REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-263/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Siniša Bengin, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put kbr. 1 (OIB: 29524210204), ranije VIPnet usluge d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put kbr. 1 (OIB: 00565279090), kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i obvezivanja tuženika vratiti tužitelja na posao i isplatiti mu uskraćenu plaću, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-495/2018-4 od 5. studenoga 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. P-10033/2014-73 od 22. veljače 2018., u sjednici od 26. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

1.1. u stavku I. izreke odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

- u odluci kojom je utvrđena nedopuštenom „odluka tuženika o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od dana 15.6.2011. godine te vezana odluka tuženika o isplati otpremnine“,

- u odluci kojom je tuženiku naloženo „da u roku od 8 dana tužitelja vrati na radno mjesto višeg specijalista za planiranje radijske mreže - penjača“,

- u odluci kojom je tuženiku naloženo „isplatiti tužitelju iznos od 509.542,16 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16.10.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. godine pa do isplate po stopi od 7,88% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po kamatnoj stopi u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče“ na pojedinačne i u izreci presude određene novčane iznose po njihovom dospijeću (pa tako na prvi iznos od 3.786,93 kn počevši od 16.10.2011. pa do isplate), „izuzev pod točkom III. izreke u dijelu odluke o zateznim kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće“,

1.2. u stavku II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda „pod točkom III. izreke u dijelu kojim su tužitelju dosuđene zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak“ tako da je odbijen kao „neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima bruto plaće“.

2. Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom su prihvaćeni zahtjevi tužitelja, tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi odbiju.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

4. Revizija nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. studenoga 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

Obzirom da je tužitelj ovaj spor pokrenuo kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesena revizija tuženika je dopuštena kao izravna (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 391. st.

3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

7. Suprotno tvrdnjama revidenta da je obrazloženje osporene presude „nejasno i nerazumljivo“, da ta presuda „nema razloga o odlučnim činjenicama“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o njegovom odnosu s tužiteljem i razlozima što je ovome otkazao ugovor o radu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Valja kod toga uvažiti da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza drugostupanjski sud istinitim trebao prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (obzirom da je, kako u suštini drži, drugostupanjski sud trebao povjerovati njemu i prihvatiti njegove navode i njegova shvaćanja i njegovu osporenu odluku ocijeniti pravilnom i dopuštenom), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su tužitelja usmjereni na ostvarenje radnopravne zaštite u odnosu na postupke tuženika: na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 15. lipnja 2011. o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu te s ovome „vezane odluke tuženika o isplati otpremnine“ - uz obvezivanje tuženika vratiti ga „na radno mjesto višeg specijalista za planiranje radijske mreže - penjača“ i isplatiti mu zbog danog mu otkaza neisplaćivanu plaću od 509.542,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa po njihovom dospijeću. To sve polazeći od osnovnih tvrdnji tužitelja, uz ostalo - a ovdje sada relevantno, da je tuženik nezakonito otkazao sa njime sklopljen ugovor o radu odlukom o redovitom, poslovno uvjetovanom otkazu ugovora - prestankom potrebe za obavljanjem poslova i radnih zadataka njegovog radnog mjesta.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je prema Ugovoru o radu sklopljenim sa tuženikom 4. ožujka 2008. i njegovim Aneksom tužitelj obavljao kod tuženika poslove radnog mjesta Viši specijalist za planiranje radijske mreže - penjač,

- da je 15. lipnja 2011. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljem zbog poslovno uvjetovanih razloga: drži da je tu Odluku donio nakon što se kao poslodavac savjetovao sa Radničkim vijećem, a jer (da) je zbog gospodarske krize, promjene uvjeta na tržištu te zbog poslovnih i organizacijskih promjena s ciljem povećanja efikasnosti rada ukinuo radno mjesto tužitelja, da tužitelja ne može zadržati „na način da mu se osigura obavljanje poslova koje je radio na svom radnom mjestu niti ga se uz dodatno obrazovanje odnosno osposobljavanje može zaposliti na drugim poslovima“, s time da je „uzeo u obzir starost, invalidnost i obveze uzdržavanja“ tužitelja,

- da je tužitelj protiv te tuženikove Odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava, na kojeg tuženik nije odgovorio, time da je potom pravodobno podnio i ovdje prijepornu tužbu za zaštitu prava za kojeg drži da je povrijeđeno tuženikovom Odlukom.

13. Drugostupanjski sud je, polazeći od tih utvrđenja - činjeničnog značaja, istinitost kojih revizijski sud niti ne može preispitivati (čl. 385. ZPP-a), pogotovo ne prema revizijskim navodima (prema njihovom sadržaju: obzirom da u reviziji ta utvrđenja revident u bitnome ničime ne dovodi u pitanje), sada prijeporne zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da se kod poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, osobito ako se radi (kao ovdje) o poslovima eksperta, u tekstu odluke o otkazu mora na jasan i nedvojben način naznačiti („utvrditi“) koje je točno radno mjesto ukinuto i moraju se pojasniti razlozi zbog kojih se radnika s visokim kvalifikacijama ne može „rasporediti na druga radna mjesta uz uvažavanje socijalnih kriterija“,

- da je prvostupanjski sud pravilno, uz pravilno shvaćanje i primjenu pravila o teretu dokazivanja, utvrdio da „tuženik ničim nije dokazao da je tužitelj kao stručnjak za bilo koji posao u okviru rada tuženika bio višak radne snage“ ali i da pobijana tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu „ne sadrži jasne razloge, jer nema konkretnih razloga, već uopćenih“,

- da je „prihvatljiv“ i „zaključak da nisu dokazani navodi tuženika iz odluke o otkazu da nije bilo moguće zapošljavanje tužitelja na drugom radnom mjestu, jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka (ŠP). Pri tome je za dodati i to da je tuženik u postupku otkazivanja povrijedio odredbu članka 107. stavak 3. ZR-a, jer nije uzeo u obzir i kriterije koji su tom odredbom propisani, i to u odnosu na tužitelja prema svim djelatnicima zaposlenima na radnom mjestu kao što je radno mjesto na kojem je tužitelj radio, a koje je radno mjesto u drugim dijelovima Republike Hrvatske, prema iskazima svjedoka, postojalo“,

- da „tuženik i u žalbi ponovno ističe da se poslodavac jasno očitovao da radno mjesto nije ukinuto, već da je prestala potreba za tužiteljevim radom u Rijeci, i potvrđuje da su takva radna mjesta kod tuženika u vrijeme otkazivanja tužitelju i dalje postojala u drugim mjestima, a to je polazište tuženika upravo u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda da tuženik treba razmotriti relevantne okolnosti uzimajući ne samo radna mjesta u Rijeci, već i radna mjesta kod tuženika u cjelini“,

- da je „tužiteljev poslodavac VIPnet usluge d.o.o.. Tužitelj je sklopio ugovor za radno mjesto Viši specijalist za planiranje radijske mreže. Lokacija radnog mjesta je Rijeka, a za slučaj potrebe i u drugim prostorijama poslodavca. Radno mjesto i mjesto rada/lokacija dva su različita pojma. Stoga, pogrešno tuženik tvrdi da je tužitelj jedini zaposlenik u Rijeci na tom radnom mjestu, pa da ne dolaze do primjene odredbe o socijalnom odabiru jer da u Rijeci na istom ili sličnom mjestu nije bilo drugog radnika. Time potvrđuje da odgovarajuće uspoređivanje prema zakonskim kriterijima s drugim radnicima tog radnog mjesta unutar tuženika nije proveo. Tako i VSRH, Revr-530/17 od 19. prosinca 2017.“: „time se tuženik u odluci o otkazu formalno pozvao na kriterije, a stvarno ih je zanemario“,

- da je „stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu“.

14. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno: ono proizlazi iz pravilne primjene odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/2009. i 61/2011. - dalje: ZR-a):

- članka 107., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“, (...), (stavak 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.“, (stavak 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. “, (stavak 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.“(...)

- članka 131. st. 3., prema kojoj: „U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac (...)“.

15. Za takvo je shvaćanje drugostupanjski sud dao valjane, dostatne i razumne razloge, vrijednost kojih (to je potrebno istaknuti) nije umanjena revizijskim navodima - pa ih, kako su prethodno i izloženi, nije niti potrebno ponavljati.

16. Stoga, a kako je osporena presuda donesena na temelju prethodno navedenog, pravilnog pravnog shvaćanja - pa iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u izreci ove odluke.

17. Revizijski sud pritom tek primjećuje:

17.1. da se u sudskom postupku u kojemu radnik ostvaruje zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim odlukom poslodavca o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, poslodavac ne može s uspjehom pozivati na razloge koje ta odluka o otkazu ne sadrži, ali se (u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a) niti radnik (tužitelj) ne može dovoditi u situaciju da u takvome postupku istražuje zbog čega mu je otkazan ugovor o radu: radnik se (da bi uspio u sporu) ne može teretiti obvezom da odluku o otkazu osporava i u odnosu na razloge izvan njezina sadržaja. Kod toga se, a obzirom na sadržaj odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, u slučaju kada se ne može s sigurnošću utvrditi je su li postojali razlozi za otkaz ugovora o radu - ne može smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

Gledano u tome svijetlu, poslodavac ono na čemu temelji svoju odluku o otkazu, ako pretendira da ona bude valjana (dopuštena), mora i obrazložiti dostatnim i određenim razlozima - iz kojih bi i radnik ovu mogao provjeriti i prema kojima bi se jedino morao i mogao braniti (štititi): suprotno postupanje poslodavca sigurno ne pripada pravilnom i pravičnom postupanju, koje u sebi uključuje i pravo radnika na obrazloženu i provjerljivu odluku kojom se zadire u njegova prava (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju poslodavca).

Tuženikova Odluka takve razloge ne sadrži, pa su nižestupanjski sudovi, prije svega, već i zbog toga, opravdano tu Odluku utvrdili nedopuštenom - uz pravilan zaključak da za tu Odluku potrebne razloge ne mogu nadomjestiti u njoj istaknuti samo uopćeni, ničime konkretizirani, načelni navodi o razlozima otkazivanja Ugovora o radu - iz kojih se ta Odluka ne može preispitati, a zbog kojih (takvih, neodređenih) je radnik kvalitetno, bar u njezinom meritumu, ne može niti napadati.

17.2. da, nadalje - pored onog iz točke 17.1., ovdje valja (a to se već tiče razloga prijepornog otkazivanja u meritumu Odluke tuženika) istaći da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, odnosno tako da poslove nekih radnika objedini za jednog izvršioca ili određene poslove povjeri drugome radniku, a sve budući da je (tu je revident u pravu) autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Pritom treba imati na umu da poslovanje svakoga poslodavca, a u htijenju da se umanje troškovi i pospješi rad - u očito složenim uvjetima djelovanja i snalaženja u gospodarstvu, može rezultirati gospodarskim i organizacijskim promjenama i shvaćanju da je ekonomski opravdano i svrsishodno da se poslovi određenih radnih mjesta ukinu - ako su u nastalim uvjetima i prema donesenim planovima razvoja (a zbog navedenog shvaćanja te slijedom toga nastale potrebe za reorganizacijom poslovanja) postali nepotrebni.

17.3. da, međutim, to (inače) pravilno pravno shvaćanje, u ovome postupku, u okolnostima konkretnog slučaja, nije niti učinjeno spornim niti (što je odlučno) uzeto relevantnim za odluku o predmetu spora. Ovdje je osporenom presudom bitnim za tu odluku uzeto nešto drugo, a što revident niti revizijom ne dovodi u pitanje: da dopuštenost otkaza ugovora o radu, dakle i primjena navedenog pravnog shvaćanja - sa značajem primjene materijalnog prava, ovisi o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja - pa ga i ovdje treba individualizirati,

17.4. da je tuženik upravo stoga, a da bi uspio u sporu, u okolnostima ovoga konkretnog slučaja trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu navedene odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza /članak 8./ ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) ovdje prijepornu potrebu za otkazivanjem ugovora sklopljenim sa tužiteljem, onu koju je morao dostatno obrazložiti u svojoj Odluci, dokazati u postupanju pred nižestupanjskim sudovima: konkretno, trebao je dokazati ono na čemu je svoju Odluku temeljio - da je imao određenih razloga (kojih i u čemu se oni očituju?) donijeti svoju odluku o otkazu sa tužiteljem sklopljenog ugovora, organizacijskih razloga (primjerice: da je smanjio broj izvršitelja na radnom mjestu na kojem je tužitelj radio, da nije postojala potreba za obavljanje poslova toga radnog mjesta, da je morao prerasporediti određene radnike ili objediniti radna mjesta na manji broj izvršioca tako da je samo stoga radno mjesto tužitelja ukinuto), ekonomski opravdanih, gospodarskih, svrsishodnih (moguće i u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede u postojećim pa i općepoznato složenim uvjetima u gospodarstvu),

17.5. da tuženik to što je trebao dokazati nije dokazao: nije dokazao da tužitelja, obzirom na stručnu spremu koju je ovaj imao i okruženje u kojemu je radio te sadržaj posla kojeg je obavljao i prema ugovoru morao i mogao obavljati, na svim mjestima rada iz ugovora (što valja razlikovati od radnog mjesta) - ali i obzirom na strukturu radnika koje je zapošljavao i imao zaposlene, nije mogao zadržati na radu.

Njegovom samo paušalnom navodu da to nije mogao, odnosno da je ukinuo radno mjesto tužitelja ili da je prestala potreba za tužiteljevim radom u Rijeci - sa uopćenim razlozima toga čina, ne može se dati značaj kojeg bi on htio: razloga koji bi pravno relevantno opravdavao njegov postupak.

To je samo dodatan ali u ničemu manje značajan razlog koji Odluku (otkaz) tuženika čini nedopuštenom.

17.6. da je, u konačnom, drugostupanjski sud pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja na isplatu plaće koja mu je u utuženom razdoblju izostala zbog nezakonitog (nedopuštenog) otkaza ugovora o radu.

Tužitelju ne pripada neka „primjerena“ plaća, na isplati koje tuženik inzistira (ako bi njegova Odluka bila utvrđena nedopuštenom) - već (budući da je „poslodavac dužan radniku kojemu je rad prekinut krivnjom poslodavca, omogućiti položaj koji bi imao da mu svojstvo radnika nije niti prestalo“) samo ona („upravo prema obračunu vještaka“) iz Ugovora kojeg je sklopio sa tužnikom, Ugovora kojeg valja (posljedično vezano uz utvrđenje otkaza nedopuštenim) tretirati egzistirajućim za svo utuženo razdoblje - ali i (jer nije raskinut, utvrđen ništavnim ili poništen te izgubio učinke valjanog) svojim sadržajem obvezujućim za tuženika „za cjelokupno razdoblje za koje tužitelj traži isplatu plaće“.

17.7. da je, slijedom navedenog, pravilno i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije nego je otkazan s njime sklopljen Ugovor o radu.

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug