REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-847/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S. B., na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u L., OIB … , zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-348/2021-2 od 15. veljače 2021., kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-23/2019-13 od 18. prosinca 2020., u sjednici održanoj 27. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i suđeno je:
''Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 22.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 30.000,00 kn kao neosnovan.
Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.437,50 kn zajedno sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2020. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.''.
2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 5084/2021-2 od 19. siječnja 2022. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-348/2021-2 od 15. veljače 2021. zbog pravnih pitanja:
''Da li je za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru ili se treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice?
Da li se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.)?''.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv, u točki 1. ovoga obrazloženja, citiranog dijela odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je dopuštena.
4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je uzrokovana uvjetima boravka u Kaznionici u Lepoglavi i neudovoljavanjem standarda smještaja zatvorenika od 4m2 i 10 cm3 po zatvoreniku.
8. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je i ocijenjeno, da:
- je tužitelj u utuženom periodu bio ograničen u prostoru spavaonice jer u Kaznionici nije bilo udovoljeno propisanom standardu smještaja zatvorenika osiguranjem prostora od 4m2 i 10 cm3 po zatvoreniku u spavaonicama,
- je tužitelj tijekom 2009., 2010., 2011., 2013. i 2014. i u određenim duljim, višemjesečnim razdobljima boravio u prostorijama površine 2,14 m2, 2,31 m2, 2,37 m2, 2,49 m2, 2,54 m2, 2,66 m2, 2,83 m2, 2,85 m2, po zatvoreniku,
- se tužitelj od 16. listopada 2009. pa nadalje nalazi na izdržavanju kazne u Kaznionici Lepoglava,
- navedeno razdoblje, duže od 10 godina, nije kratko i povremeno već se radi o dugom boravku u kojem se tužitelj nalazi u takvim uvjetima, pa da je tužitelj bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan, te su mu na taj način, a sukladno i tumačenju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj U-1655/2018 od 30. travnja 2020., povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i članka 25. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14),
- je kroz cijelo to vrijeme tužitelj imao mogućnost boravka izvan prostorija spavaonice gotovo tijekom čitavog dana, osim za vrijeme spavanja od 23,00 odnosno 24,00 sata do 6,00 sati odnosno 7,00 ujutro te da u konkretnom slučaju nisu postojale druge otežavajuće okolnosti na koje se tužitelj tijekom postupka pozivao, da je tužitelj imao pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan, sanitarni čvorovi su u cijelosti odvojeni od ostatka sobe zidom i vratima, tužitelj su na raspolaganju bila četiri tuša sa toplom vodom koji su bili dostupni cijelog dana, zatvorenicima su bila osigurana sredstva za čišćenje propisana Pravilnikom o standardima smještaja i prehrane, prehrana u Kaznionici u potpunosti udovoljavala propisanim standardima, zdravlje tužitelja tijekom boravka u Kaznionici na bilo koji način nije bilo narušeno, nisu postojali propusti u njegovom zdravstvenom zbrinjavanju.
9. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci U-III- 2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: ''Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).''.
10. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju. Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.
11. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompeniziraju manjak osobnog prostora.
12. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati tužena i to:
- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minorna,
- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,
- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovim i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru,
te po ocjeni ovog suda,
- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.
13. S obzirom na to da boravak tužitelja, u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m2, nije bio kratak i minoran, nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić protiv Hrvatske. Stoga je tužitelj u tom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan (tako i u U-III-1507/2016 od 9. lipnja 2022.).
14. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.
15. Dakle, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima. Zbog svega navedenog, tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencije.
16. Stoga u odnosu na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda nije potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru već se za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice. Dakle, površina osobnog prostora polazišna je osnova pri ocjeni sukladnosti boravka u zatvorskim uvjetima s čl. 3. Konvencije. Nadalje, u odnosu na drugo postavljeno pitanje, odgovoriti je da se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena načelno može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.). Međutim, to je potrebno ispitati u svakom konkretnom slučaju i ocijeniti jesu li i u kojoj mjeri zadovoljeni svi takvi olakšavajući čimbenici ili ne (tako i u presudi ovoga suda broj Rev 230/2022-2 od 28. veljače 2023.).
17. Zbog svega navedenog, primjenom čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 27. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća
Željko Pajalić, v.r.
