REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2880/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebački velesajam d.o.o. za trgovinu i usluge, OIB 95660678441, sa sjedištem u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 15, kojeg zastupaju punomoćnici Marko Smolek, Ladislav Škrinjar, Nikolina Maroslavac i Marko Reš, odvjetnici Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, Jurja Žeravića 19, protiv tuženika Hilding Anders d.o.o., OIB 98594743410, sa sjedištem u Prelogu, Kralja Zvonimira 38, kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Golubić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Golubić i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-195/2023-2 od 8. veljače 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-271/2022 od 19. prosinca 2022., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije se odbijaju u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije odbacuju se u dijelu koji se odnosi na povredu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije protivne strane.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-195/2023-2 od 8. veljače 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-271/2022 od 19. prosinca 2022.

2. U prijedlogu tužitelja je naznačeno pravno pitanje koje glasi:

"Predstavlja li zauzimanje pravnog shvaćanja Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske valjani razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva da nije potrebno saslušati vještaka dipl. ing. Nenada Papića iz Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" na čijem nalazu i mišljenju tužitelj temelji tužbeni zahtjev kao ni vještaka Ožanića koji je potvrdio njegov Nalaz niti izvršiti sučeljavanje i usuglašavanje navedenog vještaka s vještakom Stanislavom Peruškom na temelju kojeg Nalaza i mišljenja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a koji dovodi u pitanje vještvo ing. Nenada Papića iz Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" pri čemu se napominje da je vještak Peruško svoj nalaz dao deset godina nakon nastanka požara, isto tako da nije potrebno saslušati svjedoka, posebno DĆ koji je prvi uočio požar kao dežurni vatrogasac i ručno počeo gasiti požar upravo u prostoru tuženika, a ne na nekom drugom mjestu?

2.1. Tužitelj nalazi da je naznačeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni cijeneći da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj Rev 298/2021-2 od 5. svibnja 2021., Revd 875/2020-2 od 4. studenoga 2020. i Rev 1052/2007-3 od 9. srpnja 2008.

2.2. Pored toga, tužitelj nalazi i da je u postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje, i to „nepozivanjem vještaka ing. Nenada Papića radi saslušanja“, zatim i time što u postupku nije pozvan ni vještak Ožanić koji je potvrdio nalaz i mišljenje vještaka Nenada Papića, kao i time što u postupku nije saslušan kao svjedok dežurnog vatrogasca DĆ.

3. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije naznačujući slijedeća pravna pitanja:

1) Je li žalbeni sud dužan navesti sve okolnosti koje je ocijenio pri odlučivanju koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova u odluci kojom je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev i preinačio odluku o parničnim troškovima odbijanjem dijela zahtjeva za naknadu troška;

2) Je li pravična odluka o troškovima zasnovana na shvaćanju da podnesak nije bio potreban jer ga je bilo moguće izložiti na usmenoj raspravi (u smislu članka 106. stavak 5. ZPP);

3) Jesu li troškovi mirenja u smislu članka 186.d ZPP parnični troškovi na koje se primjenjuju pravila ZPP o naknadi parničnih troškova?

3.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik je istaknuo da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjima revizijskog suda izraženim u odlukama: Rev x 559/12-2 od 18. veljače 2014., Rev 2614/2019-2 od 7. lipnja 2022., Rev 853/2017-2 od 4. svibnja 2021., Rev 521/2019-4 od 16. veljače 2021., Rev 2317/1994-2 od 26. ožujka 1997., Rev 1060/2005-2 od 14. prosinca 2005., Revt 31/2014-2 od 21. svibnja 2014., Rev 1367/2014-6 od 11. srpnja 2017., Rev 247/2021-3 od 18. svibnja 2021., Rev-x 170/2017-5 od 11. listopada 2017., Rev-x 562/2015-2 od 14. prosinca 2016., Gž-11/2018-2 od 16. veljače 2018., Rev-x 522/2015-2 od 28. kolovoza 2019., Rev-x 306/20142 od 19. svibnja 2020. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženik je istaknuo da o tom pitanju nema ujednačene prakse revizijskog suda u kojem su smislu navedene odluke Rev 924/2016-2 od 10. rujna 2019. i Gzp 1740/2009-2 od 18. ožujka 2010., a navedeno je i da praksa drugostupanjskih sudova o tom pitanju nije ujednačena pri čemu je ukazano na rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-899/2021-2 od 17. svibnja 2021. U odnosu na treće postavljeno pitanje, tuženik navodi da u pogledu tog pitanja ne postoji praksa ni pravno shvaćanje revizijskog suda, ali ističe da je to pitanje važno radi razvoja sudske prakse.

3.2. Osim toga, istaknuto je da opisane povrede materijalnog prava u primjeni odredbe članka 155. ZPP predstavljaju i povredu prava tuženika na pravično suđenje.

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, dok je tuženik odgovorio na istovrsni prijedlog tužitelja te ga je predložio odbaciti.

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 387. u vezi s člankom 385.a stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da prijedlozi stranaka za dopuštenje revizije u pogledu naznačenih pravnih pitanja nisu osnovani, dok u odnosu na povredu ljudskih prava i temeljnih sloboda predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da su im ta prava i slobode povrijeđeni.

5. U odnosu na prijedlog tužitelja koji se tiče naznačenog pitanja, uočava se da pitanje polazi od netočne činjenične tvrdnje da je u postupku provedeno vještačenje po vještacima dipl. ing. Nenadu Papiću i vještaku Ivanu Ožaniću te da su oni u ovom postupku sudjelovali u svojstvu vještaka. Tako postavljeno pitanje, međutim, nije povezano sa sadržajem pobijane presude iz koje proizlazi da je u postupku provedeno vještačenje po vještaku Stanislavu Perušku, ali su u spis dostavljene privatne isprave koje su stranke predložile, a koje su izdane i/ili sačinjene u provedenim ekspertizama od osoba čije se kompetencije odnose na predmet spora (nastanak, uzročnost i dinamiku predmetnog štetnog događaja, požara, koji se nesporno zbio u prostoru nekretnine tužitelja 15. veljače 2010. u vremenu 06:45 - 07:15 h u prizemlju paviljona 12, u kojem je tuženik temeljem Ugovora o zakupu bio jedan od zakupoprimaca). Među tim ispravama bila su i mišljenja navedenih eksperata koja su oni dali kao certificirani sudski vještaci u drugim sudskim postupcima koji se odnose na isti štetni događaj.

5.1. S tim su u vezi nižestupanjski sudovi ocijenili da formalni procesno pravni razlog što neke ustanove, odnosno vještaci nisu kao takovi određeni u ovoj parnici od suda, ne oduzima i ne odriče dokaznu snagu (privatnim) ispravama i očitovanjima tih osoba, budući su isti nepobitno stručne osobe te su se o činjenicama prijepora očitovali u okviru svojih kompetencija. Stoga su sudovi, pored dokaza vještačenjem koje je u ovoj parnici provedeno po vještaku Perušku, cijenili i utvrđenja koja proizlaze iz drugih nalaza i mišljenja, među njima i onog provedenog po Centru za vještačenja "Ivan Vučetić", odnosno vještaku te ustanove Nenadu Papiću (na kojem dokazu tužitelj pretežito i temelji svoju tužbu), kao i nalazu i mišljenju danogm po Društvu za vještačenja ''Vještačenja Ožanić'', odnosno vještaku tog društva Ivan Ožanić, kao i drugim nalazima i mišljenjima koja su dostavljena u spis, a za koje nalaze i mišljenja stranke nisu dale suglasnost da se koriste u ovom postupku kao vještački nalazi i mišljenja zbog čega je i provedeno vještačenje po vještak Perušku.

6. Ovakvo postupanje sudova slijedi praksu revizijskog suda izraženu primjerice u rješenju broj Rev 2277/2018-2 od 17. listopada 2018. prema kojoj "Nalaz i mišljenje sudskih vještaka dan na zahtjev jedne od stranaka izvan sudskog postupka ne može se cijeniti jednako kao nalaz i mišljenje vještaka određenih od strane suda u skladu s odredbom članka 250., članka 251. stavaka 1. do 4. i članka 259. stavka 1. ZPP".

7. Što se tiče okolnosti da u postupku nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka DĆ, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je taj dokazni prijedlog tužitelja odbijen rješenjem prvostupanjskog suda donesenim na ročištu za glavnu raspravu od 15. studenoga 2022. U tom smislu, neprihvaćanjem prijedloga tužitelja za saslušanjem svjedoka, kao i osoba koje tužitelj u prijedlogu naznačuje vještacima, iako oni to u ovom postupku nisu, sudovi nisu odstupili od stabilne i ustaljene prakse u primjeni mjerodavnih procesnih odredaba jer su za odbijanje tih prijedloga dali ozbiljne i relevantne razloge slijedom čega nisu tužitelja onemogućili u raspravljanju. U takvim okolnostima naznačeno pitanje tužitelja nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije.

8. Istu pravnu sudbinu dijele i pravna pitanja koja je naznačio tuženik. Naime, u odnosu prva dva pitanja pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne odstupa od prakse revizijskog suda na koju ukazuje tuženik, kao ni od prakse drugostupanjskih sudova. Iz te prakse upravo proizlazi da u primjeni odredbe članka 155. stavka 1. ZPP ocjena opravdanosti pojedinog troška u postupku ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u pobijanoj je odluci upravo detaljno obrazloženo koji pojedinačni troškovi i zbog kojih razloga u ovom postupku nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. S druge strane, odluke koje tuženik dostavlja kao razloge važnosti ne ukazuju da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružana drugačija pravna zaštita, odnosno da su u istim činjeničnom i pravnim okolnostima nekoj stranci kao opravdani dosuđeni troškovi koji tuženiku u ovom postupku nisu dosuđeni. U tom se smislu ova dva pitanja ne mogu smatrati važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

9. Što se tiče trećeg naznačenog pitanja tuženika koje se odnosi na troškove mirenja u smislu odredbe članka186.d ZPP, ono također nema obilježje važnosti jer o tom pitanju ne ovisi odluka u sporu zato što sadržaj predmetnog prijedloga tuženika, kao i njemu priloženi prilozi ne ukazuju da je tuženik s tim u vezi tražio pravnu zaštitu (podnio žalbu ili prijedlog za donošenje dopunskog rješenja) odnosno da je iscrpio dopušteni pravni put zaštite. Naime, ukoliko je tuženik i zatražio naknadu troška mirenja kao pretprocesnog troška, a to ne proizlazi ni iz prvostupanjske ni iz drugostupanjske presude, pa ukoliko mu je zahtjev za naknadu tog troška odbijen ili ukoliko o tom zahtjevu tužitelja nije odlučeno, valja uočiti da sadržaj spisa, prijedloga za dopuštenje revizije i njegovih priloga ne ukazuje da je tuženik zbog toga tražio pravnu zaštitu (podnio žalbu protiv prvostupanjske odluke o parničnom trošku ili podnio prijedlog za donošenje dopunske odluke o trošku). U tom smislu nije ni bilo osnove da drugostupanjski odlučuje o opravdanosti predmetnog pretprocesnog troška, pa nema osnove ni da revizijski sud odgovara na to pitanje jer bi time revizijski sud u osnovi odlučivao protiv prvostupanjske, a ne drugostupanjske presude, kako to nalaže odredba članka 382. stavka 1. ZPP.

10. Slijedom svega naprijed navedenog, prijedloge stranaka za dopuštenje revizije, kako tužitelja, tako i tuženika, u pogledu naznačenih pravnih pitanja, valjalo je odbiti kao neosnovane na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

11. Postupajući u skladu s odredbom članka 389. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 2. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da ni tužitelj ni tuženik navodima iznesenim u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava. Naime, razlozi koje stranke vežu uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH.

12. Ocjenjujući opravdanost podnesenih prijedloga u smislu odredbe članka 385. stavka 2. ZPP, revizijski sud načelno smatra da odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva. S tim u vezi, posebno se naglašava da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima i tužitelju i tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima suprotne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode obiju stranaka, kako je naprijed i obrazloženo. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da stranke nisu imale pravo na pravično suđenje. K tome, u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje u vezi s trećim postavljenim pitanjem tuženika, kako je već naprijed navedeno, tuženik nije iscrpio dopušteni pravni put zaštite što je nužno u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP za dopuštenje revizije.

13. U opisanim okolnostima kada, dakle, stranke nisu učinile vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje njihove je prijedloge u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

14. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevima stranaka za naknadu troška sastava odgovora na prijedloge za dopuštenje revizije suprotne strane, revizijski sud ocjenjuje da ti troškovi stranaka nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP zato što su prijedlozi stranaka za dopuštenje revizije i njihovi prilozi bili dostatni za donošenje odluke u ovom postupku.

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil