REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-285/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnica Marija Cindrić Bojmić, odvjetnica iz Vukovara, K. A. Stepinca kbr. 22, protiv tuženika [trgovačko društvo] iz [adresa] ([osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Antonio Rašić, odvjetnik iz Osijeka, Radićeva ulica kbr. 5, radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja [trgovačko društvo] iz [adresa] ([osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Antonio Rašić, odvjetnik iz Osijeka, Radićeva ulica kbr. 5, protiv protutuženika MF iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnica Marija Cindrić Bojmić, odvjetnica iz Vukovara, K. A. Stepinca kbr. 22, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja (dalje: tuženika) protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-8715/2014-5 od 10. listopada 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-900/2010-58 od 30. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu točke I. njene izreke“, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati „ukupan bruto iznos od 630.000,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 450.000,00 kn od 19. srpnja 2010. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te na iznos od 180.000,00 kn od 16. siječnja 2010. do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 426.475,00 kn“, te u točki II. njezine izreke, u odluci kojom je odbijen „u cijelosti protutužbeni zahtjev“ na obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju 848.737,70 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama počev od 4. studenoga 2010. do isplate i naknaditi mu parnični trošak,

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u dijelu točke I. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati zateznu kamatu na iznos od 450.000,00 kn od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 18. srpnja 2010., te u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos od 180.000,00 u visini većoj od eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena“ tako da je:

- odbijen „kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonsku zateznu kamatu na bruto iznos od 450.000,00 kn (...) po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena“ računatim na pojedinačne iznose kako je to određeno u izreci presude (pa tako na prvi iznos od 15.000,00 kn bruto od 11. kolovoza 2007.),

- odbijen kao neosnovan „tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 180.000,00 kn (...) u iznosu preko eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- u stavku III. izreke, odbijen je kao neosnovan „tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 12.408,13 kn.“

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog “svih razloga temeljem kojih se revizija može podnijeti poglavito” zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. i čl. 354. st. 1. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije i prihvati njegov protutužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

4. Revizija nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. listopada 2017., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) i odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovoj presudi: ZPP-a), prema kojoj: „Revizija iz članka 382. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kuna.“.

6. Budući da u ovome slučaju vrijednost predmeta spora po tužbenom i protutužbenom zahtjevu prelazi taj iznos, revizija tuženika je dopuštena.

7. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Suprotno tvrdnji revidenta da osporena presuda “nema uopće razloga niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni“, da „o odlučnim činjenicama postoji proturiječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

9. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o prijeporu, sve uz tvrdnje - da ovdje nije utvrđena volja stranaka ugovora na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev (obzirom da u skladu sa tom voljom odredba o mjesečnoj naknadi koju tužitelj traži „nikada nije niti trebala biti konzumirana“, da se tužitelj sam odrekao svoje tražbine „iako je ista prividno ugovorena“), da tužitelj nije dokazao niti da mu pripada naknada „zbog raskida koju je rekao potraživati“ samo uz uvjet koji se nije ostvario, da je već i iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da je tužitelj sklopio za njega štetan Sporazum o zasnivanju založnog prava na njegovoj (tuženikovoj) nekretnini - pa kao njegov tadašnji direktor odgovara za uzrokovanu mu štetu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu (ili preocijenu) provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom i protutužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o onome što je odlučno za odluku o predmetu spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

11. Tu povoljniju poziciju tuženik ne može ostvariti niti tvrdnjom o postupovnoj povredi počinjenoj time što je tužitelju dosuđena naknada u iznosu od 15.000,00 kn „sa dospijećem 11. siječnja 2010.“ za ostvareno po Ugovoru za prosinac 2009.

Činjenica da tužitelju ta naknada pripada utvrđena je i vještačenjem, a sve u okviru nalaza i mišljenja vještaka da je Ugovor obvezivao tužitelja i tuženika, bar u odnosu na ugovorenu naknadu za tužitelja, u razdoblju od 30 mjeseci - sve dok nije jednostrano raskinut po tuženiku sa danom 1. siječnja 2010., time da je po sadržaju istoga Ugovora tuženik bio u obvezi isplaćivati tužitelju naknadu za obavljanje posla člana uprave - direktora do (a to je bio i dan dospijeća te naknade za svaki „prethodni mjesec“) 10. svakog mjeseca za prethodni mjesec.

Kako tuženik tu činjenicu, na koju se određeno poziva tek u reviziji - i tek u reviziji njome polemizira, nije ničime određenim osporavao u odgovoru na tužbu - ali ni (ovdje odlučno) u žalbi na prvostupanjsku presudu (njegovom uopćenom isticanju da osporava osnovu i visinu cjeline zahtjeva tužitelja ne može se dati značaj osporavanja činjenice da tužitelju pripada naknada i za prosinac 2009., odnosno naknada za 30 mjeseci, pogotovo ne određenog osporavanja), ne može je sa uspjehom osporavati „novotom“, sve i da je istinita - tek u revizijskom stupnju postupka i nakon što o njoj drugostupanjski sud nije niti imao prilike odlučivati: na to jasno upućuju odredbe čl. 385. ZPP-a, kojima su propisani razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, a one u te razloge „ne stavljaju“ i nove činjenice. Međutim, čak i neovisno od toga - i iako to kraj prethodno iznijetog više i nije odlučno za odluku o predmetu spora, ovdje valja cijeniti:

- da je prijeporni Ugovor obvezivao stranke ugovora sve do njegova prestanka jednostranom odlukom tuženika, dakle - do 1. siječnja 2010, pa time i/ili za prosinac 2009., na kojemu (mjesecu) revident jedino ustraje u svojim revizijskim razlozima,

- a da (sa time u svezi) tuženik nije u reviziji iznio dostatne, razumne razloge koji bi opravdavali njegov stav da tužitelju ne pripada zahtijevana naknada za mjesec prosinac 2009. - iako je i taj mjesec „odradio“ po Ugovoru, ona naknada na koju ima pravo (kako je ugovoreno) za svo razdoblje trajanja Ugovora, dakle - sve do 1. siječnja 2010, a koju je naknadu (za prosinac) tuženik bio u obvezi isplatiti mu do 10. siječnja 2010. (u okviru ugovorene obveze isplate svakog mjeseca za „prethodni“ mjesec).

11.1. Ostajući u tim granicama, revizijski sud, vezan revizijskim razlozima, nema osnove niti potrebe ispitivati pravo tužitelja na prijepornu naknadu za ikoji drugi mjesec utuženog razdoblja - sa kojim bi tuženik kao revident moguće i imao razloga polemizirati.

12. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

13. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu ono što su (kako to tužitelj tvrdi) dogovorili, konkretno - 450.000,00 kn na ime obavljenih poslova iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 31. srpnja 2007. (dalje: Ugovor) te 180.000,00 kn na ime „jednogodišnjeg primitka“ tužitelja zbog raskida Ugovora, kao i protutužbeni zahtjev na obvezivanje tužitelja naknaditi štetu koju tuženik trpi (kako drži) zbog štetne radnje tužitelja.

14. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je DF, koji je 31. srpnja 2007., u vrijeme sklapanja Ugovora, bio predsjednik Nadzornog odbora tuženika, sa tužiteljem sklopio prijeporni Ugovor, kojim je, odredbom čl. 1., ugovoreno da njime ugovorne strane „reguliraju svoja međusobna prava, obveze i ovlaštenja koja proizlaze ili su vezana za rad Člana Uprave - Direktora Društva sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, Zakona o obveznim odnosima, te ostalim pozitivnopravnim zakonskim i podzakonskim propisima te aktima Društva (t. 1.1.)“, dok je odredbom točke 1.2. istog članka Ugovora određeno „da je tužitelj člankom 29. Izjave o osnivanju tuženika imenovan članom uprave tuženika - direktorom.“ Odredbom čl. 4. t. 4.1. Ugovora određeno je da će tuženik tužitelju kao direktoru u smislu odredaba Ugovora isplaćivati primitak u mjesečnom bruto iznosu od 15.000,00 kn. Odredbom čl. 9. t. 9.2. određeno je da se, u slučaju jednostranog raskida Ugovora od strane tuženika, tuženik obvezuje članu Uprave - Direktoru po osnovi naknade štete isplatiti iznos od (slovima: jedan) bruto godišnji primitak iz čl. 4.1. ovog Ugovora, i to u roku od 15 dana od dana izjavljenog raskida,

- da je tuženik taj Ugovor raskinuo sa danom 1. siječnja 2010.,

- da po tome, tuženik prema ugovoru duguje tužitelju 180.000,00 kn na ime naknade utužene (unaprijed dogovorene za slučaj raskida ugovora) štete te po 15.000,00 kn bruto za svaki mjesec u kojemu je tužitelj izvršavao Ugovor kod tuženika „s time da isplatitelj (tuženik) ima obvezu obračuna i plaćanja doprinosa, poreza i prireza te neta na račun tužitelja“.

15. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja u sada (po reviziji tuženika) spornom dijelu ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - a protutužbeni zahtjev neosnovanim i odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje (u svemu, osim u odluci o zateznim kamatama, prihvaćajući razloge koje je u pobijanoj odluci iznio sud prvog stupnja):

- da je „prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 450.000,00 kn bruto, a koji iznos predstavlja 30 mjesečnih naknada u iznosu od 15.000,00 bruto svaka. Naime, tužitelj je kao direktor tuženika obavljao poslove menađera temeljem Ugovora od 31. srpnja 2007. prema kojem tužitelju pripada bruto iznos mjesečno od 15.000,00 kn, što ukupno za razdoblje od 10. kolovoza 2007. do 10. siječnja 2010. iznosi 450.000,00 kn bruto. Isto tako prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelju pripada i godišnja naknada u bruto iznosu od 180.000,00 kn zbog raskida Ugovora od 31. srpnja 2007., odnosno po 15.000,00 kn mjesečno u bruto iznosu za 12. mjeseci. Također, sud zaključuje da tuženik kao isplatitelj ima obvezu obračuna i plaćanja doprinosa, poreza i prireza te neta na račun tužitelja, a koji bruto iznos je određen u skladu s odredbom čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13). O osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je zaključio na temelju saslušanih svjedoka DF, TF i tužitelja MF, saslušanog u svojstvu stranke, kao i uvida u Ugovor od 31. srpnja 2007. Prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke Dajane Vuković, obrazlažući da je isti izrađen stručno i objektivno, temeljem dokumentacije kojom je vještak raspolagao. Glede protutužbenog zahtjeva kojim tuženik protutužitelj od tužitelja protutuženika potražuje iznos od 848.737,70 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na ime vrijednosti nekretnine - tvorničkog dvorišta gospodarske zone u vlasništvu tuženika na kojoj je zasnovano založno pravo u korist banke za odobravanje kredita, protutužitelj nije tijekom postupka dokazao da je ponašanjem tužitelja nastupila šteta za tuženika. Naime, tužitelj kao direktor tuženika nije samostalno donosio odluke, nego u dogovoru sa [obrt], kako je tužitelj iskazao u postupku u kojem je bio saslušan kao stranka. Također protutužitelj nije dokazao da je izgubio vlasništvo nad predmetnom nekretninom kako je to navedeno u podnesku od 29. travnja 2014. (list 393. spisa)“,

- da je „pravilno prvostupanjski sud usvojio tužbu i tužbeni zahtjev za isplatu tražbine u iznosu od 450.000,00 kn bruto i 180.000,00 kn bruto. Naime u konkretnom predmetu ne može se raditi o ništetnom Ugovoru kako je to žalitelj iznosio u toku postupka, i sada ponavlja u žalbi. Odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva“,

- da je „odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo“: da prijeporni „Ugovor nije ništetan, s obzirom da isti po svom sadržaju nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Pri tome treba poći od citiranih odredbi ZOO-a. Dakle, sukladno citiranim člancima ZOO-a stranke su mogle sklopiti predmetni Ugovor, prema sadržaju kojeg tužitelj ima pravo na naplatu utužene tražbine“,

- da okolnost što je tužitelj u vrijeme kada je bio direktor tuženika ujedno bio i zaposlenik FINE, u kojoj je obavljao posao i dobivao plaću, nije imala značaj koji joj tuženik daje: zapreke da bude direktor tuženika i da za obavljeni rad dobiva ugovorenu naknadu. Odredbe Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15; dalje: ZTD-a) ničime nisu uvjetovale da direktor društva kakvo je tuženik istovremeno mora biti zaposlenik društva,

- da kod toga valja uvažiti i da je odredbom čl. 13. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 130/10 - pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 112/13; dalje: ZOMO) propisano da su članovi uprave trgovačkih društava obvezno osigurani - ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi: da u svezi toga, a obzirom da je tužitelj bio mirovinski osiguran temeljem radnog odnosa u FINI, niti ta okolnost nije ograničavala tuženika da tužitelja imenuje za člana uprave (direktora) društva i da mu isplaćuje utužene iznose,

- da Ugovor sa ugovorenim pravom tužitelja na naknadu nije protivan niti članku 82. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13). U konkretnom slučaju žalitelj se krivo poziva na odredbu čl. 82. Zakona o radu. To obzirom da je isplata plaće bila uređena odredbom čl. 84. st. 1. Zakona o radu, a tužbeni zahtjev ne odnosi se na isplatu plaće već ugovorene naknade,

- da tužitelju na dosuđeni mu iznos glavnice od 450.000,00 kn pripada pravo na zakonske zatezne kamate tek od 19. srpnja 2010., od dana podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu: to obzirom na dogovor stranaka da si tužitelj neće isplaćivati plaću sve dok društvo ne počne ostvarivati dobit - ali kako po razrješenju dužnosti člana uprave tužitelj nije niti mogao utjecati na mogućnost ostvarenja dobiti (a bio je direktor tuženika od 31. srpnja 2007 do 11. siječnja 2010., pa je bio i u obvezi da si kao direktor tuženika isplaćuje primitak u bruto iznosu od 15.000,00 kn mjesečno) pripadalo mu je pravo „pozvati tuženika na ispunjenje ugovorne obveze“,

- da je stoga prvostupanjski sud „pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate na pojedinačne bruto iznose za razdoblje od 11. kolovoza 2007. do 18. srpnja 2010.“: to budući da je odredbom čl. 183. st. 1. ZOO-a propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, dok iz odredbe st. 2. istoga članka proizlazi da „ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze“,

- da „tuženik neosnovano osporava dužnost plaćanja iznosa od 180.000,00 kn“: obveza te isplate je ugovorena člankom 9. Ugovora, a dospijeva 15. siječnja 2010.,

- da je stoga valjalo temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a u tome dijelu preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu,

- da je prvostupanjskom presudom opravdano i pravilno odbijen protutužbeni zahtjev protutužitelja za isplatu 848.737,70 kn s osnove naknade štete s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom „na ime vrijednosti nekretnine ukupne površine od 12823 m²“ (riječ je o nekretnini oznake kč. br [katastarska čestica], koja je bila u vlasništvu tuženika - a nalazi se u [adresa] i u naravi predstavlja tvorničko dvorište - gospodarska zona): taj zahtjev tuženik temelji na činjenici da je tužitelj kao direktor tuženika sačinio Ugovor o kreditu od 11. lipnja 2008. i Sporazum o zasnivanju založnog prava od 23. lipnja 2008. temeljem kojih je na navedenoj nekretnini uknjiženo pravo zaloga za korist [obrt] 48, CH-[adresa] u iznosu od 2.307.502,82 američkih dolara, a radi izgradnje poslovnog objekta u korist tvrtke ... iz [adresa] - ali i tvrdnji da je zbog toga zaloga nad nekretninom i dozvole tužitelja da se zalog uknjiži izgubio vlasništvo nekretnine (time što je protiv njega pokrenut ovršni postupak pred Općinskim sudom u Vukovaru pod poslovnim brojem Ovr-1654/11, a povodom prijedloga za ovrhu zalogoprimca - korisnika zaloga),

- da je taj protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan jer tuženik (protutužitelj) nije dokazao da bi tužitelj svojim ponašanjem i postupcima prouzročio štetu tuženiku, odnosno jer tužitelj „kao direktor tuženika nije samostalno donosio odluke, nego u dogovoru sa [obrt], a tuženik nije izgubio vlasništvo nad predmetnom nekretninom, zato što je pokrenut ovršni postupak“,

- da takvo shvaćanje proizlazi iz odredbe čl. 430. ZTD-a, prema kojoj se na odgovornost članova uprave na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252. i 273. toga Zakona - a kojim ja propisano (odredbom čl. 252. st. 1.) da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje na dobrobit društva. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika,

- da je tužitelj u postupku dokazao da je u poslovanju tuženika primijenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, odnosno da u njegovom postupanju kao direktora tuženika, nije bilo namjere da tuženiku nanese štetu. Ovo stoga, jer kao direktor tuženika nije donosio samostalno odluke, nego u dogovoru sa [obrt] - primjenjujući pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika,

- da tuženik žalbenim razlozima nije doveo „u pitanje pravilnost i zakonitost točke II. izreke pobijane presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja“.

16. Shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud - a budući da je osporenom presudom obrazloženo istaknutim, dostatnim, razumnim razlozima, nije ga još - pored prethodno iznijetog - i dodatno potrebno ponavljati.

17. Stoga je o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

18. Revizijski sud samo primjećuje:

18.1. u odnosu na odluku o zahtjevu tužitelja:

- da je tužitelj prijeporni Ugovor sklopio sa tuženikom (ovdje bitno) samo za rad na mjestu člana Uprave, direktora, pri čemu je i „prava volja“ stranaka ugovora bila (što ovdje nije niti sporno) da tužitelj po njemu obavlja upravo ili samo poslove direktora (svrha tog ugovora iscrpljivala se samo u htijenju da se njime urede odnosi između stranaka isključivo u svezi sa obavljanjem dužnosti direktora),

- da su, po tome, nižestupanjski sudovi prijeporni Ugovor opravdano kvalificirali menadžerskim ugovorom, ugovorom kojim je uređen samo jedan pravni odnos tužitelja: statusnopravni - koji je propisan Zakonom o trgovačkim društvima ("Narodne novine", br. 111/93., 34/99., 121/99. - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona NN 34/99., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011. - 152/2011. pročišćeni tekst i 111/2011. – dalje: ZTD-om), sa ugovorenim pravima i obvezama direktora za razdoblje za koje je imenovan direktorom - ali i onim pravima i obvezama koje ima (kao ovdje) za slučaj prestanka ugovora jednostranom odlukom tuženika,

- da okolnost što je u trenutku sklapanja menadžerskog Ugovora tužitelj već bio i u radnopravnom odnosu - ali sa drugim poslodavcem, moguće i po ugovoru o radu sklopljenim i uređenim po Zakonu o radu (a ne ZTD-om), nije tuženika, gledano pravnorelevantno, ograničavala niti sprečavala da sa tužiteljem sklopi i taj prijeporni statusnopravni Ugovor: taj Ugovor, prema ZOO-u, nije protivan Ustavu Republike Hrvatske niti ijednom prisilnom propisu ili moralu - pa kako nije bio i nije “zabranjen”, ne može se (u smislu odredbe čl. 322. stavak 1. ZOO-a /„Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a/, prema kojoj: „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“) tretirati (kako bi to tuženik htio) ništavnim i bez učinaka,

- da se na tužitelja po takvome, prijepornom, valjanom statusnopravnom Ugovoru ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu, plaći, otkaznom roku i otpremnini, već odredbe ZOO-a: stranke menadžerskog ugovora bile su slobodne ugovoriti naknadu za rad direktora i mogućnost te pretpostavke i (ovdje bitno) posljedice jednostranog otkaza (raskida) ugovora isključivo u smislu odredaba ZOO-a,

- da je tuženik, u skladu sa time, dužan poštivati ono što je svojom voljom ugovorio sa tužiteljem: ugovorene posljedice raskida Ugovora - pa time i isplatiti tužitelju iznose na koje je sam Ugovorom pristao, one - ovdje po tužitelju utužene: na to ga, uostalom, obvezuju i odredbe čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“), čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) - a pogotovo čl. 9. (prema kojoj: „Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005. i 41/2008.),

- da ta njegova obveza nije prestala njegovom jednostranom radnjom, raskidom ugovora: raskidom Ugovora on je spriječio ili ograničio tužitelja u mogućnosti da i sam ispuni ono što je Ugovorom preuzeo - da ovog realizira, pa se sa uspjehom ne može pozivati na posljedice nerealizacije Ugovora - kakve je sam svojom radnjom stvorio, ma kakve ove bile.

18.2. u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu:

18.2.1. da svoj protutužbeni zahtjev tuženik (kao protutužitelj) temelji na odredbama ZTD-a - sve obzirom da je ovaj postupak po protutužbi pokrenut nakon što je 1. siječnja 2004. na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03), odnosno obzirom da je sporan odnos nastao za važenja toga zakona - a ovdje je riječ (što je bitno) o zahtjevu protutužitelja (društva) za naknadu štete koju je (kako drži) protutuženik (tužitelj) kao njegov član uprave uzrokovao društvu (a ne vjerovnicima društva), i to na:

- odredbi čl. 430. iz glave V., koja uređuje odnose u društvima s ograničenom odgovornošću, a prema kojoj: "Na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 252. i 273. ovoga Zakona.",

- odredbama čl. 252. (iz Glave IV. toga Zakona, kojima su uređeni odnosi u svezi dioničkog društva), prema kojima: (stavak 1.) „Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.“, (stavak 2) „Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.“, (stavak 3) „Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu: 1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo, 2 isplate dioničarima kamate ili dividendu, 3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva, 4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane, 5. razdijele imovinu društva, 6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva, 7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora, 8. dadu kredit, 9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.“, (4) „Obveza naknade štete ne postoji ako se radnja članova uprave temelji na odluci glavne skupštine. Odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje odgovornost. Društvo se može odreći zahtjeva za naknadu štete ili o njemu sklopiti nagodbu tek po proteku tri godine od nastanka zahtjeva ali samo onda ako se s time suglasi glavna skupština i ako tome ne prigovori manjina koja raspolaže dionicama koje predstavljaju najmanje desetinu temeljnog kapitala društva i prigovor se ne unese u zapisnik sa skupštine. To vremensko ograničenje ne vrijedi ako je onaj tko je odgovoran za naknadu štete nesposoban za plaćanje i ako, da bi otklonio otvaranje stečaja, sklopi nagodbu sa svojim vjerovnicima ili se pak obveza naknade štete uredi stečajnim planom.“,

18.2.2. da je protutužitelj, postupajući u smislu prethodnih odredaba ZTD-a, da bi u sporu uspio, trebao dokazati sve osnovne pretpostavke odgovornosti tužitelja za utuženu štetu iz smisla odredaba čl. 1045. ZOO-a, konkretno: radnju ili propuštanje člana uprave (tužitelja) kojih je posljedica po njemu utužena šteta - sve s elementima protupravnosti, štetu koja mu je time počinjena, uzročnu vezu između radnje ili propusta i prouzročene štete,

dok je na protutuženiku (tužitelju), ako je pretendirao uspjehu u sporu, bilo da dokaže (teret dokazivanja je bio na njemu) daljnju osnovnu pretpostavku odgovornosti: da ne postoji njegova krivnja za prijepornu štetu, odnosno da je u svome postupanju (kojem protutužitelj daje značaj štetne radnje) primijenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika,

- da je drugostupanjski sud ocjenom već provedenih dokaza i polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) utvrdio da je tužitelj (upravo prema navedenom pravilu o teretu dokazivanja) dokazao ono osnovno i specifično za pitanje odgovornosti člana uprave prema društvu, da je kao član uprave društva prilikom vođenja poslova društva primjenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika - a to pripada činjeničnom utvrđenju, istinitost kojeg revizijski sud ne može preispitivati - vezan u postupanju odredbama čl. 385. ZPP-a,

- da je sa time u svezi drugostupanjski sud pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ne postoji odgovornost tužitelja za ono što protutužitelj drži (utuženom) štetom - pa slijedom toga pravilno zahtjev protutužitelja, zasnovan na suprotnoj tvrdnji protutužitelja, odbio,

- da, pritom, okolnost (činjenica), sama za sebe - kako to protutužitelj sugerira prihvatiti svojim jedino određenim revizijskim navodima, što protutužitelj trpi štetu koju opisuje (u svezi osnovanog zaloga na njegovoj nekretnini i posljedica toga zaloga), sve i da je istinita, ne dokazuje nešto suprotno prethodno navedenom: da protutuženik nije dokazao razloge koji ga ekskulpiraju prijeporne presumirane odgovornosti (ta se odgovornost ne može izvesti samo iz činjenice što se nad nekretninom protutužitelja vodi ovrha i što protutužitelj tvrdi da je postupkom protutuženika oštećen).

19. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug