Poslovni broj: Usž-1956/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Bujas, odvjetnik iz Zagreba, Branimirova 39, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Suvlasnika stambene zgrade [adresa] u [adresa], zastupanih po predstavnici stanara ŠI, a koju zastupa opunomoćenik Luka Roić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković, Zagreb, Strojarska cesta 20, radi rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3246/21-10 od 1. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se usvaja.

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3246/21-10 od 1. ožujka 2023.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-361-05/21-26/200, UR.BROJ: 531-07-01-03/07- 21-3 od 20. rujna 2021.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

IV. Nalaže se tužitelju da u roku 60 dana od dana dostave ove presude zainteresiranoj osobi nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €, dok se u preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe odbija.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništava se rješenje tuženika od 20. rujna 2021. i predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak. Ujedno se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju naknadu troškova spora u iznosu od 1.244,28 €, dok se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora odbija.

1.1. Osporenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za graditeljstvo, Središnjeg odsjeka za graditeljstvo, KLASA: UP/I-350-05/20-007/278, UR.BROJ: 251-13-22-1/010-21-7 od 30. ožujka 2021., kojim se odbija zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za nezakonito izgrađenu zgradu 1 (zatvorenu terasu površine 46,50 m2) – na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i za nezakonito izgrađenu zgradu 2 (zatvoreno spremište površine 27,56 m2) – na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je prikazano u snimci izvedenog stanja TD 01/21 od siječnja 2021., izrađenoj po ovlaštenom arhitektu CI i u geodetskom snimku izvedenog stanja oznake 14-14-14 od 21. siječnja 2014., izrađenom po ovlaštenom inženjeru geodezije VI.

2. Tuženik je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, tuženik upire na presude prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-2676/15-17 od 18. siječnja 2018. i UsI- 1275/18-10 od 4. svibnja 2020., u izvršenju kojih je doneseno osporeno rješenje, a u kojima se prvostupanjski sud bavio isključivo pitanjem mogućnosti ozakonjenja predmetnih nezakonito izgrađenih zgrada vezano uz utvrđenje da se iste nalaze na postojećoj površini javne namjene, u smislu članka 6. stavka 2. podstavka 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj: 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19. – dalje u tekstu: ZPNIZ). Navedeno, međutim, ne znači da je činjenično stanje u pogledu ostalih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi se predmetne zgrade mogle ozakoniti bilo nesporno, kako to prvostupanjski sud pogrešno smatra. Pritom se tuženik osvrće na sadržaje ranijih prvostupanjskih presuda u kojima je tužitelj osporavao pravilnost utvrđenja da zgrada 2 predstavlja čelični kontejner, dok je zainteresirana osoba isticala i druge razloge koji isključuju mogućnost ozakonjenja predmetnih zgrada (zgrada 1 nije izgrađena do 21. lipnja 2011., nego tek 2013. i dr.), nakon čega zaključuje kako se prvostupanjski sud u svojim presudama uopće nije upuštao i u navedena sporna pitanja (je li zgrada 1 izgrađena do 21. lipnja 2011. i je li zgrada 2 kontejner koji se ne može ozakoniti), te je dao jasnu uputu da je potrebno ponovno provesti postupak uvažavajući činjenicu da je (zbog izmjene zakonske odredbe s tim u vezi) omogućeno ozakoniti i zgrade na postojećoj površini javne namjene uz prethodnu suglasnost, ali imajući pri tome u vidu i sve ostale zakonske odredbe kojima je propisan postupak ozakonjenja, kao i uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi se zgrade mogle ozakoniti. Unatoč tomu, prvostupanjski sud je u osporenoj presudi stajališta da prvostupanjsko tijelo nije bilo ovlašteno utvrđivati cjelokupno činjenično stanje i zauzimati suprotne stavove, te da tuženik nije postupio po ranijoj prvostupanjskoj presudi, a koja utvrđenja tuženik ne može prihvatiti pravilnima. S tim u vezi upućuje na detaljno i argumentirano obrazložene razloge navedene u prvostupanjskom rješenju zbog kojih se predmetne zgrade ne mogu ozakoniti, a u kojem je, u bitnom, utvrđeno da je na digitalnoj ortofoto karti od 21. lipnja 2011. vidljiva smo tenda-nadstrešnica, a ne zatvorena i proširena terasa (zgrada 1), čime je ista isključena od ozakonjenja sukladno članku 2. ZPNIZ-a, dok je u odnosu na spremište (zgrada 2) zauzet stav kao i ranije da se radi o kontejneru koji se ne može ozakoniti na temelju članka 6. stavka 3. podstavka 2. ZPNIZ-a. Dodaje da je tužitelj u ponovnom postupku pred prvostupanjskim tijelom dostavio novu snimku izvedenog stanja iz siječnja 2021. pa prvostupanjski sud, i iz ovog razloga, neosnovano uskraćuje upravnim tijelima mogućnost da u ponovnom postupku potpuno i pravilno utvrde činjenično stanje. Ističe da tužitelj u tužbi ni ne nastoji osporiti navedena utvrđenja na temelju kojih je odbijen njegov zahtjev za ozakonjenje, nego u bitnom ističe da tuženik nije postupio prema ranijim presudama prvostupanjskog suda, a koja argumentacija je u osporenoj presudi neosnovano prihvaćena. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije pravilna i na zakonu osnovana, tuženik predlaže ovom Sudu istu u cijelosti poništiti i odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj, u odgovoru na žalbu, drži žalbene navode neosnovanim. U bitnom, smatra da nije potrebno ponovno obrazlagati osporenu presudu jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja iste na pravilan način utvrdio činjenično stanje te je na takvo činjenično stanje primijenio odgovarajuće materijalno pravo i zaključio kako je tužbeni zahtjev osnovan. Iznosi kronologiju predmetnog upravno-sudskog postupka, te zaključuje kako ni nakon donošenja prvostupanjske presude od 18. siječnja 2018., a niti nakon donošenja presude od 4. svibnja 2020., tuženik nije postupio sukladno uputama iz tih presuda, a što sve nastavno, detaljno opisuje. Predlaže ovom Sudu odbiti žalbu, uz naknadu iskazanog troška sastava odgovora na žalbu uvećanog za PDV.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije pravilno postupio kada je poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, uz obrazloženje da nije postupio sukladno pravnom shvaćanju iznesenom u prvostupanjskoj presudi od 4. svibnja 2020., iako se istog tuženik dužan pridržavati te ne smije ponovno odlučiti ili postupiti u upravnoj stvari ne uzimajući u obzir izraženo pravno stajalište i primjedbe suda.

6. Ovo iz razloga jer je prethodnim presudama (od 18. siječnja 2018. i 4. svibnja 2020.) odlučeno o zakonitosti rješenja tuženika u odnosu na prvostupanjsko rješenje do 31. ožujka 2015., kojim je odbačen zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, a u kojim sporovima su rješenja tuženika (od 24. lipnja 2015. i 23. ožujka 2018.) poništena jer nije postupljeno u skladu s tim presudama. Nakon prvostupanjske presude od 4. svibnja 2020., međutim, tuženik je prethodnim rješenjem od 4. kolovoza 2020. poništio prvostupanjsko rješenje od 31. ožujka 2015. (o odbačaju zahtjeva) i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, pri čemu je u cijelosti citirao sadržaj presude od 4. svibnja 2020., u izvršenju koje je doneseno. 7. S obzirom na navedeno, prvostupanjsko tijelo je nastavno u postupku (prvi puta) meritorno odlučilo o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, slijedom čega je pravilno postupilo kada je, prije donošenja meritorne odluke, provelo dopunu dokaznog postupka (očevid od 12. studenog 2020., uvid u službene evidencije i dr.), nakon čega je osnovano zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za traženo ozakonjenje prikazano snimkom izvedenog stanja od siječnja 2021., jer je zatvorena terasa (zgrada 1) izvedena nakon 21. lipnja 2011. , što priječi ozakonjenje iste temeljem članka 2. stavka 1. ZPNIZ-a, dok zatvoreno spremište (zgrada 2) predstavlja metalni kontejner koji se, neovisno o površini na kojoj je postavljen (dijelom javna površina), ne može ozakoniti već samo zbog toga što je izveden na način i od materijala kojim se ne osigurava dugotrajnost i sigurnost korištenja, a što čini zapreku ozakonjenju istog temeljem članka 6. stavka 3. podstavka 2. ZPNIZ-a.

8. Tuženik je, odlučujući o žalbi tužitelja, osnovano prihvatio razloge iz prvostupanjskog rješenja, a prihvaća ih i ovaj Sud, jer su utemeljeni na činjeničnom stanju koje je u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeno, nakon čega je, na tako utvrđeno činjeničnog stanje, pravilno primijenjeno i mjerodavno materijalno pravo. 9. Naime, a suprotno stajalištu prvostupanjskog suda iz osporene presude, u situaciji kada sud poništi rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, upravna tijela dužna su postupiti po primjedbama suda samo pod uvjetom da je stanje stvari u ponovnom postupku ostalo nepromijenjeno, odnosno isto onakvo kakvo je imao u vidu sud kod donošenja svoje odluke, što ovdje nije slučaj jer je prvostupanjsko tijelo u nastavku postupka dopunilo dokazni postupak i utvrdilo sve pravno odlučne činjenice relevantne za zakonito rješenje ove upravne stvari, nakon čega je, ocjenom svakog dokaza posebno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, osnovano zaključilo da nisu ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti da se udovolji zahtjevu tužitelja za ozakonjenje predmetnih zgrada.

10. Tužitelj pak ni tužbom, a ni odgovorom na žalbu, nije doveo u sumnju pravilnost činjenica temeljem kojih je odbijen sa zahtjevom za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, jer tijekom upravno-sudskog postupka u biti ističe da tuženik nije postupio po uputi i pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda iz ranijih presuda, iako za takve tvrdnje nema temelja u dokazima koji prileže svezu spisa.

11. Slijedom izloženog, a kako je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na pogrešnom stajalištu u vezi neuvažavanja pravnog shvaćanja iznesenog u odluci istog suda od 4. svibnja 2020., na koju okolnost tuženik osnovano ukazuje žalbenim navodima, to je valjalo žalbu usvojiti i poništiti osporenu presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Na kraju, a imajući u vidu postignuti uspjeh u predmetnom upravnom sporu, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, Sud nalazi neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora, jer je, nakon što je usvojio žalbu, tužbeni zahtjev tužitelja odbio, radi čega je valjalo odbiti i zatražene troškove.

13. U odnosu na zahtjev zainteresirane osobe, koja je u cijelosti uspjela u predmetnom upravnom sporu, ovaj Sud smatra opravdanim izdacima troškove zatražene tijekom prvostupanjskog spora koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 €, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 €, sve temeljem Tbr. 27. stavka 1. alineje 2., Tbr. 46. i Tbr. 54., u vezi Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.), radi čega je, u tom dijelu, zahtjev valjalo usvojiti, dok se trošak zastupanja na raspravi (održanoj 22. veljače 2023.) ne smatra opravdanim izdatkom u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a, jer je na raspravi opunomoćenik zainteresirane osobe ostao u cijelosti kod razloga već iznesenih u odgovoru na tužbu, što posljedično znači da u konkretnom slučaju sadržaj te radnje nije utjecao na donošenje odluke u ovoj stvari, radi čega je, u tom dijelu, zahtjev zainteresirane osobe valjalo odbiti.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović