REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-102/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Nikša Đurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, koga zastupa punomoćnik Ladislav Škrinjar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Smolek i Škrinjar iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1713/2019-3 od 9. rujna 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-10172/13-68 od 28. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1713/2019-3 od 9. rujna 2021. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-10172/13-68 od 28. kolovoza 2019. u dijelu pod toč. I., II. III. i V. i sudi:
1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se utvrdi nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu od 2. kolovoza 2013. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao kao i sa zahtjevom za isplatom regresa za godišnji odmor u bruto iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama i božićnicom u bruto iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama , sve za 2014., isplatu regresa za godišnji odmor za 2015. u bruto iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama i božićnice 2015. u bruto iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama, regresa za godišnji odmor 2016. u bruto iznosu od 3.411,14 kn sa zateznim kamatama, regresa za godišnji odmor 2017. u bruto iznosu od 3.171,18 kn sa zateznim kamatama, regresa za godišnji odmor 2018. u bruto iznosu od 3.171,18 kn sa zateznim kamatama – kao neosnovan.
2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 24.562,01 Eur / 185.062,50 kn u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove sastava revizije u iznosu od 301,94 Eur / 2.275,00 kn u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 2. kolovoza 2013. te je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove odgovarajućeg radnog mjesta (toč. II izreke), kao i da tuženik isplati tužitelju regres za godišnji odmor u bruto iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama i božićnicu u bruto iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama, sve za 2014., isplati tužitelju regres za godišnji odmor za 2015. u bruto iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama i božićnicu 2015. u bruto iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama, regres za godišnji odmor 2016. u bruto iznosu od 3.411,14 kn sa zateznim kamatama, regres za godišnji odmor 2017. u bruto iznosu od 3.171,18 kn sa zateznim kamatama, regres za godišnji odmor 2018. u bruto iznosu od 3.171,18 kn sa zateznim kamatama (toč. III izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da ga vrati na rad na poslove radnog mjesta člana uprave i da mu se isplati naknada plaće od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa od vraćanja tužitelja na rad sa iznosima kako su naznačeni pod toč. IV izreke, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. V izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.
4. Reviziju je protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. II. i IV. izreke podnio i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
5. Odgovori na reviziju nisu podneseni.
6. Revizije tužitelja nije osnovana dok je revizija tuženika osnovana.
7. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U odnosu na reviziju tužitelja
9. Tužitelj ističe prigovor da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da drugostupanjska odluka proturječi sama sebi i razlozima presude te da nema razloga o odlučnim činjenicama.
10. Navedeni prigovor nije osnovan. Naime, tužitelj nije niti u tužbi niti tijekom postupka istaknuo za koje radno mjesto bi mu pripalo pravo na plaću, odnosno razlika plaće između one koje bi mu tuženik bio dužan isplaćivati nakon prestanka članstva u upravi i plaće koju je ostvarivao kod drugog poslodavca. U tom smislu su sudovi ispravno zaključili da je odluka o opozivu tužitelja s mjesta člana uprave postala konačna i pravomoćna te da nema pravo na plaću člana uprave. Sama činjenica da je tuženik tužitelju po prestanku članstava u upravi tuženika isplatio plaće za sljedeća četiri mjeseca ne utječe na zakonitost navedenog zaključka nižestupanjskih sudova.
11. Nadalje, na tuženiku koji je otkazao ugovor o radu tužitelju je sukladno članku 135. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 - dalje: ZR) teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz. Za sve preostale navode i tvrdnje teret dokaza je na onoj stranci koja iznosi te tvrdnje tako da tužitelj pogrešno tumači teret dokazivanja jer je tužitelj trebao istaknuti koje je njegovo odgovarajuće radno mjesto a za koje radno mjesto potražuje plaću, odnosno razliku naknade plaće između tog radnog mjesta i plaće koju je primao kod novog poslodavca.
12. Neosnovan je i netočan revizijski navod tužitelja da drugostupanjski sud ima kontradiktorna shvaćanja u pogledu ugovora koji je imao sklopljen s tuženikom. Ispravno je u pobijanoj odluci istaknuto da je riječ da ugovorom osim rada tužitelja kao člana uprave ujedno i zasniva radni odnos na neodređeno vrijeme. Pritom je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelju nakon opoziva pripada plaća novog radnog mjesta a ne člana uprave kako se to može razaznati iz navoda revizije i za koje navoda tužitelja nema nikakvog niti pravnog a niti logičkog uporišta.
13. Nije osnovan niti prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj naime smatra da na temelju članka 87. stavak 5. Zakona o radu ima pravo na naknadu plaće, odnosno njenu razlike između plaće člana uprave i plaće koju je ostvarivao kod novog poslodavca. Takav stav nije pravilan (niti u tom govori odluka suda Europske unije na koju se poziva). Tužitelj nema pravo na plaću radnog mjesta s kojeg je pravomoćno opozvan. On ima pravo na plaću odgovarajućeg radnog mjesta pri čemu je mogao tijekom postupka istaknuti s obzirom da stručnu spremu i radno iskustvo koje bi to radno mjesto kod tužitelja bilo kako bi sud mogao odrediti vještačenje na tu okolnost. Budući da on to nije učinio to sud navedeno nije niti mogao utvrditi.
U odnosu na reviziju tuženika
14. Osnovan je prigovor tuženika da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da je otkaz ugovora o radu nedopušten jer je tuženik nakon opoziva tužitelja kao člana uprave tuženik mogao o prestanku radnog odnosa tužitelja odlučiti isključivo na temelju odredbi ZR, odnosno pozivom na odredbu članka 107. ZR ili čl. 108. ZR.
15. To stoga što tužitelju kao osobi iz članka 4. stavak 3. ZR radni odnos ne može prestati prema odredbama ZR jer to propisuje članak 4. stavak 4. ZR. Navedena je odredba kogentne a ne dispozitivne prirode pa je stoga stranke ne mogu svojim ugovorom derogirati na način da se ipak primjenjuju odredbe ZR koje reguliraju prestanak ugovora o radu.
16. Stranke su mogle, poput ugovaranja jednostranog raskida ugovora o radu, isto tako predvidjeti razloge otkazivanja poput kršenje obveza iz radnog odnosa i sl. ali nemaju ovlast generalno ugovoriti primjenu odredbi ZR jer bi to značilo i obvezu savjetovanja prije otkaza ugovora o radu i ostale obveze koje poslodavac ima prema radnicima koji ne potpadaju pod članak 4. stavak 3. ZR. Međutim, kao što smo već istaknuli, člankom 4. stavak 4. ZR zabranjena je primjena odredbi ZR o prestanku ugovora o radu na osobe iz članka 4. stavak 3. ZR. Omogućavanje ugovaranja primjene odredbi ZR značilo bi izigravanje zabrane iz članka 4. stavak 4. ZR.
17. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je potrebno utvrđivati o kojoj vrsti otkaza iz ZR je riječ i je li pravilno proveden postupak otkazivanja.
18. Budući da je tužitelj s tuženikom imao sklopljen ugovor jedino za obavljanje poslova člana uprave i da se tuženik nakon opoziva s mjesta člana uprave na prestanak radnog odnosa tužitelja pozvao upravo na tu činjenicu, kao ni da se tuženik ugovorom nije obvezao tužitelju ponuditi druge poslove nakon opoziva, to nije osnovan zaključak suda da je otkaz nedopušten i da tuženik treba vratiti tužitelja na „odgovarajuće radno mjesto“.
19. Obzirom da je otkaz zakonit, odnosno dopušten to nije osnovan niti zahtjev tužitelja za isplatom regresa i božićnice za razdoblje nakon otkaza ugovora o radu.
20. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 395. stavak 1. ZPP preinačiti pobijane nižestupanjske presude i odluči kao pod točkom II izreke ove presude.
21. Sukladno članku 166. stavak 2. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka. Na temelju članka 154. stavak 1. ZPP tuženiku pripada pravo na trošak u cijelosti.
22.1. S obzirom da je prihvaćena revizija tuženika i preinačena odluka o glavnoj stvari tužbenog zahtjeva valjalo je prema odredbama čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima postupka.
22.2. Uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio u sporu u cijelosti tuženiku je valjalo priznati naknadu troškova postupka, a koji se odnose na zatražene troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: jednokratna nagrada za zastupanje u postupcima iz radnih odnosa 2.000,00 kn prema Tbr.7/2 (Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT), troškove za sastav podnesaka od 30. srpnja 2014. i 27. listopada 2017. za svako u iznosu od po 10.000,00 prema Tbr. 7/1 OT, troškove za zastupanja na ročištima od 8. travnja 2015., 2. lipnja 2016., 8. veljače 2017. u iznosu od po 10.000,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9/1 OT, za zastupanje na ročištu od 14. studenoga 2018. u iznosu od 15.000,00 kn prema Tbr. 9/1 OT, za sastav podneska od 3. travnja 2019. u iznosu od 15.000,00 kn prema Tbr. 7/1 OT, za zastupanje na ročištima od 25. travnja 2019. u iznosu od 20.000,00 kn, od 13. lipnja 2019. u iznosu od 21.000,00 kn, od 10. srpnja 2019. u iznosu od 22.000,00 kn (prema Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska 27. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 kn te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn prema Tbr 9/3 OT. Ukupan trošak iznosi 146.000,00 kn s pripadajućim PDV od 36.500,00 kn, sveukupno iznosi 182.500,00 kn. Tome trošku potrebno je tuženiku priznati, a prema vrijednosti osporavanog dijela tužbenog zahtjeva 13.757,50 kn u žalbenom postupku, trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn s pripadajućim PDV od 312,50 kn (Tbr. 10/1 OT), što ukupno iznos 1.562,50 kn uz uplaćenu sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 1.000,00 kn, ukupno iznosi 2.562,50 kn. S toga je tužitelj dužan naknaditi sveukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 185.062,50 kn/24.562,01 Eur te je odlučeno kao u toč. I.2. izreke ove odluke.
22.3. S obzirom da je tuženik u revizijskom stadiju postupka uspio u cijelosti to je valjalo tuženiku dosuditi i trošak sastava revizije također prema osporenoj vrijednosti predmeta spora (13.757,50 kn) i to u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr.10/6 OT) uvećano za trošak uplaćene sudske pristojbe u iznosu od 400,00 kn što sveukupno iznosi 2.275,00 kn/301,94 Eur. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove odluke.
23. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).
Zagreb, 26. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
