REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1406/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, protiv tuženika Agro Rokić d.o.o. iz Velike Gorice, Kolodvorska kbr. 118 (OIB: 18478126638), kojeg zastupa punomoćnik Marko Kokić, odvjetnik iz Zagreba, Trg N. Š. Zrinskog kbr. 3, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2022/2021- 3 od 14. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-435/18 od 3. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a odbija se.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a stavka 2. ZPP-a odbacuje se.

III. Tužiteljici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u točki I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu točke I. izreke za iznos od 199.720,28 kn/26.507,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2015. pa do isplate i na iznos od 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2016. pa do isplate te u dijelu točke II. izreke za iznos od 499.300,70 kn/66.268,59 EUR“,

- u točki II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u točki III. njezine izreke i u dijelu točke I. njezine izreke za iznos od 299.580,42 kn/39.761,15 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom“ tako da je odbijen „tužiteljev zahtjev za isplatu 299.580,42 kn/39.761,15 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2012. pa do isplate, na 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2013. pa do isplate i na 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2014. pa do isplate“,

te odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv dijela te drugostupanjske presude „u kojem je pod točkom I. izreke odbijena žalba tuženika „kao neosnovana“ i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke za iznos od 199.720,28 kn/26.507,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2015. pa do isplate i na 99.860,14 kn/13.253,71 EUR od 10. listopada 2016. pa do isplate, te u dijelu točke II. izreke za 499.300,70 kn/66.268,59 EUR, te u dijelu kojim je pod točkom II. 2. izreke preinačena navedena prvostupanjska presuda u točki III. njezine izreke na način da je odlučeno da svaka strana snosi svoj parnični trošak“ dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

1.) Ima li zakupnik pravo na umanjenje zakupnine u slučaju kad je isti U ČASU SKLAPANJA Ugovora o zakupu znao za nedostatke stvari koja je predmet zakupa, a Ugovorom o zakupu je izričito ugovoreno da će zakupodavac zakupniku predati stvar u posjed u točno ugovorenu svrhu (bez nedostataka) nakon sklapanja Ugovora o zakupu (dakle u slučaju kad je stvar koja je predmet ugovora od strane zakupodavca zakupniku predana u posjed nakon sklapanja ugovora), a nedostaci na stvari su takvi da isti onemogućuju korištenje zakupljene stvari u svrhu koja je izričito ugovorena?

2.) Primjenjuje li se u slučaju iz prethodne točke odredba čl. 530. ZOO-a koja izričito određuje da ako u ČASU PREDAJE zakupljena stvar ima neki nedostatak koji se ne može otkloniti ili koji se može otkloniti bez većih nezgoda za zakupnika, a predaja stvari u određenom roku nije bila bitni sastojak ugovora, kao i u slučaju da stvar nema neko svojstvo koje po ugovoru ili običaju treba imati ili ga izgubi tijekom zakupa, zakupnik može zahtijevati sniženje zakupnine?

3.) Primjenjuje li se u slučaju iz točke 1.) pravilo istodobnog ispunjenja propisano odredbom čl. 358. ZOO-a prema kojem u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu i čl. 357. ZOO-a prema kojem kod naplatnog ugovora svaki ugovaratelj odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja (na koju odgovornost se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO- a o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke), odnosno je li zakupnik dužan platiti zakupninu u slučaju da mu zakupodavac nije predao stvar bez nedostataka za koju je ugovoreno da se daje u zakup u točno određenu svrhu te iste nije otklonio, a nedostaci na stvari su takve naravi da isti onemogućuju korištenje zakupljene stvari u svrhu u koju je ona izričito ugovorena?

4.) Primjenjuje li se odredba članka 43. stavak 5. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine 39/2013, 48/2015) (temeljem koje zakupnik ima pravo na umanjenje zakupnine razmjerno troškovima krčenja odnosno na oslobođenje plaćanja zakupnine ako su troškovi krčenja veći od zakupnine), ako je Ugovor o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta sklopljen za vrijeme važenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine 152/2008, 25/2009, 153/2009, 21/2010, 90/2010, 39/2011, 63/2011), a koji Zakon uopće nije sadržavao odredbe koje bi regulirale pitanje troškova krčenja poljoprivrednog zemljišta koja je Republika Hrvatska dala u zakup, dakle u odnosu na koje pitanje ZPZ/08 sadrži pravnu prazninu?

Tvrdi i da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog i predložila da se ovaj odbaci kao nedopušten. 4. Prijedlog tuženika nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 14. prosinca 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

- odredaba čl. 385.a, prema kojima: stavak 1. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavak 2. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

6.1. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem - iz tih odredaba ZPP-a, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu temeljenom na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a naznačio više pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) paušalni navodi predlagatelja kojima samo polemizira sa obrazloženjem osporene presude i postupkom koji joj je prethodio, sve sa uopćenim (ničime konkretiziranim) tvrdnjama da su pitanja važna u navedenom, načelnom smislu, posebice, kako ističe, obzirom na činjenicu da je riječ o pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, odnosno tvrdnjama kojima u biti jedino preocijenjuje ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - te kojima se suprotstavlja činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena,

7.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),

7.3. da se, sa prethodnim u svezi, postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj (a ne i sud) “vidi”, na njegovo isticanje kako bi po njemu trebalo ocijeniti bit u predmetu postavljenih traženja (zahtjeva), sa njegovim pravnim i činjeničnim shvaćanjem kojeg sugerira prihvatiti kao jedinog ispravnog i relevantnog za odluku o predmetu spora - pa takva nisu adekvatna onim kakvim bi trebala biti za dopuštenost revizije iz smisla navedenih odredaba ZPP-a,

7.4. da odluke drugostupanjskih sudova na koje se predlagatelj u prijedlogu poziva, one kojima daje značaj važnosti za po njemu postavljena pitanja, stavljajući ih u usporedbu sa osporenom presudom - jer drži da su temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je ova temeljena, sa osporenom presudom nisu usporedive: one se odnose na predmet spora različiti od ovoga, preciznije - ne odnose se na traženje odgovora na pitanje koje bi ovdje jedino bilo pravno relevantno: u svezi činjenice da je predlagatelj kao zakupoprimac u zakup uzeo samo ili jedino ono što je vidio i znao („nedostatke poljoprivrednog zemljišta...zapuštenost ...i da će ga biti potrebno urediti prije mogućnosti korištenja zemljišta u poljoprivredne svrhe“), odnosno ono što je (upravo takvo: viđeno) dobrovoljno i bezuvjetno prihvatio - iako je znao ili mogao znati („ nisu mogli ostati mu nepoznati“) što prihvaća i u kakvome stanju,

7.5. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

8. Revizijski sud kod toga tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga, budući da nisu obrazložena adekvatnim, dostatnim i određenim razlozima, nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će i prijedlog za dopuštenje revizije koji uopće ne sadržava (...) jasno naznačene razloge važnosti pravnog pitanja u smislu članka 385.a ovoga Zakona.“, u svezi sa odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje sud će određeno navesti razlog odbacivanja.“).

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je tuženik učinio vjerojatnim ono na čemu (također) temelji svoj prijedlog: da su u ovome predmetu počinjene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - toliko da je prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom i u postupku koji je ovima prethodio počinjena povreda nekih njegovih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11.1. Ovu (vjerojatnost) tuženiku ne daje njegov izraz (samo) nezadovoljstva donesenom osporenom odlukom i shvaćanjem na kojemu je ova temeljena: on povoljniju poziciju sa podnesenim prijedlogom ne može ostvariti sugeriranjem da se prihvati pravilnim jedino njegovo shvaćanje konkretnog spora i da se odluka o predmetu toga spora donese i obrazloži samo na temelju toga shvaćanja.

U konkretnom slučaju okolnosti na kojima temelji prijedlog, razumnim zaključivanjem, ne pridonose vjerojatnosti istinitosti njegove tvrdnje da je donesenom odlukom povrijeđen u nekom svom temeljnom ljudskom pravu - i da osporena presuda nije pravilna te zakonita i donesena u smislu:

- odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude (...) drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“, odnosno prvostupanjska u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“,

- pravilnog shvaćanja da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što predlagatelj (revident) ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda „pravilno“, nisu imali razloga prihvatiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim i pravilnim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tuženika,

- pa konačno i shvaćanja da se stav o povredi počinjenoj po sudu ne može izvući samo iz toga što nije prihvaćeno shvaćanje stranke o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložila i zahtijevala, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu.

11.2. Konkretno, sama okolnost što je prihvaćen zahtjev tužiteljice - odlukom koja je pravilno, razložno i razumno obrazložena, dostatnim razlozima - koji je opravdavaju, nema značaj koji joj predlagatelj daje: pogrešne primjene materijalnog prava - u odluci koja prema razlozima kojima je obrazložena nije u skladu „sa zdravim razumom“.

12. Sukladno tome, za prihvatiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije niti pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2 ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost niti po toj osnovi.

13. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a).

14. Tužiteljici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug