REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i
Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RAIFFEISEN LEASING
d.o.o., OIB 75346450537, Zagreb, Radnička cesta 43, kojeg zastupa punomoćnik
Petar Marković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u
Zagrebu, Palmotićeva 68, protiv tuženika JANDRIJE JURIČA, vlasnika obrta JURIČ
TRANSPORT, OIB 06011928191, Baška Voda, Podspiline 51, kojeg zastupa
punomoćnik Ivan Grgić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 16, radi utvrđenja i povrata stvari,
odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni
broj P-1795/2019-85 od 22. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca

2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-1795/2019-85 od 22. studenog 2022. u točkama I.3. i
I.4. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da preda tužitelju vozilo SCHMITZ
CARGOBULL 3-osovinska poluprikolica, br. šasije:WSM00000003104192, godina
proizvodnje 2008, reg. oznake MA-627-AL.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1795/2019-85 od 22. studenog 2022. u točkama I.1. i 2. i I.4. izreke u dijelu kojim
je naloženo tuženiku da preda tužitelju vozila:

- tegljač MAN 18.463 TGA XXL, br. šasije:WMAH09ZZZ1M330638, godina proizvodnje 2001, reg. oznake MA-223-AP i

- IVECO EUROCARGO 90E17 kamion sa ceradom i rampom, br.
šasije:ZCFA90C0202455374, godina proizvodnje 2005, reg. oznake MA-655-AT, te u
točki II. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi da su raskinuti
Ugovori o financijskom leasingu br. 19353/06 od 13. rujna 2006. i br. 24720/07 od 21.
studenog 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika i da se naloži tuženiku da preda
tužitelju vozila:

- tegljač MAN 18.463 TGA XXL, br. šasije:WMAH09ZZZ1M330638, godina proizvodnje 2001, reg. oznake MA-223-AP i ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 2

- IVECO EUROCARGO 90E17 kamion sa ceradom i rampom, br. šasije:ZCFA90C0202455374, godina proizvodnje 2005, reg. oznake MA-655-AT.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.138,79 EUR / 31.183,74 kn, u roku od osam dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu preostalog dijela
parničnog troška u iznosu od 21.725,00 kn / 2.883,40 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1795/2019-85 od 22. studenog 2022., suđeno je:

„Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja

1.Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 19353/06 od dana

13.09.2006.g. sklopljen između Raiffeisen Laasing d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43
i Jandrija Jurič vi. obrt za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe „Jurič
transport“, Baška Voda, Podspoline 51, OIB: 06011928191

2. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 24720/07 od dana

21.11.2007.g. sklopljen između Raiffeisen Laasing d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43
i Jandrija Jurič vi. obrt za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe „Jurič
transport“, Baška Voda, Podspoline 51, OIB: 06011928191

3. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 26076/08 od dana

07.03.2008.g. sklopljen između Raiffeisen Laasing d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43
i Jandrija Jurič vi. obrt za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe „Jurič
transport“, Baška Voda, Podspiline 51.

4. Nalaže se tuženiku Jandriji Jurič, vl. obrta JURIČ TRANSPORT, Baška Voda, Podspoline 51, OIB: 06011928191, da preda tužitelju vozila:

- tegljač MAN 18.463 TGA XXL, br. šasije:WMAH09ZZZ1M330638, godina proizvodnje 2001, reg. oznake MA-223-AP

- IVECO EUROCARGO 90E17 kamion sa ceradom i rampom, br.
šasije:ZCFA90C0202455374, godina proizvodnje 2005, reg. oznake MA-655-AT -
SCHMITZ CARGOBULL 3-osovinska poluprikolica, br. šasije:WSM00000003104192,
godina proizvodnje 2008, reg. oznake MA-627-AL.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 203.481,25 kn/27.006,60 eur u roku od 8 dana.

III Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 29.175,00
kn/3.872,19 eur.“

2. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, budući da je
u postupku utvrđeno da je tužitelj dopisom od 18. ožujka 2010. osnovano
jednostrano raskinuo predmetne ugovore o financijskom leasingu, koje su stranke
sklopile 2006., 2007. i 2008. godine, s obzirom na to da su bili ispunjeni uvjeti za
raskid ugovora iz čl. 9. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, budući da
tuženik nije platio duže od 30. dana dospjelu ratu lizinga po Ugovoru o financijskom
leasingu broj 19353/6 od 13. rujna 2006. te da nije platio uzastopno dvije rate
leasinga po Ugovorima o financijskom leasingu broj 247207/07 od 21. studenog

2007. i broj 26076/08 od 7. ožujka 2008.

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 3

3. Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući točke I. i II.
izreke zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 3. i

11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi iznosi utvrđenja
prvostupanjskog suda te ih pobija ističući da je sud pogrešno ocijenio sadržaj isprava
u spisu te da je na pogrešno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno
pravo. Nadalje, citira dijelove nalaza i mišljenja sudskog vještaka Milana Kanjera iz
njegove dopune od 17. listopada 2021. te ističe da iz njih proizlazi da je tuženik u
cijelosti podmirio rate leasinga do tužiteljeve uskrate registracije vozila, te da je uz
ispravan i zakonit obračun (uračunavanje) svih tuženikovih uplata po svakom
ugovoru o financijskom leasingu, tuženik bio u preplati i bez ikakvog duga prema
tužitelju. Ističe da je tužitelj izvršenim uplatama po jednom ugovoru zatvarao
najstarija dospjela potraživanja po drugim ugovorima na koje se uplata nije odnosila,
što je suprotno čl. 6. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, a da je
vještačenjem utvrđeno da je tuženik platio sve rate po predmetnim ugovorima o
financijskom leasingu zbog čega nije bilo valjane osnove za raskid ugovora, pa da
nije jasno zašto je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev. Nadalje, ističe kako je
pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je na temelju čl. 11. Općih uvjeta
ugovora o financijskom leasingu izvršenim uplatama trebalo zatvoriti račun za štetu,
budući da je šteta nastala postupanjem tužitelja koji je sam povukao/stornirao
odštetni zahtjev od Jahorina osiguranja koje je bilo u obvezi naknaditi štetu. Ističe
kako je takvo ponašanje tužitelja u suprotnosti s odredbom čl. 8. Zakona o obveznim
odnosima odnosno da je tužitelj postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa
da bi u slučaju da je tuženik sukladno čl. 11. Općih uvjeta ugovora o financijskom
leasingu dužan naknaditi i štetu koju je skrivio sam tužitelj, ta odredba bila ništetna
sukladno odredbi čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi da je
pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj osnovano izdao račune na
ime rata leasinga i nakon tužiteljeve uskrate registracije vozila po ugovoru
sklopljenom 2007. godine, zbog čega je izveo pogrešan zaključak da nisu plaćene
dvije uzastopne dospjele rate leasinga, a što je bio razlog za jednostrani raskid
ugovora. Smatra da se odredba Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, na
koju se poziva tužitelj, a prema kojoj je tuženik dužan plaćati rate leasinga i unatoč
ograničenju i nemogućnosti korištenja predmeta leasinga, odnosi na situaciju
nemogućnosti uzrokovane od strane treće osobe ili uzroka različitog od davatelja
leasinga, jer bi se u protivnom radilo o nepoštenoj odredbi suprotnoj načelu
savjesnosti i poštenja koja bi također bila ništetna. Pozivom na odredbu čl. 39.
Zakona o leasingu i čl. 358. ZOO-a ističe da u situaciji kada davatelj leasinga kao
vlasnik vozila nije dao suglasnost niti je sam registrirao vozilo, dakle kad nije ispunio
svoju obvezu, da tada ni tuženik nije bio dužan ispuniti svoju obvezu te da tužitelj nije
mogao izdati i naplatiti račune za rate leasinga nakon što je onemogućio tuženika u
korištenju predmeta leasinga i obavljanja redovne djelatnosti (što je također u
suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Smatra da neplaćanjem računa nakon
uskrate registracije nisu bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora. Predlaže pobijanu
presudu preinačiti na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev i naloži tužitelju
naknaditi tuženiku parnični trošak računajući i troškove za sastavljanje žalbe u iznosu
od 18.234,37 kn / 2.420,12 EUR uvećano za sudsku pristojbu.

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 4

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14.,
70/19 , 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po
službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356.
ZPP-a).

7. Prije svega valja ukazati da je u ovoj pravnoj stvari već bila donesena
prvostupanjska presuda poslovni broj P-2544/10 od 17. srpnja 2014. kojom je tužbeni
zahtjev bio odbijen kao neosnovan. Ta presuda je ukinuta rješenjem ovoga suda
poslovni broj Pž-1563/15 od 29. kolovoza 2019. i predmet vraćen na ponovno
suđenje. U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud postupio po uputi ovog suda,
izveo je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem te je nakon ocjene
izvedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Odlučujući o žalbi koja je
predmet ovog postupka ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 373.b st. 3. i čl. 366.a st.

2. ZPP-a odredio da se pred prvostupanjskim sudom izvede dokaz dopunskim
očitovanjem sudskog vještaka Milana Kanjera odnosno decidiranog izjašnjenja je li
tuženik kasnio s uplatama rata leasinga ne uzimajući pritom u obzir uplate koje su
izvršene nakon što je zaprimio obavijest o raskidu ugovora, te zatvaranjem izvršenih
uplata po ugovorima na koje su se i odnosile. Nakon očitovanja vještaka, na koje
stranke nisu imale primjedbe, spis je dostavljen ovom sudu radi donošenja odluke o
žalbi.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da Milan Kanjer više nije sudski vještak,
međutim to nema utjecaja na valjanost njegovog očitovanja, čemu je prigovarao
tuženik, jer je upravo on proveo vještačenje i sukladno prije sačinjenim tablicama je
trebao dati pojašnjenje i odgovor na navedena pitanja.

9. Predmet spora je odlučivanje o zahtjevu tužitelja kojim traži da se utvrdi da
su raskinuti Ugovori o financijskom leasingu koje su sklopili tužitelj kao davatelj
leasinga i tuženik kao primatelj leasinga i to ugovor broj 19353/06 od 13. rujna 2006.,
ugovor broj 247207/07 od 21. studenog 2007. i ugovor broj 26076/08 od 7. ožujka

2008. i da se naloži tuženiku da vrati tužitelju vozila, koja su bila predmet navedenih
ugovora o leasingu, pobliže opisana u točki IV. izreke presude. Tužitelj tvrdi da je
zbog neispunjenja tuženikove obveze, pisanom obaviješću od 18. ožujka 2010.
jednostrano raskinuo predmetne ugovore o leasingu u skladu s odredbom članka 9.
Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, s obzirom na to da tuženik po ugovoru
broj 19353 nije platio ratu leasinga duže od 30 dana, te da po ugovorima broj
247207/07 i 26076/08 nije platio više od dvije uzastopne mjesečne rate leasinga.
Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da nisu bile ispunjene pretpostavke za
raskid ugovora, budući da je prije raskida platio sve dospjele anuitete leasinga i
ispunio svoje obveze.

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 5

9. U odnosu na raskid Ugovora o financijskom leasingu broj 19353/06 od 13.
rujna 2006.

10. Prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj s
danom raskida ugovora 18. ožujka 2010. obračunao tuženiku dospjele zatezne
kamate, opomene i tečajne razlike te iznos od 14.242,40 kn s osnova potraživanja po
računu za popravak vozila (štetu koju nije naplatio od osiguravatelja). Tijekom
prvostupanjskog i u žalbenoj fazi postupka je sporno je li tužitelj osnovano izdao taj
račun i je li tuženikovim uplatama trebalo obuhvatiti i taj račun.

11. U pravu je žalitelj da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je i
taj račun trebalo zatvoriti tuženikovim uplatama budući da je odredbom čl. 11. st. 3.
Općih uvjeta (od prosinca 2005. godine) koji se primjenjuju na ugovor sklopljen 2006.
godine određeno da ako bi šteta koju pretrpi davatelj leasinga bila u potpunosti
nadoknađena od strane osiguravatelja, davatelj leasinga ima pravo naplatiti od
primatelja leasinga razliku pretrpljene štete (.....).

12. Iz dopisa Croatia osiguranja od 10. rujna 2008. proizlazi da su prijavljena
dva štetna događaja, te da je po prvoj šteti AKP 10093/08 u obvezi bilo Jahorina
osiguranje, ali je naknadno povučena dokumentacija te je šteta prijavljena po osnovi
kasko osiguranja Croatia osiguranju. Po drugoj šteti AKP 10124/07 je plaćen
ispostavljeni račun servisu, a izuzet je iznos za popravak po prvoj šteti. Tužitelj
tijekom postupka nije osporavao tvrdnje tuženika da je upravo on povukao zahtjev za
štetu od osiguravatelja Jahorina osiguranje, koji je bio u obvezi naknaditi štetu
tužitelju, pa s pravom ističe tuženik da se na tu situaciju ne može primijeniti odredba
čl. 11. st. 3. Općih uvjeta koji se primjenjuju na taj ugovor. Prema odredbi čl. 6. Općih
uvjeta davatelj leasinga primljenim uplatama ima pravo podmiriti zatezne kamate, a
onda najstarije tražbine koje ima prema primatelju leasinga. Budući da je tužitelj sam
kriv što štetu nije naplatio od Jahorina osiguranja, on s te osnove nema tražbinu
prema tuženiku. U pravu je tuženik da ukoliko bi šteta koju je tužitelj sam prouzročio
teretila tuženika prema odredbi čl. 11. Općih uvjeta, da bi tada ta odredba bila
ništetna sukladno odredbi čl. 296. Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“
broj 35/05 prema kojoj su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje su, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i
obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe
sklopljenog ugovora, a tužitelj je nesporno sastavljač Općih uvjeta.

13. Vještak je sačinio više varijanti obračuna otplata do dana raskida ugovora

18. ožujka 2010., pa je s obzirom na navedeno trebalo prihvatiti obračun u kojem nije
obuhvaćen račun za štetu. Iz konačnog očitovanja vještaka od 21. rujna 2023. -
priloženih tablica, proizlazi da je tuženik platio dio 41. rate leasinga koja je dospjela
na naplatu 9. veljače 2010. a da nije podmirena 42. rata koja je dospjela na naplatu

9. ožujka 2010. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 17. listopada 2021. kojim je
pri obračunu uzeo u obzir i uplatu izvršenu nakon raskida ugovora, proizlazi da je
tuženik platio ratu leasinga 25. ožujka 2010. iz čega proizlazi da nije kasnio s
ispunjenjem obveze duže od 30 dana budući da je rata dospjela na naplatu 9. ožujka

2010. Stoga po ocjeni ovog suda nisu bili ispunjeni ugovoreni uvjeti iz čl. 9. Općih
uvjeta za raskid predmetnog ugovora o leasingu.

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 6

14. U odnosu na ugovor o leasingu broj 26076/08 od 7. ožujka 2008.

15. Tuženik je tvrdio da je neosnovano tužitelj jednostrano raskinuo ugovor jer
je tužitelj uskratio registraciju vozila (predmeta leasinga) jer tuženik nije platio štetu
po prethodno navedenom ugovoru, pa smatra da nakon uskrate registracije tuženik
nije bio dužan platiti ispostavljene račune za rate leasinga. Prvostupanjski sud je
izrazio shvaćanje da je tuženik bio obvezan plaćati rate leasinga bez obzira na to je li
tužitelj uskratio suglasnost za registraciju jer ta obveza proizlazi iz čl. 3. Ugovora i
Općih uvjeta ugovora, pa je s obzirom na to da je vještak u nalazu i mišljenu utvrdio
da nisu plaćene dvije uzastopne rate po tom ugovoru, koje su dospjele 9. veljače i 9.
ožujka 2010., ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev da se utvrdi da je raskinut ugovor i
da se naloži tuženiku da preda tužitelju predmet leasinga pozivom na odredbe
ugovora, općih uvjeta i čl. 45. st. 1. i 3. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj
135/06).

16. U pravu je žalitelj da navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda nije
pravilno. Točno je da je prema odredbi čl. 3. Općih uvjeta ugovora o financijskom
leasingu određeno da nemogućnost ili ograničenje upotrebe objekta leasinga ne
može biti razlog neispunjenja obveze plaćanja mjesečnih rata po njihovom dospijeću.
U pravu je žalitelj da se ta odredba treba tumačiti u smislu da je nemogućnost
korištenja objekta leasinga uzrokovana od strane trećeg ili uzroka koji se ne može
pripisati davatelju leasinga. U protivnom bi ta odredba bila nepoštena jer bi bio dužan
poduzeti osnovne radnje kao davatelj leasinga, a imao bi pravo naplaćivati rate
leasinga, što svakako nije cilj i svrha navedene odredbe. Osim toga, prema odredbi
čl. 39. Zakona o leasingu na prava i obveze subjekta leasinga primjenjuju se
osnovne obveze (opći dio) ZOO-a, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
Ugovor o leasingu je dvostranoobvezni ugovor na koji se sukladno čl. 39. Zakona o
leasingu primjenjuje odredba čl. 358. ZOO-a prema kojem u dvostranoobveznim
ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni
ili nije spremna ispuniti svoju obvezu.

17. Tužitelj nije osporavao da nije dao suglasnost za registraciju vozila, a niti
je sam obavio registraciju, pa time nije ispunio svoju obvezu i onemogućio je
tuženika da koristi predmet leasinga u obavljanju svoje redovne djelatnosti i obavlja
svoju djelatnost, pa sukladno citiranim odredbama ni tuženik nije bio dužan ispuniti
svoju obvezu prema tužitelju.

18. Zbog navedenog, prema shvaćanju ovog suda, neplaćanjem računa za
veljaču i ožujak 2010. godinu izdanih nakon uskrate registracije vozila od strane
tužitelja nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, a iz očitovanja vještaka od 21. rujna

2023. proizlazi da tuženik nije platio 26. i 27. ratu koje su dospjele na naplatu 9.
veljače i 9. ožujka 2010.

19. Prema tome, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio isprave koje se
nalaze u spisu i slijedom toga izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog
zahtjeva u odnosu na ugovore broj 19353/06 i 26076/08. Zato je na temelju odredbe
čl. 373. t. 1. i 2. ZPP-a pobijana presuda preinačena u točki I.1. i 2. te u dijelu točke

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 7

I.4. njene izreke tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke ove presude).

20. U odnosu na ugovor broj 247207/07 od 21. studenog 2007.

21. Suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđene činjenice
prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (čl. 45. st. 1. i 3.
Zakona o leasingu) u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je raskinut ugovor o
financijskom leasingu broj 247207/07 od 21. studenog 2007. i vraćanju predmeta
leasinga.

22. Naime, sud je iz nalaza i mišljenja vještaka te njegove dopune od 17.
listopada 2021. utvrdio da je tuženik u vrijeme raskida ugovora dugovao tri rate
leasinga. Vještak je i u svom očitovanju od 21. rujna 2023. naveo da je tuženik na
dan raskida tog Ugovora o financijskom leasingu kasnio s plaćanjem dvije uzastopne
mjesečne rate, a iz priložene tablice proizlazi da ne uzimajući u obzir uplate koje su
izvršene nakon obavijesti o raskidu ugovora, tuženik nije platio dio rate koja je
dospjela 11. siječnja 2010. te rate koje su dospjele 9. veljače i 9. ožujka 2010. i da je
dug na dan raskida ugovora iznosio 8.990,26 kn. Budući da je prema čl. 9. Općih
uvjeta davatelj leasinga imao pravo raskinuti Ugovor o financijskom leasingu ako
primatelj leasinga zakasni s plaćanjem dvije dospjele mjesečne rate ili zakasni s
ispunjenjem druge obveze više od 30 dana, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da
je tužitelj osnovano raskinuo ugovor 18. ožujka 2010. i dostavio tuženiku obavijest o
raskidu ugovora.

23. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena
kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. njene izreke.

24. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je
podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.
Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude, tuženik je uspio u sporu s oko
70%, a tužitelj s oko 30%, pa tuženiku na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo
na razmjerni dio troška u postotku od 40% od ukupno priznatih troškova.

25. Tuženiku su kao potrebni priznati troškovi parničnog postupka koji se
sastoje od nagrade za zastupanje na ročištima održanim 5. lipnja 2014., 1. srpnja

2020., 4. ožujka 2012., 19. siječnja 2022. i 14. listopada 2022. u iznosu od po

7.780,00 kn za svako prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22),
za pristupanje na ročište za objavu presude od 17. srpnja 2014. u iznosu od 500,00
kn prema Tbr. 9. t. 3., za sastavljanje podneska od 21. rujna 2020. iznos od 500,00
kn prema Tbr. 8. t. 3. Tarife jer ne predstavljaju onu vrstu podnesaka iz Tbr. 8/1 za
koju je nagrada određena kao za tužbu već se radi o ostalim podnescima, za
sastavljanje podneska od 12. veljače 2021. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje
vještaka iznos od 7.780,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. (ukupno 47.780,00 kn) što uvećano
za porez na dodanu vrijednost u iznosu od 11.945,00 kn prema Tbr. 42. Tarife
sveukupno iznosi 59.725,00 kn. Pored toga, tuženiku je priznat i trošak za
sastavljanje tužbe u iznosu od 18.234,37 kn prema Tbr. 11. t. 1. i 42. Tarife.

Poslovni broj: 53 Pž-5328/2022-11 8

26. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu na prije
donesenu i ukinutu prvostupanjsku presudu jer taj trošak nije bio potreban za
vođenje spora (čl. 155. ZPP-a). Nije mu priznat niti trošak vještačenja u iznosu od

7.000,00 jer je predujam za vještačenje uplatio tužitelj. Nije priznat ni trošak sudske
pristojbe jer tuženik u zahtjevu nije određeno naveo koju pristojbu i u kojem iznosu
zahtijeva (čl. 164. st. 1. ZPP-a).

27. Dakle, od ukupno priznatog parničnog troška tuženiku u iznosu od

77.954,37 kn, razmjerno njegovom uspjehu u sporu s oko 70% pripada mu razlika od
40% od ukupno priznatog troška, a što iznosi 31.183,74 kn / 4.138,79 EUR.

28. Na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznosi izraženi u kunama u izreci ove
presude preračunati su u eure primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 kuna za
1 euro i općih pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. tog Zakona.

Zagreb, 6. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća
Nevenka Marković

Broj zapisa: 9-30860-ddeca

Kontrolni broj: 03720-d0669-1c2db

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Nevenka Marković, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.