REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3889/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća, i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R., OIB …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. J., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Z. H., OIB …, iz Z., kojeg zastupa posebni skrbnik N. B., odvjetnik u Z., i drugotuženice Ž. V., OIB …, iz Z., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu drugotuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3249/2022-2 od 7. veljače 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8692/2021-106 od 14. srpnja 2022., u sjednici od 26. ožujka 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog drugotuženice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Drugotuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3249/2022-2 od 7. veljače 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8692/2021-106 od 14. srpnja 2022. Prijedlog je podnesen radi pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nejedinstvene prakse drugostupanjskih sudova jer podnositeljica cijeni da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama:
- Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-1890/2020-2 od 14. prosinca 2020. ("Kod prividnog, simuliranog, ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja, mana volje, a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje"),
- Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-1851/2019-2 od 18. veljače 2020. ("Prividan ugovor u smislu članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njezina očitovanja koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju određenog obveznopravnog odnosa"),
- Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gž-795/2020-2 od 29. listopada 2020. ("Polazeći od tih odredaba ZOO, prema kojima se ugovor ne može smatrati sklopljenim ako se ugovorne strane nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora - odnosno, prema kojima prividan ugovor, onaj koji je sastavljen u neskladu sa stvarnom voljom potpisnika, nema učinka među ugovornim stranama",
- Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-145/2016-2 od 2. veljače 2013. ("Prividan, simuliran ili fiktivan, je ugovor kod kojeg postoji prividna, neistinita, glavna namjera, cilj ili osnova, s obzirom na postojanje svjesnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvog ugovora. Takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju takvog ugovora. Takav ugovor nema učinka među ugovornim stranama jer između njih nije postignuta suglasnost volja. Pretpostavka valjanosti pravnih poslova je u tome da je ugovor sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana. Ako nema suglasne volje ugovornih strana, odnosno ako postoji nesklad između stranačke volje i očitovanja govori se o mani volje").
2. U prijedlogu su naznačena dva pravna pitanja koja glase:
1) Smatra li se da se radi o prividnom pravnom poslu ako ni kod jedne od strana ugovora ne postoji nesklad između volje i očitovanja, dakle ukoliko obje strane žele ugovor i njegove posljedice (konkretno kupoprodaju), može li se predmetna kupoprodaja tumačiti kao prividan pravni posao;
2) Smatra li se da se radi o prividnom pravnom poslu ako kod jedne strane ugovora (u ovom slučaju drugotuženice) ne postoji nesklad između volje i očitovanja?
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog drugotuženice za dopuštenje revizije, dok je prvotuženik podržao drugotuženicu u prijedlogu ističući da je "suglasan s prijedlogom drugotuženice", ali mu se kao predlagatelj nije pridružio.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavaka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog čega ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
5. Naime, pobijanom je presudom utvrđeno da među strankama nema učinka Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 27. lipnja 2011. kojeg su potpisali tužitelj po punomoćniku, prvotuženiku, i drugotuženica u odnosu na točno određenu nekretninu, a koji je ugovor ovjerovljen kod javnog bilježnika. Ovakav je tužbeni zahtjev prihvaćen, u bitom, slijedom utvrđenja da prvotuženik i drugotuženica nisu imali namjeru sklopiti ugovor o kupoprodaji, već je namjera prvotuženika bila da drugotuženica stekne nekretninu u vlasništvu tužitelja i na taj način kompenzira svoju tražbinu koju je imala prema prvotuženiku, a ne da istu kupi od tužitelja i plati kupoprodajnu cijenu. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, prvotuženik je pristupio sklapanju predmetnog ugovora zbog pritiska drugotuženice da joj vrati novac koji joj je dugovao, iako je specijalna punomoć koju je tužitelj dao prvotuženiku za prodaju predmetne nekretnine već bila opozvana (zbog čega je prvotuženik i kazneno odgovarao), ali on nije imao stvarnu namjeru prodati predmetnu nekretninu, niti je tuženica imala stvarnu namjeru kupiti tu nekretninu. Tuženici su sklopili prividni pravni posao jer isti prikriva vraćanje duga prvotuženika drugotuženici temeljem ugovora o zajmu u iznosu od 250.000,00 € i zato je ocijenjeno da nema pravnog učinka.
6. Oba se postavljena pitanja temelje na netočnoj činjeničnoj tvrdnji da u konkretnom slučaju kod obiju ugovornih strana nije postojao nesklad između volje i očitovanja, a u postupku je pred nižestupanjskim sudovima upravo to utvrđeno, dakle utvrđeno je da je kod obaju tuženika u konkretnoj pravnoj situaciji postojao nesklad između volje i očitovanja. Pitanja koja se ne naslanjaju na činjenice utvrđene u postupku u kojem je donesena presuda na koju se odnosi prijedlog za dopuštenje revizije, već se temelje na tvrdnjama koje nisu kao činjenice utvrđene u postupku, nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije jer se takvim pitanjem u osnovi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, dok je reviziju moguće dopustiti isključivo zbog pravnih, a ne činjeničnih pitanja (članak 385.a stavak 1. ZPP).
7. Zbog navedenih je razloga prijedlog drugotuženice za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 1. i 2. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci.
Zagreb, 26. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
