REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3824/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senija Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika MBP MEDIA j.d.o.o., OIB 77751319067, sa sjedištem u Zagrebu, Cenkovečka 6, kojeg zastupa punomoćnik Igor Svilar, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1937/2022-3 od 24. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1293/2018-41 od 23. svibnja 2022., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1937/2022-3 od 24. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1293/2018-41 od 23. svibnja 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povreda povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda počinjenih "zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku″.

2. Pitanja koja je tuženik u prijedlogu naznačio glase:

1) Je li na temelju ugovora o djelu naručitelj dužan platiti naknadu izvršitelju i za poslove odnosno djela koja naručitelj nije naručio;

2) Je li tuženik osnovom Ugovora o umjetničkoj suradnji od 2. siječnja 2013. kojeg je zaključio s tužiteljem sudionik ugovornih odnosa koje je tužitelj zaključio sam ili putem trećih osoba s organizatorima koncerata i je li za tako zaključene izvođačke ugovore tuženik dužan tužitelju platiti izvođačku naknadu iako te iste koncerte tuženik nije ugovorio, naručio, organizirao i naplatio;

3) Jesu li sudovi dužni savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka formirati uvjerenje koje će činjenice uzeti kao dokazane odnosno može li sud iskaze svjedoka, stranaka i vještaka ocjenjivati proizvoljno prihvaćajući dijelove istih kao vjerodostojne, a druge dijelove ne, ovisno o tome idu li u korist jedne od stranaka u postupku; 4) Je li u parnici za isplatu po osnovi ugovorne obveze na tužitelju teret dokaza postojanja ugovornog odnosa i obveze tuženika ili je tuženik taj koji mora dokazati da obveza isplate tereti neku treću osobu;

5) Je li u smislu članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 375. ZPP drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi stranaka dužan navesti odlučne žalbene prigovore stranaka i iste ocijeniti na način da iznese konkretne razloge i argumente koji su od odlučnog značaja za rješenje pravne stvari?

2.1. Tuženik ocjenjuje da su naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda, u odnosu na prva dva pitanja s praksom revizijskog suda u odlukama broj Revt 192/2013 od 13. siječnja 2015. i Rev-x 735/2012 od 12. rujna 2012, u odnosu na treće naznačeno pitanje nepodudarsnost se odnosi na odluke revizijskog suda broj Rev-x 817/2010-2 od 29. lipnja 2011., Revr 297/2016-2 od 8. veljače 2017. i Revr 1241/2011-2 od 22. svibnja 2012., a u odnosu na četvrto naznačeno pitanje s odlukama broj Revr 1060/2016-2 od 28. studenoga 2017., Rev-x 444/2015-2 od 14. srpnja 2015., Revt 523/2014-2 od 12. siječnja 2016., Revt 13/2012-2 od 25. veljače 2014., Revt 145/2018-2 od 3. prosinca 2019. i dr. U pogledu petog naznačenog pitanja predlagatelj nalazi da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nepodudarna s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama broj Rev 16/2012-2 od 26. rujna 2017., Rev-x 87/2018 od 16. travnja 2019., Rev 52/2016 od 9. listopada 2019., Rev 3080/2016 od 2. listopada 2019. i Rev 1690/2013 od 12. lipnja 2019.

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, ocijenio ga je neosnovanim te ga je predložio odbiti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. Naime, riječ je o pitanjima o kojima ne ovisi odluka u sporu, i to u odnosu na prvo pitanje zato što presudom nije prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na plaćanje naknade za poslove odnosno djela koja naručitelj nije naručio, već u odnosu na one poslove odnosno djela koja su naručena, a nisu plaćena, kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi. Isto se odnosi i na drugo postavljeno pitanje zato što ovo pitanje polazi od netočne činjenične tvrdnje da je tuženik pobijanom presudom obvezan na plaćanje izvođačke naknade za koncerte koje tuženik nije ugovorio, naručio, organizirao i naplatio, dok je pobijanom presudom utvrđeno da je jedini organizator koncerata na kojima je tužitelj sudjelovao i za koja mu nije plaćena izvođačka naknada bio ČM koji se predstavljao kao zastupnik tuženika pri čemu članovi sastava Crvena jabuka, među koje spada i tužitelj, nisu bili u vezi s organizatorima koncerata, kao i da su imali fiksni iznos honorara po nastupu te nisu znali iznos koji je za nastup sastava ugovoren s organizatorom. O trećem naznačenom pitanju također ne ovisi odluka u sporu zato što polazi od pogrešne tvrdnje da sudovi nisu u postupku izvedene dokaze cijenili kako zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti odnosno u skladu s odredbom članka 8. ZPP što je suprotno sadržaju pobijane presude iz kojeg proizlazi da su sudovi cijenili sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te su dali ozbiljne i relevantne razloge zbog kojih pojedine dokaze prihvaćaju, a druge ne prihvaćaju. Drugo je pitanje što tuženik te razloge ne prihvaća pri čemu valja primijetiti da su ove tvrdnje tuženika dane prilično uopćeno i paušalno i u njima nije naznačeno koje su dokaze sudovi nekritički ocijenili. Četvrto se postavljeno pitanje također temelji na tvrdnji da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa na kojem je utemeljio svoj zahtjev za isplatu što nije u skladu s činjenicama koje su utvrđene u postupku, pa utoliko ni o ovom pitanju ne ovisi odluka u sporu te ni ono slijedom toga nema potrebno obilježje važnosti koje bi bilo osnova za njegovo dopuštenje. Istu pravnu sudbinu dijeli i peto naznačeno pitanje zato što drugostupanjski sud nije propustio odgovoriti na sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja. Dapače, drugostupanjski je sud detaljno odgovorio na sve žalbene navode, kako one koji se tiču žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako i one koji se tiču pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, kao i žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, prijedlog tuženika je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH).

8. S tim u vezi, revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnoga ljudskog prava na koje ukazuje revident. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima.

9. U opisanim okolnostima kada, dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil