Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 17 Gž R-1193/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz D. V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu F. Š. i M. C. R., V., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj Pn-77/2019-28 od 14. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj Pn-77/2019-28 od 14. lipnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i V. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 501,06 eura.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove naknade neimovinske štete, pored isplaćenog iznosa od 948,97 eura / 7.150,00 kuna[1] , isplati i iznos od 4.575,62 eura / 34.475,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2019. do isplate (točka I. izreke), te da mu s osnove naknade imovinske štete isplati iznos od 259,38 eura / 1.954,28 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 14. lipnja 2023. do isplate (točka II. izreke).
Tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos iz točke izreke tekuće od 30. prosinca 2016. do 5. kolovoza 2019. (točka III. izreke), te u odnosu na zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos iz točke II. izreke tekuće od 30. prosinca 2016. do 13. lipnja 2023. (točka IV. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.957,69 eura / 14.750,21 kuna (točka V. izreke).
2. Protiv točke I., II. i V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom osigurnine zbog pretrpljene štete uzrokovane ozljedom na radu za koju je odgovoran njegov poslodavac čija je odgovornost ugovorom o osiguranju osigurana kod tuženika.
5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:
- da je tužitelj dana 21. siječnja 2015. pretrpio ozljedu na radu prilikom rada na gradilištu Zračne luke Z. – …,
- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik poslodavca V. d.d.,
- da je poslodavac tužitelja sa tuženikom imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti broj 007624120976 kojom je bilo ugovoreno osiguranje djelatnika poslodavca tužitelja sa svotom osiguranja od 200.000,00 kn po štetnom događaju,
- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio ozljedu koljena lijeve noge,
- da je tužitelj zbog pretrpljene ozljede trpio umjerene fizičke bolove u trajanju od 30 dana i lagane fizičke bolove u trajanju od 135 dana,
- da je tužitelj nije trpio strah, ali da je postojala zabrinutost za ishod liječenja u trajanju od 40 dana kod prve povrede i 20 dana prilikom druge povrede, odnosno da je ukupno trajanje laganog straha trajalo 60 dana,
- da je tužitelju smanjena životna aktivnost u omjeru od 10 %,
- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć 2 sata dnevno kroz 60 dana,
- da je liječenje tužitelja okončano 13. kolovoza 2015.,
- da je tuženik tužitelju s osnove naknade neimovinske štete isplatio iznos od ukupno 7.150,00 kn.
6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li je tražbina tužitelja zastarjela.
7. Sud prvog stupnja nije prihvatio tuženikov prigovor zastare navodeći u obrazloženju presude (točka 10. obrazloženja) da je ugovorom o osiguranju kojeg je sklopio poslodavac tužitelja s tuženikom ugovoreno osiguranje života djelatnika, pa kako tražbina tužitelja u tom slučaju zastarijeva u roku od pet godina, to tražbina tužitelja nije zastarjela s obzirom da se štetni događaj dogodio 21. siječnja 2015, a tužba podnijeta 6. kolovoza 2019.
8. Međutim, pravna shvaćanja suda prvog stupnja u odnosu na pravnu prirodu ugovora o osiguranju kojeg je tuženik sklopio sa tužiteljevim poslodavcem su pogrešna, te je u tom dijelu suda prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odlučiti na jednak način i utvrditi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.
9. Odredbom čl. 964. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu.
10. Odredbom čl. 965. st. 1. ZOO, propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.
11. U konkretnom slučaju, ugovor o osiguranju kojeg su sklopili tuženik kao osiguratelj i tužiteljev poslodavac V. d.d. kao ugovaratelj osiguranja, a temeljem kojeg tužitelj zahtijeva isplatu osigurnine u smislu odredbi čl. 964. st. 1. i čl. 965. st. 1. ZOO, predstavlja osiguranje od odgovornosti koje je regulirano u odjeljku 7. pod nazivom "Osiguranje od odgovornosti" (čl. 964. – 965. ZOO) koji se nalazi u sklopu glave III. pod nazivom "Osiguranje imovine" (čl. 966 do 965 ZOO). Iz navedenog proizlazilo bi da osiguranje od odgovornosti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja osiguranje imovine, a ne, kako to sud prvog stupnja pogrešno smatra, ugovor o osiguranju života odnosno ugovor o osiguranju osoba iz čl. 955. ZOO.
12. Međutim, neovisno o tome, tužiteljeva tražbina i dalje nije zastarjela kako to pogrešno smatra tuženik. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj predstavlja treću osobu u smislu odredbe čl. 964. st. 1. ZOO, pa je za zastaru tražbine mjerodavna odredba čl. 234. st. 5. ZOO.
13. Odredbom čl. 234. st. 5. ZOO propisano je da neposredni zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.
14. Dakle, tražbina tužitelja prema tuženiku kao osiguratelju zastarijeva u istom roku kao i tražbina tužitelja prema njegovom poslodavcu kao osiguraniku koji je tužitelju odgovoran za štetu. U konkretnom slučaju, tražbina tužitelja proizlazi iz ozljede na radu tako da je za zastaru kao lex specialis mjerodavna odredba čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14 – dalje: ZR) prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina.
15. Tražbina naknade štete, sukladno čl. 230. st. 1. ZOO, počinje teći od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U odnosu na tražbinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje to znači da zastara počinje teći od završetka liječenja oštećenika i stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja, dok tražbina naknade imovinske štete s osnove pružene tuđe pomoći počinje teći od dana kada je prestala potreba za pružanjem tuđe pomoći. Liječenje tužitelja okončano je 13. kolovoza 2015., dok je potreba za tuđom pomoći prestala 40 dana nakon druge povrede tužitelja koja se dogodila dana 24. svibnja 2015. Tužitelj je tužbu podnio 6. kolovoza 2019. tako da tražbina tužitelja nije zastarjela, odnosno, tužba tužitelja je podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 139. ZR koji je sukladno odredbi čl. 234. st. 5. ZOO mjerodavan. Slijedom iznijetog, žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tražbina tužitelja zastarjela nisu osnovani.
16. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da se pobijana presuda nije mogla temeljiti na nalazu i mišljenju vještaka dr. M. H.¹, te da se vještak trebao izuzeti od vještačenja. Naime, izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku dr. M. H.² sud prvog stupnja je odredio rješenjem od 11. listopada 2021. koje je uredno dostavio tuženiku tako da je tuženik nakon dostave tog rješenja, a prije provođenja vještačenja, mogao, ako je smatrao da postoji razlog za izuzeće vještaka, podnijeti zahtjev za izuzeće jer su mu tada bila poznati razlozi za izuzeće. Tuženik međutim, zahtjev za izuzeće nije podnio prije provedenog vještačenja, već je okolnosti koje sada iznosi u žalbi prvi puta iznio u podnesku od 30. ožujka 2022., dakle, kada je vještačenje već bilo provedeno, što je u suprotnosti s odredbom čl. 254. st. 2. ZPP. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se vještak sam trebao izuzeti od vještačenja potrebno je navesti da je vještak u svom usmenom očitovanju naveo da nije vodio liječenje tužitelja, već da je tužitelja pregledao kada je liječnik koji je vodio liječenje bio odsutan pri čemu on sam nije mijenjao liječenje. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, i prema ocjeni ovog suda, nije bilo razloga za izuzećem vještaka tako da se na nalazu i mišljenju istog može temeljiti sudska odluka. Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 254. i st. 71. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.
17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima isti osporava visinu dosuđene naknade. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužitelj pretrpio povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i da težina povrede prava osobnosti kao i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Naime, tužitelj je pretrpio ozljedu zbog koje je trpio fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i to u opsegu koji, i prema stajalištu ovog suda, u potpunosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. i čl. 1100. ZOO kada je tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu dosudio iznos od ukupno 4.575,62 eura / 34.475,00 kuna. Također, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio opseg pružanja tuđe pomoći i njege, te je pravilnom primjenom odredbe 1095. st. 1. ZOO tužitelju za tu vrstu imovinske štete dosudio iznos od 259,38 eura / 1.954,28 kuna.
18. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i st. 2. i čl. 1095. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete djelomično prihvatio za iznose od 4.575,62 eura / 34.475,00 kuna i 259,38 eura / 1.954,28 kuna. Pritom je prilikom ocjene neosnovanosti prigovora zastare sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo o tužbenom zahtjevu odlučiti na jednak način.
19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i V. izreke.
20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).
21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 26. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj, v.r.
