Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

Posl. br. 31 P-1100/2023-118

(ranije 31 P-504/2020)

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u parničnom postupku tužitelja: 1. E. J., OIB:, T. B. 4d, 23167 T., Š., 2. M.

J., OIB:, V. 14, 23661 H., Š., oboje

zastupani po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P. i 3. V. R., iz P., B. 32, zastupan po punomoćnici A. Z., odvjetnici iz

R., protiv tuženika M. d.d. R., V. N. 6, OIB: zastupana po S. S. mag.iur., radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2024. godine u prisutnosti punomoćnika prvotužitelja i drugotužitelja, trećetužitelja osobno i njegove punomoćnice i punomoćnika tuženika, dana 26. ožujka 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB: da plati prvotužiteljici E. J., OIB: , T. B. 4d, 23167 T., Š. i drugotužitelju M. J., OIB: V. 14, 23661 H., Š., iznos od 101.985,32 EUR[1] / 768.408,42

kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 17.385,07 EUR / 130.987,80 kn od dana 04. veljače 2007. godine pa do isplate

- na iznos od 20.297,75 EUR /152.933,40 kn od dana 05. veljače 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21.905,79 EUR / 165.049,20 kn od dana 06. veljače 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 22.057,50 EUR /166.192,20 kn od dana 07. veljače 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 20.339,21 EUR / 153.245,82 kn od dana 03. veljače 2011. godine pa do isplate

po stopi koja od dana 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15 % godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje : (ranije 31 P-504/2020)

ZOO) koja se od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB: da plati trećetužitelju V. R. iz P., B. 32, OIB: , iznos od 203.970,64 EUR / 1.536.816,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Dužan je tuženik naknaditi prvo i drugotužiteljima parnični trošak u iznosu od 19.239,13 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

IV Dužan je tuženik naknaditi trećetužitelju parnični trošak u iznosu od 13.402,16 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji, po pravnim prednicima, su dana 02. veljače 2011. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. U početku postupka, u svojstvu tužitelja bili su L.

P.. br. 31 P-1100/2023-118

(ranije 31 P-504/2020)

R., F. L., E. J. i V. R.. L. R., F.

L. i E. J. su tijekom postupka preminule. Iza pokojne L. R. nasljednik je V. R.. I. pok. F. L. nasljednici su bili E.

J. i V. R.. Iza pok. E. J. nasljednici su E. J. i M.

J. tako da u vrijeme zaključenja glavne rasprave 12. veljače 2024. godine tužitelji u ovoj pravnoj stvari jesu prvotužiteljica E. J., drugotužitelj M.

J. i trećetužitelj V. R.. U tužbi od 02. veljače 2011. godine se navodi da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču – Parenzo tužitelji su upisani kao suvlasnici i to:

- R. L. suvlasnicom 2. UDJELA u 3/27 dijela, 5. UDJELA u 1/27 dijela te od

16. lipnja 2009. godine i 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2, upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u naravi čini udio od 3.064,39 m2, te 2. UDJELA u 3/27, 6. UDJELA u 1/27 i od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 3. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009. godine, 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2 upisane u z.k. uložak 1219 k.o. V., što u naravi čini dio od 815,55 m2.

- L. F. suvlasnicom do 16. lipnja 2009. godine 1. UDJELA u 3/27 dijela i 3.

UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V., što je u naravi činilo dio od 2.042,93 m2, te 1. UDJELA u 15/135 dijela i 3. UDJELA u 5/135 dijela nekretnina označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što je u naravi činilo dio od 543,69 m2, a koje je udjele predmetnih nekretnina Ugovorom o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009. godine darovala L. R. i V. R..

- J. E. suvlasnicom 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V., što u naravi čini dio od 510,72 m2, te 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 135,92 m2.

- V. R., od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009. godine, suvlasnikom 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V., što u naravi čini dio od 1.021,46 m2, te 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 271,85 m2. U posjedu opisanih nekretnina da se nalazi tuženik koji radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, da koristi i iznajmljuje predmetne nekretnine bez valjanog pravnog temelja, obzirom da se nekretnine u naravi nalaze unutar autokampa „Koversada“ i „Petalon“, Općina V.. Tuženik da opisane nekretnine koristi duže vremena, odnosno neprekidno više od pet godina, a da za korištenje istih ne plaća tužiteljima nikakvu naknadu, pri čemu tužitelji da trpe štetu u vidu izmakle koristi. Tužitelji da trpe štetu u visini iznosa koji bi ostvarili na ime zakupnine za predmetne nekretnine i to najmanje 23,00 kn/m2 godišnje, i to R. L. i J. E. počevši od 03. veljače 2006.

godine pa do dana podnošenja tužbe, a L. F. od 03. veljače 2006. godine do 15. lipnja 2009. godine, te V. R. od 16. lipnja 2009. godine pa do

(ranije 31 P-504/2020)

podnošenja tužbe, a sve uvećano za pripadajuće zakonske kamate. Prije pokretanja ovog postupka, tužitelji da su predlagali tuženiku mirno rješavanje spora, na što tuženik nije odgovorio. Tužitelji su zahtijevali da tuženik isplati R. L. iznos od 356.739,90 kuna, L. F. iznos od 200.184,18 kuna, E. J. iznos od 74.405,00 kuna, te V. R. iznos od 38.085,91 kuna, a sve to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa sve do isplate.

1.1. V. R., podneskom od dana 01. rujna 2020. godine, osim obavijesti suda o smrti F. L. i navođenja njezinih nasljednika i nasljednika pok. L. R., tvrdi da je nakon podnesene tužbe, provedena nova katastarska izmjera za k.o. V.. U tom postupku da su iz predmetnih katastarskih čestica stare oznake k.č. 1162/1, 1330/2, 1330/3 i 1330/4 k.o. V., nastale nove k.č. 1855/1, 1899, 1900 i 1903 k.o. V.. Dalje navodi da je sada, nakon provedbe nove katastarske izmjere za k.o. V. i nakon zemljišnoknjižne provedbe pravomoćnih Rješenja o nasljeđivanju iza njegove majke pok. L. R. i pok. F. L., upisan

suvlasnikom u k.o. V. i to:

- 2. suvlasničkog dijela : 298/38720, 10. suvlasničkog dijela : 299/38720 i 13. suvlasničkog dijela: 298/38720, k.č. 1855/1 P. površine 38 712 m2, upisane u z.k. uložak 2050, što čini ukupno 895 m2

- 2. suvlasničkog dijela: 669/22349, 7. suvlasničkog dijela : 669/22349 i 10. suvlasničkog dijela 669/22349, k.č. 1899 K. površine 22 349 m2, upisane u z.k. uložak 2051, što čini ukupno 2007 m2

- 2. suvlasničkog dijela : 2/27, 6. suvlasničkog dijela: 2/27 i 9. suvlasničkog dijela: 2/27, k.č. 1900 Koversada površine 740 m2, upisane u z.k. uložak 2052, što čini ukupno 164 m2

- 3. suvlasničkog dijela: 248/88061, 8. suvlasničkog dijela: 248/88061 i 11. suvlasničkog dijela: 248/88061, k.č. 1903 K. površine 88 061 m2, upisane u z.k. uložak 2033, što čini ukupno 744 m2.

Slijedom navedenog, uskladio je tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 446.276,66 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Podneskom od dana 13. ožujka 2023. godine, V. R. je, sukladno provedenom vještačenju po vještaku graditeljske struke i Zakona o uvođenju eura (Narodne novine, 57/22, 88/22), uskladio tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika iznos od 203.970,64 eura /1.536.816,84 kuna a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

1.2. E. J. podneskom od dana 17. rujna 2020. godine, izjavila je da preuzima postupak iza pok. F. L. kao njezina nasljednica na temelju

Rješenja posl. br. O-277/12-25, UPP-OS-64/2012 od dana 18. svibnja 2020. godine. Osim toga, navodi da je između nasljednika iza pok. F. L. vođen spor koji je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda u P. – P., S. služba u P. – P., posl. br. P-1386/2015 (posl. br. 6 P-472/2012) od dana 04. prosinca 2017. godine. Navedenom presudom, u dijelu u kojem je to bitno za ovaj postupak, da je utvrđen ništetnim Ugovor o darovanju između pok. F. L. kao darovateljice

i V. R., te pok. L. R., kao obdarenika, a predmet kojeg je bilo ukupno 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 u k.o. V. površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri dio k.č. br. 1899). Nakon utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora da je provedena ostavinska rasprava iza pok. F. L., nakon koje da je nasljednicima uručena ostavinska imovina, uključujući i 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 k.o. V. površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri k.č. br. 1899). Nasljednici iza

(ranije 31 P-504/2020)

pok. F. L. da su E. J. i V. R., svaki u ½ dijela.

Ostavinski postupci da su pravomoćno okončani, te da su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici suvlasničkih udjela pok. F. L. na nekretninama koje

su predmet ovog postupka. Sukladno pravomoćnoj presudi i pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju, E. J. je uskladila svoj tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 223.138,33 kune uvećanog sa zakonskim zateznim kamatama.

Podneskom od dana 10. ožujka 2023. godine, E. J. je, nakon primljenog nalaza i mišljenja vještaka, precizirala tužbeni zahtjev kojim je zahtjevala od tuženika iznos od 101.985,32 eura / 768.408,42 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

E. J. je preminula, a njezini nasljednici, prvo i drugotužitelji, preuzeli su ovaj postupak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev. Tuženik tvrdi da su predmetne nekretnine unijete i procijenjene u postupku pretvorbe DP A. - pravnog prednika tuženika. Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/98-02/36, urbroj: 563-04-403/99-6 od 17. ožujka 1999. godine, da je vidljivo da se na nekretninama koje su predmet spora odnosno k.č. br. 1330/2 nalazi sanitarni čvor „B.“, dok se na k.č. br. 1162/1 k.o. V. nalazi u autokampu P. na kojoj se nalaze uređene jedinice za kampiranje kao i sanitarni čvor „P. I.“. Dodatno, na k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 da je tuženik sagradio teniska igrališta. Također, tuženik da je na predmetnim nekretninama sagradio objekte prije više od trideset godina, a niti tužitelji niti njihovi pravni prednici da se u vrijeme građenja, tomu nisu protivili niti su to učinili kasnije. S time u vezi, tuženik ukazuje na čl. 268. Zakona o udruženom radu temeljem kojeg da su predmetne nekretnine postale tuženikovo osnovno sredstvo prije više od trideset godina, a da tužitelji nisu u zakonom predviđenom roku od tri, odnosno pet godina, zahtijevali povrat istih, iz čega da se može zaključiti da je tuženik bio i jest izvanknjižni ovlaštenik prava korištenja predmetnih nekretnina. Uzevši u obzir da je tuženik nositelj izvanknjižnog prava korištenja, ukoliko su sporne nekretnine procijenjene u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika, tada je vlasnik istih Republika Hrvatska, a ne tuženik, sukladno čl. 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, 92/10, dalje: ZTZ), te da je zahtjev za isplatom izmakle koristi tužitelja u cijelosti neosnovan. Tuženik dalje navodi da je stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina dosjelošću, slijedom čega ističe da „nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva može dosjelošću prijeći u društveno vlasništvo“, VSH, Gzz-51/83 od 24. siječnja 1984. godine, kao i da „nakon donošenja Ustava RH (1990.) ne postoji više tzv. društveno vlasništvo pa se i na odnose između prijašnjih društvenih pravnih osoba (nositelja prava korištenja i raspolaganja) mogu primijeniti pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću“ Privredni sud Hrvatske, Pž- 538/93 od 19. listopada 1993. godine, PIM 1/94., 2. Tuženik predlaže da se o ovoj parnici obavijesti nadležno državno odvjetništvo u Pazinu, a sukladno čl. 211. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Dalje, tuženik prigovara da je previsoko naznačen iznos navodne zakupnine od 23,00 kn/m2, a opravdanost prigovora potkrjepljuje pozivajući se na Uredbu o

(ranije 31 P-504/2020)

postupku, načinu i uvjetima dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u suvlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 12/2011, 145/2012, 55/2019, 31/2020, 41/2020, 50/2020, dalje :Uredba) kao referentnu vrijednost stvarne naknade za korištenje spornih nekretnina. Ukazuje na čl. 8. Uredbe koji propisuje da se koncesijska naknada sastoji od stalnog i promjenjivog dijela, a formula za izračun stalnog dijela koncesijske naknade predstavlja umnožak zauzete površine u m2 i koeficijenta cijene m2, a koji koeficijent cijene m2 iznosi 3,00 kuna. Člankom 9. Uredbe propisan je izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade, čiji početni iznos iznosi 2 % prihoda podnositelja zahtjeva - kampa ostvarenog u prethodnoj godini. Iznos promjenjivog dijela koncesijske naknade izračunava se razmjerno zauzetim m2 u odnosu na cjelokupnu površinu kampa, a prema kriteriju opremljenosti kampa – kategorizaciji i kriteriju indeksa razvijenosti grada/općine u kojoj se kamp nalazi. Slijedom navedenog, formula za izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade da je umnožak navedena dva kriterija, 2 % prihoda te zauzetih m2, a cijeli taj iznos podijeljen s cjelokupnom površinom kampa. Tuženik tvrdi da iznos koji potražuju tužitelji je otprilike 600 % veći od onoga što za isto zemljište propisuje država svojom Uredbom iz čega da je vidljiv nesrazmjer i neutemeljenost zahtjeva tužitelja. Tuženik da je za sve nekretnine koje nisu njegovo uknjiženo vlasništvo ili nisu obuhvaćene elaboratom o pretvorbi pravnog prednika tuženika (DP Anita), podnio zahtjev za koncesiju nadležnom tijelu sukladno odredbama ZTZ-a. Iz svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U postupku je R. H., podneskom od 08. veljače 2021. godine predložila sudjelovanje kao umješača na strani tuženika, jer da ima pravni interes.

3.1. Prijedlog R. H. za sudjelovanje kao umješača na strani tuženika odbijen je Rješenjem posl.br. P-504/2020-39 od dana 17. kolovoza 2021. godine.

3.2. Povodom žalbe tuženika i umješača na naprijed navedeno Rješenje, Županijski sud u Š. je Rješenjem posl.br. Gž-944/2021-2 od 20. listopada 2021. godine odbio žalbe tuženika i umješača kao neosnovane, te potvrdio Rješenje ovog suda od 17. kolovoza 2021. godine donijeto pod posl.br. P-504/2020-39, s obrazloženjem da predmet spora ovog postupka se ne odnosi na utvrđenje vlasništva predmetnih nekretnina, već tužbeni zahtjev za isplatu naknade s temelja korištenja nekretnina u suvlasnštvu tužitelja, prema tuženiku koji te nekretnine, bez plaćanja naknade tužiteljima koristi za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti. Konačno, da pravni učinci donošenja predložene presude uopće nemaju utjecaja na postojanje ili nepostojanje navedenog prava u korist Republike Hrvatske, koje pravo je ista ovlaštena ostvarivati prema tužiteljima u posebnoj parnici.

3.3. Tuženik je i nakon odluke Županijskog suda u Š. posl.br. Gž- 944/2021 predlagao da se R. H. pozove u ovaj postupak u svojstvu umješača na strani tuženika. Prijedlog tuženika iz naprijed obrazloženih razloga nije osnovan kako je to opisano u prvostupanjskom rješenju ovog suda od 17. kolovoza 2021. godine i u drugostupanjskom rješenju Županijskog suda u Š. od 20. listopada 2021. godine.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: prikaz z.k. uloška (7-10, 13-14), Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (20-29), zahtjev za dobivanje koncesije za kamp Koversada (30-35), izvadak iz BZP (43-50, 54-55, 64-67, 106-109, 111-112),

(ranije 31 P-504/2020)

Rješenje (56), Presudu (57-59), uvjerenje (60), Ugovor o zakupu zemljišta (68), dopis (80), dopis (88, 90), geodetski elaborat (91-93), karticu partnera (94), provedeno je mjerničko i građevinsko vještačenje, izvršen je uvid u skicu - identifikaciju položaja katastarskih čestica starih oznaka u odnosu na službeni katastarski plan nove izmjere za k.o. V. (132-136), nalaz i mišljenje vještaka graditeljske struke D. S.

(157-177), dopunu nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke D. S.

(211-218), provedeno je novo vještačenje po vještaku graditeljske struke A. B., te je pročitan njegov nalaz i mišljenje (234-272), kao i dopuna njegovog nalaza i mišljenja (292-330, 358-362, 364-366, 368-380, 421-439), te je vještak i usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu.

5. U ovom postupku je bila donijeta prvostupanjska Presuda dana 20. travnja 2023. godine pod posl.br. P-504/2020-103. Povodom žalbe tuženika na navedenu Presudu rješenjem Županijskog suda u S. posl.br. Gž-2093/2023-2 od 12. listopada 2023. godine ukinuta je Presuda Općinskog suda u P. S. službe u

P. posl.br. 31 P-504/2020 od 20. travnja 2023. godine, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje s uputom da je od odlučnih značenja nužno utvrditi jesu li sporne nekretnine postale društvena sredstva i jesu li obuhvaćene rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine. I ukoliko se utvrdi da su sporne nekretnine bile društvena sredstva, prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća, a nisu obuhvaćena rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine, u tom slučaju da bi te nekretnine bile vlasništvo R. H. temeljem čl. 2. st. 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocjenjivo u ovom postupku pretvorbe i privatizacije (NN 92/2010) odnosno čl. 1. Zakona o neprocjenjenom građevinskom zemljištu (NN 50/20) ukoliko bi se radilo o građevinskom zemljištu. U tom slučaju bi R. H.

pod pretpostavkama navedenih Zakona ex lege postala vlasnik nekretnina za koje tužitelji potražuju isplatu i u tom slučaju da bi se radilo o originarnom stjecanju i tada da stjecatelj može zanemariti upis stječenog vlasništva u zemljišne knjige.

5.1. U svezi nužnih utvrđenja, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, nesporno je da je teret dokaza na tuženiku da su predmetne nekretnine bile društvena sredstva i da su obuhvaćena ili nisu obuhvaćena rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.1. U ovoj pravnoj stvari tužba radi isplate je podnijeta 02. veljače 2011. godine. Tuženik do zaključenja glavne rasprave nije uspio osporio vlasništvo odnosno suvlasništvo tužitelja na nekretninama za koje tužitelji potražuju isplatu. Tužitelji su i dan danas zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina. Tuženik nije dokazao da bi on niti RH ex lege bila vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja.

7. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige, u prikaze zemljišnoknjižnih izvadaka i u izvatke iz BZP nesporno je utvrđeno da su sadašnji prvo i drugotužitelji suvlasnici konkretnih suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama i to upravo u suvlasničkim dijelovima kako je to opisano u točki 1., točka 1.1. i 1.2. obrazloženja ovog Presude, a da su prije sadašnjih tužitelja suvlasnici bili upisani njihovi pravni prednici sukladno obrazloženom u tužbi podnijetoj 02. veljače 2011. godine, tj. da su u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari kao suvlasnici na predmetnim

(ranije 31 P-504/2020)

nekretninama bili upisani L. R., F. L., E. J. i V.

R.. S obzirom da su tijekom postupka umrle L. R. i F. L.,

te da je L. R. naslijedio V. R., a F. L. naslijedili su

J. E. i V. R., aktivna legitimacija stranaka u ovoj pravnoj stvari i glede veličine suvlasničkih udjela je uredno iskazana.

8. Dakle, uvidom u izvatke iz zemljišnih knjiga, priložene uz tužbu, utvrđeno je:

- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1899 k.o. V. u 1004/22349 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 2007/22349 dijela,

- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1900 k.o. V. u 3/27 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 6/27 dijela,

- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1855/1 k.o. V. u 447/38720 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 895/38720 dijela,

- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1903 k.o. V. u 372/88061 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 744/88061 dijela,

- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1788/1 k.o. V. u 38/9306 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 76/9306 dijela.

8.1. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je da osim tužitelja kao suvlasnici na predmetnim nekretninama dolaze upisani i tuženik, i Općina Vrsar, a na nekima i H. šume, te R. H.. S obzirom da

je predmet tužbenog zahtjeva samo suvlasnički udio tužitelja, sud ne smatra potrebnim obrazlagati veličinu suvlasničkih udjela drugih osoba tj. tuženika i trećih osoba.

9. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da se predmetne nekretnine nalaze u k.o. Vrsar, te da je nakon podnošenja tužbe za k.o. Vrsar provedena nova katastarska izmjera kojom su ranije katastarske čestice dobile nove oznake.

9.1. U vrijeme podnošenja tužbe katastarske čestice koje su predmet ove pravne stvari imale su oznake k.č. 1162/1, k.č. 1330/2, k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 k.o.

V..

10. Uvidom u uvjerenje Ureda za katastar, Odjela za katastar nekretnina Poreč- Parenzo od 02. ožujka 2016. godine utvrđeno je da je k.č. stare izmjere 1330/2 u novoj izmjeri dobila oznaku dio k.č. 1899, 1900 i dio 1903. K.č. stare izmjere 1162/1 je u novoj izmjeri dobila oznaku dio 1788/1 i dio 1855/1. A k.č. starih izmjera 1330/3 i 1330/4 prema novoj izmjeri imaju oznaku dio k.č. 1899 sve k.o. V..

11. Nadalje, nesporno je da se predmetne nekretnine nalaze unutar autokampa K. i P. u O. V., te da iste koristi tuženik i to radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, te iste i iznajmljuje.

12. Uvidom u Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine utvrđeno je da je Hrvatski fond za privatizaciju na zahtjev tadašnje tvrtke Anita poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu d.d. V. (pravni prednik tuženika) donio Rješenje, pozivom na Zakon o privatizaciji, da u postupku pretvorbe društvenog poduzeća A. a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, da su u vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u V. na više lokacija u Vrsaru. Ali u odnosu na predmetne nekretnine koje su predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari iz navedenog Rješenja proizlazi da na lokaciji V., A/C. P. br. 31 P-1100/2023- (ranije 31 P-504/2020)

zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, već da je procijenjen samo sanitarni čvor P. 1., sanitarni čvor P. 2., a koji su izgrađeni na k.č. 1158/1, 1162/1 i 1162/2 sve k.o. V., dakle od svih navedenih katastarskih čestica, predmet u ovoj pravnoj stvari je jedino k.č. 1162/1 (stare izmjere) i to neznatni dio u odnosu na cijelu katastarsku česticu. Niti jedna druga nekretnina koja je predmet u ovoj pravnoj stvari nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala.

13. Uvidom u zahtjeve za dobivanje koncesije za kamp K. i kamp

P. koje je tuženik uputio Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011. godine utvrđeno je da je tuženik u istima naveo da je pravni slijednik društvenog poduzeća A. d.d. V., da pravni prednik tuženika obavlja djelatnost na svim nekretninama unutar kampa K. da je pravni prednik tuženika korisnik na nekretninama na području kampa od 1961. godine, da je pretvorba društvenog poduzeća Aizvršena temeljem Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća A. od 26. lipnja 1992.

godine, na temelju koje je Hrvatski fond za privatizaciju izdao suglasnost na pretvorbu Rješenjem od 06. rujna 1993. godine, da je elaboratom o pretvorbi, koji je sastavni dio Odluke o pretvorbi i suglasnosti na pretvorbu, unešene u društveni kapital i procijenjene sa područja kampa K. opisane u elaboratu pretvorbe i sa popisom koji obuhvaća i oznake katastarskih čestica iz vremena pretvorbe. Navedenim zahtjevom tuženik traži koncesiju na česticama koje da su u popisu čestica iz dokaza broj 3 zahtjeva, (međutim tuženik u ovoj pravnoj stvari nije priložio taj dokaz na kojeg se u predmetnim zahtjevima poziva). U zahtjevima se dalje navodi da tuženik smatra da se nekretnine na kojima je upisan kao vlasnik, te nekretnine koje su iskazane u elaboratu o pretvorbi izuzimaju iz obračuna i plaćanja koncesijske naknade, dok nekretnine na kojima kao nositelji prava vlasništva dolaze upisani drugi subjekti da su nekretnine koje da su vlasništvo RH i za koje da bi trebalo obračunati i plaćati koncesijsku naknadu. U zahtjevu se izričito navodi da se tuženik ne odriče ni jednog svojeg prava niti na bilo koji način priznaje ičiji zahtjev temeljem postupaka koji su u tijeku između tuženika i trećih osoba. Zaključno ističe da je tuženik u periodu od pretvorbe pa do podnošenja zahtjeva za davanje koncesije u kamp K. uložio iznos od 62.635.509,00 kn, a u kamp P. da je uložio iznos od 14.371.171,00

kn. Zahtjeve za koncesiju potražuje na rok od 50 godina.

13.1. Iz navedenog zahtjeva za dobivanje koncesije nesporno proizlazi da je tuženik u istome priznao da u sastavu nekretnina koje u naravi predstavljaju kamp su i nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, te da u odnosu na te nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, a i samog tuženika, ne mogu biti predmet obračuna i plaćanja koncesijske naknade.

14. Iz dopisa Ministarstva turizma i sporta od 22. listopada 2020. godine, a koji dopis je upućen tuženiku, utvrđeno je da je Ministarstvo turizma bio zaprimio zahtjeve Trgovačkog društva M. za dobivanje koncesije za turističko zemljište za kamp K. i za kamp P. da je u zahtjevu tuženika za dobivanje

koncesije u kampu P. obuhvaćena k.č. 1855/1 k.o. V., da su u zahtjevu tuženika za dobivanje koncesije u kampu K. obuhvaćene k.č. 1899, k.č. 1900, te dio k.č. 1903 k.o. V., te da su u obračunu koncesijske naknade uključene gore navedene katastarske čestice i da je tuženik podmirio sve račune koncesijske naknade za kampove P. i K. Međutim, u ukupnosti svih provedenih dokaza posebice iz izvatka iz zemljišne knjige iz kojeg je nesporno utvrđeno tko je

(ranije 31 P-504/2020)

vlasnik odnosno suvlasnik na predmetnim nekretninama, a primatelj naknade na ime koncesije nije mogao biti nevlasnik, a tužitelji kao zemljišnoknjižni vlasnici se nikada nisu odrekli niti su dali suglasnost da za njihove suvlasničke udjele drugi ubire naknadu, a posebno uzimajući u obzir da predmetne nekretnine, odnosno zemljište predmetnih nekretnina i to na niti jednoj katastarskoj čestici u postupku pretvorbe društvenog poduzeća A. pravnog prednika tuženika, nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala.

14.1. Dakle, Ministarstvo turizma i sporta odgovorilo je tuženiku, što je tuženik tražio, međutim iz zahtjeva tuženika nije utvrđeno da bi tuženik imao pravni osnov za dobivanje koncesije, niti je tuženik imao pravni osnov za korištenje nekretnina koje je u zahtjevu za dobivanje koncesije za kamp P. i kamp K (dokazima broj 7 i 8), a koje dokaze nije niti priložio ovom spisu uz predmetne zahtjeve

od 28. siječnja 2011. godine, tim više jer iz dopisa koji je Ministarstvo turizma i sporta dostavilo tuženiku 22. listopada 2020. godine (list 90 spisa) uz kojeg je priložen geodetski elaborat tvrtke G. d.o.o. i koji je datiran 23. studenog 2012. godine (91-93), nesporno proizlazi da je predmetni geodetski elaborat sastavljen nakon podnošenja zahtjeva tuženika upućen nadležnom Ministarstvu, dakle da dokazi na koje se tuženik u zahtjevu za dobivanje koncesije poziva, nisu identični dokazima koje je dostavilo Ministarstvo turizma i sporta dopisom od 22. listopada 2020. godine, s obzirom da su ti dokazi sačinjeni nakon vremena tj. nakon podnošenja zahtjeva tuženika u kojem se spominju drugi dokazni prijedlozi. A i unatoč toga, predmetne nekretnine koje se navode da su u sastavu kampa K. i kampa Pnije nikada tuženik stekao ni temeljem ugovora o kupnji nekretnina, ni temeljem sudske

nagodbe, niti po drugoj osnovi, a u popisu katastarskih čestica za koje se navodi da su u sastavu kampa P. i K. i koje je tvrtka G. unijela u

popis i površinu kat. čestica unutar obuhvata kampa i za koje se u istom geodetskom elaboratu navodi da ih je tuženik stekao temeljem ugovora o kupnji ili temeljem sudske nagodbe, za predmetne katastarske čestice to nije utvrđeno.

14.2. Nadalje, iz kartice partnera M. d.d. (za koju tuženik tvrdi da je plaćao koncesiju na turističkom zemljištu i kampovima K. i P. ne proizlazi

za koje katastarske čestice i u kojim iznosima bi se odnosila koncesija, slijedom toga taj dokazni prijedlog tuženika ne može biti dokaz da tuženik nije dužan tužiteljima isplatiti naknadu za korištenje njihovih predmetnih nekretnina odnosno njihovih suvlasničkih udjela.

15. U postupku je proveden očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke radi identifikacije položaja katastarskih čestica u odnosu na službeni katastarski plan nove izmjere za k.o. V..

Za k.č. 1855/1 u k.o. V. utvrđeno je da u naravi predstavlja dio autokampa P. S. koji se nalazi neposredno nakon samog ulaza u ograđeni dio autokampa. U naravi predmetna čestica predstavlja uređenu površinu na kojoj se nalaze parcele autokampa. Sa sjeverne, istočne i južne strane k.č. 1855/1 omeđena je cestama koje su asfaltirane i koje povezuju autokamp sa drugim katastarskim česticama. Unutar predmetne parcele nalaze se također i prilazni putovi do pojedinih uređenih parcela. Unutar same površine nalazi se i sanitarni čvor koji predstavlja drugu kat. česticu k.č. 1856 koja nije predmet ovog postupka.

K.č. 1899 nalazi se unutar autokampa K. u k.o. V.. U naravi predmetna čestica predstavlja teniska igrališta, uređene parcele autokampa i prilazne

(ranije 31 P-504/2020)

putove do istih. Zapadno i južno i djelomično istočna granica omeđena je postojećim utabanim asfaltiranim putevima.

K.č. 1900 nalazi se na sjevernom dijelu prema k.č. 1899, te ista u naravi predstavlja sanitarni čvor autokampa K. sa pripadajućim dvorištem.

Predmetni sanitarni čvor ima oznaku broj 8 unutar autokampa K..

K.č. 1903 se također nalazi unutar granica autokampa K.. Čestica u naravi predstavlja šumu, travnatu površinu, uređeni dio autokampa sa parcelama kao i pristupne puteve koji vode do uređenih parcela. Sjeveroistočna, južna i sjeverozapadna granica u naravi predstavlja asfaltirane puteve koji vode do ostalih parcela unutar autokampa K.. Unutar granica k.č. 1903 nalazi se sanitarni čvor na k.č. 1902 koji nije predmet ovog predmeta.

16. Kako je već naprijed navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da su, predmetne nekretnine odnosno suvlasnički udjeli nekretnina na kojima dolaze upisani tužitelji kao suvlasnici, upravo te nekretnine postale društvena sredstva poduzeća tj. tuženika i njegovih pravnih prednika i da su ta društvena sredstva bila predmet primjene Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

16.1. Temeljem svih provedenih dokaza koje su predložile stranke tj. i tuženik, tuženik nije dokazao da su suvlasnički dijelovi na spornim nekretninama bili društvena sredstva tuženika odnosno njegovog pravnog prednika sukladno odredbama čl. 266. do 268. Zakona o udruženom radu. Vezano za utvrđenje da li su sporne nekretnine i obuhvaćene Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine već je prethodno obrazloženo u točki 12. obrazloženja.

16.2. Tuženik nije dokazao da bi temeljem odredbe čl. 267. i čl. 268. Zakona o udruženom radu predmetne nekrentine tj. i suvlasnički dijelovi tužitelja postale društveno sredstvo po osnovi privremenog korištenja, ni po drugoj osnovi. Tužitelji u ovom postupku ne traže vraćanje predmetnih nekretnina, već potražuju isplatu korištenja predmetnih nekretnina bez pravne osnove.

16.3. Tuženik tvrdi da ima pravnu osnovu za korištenje predmetnih nekretnina, najprije zato jer da je još 1974., 1976. od nadležnog Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove dobio rješenje da se pravnom predniku tuženika odobrava za rad autokampa "Portosole" u Vrsaru do 31. ožujka 1975. godine, a drugim rješenjem da se odobrava rad autokampa do ostvarenja namjene korištenja zemljišta predviđenim urbanističkim planom. Iz navedenih rješenja, kako ni iz izreke, tako ni iz obrazloženja nije utvrđeno koje bi sve nekretnine predstavljale, u to vrijeme, autokamp "Portosole" u Vrsaru, već samo da ispunjava minimum potrebnh sanitarno tehničkih i higijenskih uvjeta, te mjera zaštite pri radu za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kampiranja, te da pravni prednik tuženika još nije bio donio provedbene planove za autokampove na temelju kojih bi se izdala urbanistička suglasnost.

17. Tuženik je tijekom postupka prigovarao da tužitelja nisu vlasnici odnosno suvlasnici predmetnih nekretnina za koje potražuje isplatu po osnovi korištenja od strane tuženika, međutim tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi predmetne nekretnine bile njegovo vlasništvo, niti vlasništvo treće osobe tj. Republike Hrvatske, jer nije dokazao da su sporne nekretnine postale društvena sredstva prema Zakonu o udruženom radu i Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća. Tuženik je tijekom postupka predlagao i prekid ovog postupka dok se pravomoćno ne okonča upravni postupak koji se vodi pred Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne

(ranije 31 P-504/2020)

uprave, a na temelju čl. 17. i 20. Zakona o neprocjenjenom građevinskom zemljištu. Naime, tuženik se u odnosu na navedeni upit odnosno prijedlog poziva na Zakon koji je stupio na snagu 2020. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 02. veljače 2011. godine, a kojom se traži isplata za razdoblje do podnošenja tužbe. A tužitelji nisu krivi što ovaj postupak tako dugo traje i što se zakoni mijenjaju.

18. Dakle, na tuženiku je bio teret dokaza vezano za dokazivanje vlasništva suprotnog od onog upisanog u zemljišne knjige. Tuženik nije dokazao da bi ni on, ni treća osoba bili suvlasnici predmetnih nekretnina u utuženom razdoblju za koje se traži isplata, niti da su to vlasništvo stekli ex lege.

19. S druge strane tužitelji su i temeljem izvadaka iz zemljišne knjige i drugih pravnih temelja po osnovi kojih su upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama (rješenje Odsjeka za imovinsko pravne poslove od 28. veljače 1980., zaključka od 23. veljače 1993.) dokazali da su suvlasnici na predmetnim nekretninama, a s obzirom da je teret dokaza na tužiteljima da dokažu da su suvlasnici kao i da dokažu da tuženik koristi njihove nekretnine bez suglasnosti tužitelja i bez pravne osnove, tužitelji su to dokazali. A tuženik kako se opetovano ističe nije dokazao, a na njemu je teret dokaza, da su predmetne nekretnine temeljem Zakona o udruženom radu postale društvena sredstva tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, jer tuženik niti jednim materijalnim dokazom nije dokazao da bi sporne nekretnine postale društvena sredstva. Nadalje se naglašava što je konkretno obuhvaćeno rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine, o tome vidjeti točku 12. obrazloženja. I ništa izvan navedenog nije obuhvaćeno rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari valja ukazati da svaka od strana mora dokazati svoje tvrdnje na koje se poziva. Tužitelji su dokazali svoje tvrdnje, a tuženik nije dokazao ono upravo na što je ukazao i Županijski sud u svojoj ukidbenoj odluci. U ponovljenom postupku sud nije utvrdio da bi predmetne nekretnine postale društvena sredstva pravnog prednika tuženika, sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakona o udruženom radu.

20. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se pozivaju stranke, jer u protivnom perkoračuje tužbeni zahtjev (takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci Rev-2970/91 od 11. ožujka 1992. godine).

21. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

22. Temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanju u svjetlu tog instituta sud je mišljenja da tuženica nije dokazala da su predmetne nekretnine postale društvena sredstva temeljem Zakona o udruženom radu i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća prije stupanja na snagu Zakona o pretvrobi društvenih poduzeća tj. u ovom postupku nije dokazano da bi nekretnine bile vlasništvo Republike Hrvatske ex lege, niti vlasništvo tuženika.

23. Između stranaka nije sporno da tuženik koristi predmetne nekretnine u cijelosti, a da za to ne plaća najamninu tužiteljima.

(ranije 31 P-504/2020)

24. Predmet ove pravne stvari je isplata naknade tužiteljima od strane tuženika za uporabu tuđih nekretnina za razdoblje od 03. veljače 2006. godine do 02. veljače 2011. godine tj. za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe, a koja tužba je podnijeta 02. veljače 2011. godine.

25. Radi utvrđenja visine naknade, mjesečne najamnine za utuženo razdoblje za predmetne nekretnine provedeno je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke. U postupku je najprije bilo određeno provođenje građevinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke D. S. koji je dana 16. kolovoza 2021. godine dostavio nalaz i mišljenje. Sve stranke u postupku su se očitovale na nalaz i mišljenje tog vještaka, kao i na njegovo usmeno očitovanje na ročištu za glavnu raspravu, te su osporili nalaz i mišljenje vještaka D. S. (na ročištu 30. rujna 2021. godine). Tužitelji su predložili novo građevinsko vještačenje budući da se vještak nije očitovao na navode tužitelja, unatoč što je na to pozvan od strane suda. Rješenjem od 12. studenog 2021. godine vještak D. S. razriješen je vještačenja u ovom predmetu, te je određeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje graditeljstva i procjenu nekretnina A. B..

25.1. Stalni sudski vještak A. B. je dao pisani nalaz i mišljenje od 16. svibnja 2022. godine u kojem je na temelju geodetske identifikacije nekretnina, te sve raspoložive dokumentacije obrazložio način izrade nalaza, način izrade procjene vrijednosti nekretnine (zakupa), odabir metode, poredbenu metodu procjene, procjenu tržišne vrijednosti zakupnine, opće vrijednosnih odnosa na tržištu u odnosu na zakup na području Općine Vrsar i cijele Istarske županije, te ocjene kvalitativnih obilježja kao i indeksa cijena nekretnina na dan 15. svibnja 2022. godine (prikazao je i referentne cijene zakupa na područjima uz more na području RH, te je u tom nalazu dao mišljenje da izračun vrijednosti zakupnine – najamnine procjenjivanih nekretnina poredbenom metodom na temelju postignutih tržišnih cijena usporednih nekretnina da za prvotužiteljicu za utuženo razdoblje izračun vrijednosti zakupnine iznosi 113.754,03 kn, a za drugotužitelja 226.624,64 kn.

26. Prvotno prvotužiteljica (odnosno sada prvo i drugotužitelji) je prigovorila na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na utvrđenu visinu naknade, smatrajući da je ista suviše niska. Poziva se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. P-655/07 jer da je u tom postupku provedeno vještačenje te da je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za petogodišnje razdoblje u visini od 223.138,33 kn, a što je gotovo dvostruko više od procjene izvršene po vještaku A. B.. Zato prvotužiteljica smatra da je vještak A. B. prilikom izrade nalaza i mišljenja pogrešno utvrđivao vrijednost zakupnine koja bi se mogla postići za davanje u zakup neizgrađenog, neuređenog zemljišta, a u konkretnom slučaju nesporno da se radi o uređenom zemljištu za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja turističkog smještaja u kampu, za što ga tuženik i koristi. Nadalje, usporedne nekretnine odnosno kampovi na koje se vještak u nalazu poziva da su bitno manji, s bitnom manjom količinom sadržaja i neusporedivo nižom razinom prepoznatljivosti i atraktivnosti među turistima u odnosu na kamp tuženika.

(ranije 31 P-504/2020)

27. V. R. je također prigovorio nalazu i mišljenju vještaka A.

B. od svibnja 2022. godine navodeći da je vještak nepravilno primijenio propise i zakone prilikom izrade procjene vrijednosti predmetnih nekretnina i da je stoga nepravilno utvrdio visinu zakupnine. Nadalje, vještak da nije uzeo u obzir okolnost ostvarenog prihoda iznajmljivanja zemljišta u predmetnim kampovima, iako ga je sud ovlastio da od tuženika zatraži svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje može izraditi dani mu zadatak. Smatra da je vještak trebao koristiti prihodovnu metodu (jedna od metoda procjene vrijednosti nekretnina) jer da se ovdje ne radi o procjeni vrijednosti nekretnina već određivanja prihodovne vrijednosti nekretnina, a koja je umnožak čistog prihoda građevine (dobit) PG i multiplikatora N (multiplikator vještak izračuna na temelju Pravilnika) odnosno primjene drugih parametara. Drugotužitelj ističe da tuženik koristi predmetne nekretnine na način da ih iznajmljuje turistima za postavljanje kamp prikolica ili šatora. Visinu zakupnine kako je odredio vještak smatra prenisko određenim iz čega da proizlazi da bi zakupnina iznosila svega 123,00 kn po danu, odnosno za 1 m[2] po svega 3 lipe. Nadalje, smatra pogrešnom primjenu poredbene metode, te da se ne može jednako vrednovati zemljište u kampovima izvan Istre i onima u K. i P. Zbog svega predlaže da se vještak očituje na sve primjedbe.

28. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2022. godine na način da je osporio visinu utvrđenih iznosa jer da je vrednovanje odnosno period kakvoće uzeo razdoblje od 01. svibnja 2014. do 01. travnja 2016. godine odnosno da nije postupao sukladno odredbama čl. 4. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i odredbama čl. 3. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015). Tuženik smatra da je vještak koristio ispravnu - poredbenu metodu procjene, ali smatra da nisu ispravno odabrane poredbene nekretnine jer da je vještak krenuo od pogrešne pretpostavke kakvoće utuženih nekretnina kao građevinskog zemljišta ugostiteljsko turističke namjene. Tuženik smatra da kao poredbene nekretnine treba uzeti zemljišta koja nisu građevinska odnosno koja nemaju ugostiteljsko turističku namjenu. Također da iz nalaza i mišljenja vještaka nije vidljivo da li su iznosi zakupnine za poredbene nekretnine izraženi bez ili sa PDV-om.

29. Vještak A. B. se podnescima od 25. srpnja 2022., 01. kolovoza 2022., 17. listopada 2022. godine, a i usmeno na ročištu očitovao na primjedbe stranaka, te je zaključno podneskom od 17. listopada 2022. godine, a uzevši u obzir veličinu suvlasničkih udjela tužitelja, te procjenu vrijednosti nekretnina, te izračuna tržne vrijednosti nekretnina, kao i zakupnine, a vodeći računa o utuženom razdoblju, zaključno je dao mišljenje da izmakla najamnina za utuženo razdoblje od 03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. za prvo i drugotužitelje iznosi 768.408,42 kn, a za drugotužitelja 1.536.816,84 kn.

30. Prvotna prvotužiteljica (sada prvo i drugotužitelji) je prihvatila nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirala tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

31. V. R. je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17.

listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki II izreke ove Presude.

(ranije 31 P-504/2020)

32. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka A. B. jer da su iznosi tržišnih cijena zakupnine u nalazu i mišljenju vještaka od 17. listopada 2022. godine previsoko naznačeni. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva za oba tužitelja.

33. Vještak A. B. se i usmeno očitovao na nalaz i mišljenje od 17. listopada 2022. godine, te je odgovorio na sve upite stranaka. Vještak je iskazao da u cijelosti ostaje pri danom nalazu i mišljenju dodajući da je Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina i pripadajući Pravilnik iz 2015. godine primijenio jer da je od strane suda dobio 12. studenog 2021. godine u vrijeme važenja navedenih zakona i pravilnika, koji jedini definiraju metode procjene kako tržišnih vrijednosti nekretnina tako i zakupa. Vještak je dalje izjavio da je koristio jedine raspoložive podatke primjenjive za ovaj postupak, te da je na str. 9 nalaza verificirao određenim umanjenjima, jer je ta zemljišta procjenjivao kao zemljišta druge kategorije u odnosu na predmetne (zato nije koristio poredbene nekretnine koje se nalaze u zoni T3. Predmetna zemljišta je cijenio kao zemljišta prve kategorije i u funkciji kampa kao jedinstvene cjeline kako to zakon i definira, jer Pravilnik o kategorizaciji ugostiteljskih objekata i skupine hotela to tako definira kao cjelinu. Pri izradi nalaza i mišljenja uzeo je u obzir kamp kao cjelinu jer su i tužitelji u zajednici kao cjelina. Uzeo je u obzir da su tužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina, gledajući veličinu njihovih suvlasničkih udjela i iznos zakupnine je odredio vodeći računa o veličini suvlasničkih udjela prvotužiteljice i drugotužitelja. Vještak je dalje iznio da zakon dopušta korištenje podataka o kupovninama - zakupninama maksimalno starih 4 godine je od dana vrednovanja, što je u nalazu i primijenio. A u nalazu je objasnio i na koji način je iste cijene primijenio na promatrano razdoblje, kako se to vidi na str. 13, 15, 16 i 17 nalaza. Državni zavod za statistiku donosi razne indekse međutim za poslovne objekte indeks promjene cijena ne donosi. Zato je primijenio jedini koeficijent koji najbliže ili najtočnije održava tržišne uvjete određenog razdoblja. Nadalje je iskazao da je na stranici 14. nalaza pojasnio postotak vezano za kamatne stope kod HBOR-a od 4 i pol posto, te je naveo da HBOR rijetko kad financira ovakve projekte, te da je od poslovnih banaka zatražio podatke o njihovim kamatnim stopama, te primijenio prosjek kamatnih stopa komercijalnih banaka na ovaj konkretni predmet.

34. Tuženik je, i nakon pojašnjenja vještaka usmeno na ročištu, osporio nalaz i mišljenje vještaka jer da je vještak primijenio propis koji nije bio na snazi za utuženo razdoblje i da predmet vještačenja nije trebalo biti uređeno i izgrađeno zemljište jer da tužitelji nisu ništa uložili u oplemenjivanju nekretnina. Tuženik smatra da je vještak trebao vještačiti samo nužne i korisne troškove koje je tuženik imao pri uređenju toga zemljišta. Tuženik je konačno predložio novo vještačenje po vještaku građevinske struke koji da treba uzeti u obzir sve primjedbe tuženika.

35. Tužitelji su se protivili provođenju novog vještačenja iz razloga jer smatraju da je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke, te usmeno na raspravi obrazložio i pojasnio.

36. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine jer je isti razumljiv, usmeno obrazložen i pojašnjen, izrađen u skladu s

(ranije 31 P-504/2020)

pravilima struke i jer je, po ocjeni suda, vještak valjano primijenio Zakon i Pravilnik na koji se u svom nalazu i mišljenju, te procjeni poziva.

37. Tuženik je isticao tijekom postupka da je u utuženom razdoblju platio dio koncesijske naknade po tada važećem zakonu, a što da je dokazao dokumentacijom koju je dalo Ministarstvo turizma i priloženim računima i dokazima o uplati.

38. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenim zahtjevima koje su tužitelji precizirali nakon provedenog vještačenja, budući da su na pripremnom ročištu predložili provođenje građevinskog vještačenja radi procjene visine naknade za utuženo razdoblje na predmetnim nekretninama. A kako su tužitelji tek nakon provedenog vještačenja mogli precizirati tužbeni zahtjev, sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja, jer se ne radi o preinaci kako je to propisano odredbom čl. 190. i 191. ZPP-a.

39. Kako je već naprijed navedeno predmet tužbenog zahtjeva je isplata naknade na ime korištenja predmetnih nekretnina odnosno suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina koje su u suvlasništvu tužitelja za razdoblje od 5 godina tj. od 03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. godine tj. do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

40. U ukupnosti svih provedenih dokaza, posebice uvida u spis posl.br. 4 P- 655/07 utvrđeno je da su tužitelji još 1998. godine pokrenuli postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama, da je tuženik (pravni prednik tuženika) tada u izvanparničnom postupku osporavao tužiteljima pravo suvlasništva, te je postupak razvrgnuća odnosno diobe obustavljen, a tadašnja predlagateljica Lidija Rakovac, upućena je u parnicu radi ostvarivanja prava na diobu. Pravna prednica tužitelja je nakon toga podnijela tužbu radi utvrđenja i diobe nekretnina, te isplatu, te je parnični postupak pravomoćno okončan Presudom posl.br. 4 P-655/07 od 26. svibnja 2011. godine, a potvrđene Presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Naime, prvostupanjskom Presudom posl.br. 4 P-655/07-41 od 26. svibnja 2011. godine presuđeno je da je tuženik tj. Maistra d.d. Rovinj dužan isplatiti tužiteljici Lidiji Rakovac iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužiteljici Janko Evelini iznos od 74.405,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te Fumici Laković iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve uz naknadu parničnog troška. Tuženik je podnio i reviziju protiv Presude Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-1125/12-2 od 29. siječnja 2014. godine revizija tuženika u dijelu kojim je odbijenom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice L. R. i F.

L. odbijena je kao neosnovana, a Rješenjem je revizija tuženika u dijelu kojim je pobijanom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice E. J. odbačena kao nedopuštena.

40.1. Tuženik je podnio i ustavnu tužbu koja je Rješenjem Ustavnog suda RH broj U-III-3826/2014 od 17. prosinca 2014. godine odbačena.

41. Tuženik u niti jednom od postupaka, a vezano za predmetne nekretnine, nije uspio dokazati da je on vlasnik nekretnina i na suvlasničkim dijelovima tužitelja, a

(ranije 31 P-504/2020)

također ni da bi na suvlasničkim dijelovima tužitelja vlasnik bila R. H.,

kako je to tuženik isticao i tijekom ovog postupka, kao i u nekim drugim sudskim postupcima. A tužitelji su i dan danas upisani zemljišnoknjižni vlasnici odnosno suvlasnici na predmetnim nekretninama.

42. Tvrdnje tuženika da je glede predmetnih nekretnina tj. i glede suvlasničkih dijelova tužitelja plaćao koncesiju državi, su irelevantne u ovom postupku iz razloga jer tužitelji nisu nikada svoje suvlasničke dijelove otuđili, prodali, darovali ili na bilo koji način se suglasili da se mogu dati u koncesiju. A tijekom postupka nije utvrđeno da je RH ex lege vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Nadalje, tuženik i ako je plaćao koncesiju kako bi to proizlazilo iz dopisa Ministarstva turizma, u odnosu na suvlasničke dijelove tužitelja se to plaćanje ne može odnositi. Parametri naknade koncesije, na koje se tuženik poziva, glede uredbe o načinu i uvjetima dobivanja koncesije, odnose se isključivo na nekretnine u vlasništvu odnosno suvlasništvu Republike Hrvatske, ali ne može se primijeniti na fizičke osobe kao što je ovdje riječ sa tužiteljima, niti se naknada tužiteljima može isplatiti na temelju parametara koji se odnose za naknadu koncesije.

43. Nije sporno da tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili suglasnost tužitelja da uđe u posjed predmetnih nekretnina i u odnosu na suvlasničke dijelove tužitelja, niti je tuženik dobio suglasnost od tužitelja da može besplatno koristiti suvlasničke dijelove tužitelja, a tuženik je oduvijek znao da suvlasničke dijelove tužitelja nije nikad kupio, niti stekao bilo koji pravni osnov kojim bi mogao postati vlasnik i na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Tuženik, bez suglasnosti tužitelja kao suvlasnika izvršava pravo vlasništva glede predmetnih nekretnina u cijelosti, a za to nije ovlašten jer takvim izvršavanjem vrijeđa prava tužitelja kao suvlasnika (čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV)). Tuženik izvršavanjem prava glede predmetnih nekretnina u cijelosti i to bez suglasnosti tužitelja postupa i kao poslovođa bez naloga (čl. 39. ZV-a). Na taj način tuženik za sebe zadržava sve postignute koristi koje stiče korištenjem suvlasničkih dijelova tužitelja, iznajmljujući i suvlasničke dijelove tužitelja, a vrlo dobro zna da mu ne pripadaju nikakva prava na suvlasničkim dijelovima tužitelja.

44. Tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i za tu djelatnost mu je potrebna cjelovitost kampa, međutim to ne može raditi na štetu ostalih suvlasnika, a za to, u utuženom razdoblju tužiteljima nije nikada isplaćena nikakva naknada od strane tuženika, po bilo kojoj osnovi.

45. U ukupnosti svih provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici na predmetnim nekretninama, da predmetne nekretnine tj. i suvlasnički dijelovi tužitelja čine sastavni dio autokampa kojim upravlja tuženik, da tuženik drži u posjedu bez valjane pravne osnove i nekretnine koje su u suvlasništvu tužitelja i to u obavljanju svoje turističke djelatnosti (autokamp), bez ikakve suglasnosti tužitelja, a da je tuženik znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti, slijedom čega tužiteljima pripada pravo na isplatu naknade na ime izgubljene dobiti koje je tuženik

(ranije 31 P-504/2020)

ostvario neovlaštenom upotrebom predmetnih nekretnina, ali i neosnovanim bogaćenjem.

46. Na temelju utvrđenih činjenica sud je zaključio da tužitelji kao suvlasnici imaju pravo tražiti isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina i neosnovano bogaćenje tuženika na štetu tužitelja. Nesporno je da tuženik koristi suvlasničke dijelove tužitelja na predmetnim nekretninama u cijelosti, da tužitelji nemaju mogućnost posjedovanja predmetnih nekretnina, nemaju mogućnosti koristiti svoje suvlasničke dijelove, niti ih držati u suposjedu, a po zakonu su za to ovlašteni. Tuženik je isključivim korištenjem predmetnih nekretnina u cijelosti stekao bez osnove onaj iznos koji bi morao plaćati tužiteljima kao najamninu za korištenje i to za cijelo vrijeme odnosno sukladno zahtjevu tužitelja za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe.

47. Naime, prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

48. Kad se jedan suvlasnik koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika obvezan mu je platiti naknadu po pravilima stjecanja bez osnove, bez obzira na to je li sam korištenjem tog suvlasničkog dijela ostvario kakvu korist, a iznos koji je stekao bez osnove predstavlja iznos najamnine koju bi morao plaćati za takve nekretnine, i to u omjeru udjela u suvlasništvu. Prema načelu monetarnog nominalizma ta se cijena određuje u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala kroz razdoblje korištenja (čl. 21. ZOO).

Pri tome tuženik ima obvezu platiti za korištenje predmetnih nekretnina najamninu u dosuđenim iznosima koji odgovaraju suvlasničkom udjelu tužitelja za utuženo razdoblje korištenja predmetnih nekretnina.

49. Građevinskim vještačenjem utvrđen iznos najamnine, koji je i dosuđen, po ocjeni ovog suda je osnovan jer odgovara podacima o visini najamnine za to područje gdje se nekretnine nalaze, a prigovor tuženika da je za utuženo razdoblje platio koncesiju nije osnovan iz razloga naprijed obrazloženog.

50. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP). Tužitelji su u cijelosti uspjeli po preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog građevinskog vještačenja, pa im je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Prvo i drugotužiteljima su priznati troškovi za sastav podneska od 17. rujna 2020., 08. ožujka 2021., 08. rujna 2021., 27. lipnja 2022., 22. srpnja 2022. i 10. ožujka 2023., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za zastupanje na ročištima 28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021. za svaku radnju po 888,35 eura, te za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. godine i 12.

(ranije 31 P-504/2020)

veljače 2024. godine, te za sastav podneska od 02. veljače 2024. gogine za svaku radnju po 1.530,96 eura, plus uvećanje za 10% za zastupanje dva tužitelja (1.347,63 eura) plus PDV u iznosu od 3.706,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 487,92 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 221,20 eura, a što sveukupno iznosi 19.239,13 eura. Prvo i drugotužiteljima nije priznat trošak iznas dosuđenog, budući da mu za ranije radnje (koje su mu priznate po 888,35 eura) mu ne pripada po radnji 1.530,96 eura kako troškovnikom potražuje, jer u vrijeme poduzimanja tih radnji VPS nije iznosio odgovarajuće za taj iznos. Nadalje, punomoćnik prvo i drugotužitelja je punomoćnik prethodne prvotužiteljice tek od 17. rujna 2020. godine.

Trećetužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021., za sastav podnesaka od 30. ožujka 2021., 30. lipnja 2022., 24. kolovoza 2022., 26. kolovoza 2022., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za sastav podneska od od 01. rujna 2020. i 10. ožujka 2021. i za ročište za objavu 20. travnja 2023., za svaku radnju 99,54 eura, zatim za sastav podneska od 13. ožujka 2023. i za zastupanje na ročištu 12. veljače 2024. za svaku radnju po 1.530,96 eura, plus PDV u iznosu od 2.591,95 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 929,06 eura i trošak sudske pristojbe na presudu 442,41 eur, a što sveukupno iznosi 13.402,16 eura.

Sudska pristojba na tužbu nije ni plaćena, pa ista nije ni priznata. Visinu priznatog i obračunatog troška sud je temeljio prema označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, za sve radnje do ročišta 13. ožujka 2023. godine, dok je za radnje nakon 13. ožujka 2023. godine visina priznatog i obračunatog troška temeljena na tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog građevinskog vještačenja, a koji tužbeni zahtjevi tužitelja su prihvaćeni u cijelosti, dakle sve primjenom tarifnog broja 7., 8., 9., 40. i 46. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023), te tarifnom broju 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

51. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 26. ožujka 2024. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove Presude.

(ranije 31 P-504/2020)

DNA:

1. Pun. prvo i drugotužitelja,

2. Pun. trećetužitelja,

3. Pun. tuženika.