što se on odnosi na novčano potraživanje za koje nije potrebno prethodno podnositi zahtjev za zaštitu prava. Međutim, budući da je Odluka o otkazu konačna u dijelu koji se odnosi na dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika to je i po ocjeni ovog suda neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva navedenu isplatu naknade plaće pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja u tom dijelu odbili.
15. Pri tom se napominje da je ovaj sud već u nizu svojih odluka izrazio shvaćanje da „kad radnik nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu s kraćim otkaznim rokom od onog koji bi mu inače pripadao, ne može se pozivati na to svoje pravo radi ostvarenja prava na naknadu plaće” (primjerice: Rev 1285/1999-2 od 27. listopada 1999., Revr 1176/11-2 od 21. prosinca 2011., Revr 709/13 28. lipnja 2016. i dr.).
16. Zbog navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno rješenja.
Zagreb, 27. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
