REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3806/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Tehnika d.d., OIB 73037001250, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju SŠ, diplomirana pravnica, protiv tuženika Grada Samobora, OIB 33544271925, sa sjedištem u Samoboru, Trg kralja Tomislava, kojeg zastupa punomoćnik Mario Bogić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4111/2022-2 od 15. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1258/2020 od 11. srpnja 2022., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4111/2022-2 od 15. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1258/2020 od 11. srpnja 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i jednakost sviju pred zakonom.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Mogu li prvostupanjski i drugostupanjski sud na obvezni odnos koji je nastao u vrijeme važenja "starog" Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) odlučujući o odnosima stranaka postupka, pa i o pitanju zastare, primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11) koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka obveze;;

2) Je li u konkretnom slučaju uopće mogla početi teći zastara za traženje ispunjenja obveze ako tužitelj nije gradio objekte na području [adresa], odnosno jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud mogli tužitelju staviti na teret navodnu "pasivnost" zbog nejavljanja na natječaje koje je raspisivao tuženik za kupnju zemljišta, pa i od te navodne pasivnosti računati početak zastarnog roka; 3) Je li prvostupanjski sud u presudi P-1258/2020 imao pravo odbiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva naznačen kao točka I. tužbenog zahtjeva tj. zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo koristiti neutrošena sredstva KIP-a i KZP-a u visini od 807.990,29 €, odričući mu pravni interes za to, a što drugostupanjski sud prihvaća, ako je tuženik prije i tijekom postupka, između ostaloga, tvrdio da nema evidentiranih takvih sredstava;

4) Može li se kao početak zastarnog roka smatrati 8. listopada 1998. (datum dobivanja građevinske dozvole za DTK priključak) ako se nije utvrdilo jesu li po toj dozvoli postojale bilo kakve financijske komunalne obveze tj. bi li se po toj dozvoli potrošila sva ili dio sredstava;

5) Može li se uopće utvrditi da je za neutrošena sredstva KIP-a i KZP-a nastupila zastara, s obzirom da se radi o strogo namjenskim sredstvima te da tuženik kao jedinica lokalne samouprave ne može jednostavno uprihoditi takva sredstva, odnosno potrošiti ih na nešto drugo jer je to protivno propisima koji reguliraju financiranje jedinica lokalne samouprave, odnosno je li time došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika s obzirom na odredbu članka 210. ZOO/91 tj. da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala?

3. S druge strane, povedu temeljnih ljudskih prava predlagatelj nalazi u okolnosti da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. stavkom 3. ZPP i to na način da je sud prvog stupnja neposredno počinio tu procesnu povredu, dok ju sud drugog stupnja nije sankcionirao, a zbog čega je onda, po ocjeni predlagatelja, pobijana presuda arbitrarna.

4. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a ZPP, revizijski sud ocjenjuje da prijedlog za dopuštenje revizije ne udovoljava temeljnim pretpostavkama dopuštenosti revizije.

6. Naime, prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U odnosu na postavljena pitanja, naprijed navedeni zaključak o tome da prijedlog za dopuštenje revizije ne udovoljava temeljnim pretpostavkama dopuštenosti revizije, revizijski sud izvodi iz činjenice što tužitelj u prijedlogu ne navodi ni jedan indikator važnosti poput, primjerice neujednačenosti sudske prakse drugostupanjskih sudova ili nepodudarnosti prakse nižestupanjskih sudova s praksom Vrhovnog suda, Suda Europske unije ili Europskog suda za ljudska prava, već sadržaj prijedloga upućuje tek na nezakonitost kao razlog važnosti. Međutim, prema ocjeni revizijskog suda, nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu spomenute zakonske odredbe, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to, zbog privatne funkcije te revizije, bila primarna svrha, dok je reviziji po dopuštenju primarna svrha donošenje presuda s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom.

8. Što se, pak tiče, povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH), revizijski sud primjećuje da u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja, kao ni njegovim prilozima, nema elemenata koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koje ukazuje revident, zato što iz priloga prijedloga, posebno žalbe protiv prvostupanjske presude, a posljedično i drugostupanjske presude, proizlazi da tužitelj prvostupanjsku presudu nije pobijao zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. stavkom 3. ZPP (na koju sada ukazuje), već samo zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP i člankom 187. ZPP, kao i zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. U tom smislu tužitelj nije iscrpio dopušteni pravni put zaštite u odnosu na ovu povredu (sve i da ona jest učinjena) u smislu odredbe članka 387. stavak 2. ZPP u vezi s člankom 389.a stavak 4. ZPP (sve to kod činjenice da na bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti - u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP), pa se na nju ne može osnovano pozivati u ovom stadiju postupka kroz povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.

9. S tim u vezi, dodatno valja istaći da odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva, a kod činjenice da su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene ozbiljnim i uvjerljivim razlozima, one se ne mogu smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa valja zaključiti da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jednako kao ni pravo na jednakost pred zakonom koje posebno i ne obrazlaže. Dodatno, a u odnosu na tvrdnje predlagatelja da su sudovi pogrešno primijenili ZOO/05 umjesto ZOO/91 u pogledu primjene općeg zastarnog roka, valja, pored već navedenog, navesti i da to ne može biti osnova za vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava takvog stupnja koji bi opravdavao intervenciju najvišeg suda kod činjenice da oba spomenuta zakona propisuju jednaku duljinu općeg zastarnog roka.

10. U takvim je okolnostima, na temelju odredbe članka 387.a stavaka 3., 4. i 5. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil