REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3045/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB 81793146560, koga zastupa punomoćnik Tin Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAD POREČ, Poreč, Obala Maršala Tita 5/1, OIB 41303906494, koga zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja postojanja ugovorih prava i obveza, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-126/2022-2 od 5. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu broj P-75/2021-49 od 26. studenog 2021., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-126/2022-2 od 5. prosinca 2022., kojom je presuda suda prvog stupnja djelomično potvrđena i djelomično preinačena.

2. Tužitelj je pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) predložio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

"1. Je li infrastrukturni operator dužan vlasniku/upravitelju zemljišta plaćati naknadu za pravo puta koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja HAKOM-a, ako u odnosu na to isto zemljište i sadržajno ista prava već ima na temelju ugovora o služnosti s vlasnikom/upraviteljem zemljišta uređene međusobne imovinsko-pravne odnose (pri čemu je postojanje tog ugovora o služnosti i uređenog odnosa potvrđeno pravomoćnom presudom parničnog suda)?

2. Prestaje li obveza plaćanja naknade za pravo puta koja proizlazi iz rješenja HAKOM-a u trenutku sklapanja ugovora o služnosti kojim su infrastrukturni operator i vlasnik/upravitelj zemljišta uredili međusobne imovinsko-pravne odnose vezano za korištenje istih nekretnina na koje se odnosi i pravo puta koje je utvrđeno rješenjem HAKOM-a?

3. Je li parnični sud nadležan i dužan utvrditi da je obveza koja je nastala na temelju pravomoćne odluke upravnog tijela (rješenja HAKOM-a) prestala ako su za prestanak te obveze ispunjene pretpostavke propisane općim pravilima obveznog prava o prestanku obveze, pri čemu se prilikom donošenja takve odluke o prestanku obveze ne dovodi u pitanje valjanost i zakonitost pravomoćne odluke upravnog tijela (rješenja HAKOM-a)?

4. Odražava li odredba čl. 8. st. 4. aktualnog Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta koncept supsidijarne primjene prava puta i plaćanja naknade po toj osnovi na jednak način kao što ga odražava odredba čl. 63. st. 8. aktualnog Zakona o elektroničkim komunikacijama?

5. Je li u slučaju postojanja ugovora o služnosti vlasnik/upravitelj zemljišta dužan primati ispunjenje svojih novčanih potraživanja na temelju tog ugovora kao isključivoj pravnoj osnovi iz koje proizlazi pravo na naknadu za korištenje njegovim nekretninama, iako upravni akt (rješenje HAKOM-a) iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta nije formalno stavljen van snage (imajući pritom u vidu čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta kojim je propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine)?

6. Je li parnični sud u slučaju paralelnog postojanja i konkurencije dva proturječna pravna akta koji istovremeno uređuju pitanje obveze plaćanja naknade za sadržajno ista prava dužan odlučiti koji se od ta dva proturječna akta ima primijeniti na odnos između stranaka (imajući pri tome u vidu pravila o rješavanju pravnih antinomija)?".

3. Smatra da su navedena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prijedlogom ukazuje na odluke Visokog trgovačkog suda broj Pž- 3629/2022 od 21. studenoga 2022., broj Pž-3587/2018 od 19. listopada 2020., broj Pž-4119/21 od 22. studenoga 2022., odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-613/2020 od 2. rujna 2021. i dr. te prilaže navedene i niz drugih odluka.

4. Uz navedena pitanja predlagatelj navodi da mu je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo vlasništva zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

5. Tuženik u odgovoru na prijedlog predlože tužiteljev prijedlog odbiti u odnosu na postavljena pitanja, a odbaciti u odnosu na povrede ustavnih prava. Traži naknadu troška odgovora na prijedlog.

6. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da ne postoji obveza na plaćanje naknade za pravo puta koja je utvrđena rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) te zahtjev da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010.

8. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev, a sud drugog stupnja je u odluci o glavnoj stvari potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da su rješenja HAKOM-a pravomoćne i izvršne odluke upravnih tijela kojima je utvrđeno da postoji tužiteljeva obveza na isplatu naknade za pravo puta, pa stoga zaključuje da sud u parničnom postupku ne može, kako to tužitelj postavljenim zahtjevom traži, utvrditi da takva obveza ne postoji. Odbijen je i zahtjev kojim je zatraženo da se utvrdi da je tuženik dužan primiti ispunjenje obveze prema sklopljenom ugovoru uz obrazloženje da su prava dužnika u slučaju vjerovnikovog odbijanja ispunjenja propisana čl. 186. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 155/23).

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije. To stoga što tužitelj nije izložio odgovarajuće odnosno dostatne razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a. U odlukama na koje se predlagatelj pozvao nije odlučivano o tužbenim zahtjevima kakvi su postavljeni u ovom predmetu (već o zahtjevima za utvrđenje da nije osnovan otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti), pa u tim odlukama, glede vezanosti suda za pravomoćnu i izvršnu odluku upravnog tijela, nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem sud drugog stupnja temelji odbijanje prvog postavljenog zahtjeva tužitelja, a niti je u priloženim odlukama izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem se temelji odbijanje drugog postavljenog zahtjeva tužitelja.

10. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije je u odnosu na postavljena pravna pitanja valjalo odbiti i na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a riješiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

11. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP-a uz tvrdnju da je tužitelju zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske u vezi s čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo vlasništva iz čl. 48. Ustava Republike Hrvatske u vezi s člankom 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

12. Tužitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu odluku, jer da drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio i uzeo kao relevantno postojanje ugovora o služnosti, niti je obrazložio zašto nije primijenio odredbe mjerodavnih propisa (Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta i Zakon o elektroničkim komunikacijama).

12.1. Budući da je sud drugog stupnja pošao od utvrđenja da je o tužiteljevoj obvezi na plaćanje naknade za pravo puta pravomoćno odlučeno rješenjima nadležnog upravnog tijela (HAKOM-a), koja sud nije ovlašten preispitivati, neodlučni su bili ostali navodi tužitelja, pa time što drugostupanjski sud nije odgovarao na takve, neodlučne tvrdnje, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje uključuje i pravo na obrazloženu odluku.

13. Što se tiče tužiteljevih navoda koji se odnose na povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i mirno uživanje služnosti, ocijenjeno je da pobijana drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna te da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje služnosti.

14. Slijedom iznesenog prijedlog za dopuštenje revizije je u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a glede pozivanja na povrede temeljnih ljudskih prava, valjalo odbaciti i na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

15. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog nije prihvaćen (točka III. izreke), jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 26. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil