Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-4569/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja M. M. /OIB:…/ iz C., koga zastupa G. Š., odvjetnici iz Ž., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-459/2022-20 od 26. rujna 2023., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-459/2022-20 od 26. rujna 2023. pod stavcima I., II.,

III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-459/2022-20 od 26. rujna 2023. pod stavkom V. izreke.

IV. Preinačuje se po žalbi tužitelja odluka o troškovima u dijelu kojim tužitelju nije priznat daljnji iznos od 629,88 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos od 629,88 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- utvrđena ništetnom odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4300787 ovjeren po javnom bilježniku Z. P. M. iz Osijeku 3. kolovoza 2007. pod brojem OV-16.584/07 u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametra za promjenu iste, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 24.461,34 CHF, u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženika kao kreditora (stavak I. izreke);

- utvrđenja ništetnom odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate;

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.317,84 eura / 32.532,77 kuna sa zateznim kamatama navedenim u stavku trećem izreke (stavak III. izreke);

- naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.128,57 eura / 8.503,25 kuna sa zateznim kamatama od 26. rujna 2023. do isplate (stavak IV. izreke),

- i odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 862,22 eura / 6.496,42 kuna na ime razlike u anuitetima po osnovi mijenjane stope redovne kamate sa zateznim kamatama navedenim u stavku petom izreke (stavak V. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke žali se tuženik pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 408,92 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv presudom pod stavkom V. izreke i dijelu odluke o parničnim troškovima s kojim nije uspio u prvostupanjskom postupku (629,88 eura), žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a. Tužitelj predlaže slijedom 1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

žalbenih navoda preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 248,86 eura.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Odluka na žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke

8. Nije sporno:

- da su tuženik (kreditor) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 3. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu broj 528-50-4300787 za iznos od 24.461,34 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (članak 4.), namjena kojeg je bila kupnja rabljenog automobila (članak 6.);

- da je u članku 2. navedeno - redovna kamata 5,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da je tužitelj vratio tuženiku kredit zaključno sa 13. rujnom 2012.;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 4.317,84 eura (mjesečne razlike prikazane u Tabeli 5 nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. H., dipl. oec. /list 139. - 140. spisa/, a razlika po osnovi mijenjane stope redovne kamate od 5,95% godišnje do 7,75% godišnje - 862,22 eura / Tabela 2 i 3 istog nalaza);

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. /promjenjiva stopa redovne kamate prema Odluci banke/ i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženika, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

9. Sporan je po tuženiku;

- pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate;

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP- a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik).

10. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

11. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

12. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je po prvostupanjskom sudu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 288. stavkom 2. ZPP-a jer da je tužbu u dijelu zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate trebalo odbaciti zbog nedostataka pravnog interesa s obzirom da je restitucijski zahtjev odbijen zbog zastare.

12.1. To iz razloga, što tužiteljevo zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (članak 327. i članak 328. ZOO-a[2] ) oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa i što se deklaratornom (prejudicijelnom) zaštitom pruža samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje).

12.3. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim naravno u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom stopom redovne kamate i valutnom klauzulom.

2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

13. Nadalje, tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

15. Iz neosporavanog iskaza tužitelja proizlazi da mu je u auto kući predan unaprijed pripremljen Ugovor o kreditu, da nikakve kontakte sa djelatnicima tuženika nije niti imao, da je po struci bravar i u mirovini, da je želio kupiti automobil za osobne potrebe, da je kredit isplaćen auto kući, da nikada nije imao obrt niti poreznu olakšicu za kupnju automobila (list 125. - 126. spisa).

16. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[3] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

17. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

18. Direktivom 93/13/EEZ[4] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

4 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

19. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

22. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako su bili definirani parametri za određivanje glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita, kroz sedam godina razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

23. Tuženik niti u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj i da su sve pripreme obavljene po auto kući s kojom je tuženik očito imao dogovor oko plasiranja kredita za kupnju automobila u CHF.

24. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[5] . To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

25. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja kao jedini objektivni zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da tuženik o riziku koji za tužitelja predstavlja valuta glavnice u CHF sa tužiteljem nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja glavnice u valutu CHF, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana.

26. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

28. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., 5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF iznosi 4.317,84 eura (Tabela 5 nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko računovodstvene struke).

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 4.317,84 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i što je predmetna tužba podnesen 16. ožujka 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

33. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

34. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno:

- "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

- "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

- "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., R. B. i BRD G. S. G., C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., C. i B. B. V. A., C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

- "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., R. B. i BRD G. S. G., C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., C. i B. B. V. A., C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

- "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

- i presuđuje da se "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 1. izreke.

35. Kako tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o parničnim troškovima pod stavkom IV. izreke, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a) to odluka o troškovima postupka pod stavkom IV. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

36. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

37. Iz navedenih razloga je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-459/2022-20 od 26. rujna 2023. u pobijanom dijelu po tuženiku, odnosno odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

Odluka na žalbu tužitelja protiv prvostupanjske presude pod stavkom V. izreke i odluke o troškovima s kojom tužitelj nije uspio u prvostupanjskom postupku

38. Prvostupanjski je sud odbio restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 862,22 eura / 6.496,42 kune na ime razlike po osnovi mijenjane stope redovne kamate ocijenivši osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku (od pravomoćnosti presude u predmetu kolektivne zaštite prava i interesa poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. do podnošenja predmetne tužbe - 16. ožujka 2021. protekao rok zastare od pet godina).

39. Osporavajući ocjenu prigovora zastare tužitelj tvrdi da se početak roka zastare ima računati od pravomoćnosti predmetnog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe o mijenjanoj stopi redovne kamate, te se s ti u vezi poziva na odluku Suda Europske unije u predmetu F. G. N. protiv C. B., broj C-154/15 (spojeni zahtjevi C-307/15 i C- 308/15).

40. Neosnovano tužitelj osporava odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare restitucijskog zahtjeva po osnovi razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate.

41. To iz razloga što je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i što je za individualne restitucijske zahtjeve zastara ponovo počela teći, kako je to zaključio i prvostupanjski sud od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu 13. lipnja 2014. (pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, Pž-7129/2013), u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost stope redovne kamate, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž- 6632/2017 - 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule (objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite).

42. Dakle, kako je pravomoćnost sudske odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., rok zastare od pet godina za obveznopravno ovlaštenje na podnošenje restitucijskog zahtjeva je u skladu sa odredbom članka 245. stavkom 3. ZOO-a počeo teći od tog dana, a ne kako tužitelj tvrdi od dan kad je u predmetnoj parnici donesena pravomoćna odluka o deklaratornom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate, a što znači da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio osnovanim prigovor zastare i odbio zahtjev za isplatu 862,22 eura po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sa zateznim kamatama, koji je podnesen 16. ožujka 2021.

43. Međutim, opravdano se tužitelj poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim mu nije priznat daljnji iznos 629,88 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama. Naime, uzimajući u obzir da je tuženik prije i tijekom predmetne parnice osporavao osnovu i visinu predmetne tužbe, da je tijekom predmetne parnice objedinjeno pravno shvaćanje početka roka zastare za potraživanja po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate, da je tužitelj u konačnici uspio za zahtjevima na utvrđenje i zahtjevom za isplatu iznosa od 4.317,84 eura, da je zbog zastare odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 862,22 eura (promjenjiva stopa redovne kamate), da zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to je za odluku o parničnim troškovima mjerodavna odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a ne odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a.

44. Prema tome, u skladu sa odredbom članka 155. ZPP-a i OT[6] , tužitelju uz dosuđeni trošak prvostupanjskog postupka (1.128,57 eura) pripada i daljnji iznos od 629,88 eura, koji trošak se odnosi na nagradu za sastav pripremnog podneska od 27. lipnja 2023. (list 169. - 171. spisa) i razlika nagrada za sastav tužbe, podneska od 20. svibnja 2021., 31. svibnja 2023., te zastupanje na ročištima 7. ožujka 2023., 20. travnja 2023., 11. rujna 2023. i 26. rujna 2023., a koji mu je dužan naknaditi tuženik (članak 154. stavak 3. ZPP-a) sa zateznim kamatama od donošenja odluke (26. ožujka 2024.) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

45. S obzirom na navedeno drugostupanjski sud ne nalazi potrebni posebno odgovarati na žalbene navode tužitelja vezano za izbor i primjenu materijalnog prava po prvostupanjskom sudu, vezano za odluku o troškovima prvostupanjskog postupka.

46. Tužitelju nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom vezano za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu pod pobijanim stavkom V. izreke prvostupanjske presude (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

47. Iz navedenih je razloga odbijena kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom V. izreke, a djelomično po žalbi tužitelja preinačena odluka o troškovima prvostupanjskog postupka, tako što je tužitelju na teret tuženika dosuđen daljnji iznos d 629,88 eura sa zateznim kamatama od donošenja odluke (26. ožujka 2024.) do isplate, odnosno odlučeno kao u izreci 6 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT)

(članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak III., članak 373. točka 3. za stavak IV., članak 166. ZPP-a za stavak V.).

U Zagrebu 26. ožujka 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.