Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-162/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika CĆ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru i okrivljenika CĆ protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovnog broja K-12/2021-60 od 28. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenika CĆ i Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru odbijaju se kao neosnovne te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zlataru proglasio je krivim okrivljenika CĆ zbog počinjenja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 te ga je na temelju te odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega je, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku izrečena uvjetna osuda, s time da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako okrivljenik u roku od 2 (dvije) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo. 2. Na temelju članka 54. KZ/11, okrivljeniku je, u slučaju opoziva uvjetne osude, u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru, u trajanju od 3. listopada 2020., do 29. listopada 2020., na način da se jedan dan pritvora i istražnog zatvora, izjednačuje s jednim danom zatvora.

3. Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08), oštećena ŽĆ upućena je na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u parnicu.

4. Na temelju članka 148. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. ZKP/08, naloženo je okrivljeniku plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti presude.

5. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni CĆ, po svom branitelju Miljenku Puškaru, odvjetniku u Zaboku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se ista preinači na način da okrivljenika CĆ "oslobodi od kaznene odgovornosti".

6. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijelo je i Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da se okrivljenika osudi na "bezuvjetnu kaznu zatvora", a podredno da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljenik CĆ po svom branitelju, s prijedlogom da se odbije žalba Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru kao neosnovana.

8. Sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu koje ga je, nakon uvida vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

9. Žalbe okrivljenika CĆ i Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru su neosnovane.

10. Državni odvjetnik je žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako u izreci prvostupanjske presude sud nije naveo na temelju koje zakonske osnove je donio presudu, radi čega da se ista ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva. Iako je točno da prvostupanjski sud u izreci presude nije naveo zakonsku osnovu na temelju koje je donesena pobijana presuda, na taj način, suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje u žalbi. Naime, jedina zakonska osnova za donošenje osuđujuće presude propisana je člankom 455. ZKP/08 te je sasvim jasno da je okrivljenik mogao biti proglašen krivim isključivo na temelju te zakonske osnove pa propust suda da se u izreci presude izričito pozove na tu zakonsku osnovu ne čini, ni izreku presude ni presudu u cjelini, nerazumljivom ili proturječnom da se ista ne bi mogla ispitati.

11. Okrivljenik, u svojoj žalbi, žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije pravno označio, već je samo postavio pitanje je li prvostupanjski sud, u situaciji kada je u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 zaključio da se radi o prividnom stjecaju, trebao u odnosu na to kazneno djelo donijeti oslobađajuću presudu, iz čega proizlazi da okrivljenik upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 dalje u tekstu: ZKP/08), odnosno da presudom nije potpuno riješen predmet optužbe, međutim prvostupanjski sud je potpuno pravilno odlučio samo ispustiti pravnu kvalifikaciju kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11, s obzirom na to da je potpuno ispravno utvrdio da se radi o kaznenim djelima počinjenim u idealnom stjecaju po načelu konsumpcije, kada nije potrebno donositi oslobađajuću presudu u odnosu na kazneno djelo koje je obuhvaćeno kaznenim djelom za koje je okrivljenik proglašen krivim. O tome je u točki 17. obrazloženja sud dao jasne razloge te time nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje okrivljenik. Što se tiče dijela činjeničnog opisa optužnice u kojem su sadržane prijetnje okrivljenika oštećenoj, te dijelove nije trebalo ispustiti iz činjeničnog opisa jer te prijetnje ulaze u zakonski opis kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11 pa ni na taj način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

12. Svi ostali žalbeni navodi okrivljenika se ustvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda o tome da bi se u postupanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. Međutim pri tome okrivljenik čak ni ne nudi neku svoju analizu dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, već samo ističe kako se pobijana presuda temelji na procjenama i spekulacijama jer da je sud selektivno analizirao činjenice i dokaze koji idu u prilog inkriminirajućih stavova, dok je argumentaciju na strani okrivljenika u potpunosti neosnovano ignorirao pa da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer iz utvrđenih činjenica da su izvedeni potpuno pogrešni zaključci.

12.1. Suprotno ovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je u svim svojim zaključcima dao valjane, jasne i dostatno obrazložene razloge, koje u potpunosti, budući da imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih iskaza u točkama 18. - 21. obrazloženja, u kojima je obrazloženo zašto je sud povjerovao iskazima određenih svjedoka, a zašto nije prihvaćen iskaz majke okrivljenika EĆ. U točki 18. obrazloženja, prvostupanjski sud je izložio sve one okolnosti koje su naveli ispitani svjedoci, a koje se uklapaju u zakonska obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji, što u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kod ovoga je samo nadodati još i to kako su o postupanju okrivljenika govorili i njegov brat KĆ, koji je naveo kako mu se oštećena "možda" požalila više puta na ponašanje okrivljenika, ali da je on svaki put prekinuo jer se nije htio miješati u njihov život. Isto tako svjedokinja AĆ, koja je potpuno nepristran svjedok, jer je živjela u susjedstvu okrivljenika i oštećene, je iskazala kako je oštećena jednom prigodom došla plačući, da je vidjela da ima "crni vrat" i da joj je tada kazala kako ju je okrivljenik davio, a također joj je rekla da joj je okrivljenik jednom prigodom stavio nož pod vrat te da je ona stekla dojam kako se oštećena boji krivljenika.

12.2. U takvoj situaciji, kada osim svjedoka koji su na neki način povezani s oštećenom, u prilog njenim navodima iskazuju i brat okrivljenika te svjedokinja koja je potpuno neutralna i nezainteresirana za ishod ovog kaznenog postupka te nema nikakvog razloga neosnovano teretiti okrivljenika, u potpunosti ispravno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećene ŽĆ kao vjerodostojan, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, za navesti je kako se pretežiti dio žalbe državnog odvjetnika odnosio upravo na tu žalbenu osnovu, dok okrivljenik u pogledu te žalbene osnove nije iznio nikakve razloge, međutim, kako je prema članku 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika takva žalba koja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je sud i u tom pravcu ispitao pobijanu presudu. U tom smislu utvrđeno je da je prvostupanjski sud potpuno ispravno kao olakotne okolnosti okrivljeniku cijenio da je neosuđivana osoba, da je zaposlen, da brine o maloljetnom djetetu, da se susreti i druženja s djetetom održavaju na "prihvatljiv" način, kao i da se pridržavao naloženih mjera opreza koje su mu bile određene tijekom postupka, koje nije kršio i uredno se odazivao pozivima suda, dok posebnih otegotnih okolnosti na strani okrivljenika nije našao. Isto tako prilikom odluke o izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije prvostupanjski sud je cijenio kako okrivljenik i oštećena više ne žive zajedno jer je njihov brak pravomoćno razveden.

13.1. Kada se objektivno analiziraju utvrđene okolnosti, ne može se prihvatiti navod iz žalbe državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud precijenio olakotne, odnosno da nije otegotnim okolnostima cijenio njegovu upornost i iskazanu agresivnost prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela. Naime, bez obzira na duljinu inkriminiranog razdoblja iz iskaza oštećene ne proizlazi da se okrivljenik čitavo to vrijeme u braku prema njoj nasilnički ponašao i primjenjivao fizičku silu te joj prijetio, jer je i iz iskaza same oštećene razvidno kako je okrivljenik zbog prirode svog posla preko tjedna izbivao iz kuće, a da je kući bio samo vikendom pa se stoga ne može kazati da bi oštećena bila permanentno izložena takvom okrivljenikovom ponašanju, a i ona posebno izražena agresivnost ipak nije bila toliko učestala, jer, što također proizlazi iz iskaza oštećene, samo jednom je okrivljenik bio izrazito agresivan i nasilan, kojom prigodom joj je stavljao nož pod grlo. Naravno, takvo njegovo ponašanje je za svaku osudu, međutim, ne može se kazati da je tako izražena agresivnost bila učestala.

13.3. U takvoj situaciji i ovaj drugostupanjski sud drži da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je okrivljenik osuđen adekvatno prilagođena svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela, stupnju krivnje okrivljenika te jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, međutim, s obzirom na postojanje niza olakotnih okolnosti, osobito činjenicu da je okrivljenik do sada bio neosuđivan, te da bi njegovom osudom na zatvorsku kaznu bilo dovedeno u pitanje njegovo zaposlenje pa samim time i uzdržavanje maloljetnog djeteta kojeg je dužan uzdržavati, ocjena je ovog drugostupanjskog suda kako je pravilno prvostupanjski sud procijenio da se svrha kažnjavanja propisana članskom 41. KZ/11 uspješno može ostvariti i izricanjem uvjetne osude te da će samo upozorenje uz prijetnju kaznom na okrivljenika djelovati odvraćajuće, na način da će se ubuduće kloniti činjenja novih kaznenih djela, ovo pogotovo imajući u vidu činjenicu da su se okrivljeni i oštećena u međuvremenu razveli te je stoga mogućnost ponavljanja ovakvog kaznenog djela svedena na minimum. Stoga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem okrivljenika, ali isto tako nikakvo blaže kažnjavanje ne bi bilo primjereno niti opravdano. Ocjena ovog drugostupanjskog suda da će i ovakva kaznenopravna sankcija biti upozorenje okrivljeniku da svoje postupanje mora staviti pod kontrolu i uskladiti s društveno prihvaćenim normama te da će ga motivirati na to da se suzdrži od činjenja novih kaznenih djela.

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi okrivljenika i državnog odvjetnika, te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe sukladno članku 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 26. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Maria Majić