Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: 104. Pr-322/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. D. P., odvjetnici u O., protiv tuženika A. H. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku u Z., radi priznavanja prava iz radnog odnosa, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. veljače 2024., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 22. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I./ Utvrđuje se da su Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 01.10.2019.g., te Odluka od 30.10.2019.g. tuženika A. Z. d.d. Z. OIB: …, nezakonite i nedopuštene, te da prema tome radni odnos tužitelja H. B. iz O., OIB: …, kod tuženika nije prestao.

II./ Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 17.04.2019.g. sklopljen između tužitelja H. B. iz O., OIB: …, i tuženika A. Z. d.d. Z., OIB: … s danom 07.11.2019.g., kao danom prestanka radnog odnosa tužitelja.

III./ Nalaže se tuženiku A. Z. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju H. B. iz O., OIB: … na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplati iznos štete u visini od 109.800,00 kn (šest ugovorenih mjesečnih bruto plaća) sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 6,82% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana.

IV./ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stoji od 6,82% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku plati trošak postupka u iznosu od 3.125,00 EUR-a (tritisućestodvadesetpeteura), u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kod tuženika bio zaposlen temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 17. travnja 2019. temeljem kojega je obavljao poslove radnog mjesta – Glavni voditelj poslovnih odnosa u Regionalnom centru S., s mjestom rada u O. Tužitelj je kod tuženika bio u kontinuiranom radnom odnosu od 1. rujna 2012. Odlukom o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od dana 1.listopada 2019., koja je tužitelju uručena putem pošte 5. listopada 2019., tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Tužitelj je protiv navedene odluke 15. listopada 2019. uložio Zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženiku uručen 17. listopada 2019. Tužitelj smatra da su Odluka o otkazu Ugovora o radu, te Odluka od 30. listopada 2019. nedopuštene i nezakonite, jer tuženik ne navodi koji su to na koji način i koje sa pravila i upute poslodavca su povrijeđene od strane tužitelja, te da je obrazloženje odluke i nejasno. Nadalje navodi da je tuženik u Odluci o otkazu Ugovora o radu naveo da je prilikom redovne provjere stanja imovine u poslovnoj jedinici u O. kao vlasništvo tuženika navodi kontejner koji se nalazio na lokaciji A. O., i koji u naravi predstavlja prodajno mjesto poslodavca. Međutim, tužitelj ističe da je tuženik još 2016. potvrdio kupoprodaju predmetnog kontejnera od strane tužitelja i to nakon što je s tužiteljem kao kupcem utvrdio cijenu i način plaćanja, te je tuženik trebao tužitelju dostaviti račun za plaćanje kupoprodajne cijene, ali to nije učinio do 13. rujna 2019., a tužitelj je 14. rujna 2019. izvršio uplatu u iznosu od 5.135,00 kn. Tužitelj navodi da činjenica da tuženik nije sačinio pisanI primjerak kupoprodajnog ugovora, koji bi potpisale obje strane, nikako ne znači da ugovor nije sklopljen i konzumiran, te ne predstavlja krivnju tužitelja, niti je tužitelj time na bilo koji način počinio povrede radnog odnosa odnosno postupio suprotno pravilima i uputama poslodavca. Tužitelj navodi da je smatrao da je vlasnik predmetnog kontejnera pa je isti prodao V. B. za iznos od 12.000,00 kn. Isto tako, tužitelj nema saznanja o računu broj 1537 od 5. ožujka 2016. Tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva da sud utvrdi da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. listopada 2019. nezakonita i nedopuštena, da se raskida radni odnos s danom 7. studenog 2019., i da tuženik tužitelju naknadi štetu u iznosu od 109.800,00 kn sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba preuranjena, da tužitelj nema pravni interes i procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe. Naime, navode da je Odlukom od 30. listopada 2019. tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava tužitelja i potvrdio donesenu Odluku o otkazu ugovora o radu (navedenu odluku je pokušao uručiti tuženiku poštom preporučeno), međutim pošiljka se vratila tuženiku s naznako „obaviješten“ nije podigao pošiljku, pa je navedena odluka objavljena na oglasnoj ploči 14. studenog 2019. i smatra se da je protekom tri dana od dana objave dostavljena tužitelju. Tužitelj je 14. studenog 2019. podnio tužbu. Nadalje, navodi da je tužitelj bio dužan pokrenuti postupak mirenja koji je reguliran Pravilnikom o radu, pa stoga predlažu odbaciti tužbu tuženika. Ako sud tužbu ne odbaci, smatraju da je tužba neosnovana. Tuženik ističe da je tužitelj kao radnik svojim postupanjem povrijedio obveze iz radnog odnosa, a na način da je neovlašteno raspolagao imovinom tuženika. Tuženik je u vezi povreda obveza radnog odnosa pozvao tužitelja da iznese svoju obranu, te s obzirom da tužitelj nije s uspjehom osporio tvrdnje tuženika koje mu se stavljaju na teret u pozivu za iznošenje obrane, tuženik je 1. listopada 2019. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika. Tuženik je u svojoj internoj kontroli utvrdio da su tužitelj i V. B. sklopili kupoprodajni ugovor, koji je pisan rukom, ovjeren kod javnog bilježnika, a da je predmet tog ugovora bila prodaja kontejnera i to upravo onog koji nedostaje tuženiku, a koji se vodi kao imovina tuženika, te da prema izjavi g. B. i naknadnoj potvrdi iz njegovog maila od 12. rujna 2019., račun broj … g.B. predao je upravo tužitelj kao dokaz da je tužitelj od tuženika kupio predmetni kontejner i da je vlasnik kontejnera. Nadalje, tuženik je utvrdio da nikada nije sklopio kupoprodajni ugovor s tužiteljem, a tu činjenicu priznaje i sam tužitelj. Račun broj 1537 nema sadržaj ni izgled kakvi imaju računi tuženika, pečat koji je korišten nije bio u službenoj uporabi na dan na koji je naveden da je račun izdan, te da po navedenom računu nikad nije izvršena uplata. Nadalje, navodi da je Procedurom sklapanja ugovora bio propisan način prodaje imovine tuženika, a da je tužitelj s tom procedurom bio upoznat. Isto tako, iz mailova od 12. veljače 2016. od 17. veljače 20216. proizlazi da je tužitelj bio upoznat s obvezom sklapanja pisanog ugovora, a radi čega je i bio dužan dostaviti svoje podatke. Prije donošenja Odluke o otkazu tuženik se savjetovao sa sindikalnim povjerenikom koji ima prava i obveze radničkog vijeća, a sindikalni povjerenik nije imao primjedbi i prijedloge na namjeravanu Odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a potražuje i naknadu troška postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupni spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovore o radu sklopljeni između tužitelja i tuženika od 17. travnja 2019. te od 28. siječnja 2016. (list spisa 10- 12, kao i na str. 88-89), Plan premije poslovnice od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. (list spisa 13), Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 1. listopada 2019. (list spisa 14-18), Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 15. listopada 2019. zajedno s povratnicom i potvrdom o primitku (list spisa 19-24), Potvrda o radnom stažu za tužitelja (list spisa 25-28), e-mail od 13. rujna 2019. (list spisa 29), poziv na plaćanje za kupnju kontejnera s uplatnicom (list spisa 30-31), račun br. 229000862-1-1 od 17. rujna 2019. (list spisa 32), Poziv za iznošenje obrane od 16. rujna 2019. (list spisa 33-34), Iznošenje obrane tužitelja u smislu čl. 119. st. 2. Zakona o radu od 18. rujna 2019. (list spisa 35-38), e-mail korespondencija (list spisa 39-68), Porezna kartica za tužitelja od 21. siječnja 2019. (list spisa 69-70), rješenje HZZO-a (list spisa 71-72), Odluka o Zahtjevu za zaštitom prava tužitelja od 30. listopada 2019. zajedno s povratnicom i prijemnim brojem pošiljke RF415346741HR (s ispisom praćenja pošiljke) (list spisa 92-96), fotografija Oglasne ploče firme, na kojoj je izvještena Odluka o Zahtjevu za zaštitom prava tužitelja (list spisa 97), Poziv na iznošenje obrane od 16. rujna 2019. (list spisa 98-99), Iznošenje obrane tužitelja od 18. rujna 2019. (list spisa 100-103), preslik praćenja pošiljke, omota i povratnice (list spisa 125-127), rješenje Trgovačkog suda u O., poslovni br. Tt-19/40939-2 od 16. prosinca 2019. (list spisa 128-129), podaci za upis u Glavnu knjigu Sudskog registra od 16. prosinca 2019. (list spisa 130), kazneni nalog Općinskog suda u O., poslovni broj: K-685/2020-2 od 28. listopada 2020. i dopis Općinskog državnog odvjetništva u O. upućen tuženiku od 21. listopada 2020. (list spisa 137-140, kao i na listovima 148-151), kao i Ugovor od 25. travnja 2016. sklopljen između H. B. i V. B. i račun br. .. (koji se nalaze u prilozima spisa), te je saslušao svjedoka S. I. i tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja da su tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 1. listopada 2019., te odluka od 30. listopada 2019. nezakonite i nedopuštene, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da sud raskine Ugovor o radu od 14. travnja 2019. sklopljen između tužitelja i tuženika s danom 7. studenog 2019., te da se naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 14.572,96 EUR-a (naknada štete u visini šest ugovorenih mjesečnih plaća) sa zateznim kamatama.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj na temelju Ugovora o radu od 17. travnja 2019. obavljao poslove radnog mjesta: Glavni voditelj poslovnih odnosa u Regionalnom centru S., a prije toga na radnom mjestu voditelja poslovnice. Nije sporno niti da tužitelj nije platio kupoprodajnu cijenu za predmetni kontejner do rujna 2019. kada je pozvan na plaćanje, nije sporno niti da je tužitelj u travnju 2016. prodao predmetni kontejner V. B.

7. Među parničnim strankama je sporno je li tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja.

8. Iz Ugovora o radu (list spisa 10-11) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika 17. travnja 2019. na neodređeno vrijeme, te da će radnik obavljati poslove Glavni voditelj poslovnih odnosa u Regionalnom centru S., da ciljana plaća radnika iznosi 18.300,00 kn bruto.

9. Iz Ugovora o radu od 28. siječnja 2016. (list spisa 12) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika 28. siječnja 2016. te da će radnik obavljati poslove Voditelja poslovnice.

10. Iz Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu od 1. listopada 2019. (list spisa 14- 18) proizlazi da je tuženik dao tužitelju Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. U obrazloženju navedene odluke navedeno je da je poslodavac utvrdio da je radnik postupio suprotno internim aktima, pravilima i uputama poslodavca, te da je 17. svibnja 2019. uvidom u stanje imovine, konkretno kontejnera, a prilikom redovne provjere svoje imovine, utvrdio da se u poslovnoj jedinici u O. kao vlasništvo poslodavca navodi kontejner koji se nalazio na lokaciji A. O. (lokaciji poslodavaca koja je zatvorena) i koji je u naravi predstavljao prodajno mjesto poslodavca. Nakon toga je tuženik kontaktirao tužitelja koji u je odgovorio da se ne sjeća što je bio s kontejnerom i da je tamo, na lokaciji gdje je bio kontejner, bila agencija W. Potom je tuženik kontaktirao agenciju W. koja im je odgovorila da im je navedeni kontejner prodao tuženik, prodao je V. B., te im dostavio Kupoprodajni ugovor s prilogom računa 1537 od 5. ožujka 2016. Uvidom u navedeni račun 1537 tuženik je utvrdio da je isti krivotvoren jer nije evidentiran u poslovnim knjigama poslodavca, te da po navedenom računu nikad nije izvršena uplata. Stoga je tuženik utvrdio da je tužitelj neovlašteno raspolagao imovinom poslodavca. Isto tako, tuženik je utvrdio da tuženik bio upoznat da se prilikom kupnje navedenog kontejnera od tuženika mora sklopiti ugovor o kupoprodaji (što proizlazi iz mailova tužitelja sa I. M.) i iz internih akata – Procedura sklapanja ugovora. Isto tako, navodi se u Odluci da je točno da je tužitelj u rujnu 2019. (nakon što je poslodavac tužitelju postavio upit vezano za kontejner) platio kupoprodajnu cijenu, ali smatraju da to ne utječe na dopustivost odluke o otkazu, jer je u pogledu računa 1537 poslodavac naknadno s gospodinom B. utvrdio da je taj račun B. predao upravo tužitelj a kako bi dokazao da je kontejner njegovo vlasništvo.

11. Iz Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 15. listopada 2019. zajedno s povratnicom i potvrdom o primitku (list spisa 19-24) proizlazi da radnika nitko od 7. ožujka 2016. kada mu je naloženo da makne sa zemljišta kontejner, nije pitao za kontejner do 17. svibnja 2019. Nadalje, naveo je da je poslodavcu dostavio sve podatke za sastav Ugovora o kupoprodaji kontejnera, te za izdavanje fakture na njegovo ime, da mu je potvrđena kupoprodaja i potom naloženo da makne kontejner. 12. Iz Potvrda radnom stažu za tužitelja (list spisa 25-28) proizlazi da je od 8. studenog 2019. zaposlen u M. o. d.d.

13. Iz e-mail-a od 13. rujna 2019. (list spisa 29) proizlazi da ga je poslala J. P., Glavni računovođa, tužitelju u kojem navodi da su utvrdili da nije plaćena kupoprodajna cijena za kontejner, a da je bila dostavljena ponuda tužitelja, te su ga pozvali na plaćanje navedene kupoprodajne cijene. Tužitelju je dostavljen poziv na plaćanje za kupnju kontejnera u iznosu od 5.135,00 kn i račun br. 229000862-1-1 od 17. rujna 2019. (list spisa 32).

14. Iz uplatnice (list spisa 31) proizlazi da je tužitelj tuženiku platio iznos od 5.135,000 kn, te da je u opisu računa navedeno – kupnja kontejnera.

15. Iz Poziva za iznošenje obrane od 16. rujna 2019. (list spisa 33-34, te na 98-99) proizlazi da je tuženik pozvao tužitelja na iznošenje obrane iz svih razloga zbog kojima mu je otkazao ugovor o radu.

16. Iz Iznošenja obrane tužitelja u smislu čl. 119. st. 2. Zakona o radu proizlazi da je od 18. rujna 2019. (list spisa 35-38, te na 100-103) iznio obranu u kojoj je naveo da je smatrao da je poduzeo sve da bi sklopio ugovor i da bi se izdala faktura, a koja mu je izdana tek u rujnu 2019., kada je navedeni iznos i platio.

17. Iz e-mail korespondencije sa lista spisa 39, proizlazi da je S. I. poslao mail tužitelju 17. svibnja 2019. u kojem ga je zamolio za pomoć, te tužitelju naveo da su joj 2016. zaprimili njegovu ponudu za kupnju kontejnera, te je li kontejner maknut i što se događalo po tom pitanju. Na navedeni mali odgovorio je tužitelj na način da je napisao da je bilo davno, da je tamo bila agencija W. koja je nastavila raditi u tom kontejneru i preuzela svu dokumentaciju s G. i da se više niti ne sjeća.

17.1. Iz mailova koji se nalaze na listu spisa (41-51), a odnose se na mailove iz kolovoza 2019. proizlazi da je tuženik dostavio tužitelju Ugovor o kupoprodaji i fakturu koju su pribavili te su tužitelja pozvali da se očituje od koga je dobio navedenu fakturu i kada je izvršio plaćanje po njoj. Tužitelj je na to odgovorio da se fakture ne sjeća. Plaćanje nije izvršio (u mailu od 26. kolovoza 2019., list spisa 60). U ostalim mailovima tužitelj ponavlja da je prihvatio ponudu za kupnju kontejnera, te da je sa G. M. dogovarao cijenu i kupnju, a sa S. kako i kada da makne navedeni kontejner, te da je hitno prodao kontejner jer ga je trebao maknuti, te da je mislio da će poslije to riješiti s društvom.

17.2. Iz mailova (list spisa 52-59) iz 2016. a koji se odnose na dogovore tužitelja i tuženika u vezi kupnje kontejnera proizlazi da je tužitelj predlagao kupnju na rate, te da je I. M. odgovorio M. I.-M. a poruka je proslijeđena i tužitelju da ako se odobri kupnja na rate, da će to i unijeti u Ugovor. Isto tako, tužitelju je proslijeđen e-mail u kojem I. M. šalje poruku M. I.-M.: koja glasi: Može, ja unosim u Ugovor čim dostavite one generalije. Nadalje, tužitelju je proslijeđena i poruka, a koju M. I.-M. šalje A. R. u kojoj se navodi : "Budući da ne može kupnja na rate, mogu li pustiti info M. da napravi ugovor. "Isto tako, iz mailova proizlazi da je izjavio da kupuje kontejner i da će dostaviti naknadno upitnik i osobnu.

18. Iz Odluke kojom se odbija kao neosnovan Zahtjevu za zaštitom prava tužitelja od 30. listopada 2019. zajedno s povratnicom i prijemnim brojem pošiljke RF415346741HR (s ispisom praćenja pošiljke) (list spisa 92-97) proizlazi da je tuženik ocijenio neosnovanim zahtjev za zaštitu prava, te da je navedena odluka poslana tužitelju 31. listopada 2019., da je kao neuručena vraćena tuženiku 14. studenog 2019., te da ju je tuženik izvjesio na oglasnoj ploči .

19. Iz kaznenog naloga Općinskog suda u O., poslovni broj: K-685/2020-2 od 28. listopada 2020. i dopis Općinskog državnog odvjetništva u O. upućen tuženiku od 21. listopada 2020. (list spisa 137-140, kao i na listovima 148-151) da je tužitelj proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, te mu je izrečena uvjetna osuda u trajanju od tri godine. Tijekom postupka stanke su navele da navedeni kazneni nalog nije pravomoćan jer je tužitelj u tom predmetu okrivljenik izjavio prigovor i da se postupak dalje vodi.

20. Iz e-mailova od rujna 2019. koji je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (prilozi uz podnesak od 13. prosinca 2019.) proizlazi da je da su mailovi upućivani između S. I. i V. B., u kojim mailovima V. B. navodi da mu je tužitelj uz Ugovor o kupoprodaji priložio i račun broj 1537, a koji je S. I. proslijedio u privitku mailova, kao i Ugovor o kupoprodaji. Isto tako iz mailova koje je poslao S. I. tužitelju u svibnju 2019. proizlazi da zadnju informaciju koju imaju je da je G. S. proslijedio tužitelju e-mail s molbom da do 7. ožujka 2016. makne kontejner sa zemljišta.

21. Iz Ugovora od 25. travnja 2016. sklopljen između H. B. i V. B. (koji se nalaze u prilozima spisa) proizlazi da je tužitelj prodavatelj, a V. B. tuženik, da je predmet kupoprodaje prenosivi Kontejner, SKK-5, godine proizvodnje 2013., te da je prodajna cijena 12.000,00 kn, ovjeren je kod javnog bilježnika M. B. iz O., 25. travnja 2016.

22. Iz računa broj 1537 (koji se nalazi u prilozima spisa uz podnesak od 13. prosinca 2019.) proizlazi da je kupac H. B., a prodavatelj A., predmet ugovora da je kontejner SKK-5, serijski broj 4., i da je ugovorena cijena 12.000,00 kn.

23. Iz Pravilnika o radu proizlazi da je čl.63. propisano da se poslodavac i radnik obvezuju eventualna neslaganja ili nerazumijevanje te moguće sporove koji se tiču ili proizlaze iz radnog odnosa riješiti pregovorima, a ako ne uspiju na taj način, obvezuju se sudjelovati u postupku mirenja pred Centrom za mirenje i pregovaranje H. udruge za mirenje.

24. U svom iskazu svjedok S. I. naveo je da je 2019. pregledavao imovnu društva i na popisu se našao kontejner, za kojeg je imao saznanja da je trebao biti prodan. Vidio je e-mail korespondenciju da je trebao biti prodan, na kompjuteru kolege S., međutim Ugovor o kupoprodaji nije nikad sklopljen. Tada je poslao mail g. B. što se desilo s kontejnerom na što je odgovorio da ne zna da je to bilo davno, da je kontejner kod g. B.. Nazvao je g. B., i pitao je li mu poznato što je s kontejnerom i on je rekao da ga je kupio od g. B.. Nije rekao koje godine ga je kupio. Pitao ga je kako ga je kupio, on je odgovorio da ga je on htio kupiti ali je g. B. rekao da to može samo djelatnik A., on ga je htio kupiti po istoj cijeni i kao dokaz mu je g. B. dao fakturu kao dokaz, i da su isto ovjerili kod bilježnika, što mu je i poslao na mail. Odmah je vidio da to nije faktura od A. Vidio je da je drugačiji izgled, kao i broj imovine, pa je to provjerio s računovodstvom koji su mu potvrdili da to nikad nisu izdali. U dogovoru s direktoricom je to predao u službu Praćenja usklađenosti. Nadalje ne zna što se događa, osim posrednih saznanja. Nadalje, navodi da tužitelj nije smio prodavati kontejner. Neki radnici su mogli kupiti imovinu društva mogli kupiti, kao i vanjski suradnici, na način da netko iskaže interes i onda direktor pošalje ponudu, kupac potvrdi ponudu i onda se izdaje faktura i plaća se. Do predaje stvari dolazi nakon plaćanja te se predajom stvari smatra da je izvršen kupoprodajni ugovor. Kupoprodajni ugovor se mora raditi. Šalje se u pravnu službu da se ugovor izradi, to se vraća direktoru općih poslova te se šalje kupcu na potpis. Misli da je postojao Pravilnik o pravnim poslovima, kojima je to bilo propisano. Ne može reći zašto navedeni kontejner nisu tražili od 2016. pa do 2019. Nisu pratili taj kontejner. Kao financijska ustanova imaju reviziju svoje imovine svake godine, te da se pri toj reviziji utvrđuje stanje imovine tuženika. Nije mu poznato da je ispostavljena faktura kasnije. Obvezu sačiniti Ugovor o kupoprodaji imao je direktor općih poslova g. M., te nema saznanja zašto direktor nije sklopio navedeni ugovor. Koliko zna za predmetni kontejner nije ispostavljena faktura ranije 2016., te da misli da nije ispostavljena jer vjerojatno nije bilo Ugovora, koja je osnova za izdavanje fakture. Nadalje, naveo je da mu nije poznato je li se tri godine plaćao zakup zemljišta za taj kontejner, te je li tužitelju u kratkom roku naloženo da makne kontejner

24.1. Iskaz svjedoka S. I. sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, iscrpan i logičan. Osim toga, iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem iskazuje o vremenu kada je saznao da se kontejner nalazi u popisu imovine društva, te da se zbog toga javio tužitelju i V. B. je u skladu s mailovima koje je svjedok slao tužitelju i V. B. u svibnju 2019., a vezano za kupoprodaju predmetnog kontejnera. Nadalje, u dijelu u kojem svjedok iskazuje o radnjama koje prethode kupnji imovine društva iskaz je logičan, detaljan i u skladu sa mailom u kojem je kao primatelj bio naznačen tužitelj, a pošiljatelj je bio I. M. (mailovi na listu spisa 52-59) iz kojeg proizlazi da ako se odobri kupnja na rate da će se to unijeti u ugovor iz čega se vidi da je bilo potrebno sastaviti ugovor u pisanom obliku.

25. U svom iskazu tužitelj je naveo da je kod tuženika prodaja stvari išla na način da se pošalje neki mail na radnike, radi rasprodaje stvari, onda se iskazuje interes, iskazuje se interes na osnovu toga da netko pošalje mail je li zainteresiran za kupnju, nakon čega su prihvatili njegov interes i potražili su ga određene podatke, način plaćanja i određene dr. stvari koje su u korespondenciji, te je temeljem toga shvatio da je to prihvaćeno, te je odradio što je trebalo, kao i drugdje gdje su drugi bili kupci, pa je mislio da je kupio navedeni kontejner. Procedura prilikom prodaje imovine tuženika drugim kupcima odvijala se na način da se iskazao interes, tražili su se podaci koji su se slali, ali daljnji tijek od toga nije znao, ni za druge kupce, jer to nije ulazilo u njegov posao. Tuženik je prihvatio njegovu ponudu. Nakon nekog vremena, nakon primitka ponude, g. S. a je zamolio nakon par dana da makne taj kontejner da ne bude trošak tuženiku, jer su to zemljište iznajmljivali. U tom je trenutku smatrao da je sve ok, s obzirom da je odradio sve sa svoje strane, i da je zamoljen od strane tuženika da se makne taj kontejner. 2016. nije platio kupoprodajnu cijenu, nego tek kad je dobio uplatnicu 2019. Nadalje, navodi da je prodao navedeni kontejner g. B., nakon što mu je naloženo da makne kontejner, te da je prodao iako nije platio cijenu, ali je tražio u nekoliko navrata to plaćanje. Ne zna tko je sačinio račun broj 1537, te ga je prvi puta to vidio tijekom ovog postupka. Mislio je da je Ugovor izvršen, jer je odradio sve što je procedura, iskazao je interes, onda su mu rekli i da makne kontejner, to mu je ukazivalo na to da je izvršen. Navodi da mu je naloženo od g. S. da maknete taj kontejner. Nitko nikad, do tog datuma kada su imali internu reviziju nakon 3 godine ga nije pitao gdje je maknuo kontejner. Kada je 2019. primio fakturu odnosno račun na iznos 5.135,00 kn, prije toga ili nakon toga nije sklopio nikakav Ugovor sukladno procedurama. Nakon uplate nije mu predan u posjed kontejner. 2016. je tražio da mu se izda faktura da plati, da to ima u e-mailu. Nadalje, navodi da prilog ugovoru koji je sklopio s g. B. nije bio račun broj 1547. Nadalje, navodi da nikada nije primio Odluku kojom se odbija Zahtjev za zaštitu prava. Prije nego što je poslan poziv za plaćanje fakture 2019., tuženik nije tržažio naknadu štete ili povrat stvari.

25.1. Iskaz tužitelja je vjerodostojan u dijelu kojem tužitelj navodi da ga je g. S. zamolio da makne navedeni kontejner s mjesta na kojem se nalazi jer je u skladu sa e-mailom koji je poslao S. I. tužitelju u svibnju 2019. u kojem navodi da zadnju informaciju koju imaju je da je G. S. proslijedio tužitelju e-mail s molbom da do 7. ožujka 2016. makne kontejner sa zemljišta.

25.2. U preostalom dijelu iskaz tužitelja sud je ocijenio nevjerodostojnim. Naime, dio iskaza u kojem tužitelj iskazuje o radnjama koje prethode kupnji imovine tuženika nije vjerodostojan jer tužitelj navodi da nije znao koje radnje se obavljaju nakon što se iskaže interes i pošalju podaci. Naime, tužitelj je kao osoba koja je u vrijeme kupnje bila zaposlena na mjestu voditelja poslovnice mogao znati, ili barem pokušati provjeriti i informirati se koje radnje slijede nakon što se iskaže interes za kupnju imovine društva i nakon što se pošalju podaci, a ne smatrati da je ugovor sklopljen navedenim radnjama i bez uplate kupoprodajne cijene. Isto tako, nije vjerodostojan iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da je nekoliko puta tražio plaćanje navedenog kontejnera, jer ničim to ne dokazuje, i to ne proizlazi niti iz jednog maila iz 2016., kao niti iz drugih dokaza.

26. Suprotno tuženikovim prigovorima iz odgovora na tužbu, tužitelj kojemu je otkazan ugovor o radu, nije bio dužan provesti postupak mirnog rješenja spora prije podnošenja tužbe. Naime, tužitelj, kao radnik, je kod poslodavca prije otkaza ugovora o radu, iznio svoju obranu, pa potom je 15. listopada 2019. podnio zahtjev za zaštitu prava, a tuženik nije odluku povodom zahtjeva tužitelja dostavio tužitelju do 31. listopada 2019., odnosno nije mu odluka bila dostavljena u roku od 15 dana od dana kada je podnio zahtjev za zaštitu prava. Nadalje, okolnost da tužitelj nije pokrenuo tuženikovim aktima (Pravilnikom o radu) propisani postupak mirnog rješenja spora ne znači da tužitelj zaštitu povrijeđenog prava nije ostvario kod poslodavca, što je preduvjet za traženje sudske zaštite povrijeđenog prava, pa za ocjenu pravovremenosti tužbe dolaze u obzir rokovi iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., u nastavku:ZR). U vezi s navedenim potrebo je reći da na ovu pravnu stvar ne utječe činjenica da tužitelju prije podnošenja tužbe (tužba podnesena 14. studenog 2019.) nije dostavljena Odluka tuženika kojom se odbija kao neosnovan tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava.

26.1. Isto tako, nije osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i nedostatka pravnog interesa. Naime, tuženik je kao poslodavac tužitelju otkazao ugovor o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, pa je tuženik pasivno legitimiran, a tužitelj ima pravni interes podnijeti tužbu kojom zahtjeva da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu nedopušten i nezakonit.

27. Odredbom čl. 119. st. 2. ZR-a propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

27. 1. Tuženik je postupio po čl. 119. st. 2. ZR-a i tužitelju omogućio da iznese svoju obranu a što proizlazi iz Poziva za iznošenje obrane od 16. rujna 2019.

28. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

29. Odredbom čl. 135. st. 3. ZR-a propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

30. Ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je utvrdio:

- da je tužitelj u veljači 2016. iskazao interes tuženiku za kupnju kontejnera koji je u vlasništvu tuženika,

- da su se tužitelj i tuženik pregovarali o načinu i isplati kupoprodajne cijene,

- da je tužitelj bio obaviješten o potrebi sklapanja pisanog ugovora o kupoprodaji u kojem će se navesti kupoprodajna cijena, te da je ovlaštena osoba za sastavljanje ugovora bio I. M.,

- da je tužitelju od strane g. S. naloženo da premjesti kontejner sa zemljišta na kojemu se nalazi,

- da je tužitelj u 25. travnja 2016. kao prodavatelj prodao V. B. kontejner koji je u vlasništvu tuženika,

- da tužitelj nije zatražio od tuženika (nakon što su dogovorili kupoprodajnu cijenu, 2016.) da mu izda račun za naveden kontejner a kako bi ga platio, kao i da sklope kupoprodajni ugovor,

- da je tuženik u svibnju 2019. tijekom revizije imovine društva utvrdio da se pod imovinom društva vodi i kontejner, a u vezi kojega se pregovaralo s tužiteljem, te je pozvan tužitelj da obavijesti tuženika o navedenom kontejneru, da je tuženik u svibnju i rujnu 2019. tražio informacije od V. B., kupca kontejnera od strane tužitelja kao prodavatelja,

- da je tužitelj platio kupoprodajnu cijenu tek u rujnu 2019., kada je pozvan od strane tuženika a nakon što su u reviziji imovine društva utvrdili da se nalazi i kontejner. 31. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj u veljači 2016. iskazao interes tuženiku a radi kupnje kontejnera, nakon toga, tužitelj i ovlašteni zaposlenici tuženika za prodaju imovine tuženika su izmjenjivali e-mailove kojima su dogovarali uvjete plaćanja i cijenu navedenog kontejnera. Tužitelj je u vrijeme pregovaranja, odnosno pokazivanja interesa za kupnju navedenog kontejnera znao da je potrebno sačiniti pisani Ugovor o kupoprodaji, a što proizlazi iz e-mailova koje su tužitelju poslani (u cc maila) a koji su prosljeđivani između drugih djelatnika tuženika. Osim toga, tužitelj je radi sastavljanja ugovora i morao dostaviti svoje podatke, koje je i dostavio. Isto tako, tužitelj je znao da je I. M. osoba ovlaštena i odgovorna za sastavljanje ugovora o kupoprodaji navedenog kontejnera, a što proizlazi iz e-mailova (list spisa 52-59) iz 2016. a koji se odnose na dogovore tužitelja i tuženika u vezi kupnje kontejnera i iz kojih proizlazi da je tužitelj predlagao kupnju na rate, te da je I. M. odgovorio M. I.-M., a poruka je proslijeđena i tužitelju, da ako se odobri kupnja na rate, da će to i unijeti u Ugovor.

31.1. Isto tako, tužitelju je proslijeđena i poruka, a koju M. I.-M. šalje A. R. u kojoj se navodi : "Budući da ne može kupnja na rate, mogu li pustiti info M. da napravi ugovor. " Unatoč tome što je tužitelj kroz navedene e-mailove bio obaviješten o potrebi sklapanja pisanog ugovora o kupoprodaji, kao i da je dogovorena cijena, tužitelj nije od tuženika zatražio da mu se preda na uvid navedeni ugovor a kako bi ga mogao potpisati, a nije tražio niti da mu se dostavi račun kako bi platio kupoprodajnu cijenu. Stoga je prema ocjeni ovoga suda, neprihvatljiva tvrdnja tužitelja da je smatrao da je ugovor izvršen i konzumiran kada je pozvan od strane G. S. da makne sa zemljišta navedeni kontejner. Naime, nalog za premještanje kontejnera mu nije dao g. M. s kojim je pregovarao o kupnji kontejnera, a G. S. nije morao biti upoznat s činjenicom da su u tijeku pregovori oko kupnje kontejnera, a tužitelj nije dostavio dokaze kojima bi dokazao da je o tome obavijestio G. S.

31.2. Dakle, iako je znao da je za kupnju navedenog kontejnera od tuženika, potrebno sastaviti pisani kupoprodajni ugovor, koji nije sastavljen i koji mu nije dostavljen, kao i da nije platio kupoprodajnu cijenu, niti je pozvan na plaćanje navedene kupoprodajne cijene, tužitelj je navedeni kontejner prodao V. B. (nije sporno) u travnju 2016., odnosno dva mjeseca nakon što je pregovarao s tuženikom o tome. Navedenom radnjom tužitelj je neovlašteno raspolagao imovinom društva, jer za takvo raspolaganje nije imao odobrenje.

31.3. Potrebno je reći da su neprihvatljive tvrdnje tužitelja da je prihvatom ponude smatrao da je ugovor izvršen i konzumiran. Prihvat ponude može biti samo znak da je ugovor sklopljen, ali ne i da je izvršen i konzumiran. Budući da su bitni sastojci ugovora o kupoprodaji, stvar i cijena, te da se prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar, a kupac se obvezuje platiti cijenu, ne može se smatrati da je ugovor konzumiran i izvršen prihvatom ponude bez isplate kupoprodajne cijene, a nije došlo niti do predaje stvari kupcu odnosno tuženiku. Bitno je reći da u postupku nije bilo sporno (da tužitelj nije platio tuženiku kupoprodajnu cijenu za kontejner u vrijeme kada je dalje preprodao istu stvar).

31.4. Nadalje, u vezi navoda tužitelja da je V. B. dostavio račun broj 1537, a koji nije izdalo društvo, ovaj sud nije utvrđivao je li navedeni račun krivotvoren (o tome se, između ostalog vodi kazneni postupak), jer tužiteljevo postupanje – neovlašteno raspolaganje imovinom tuženika, bez obzira je li krivotvorio navedeni račun ili nije i je li ga on priložio uz Ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i V. B. kao kupca, je teška povreda obveze radnog odnosa koja predstavlja opravdani razlog za otkaz.

31.5. Dakle, prema ocjeni ovoga suda, tuženik na kojemu je teret dokazivanja, je dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika-tužitelja. Naime, opravdani razlog za otkaz ugovora o radu je raspolaganje imovinom društva bez znanja i odobrenja društva. Odnosno postupci tužitelja, makar se odnose na 2016., (a tuženik je za njih saznao u svibnju 2019. te je do rujna 2019. istraživao gdje se nalazi predmetni kontejner) imaju značaj teških povreda radnih obveza, te je tuženik saznanjem za te povrede izgubio povjerenje u tužitelja pa već i samo to predstavlja osobito važnu činjenicu koja i sada, uz uvažavanje okolnosti i interesa obaju ugovornih strana opravdava osporenu tuženikovu odluku. Nadalje, tužiteljeve radnje – raspolaganje imovinom društva bez odobrenja društva, u ničem ne mogu pripadati primjerenom, poštenom i prihvatljivom standardu ponašanja. Stoga je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim u dijelu u kojem traži da sud utvrdi da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. listopada 2019. nezakonita i nedopuštena. Nadalje, budući da je sud ocijenio da je tuženik imao opravdani razlog za otkazati tužitelju ugovor o radu skrivljenim ponašanjem, sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva da sud raskine radni odnos s danom 7. studenog 2019., i da tuženik tužitelju naknadi štetu u iznosu od 109.800,00 kn sa zateznim kamatama. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

32. Nadalje, potrebno je reći da uplata kupoprodajne cijene od strane tužitelja u rujnu 2019., a nakon što je tuženik saznao za tužiteljevo neovlašteno raspolaganje i pozvao ga je na plaćanje kupoprodajne cijene, ne utječe na opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu. Nadalje, isplatom kupoprodajne cijene u rujnu 2019. tužitelju nije mogao biti predan u posjed navedeni kontejner jer se nije niti nalazio u posjedu tuženika zbog neovlaštene radnje tužitelja (navedeno je tužitelj istaknuo na ročištu kako mu kontejner nije predan u posjed nakon što je uplatio kupoprodajnu cijenu). Isto tako, tužitelj tijekom postupka navodi da je 2019. napredovao na radno mjesto Glavni voditelj poslovnih odnosa u Regionalnom centru S., u vezi s navedenim potrebno je reći da je navedeno napredovanje bilo prije nego li je tijekom revizije imovine društva tuženik utvrdio da se u imovini društva nalazi predmetni kontejner, a kojim je tužitelj raspolagao.

33. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem V. B., jer okolnosti o kojima bi trebao iskazivati se nalaze u spisu u e-mailovima koje je tuženik dostavio tužitelju – da mu je tužitelj prodao kontejner, a i činjenica da je tužitelj navedeni kontejner 24. travnja 2016. prodao V. B. nije sporna.

34. Odluku o parničnom trošku sud je donio sukladno čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka, i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr.. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, u nastavku: Tarifa,), trošak zastupanja na ročištu 27. veljače 2024., 1. veljače 2024., 21. rujna 2021. i 3. veljače 2020., za svako ročište 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 2.500,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a, što iznosi 3.125,00 EUR-a. Slijedom navedenoga, naloženo je tužitelju da tuženiku plati trošak postupka u iznosu od 3.125,00 EUR-a, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

35. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 27. veljače 2020. i 6. studenog 2021., jer je navode iz navedenih podnesaka mogao iznijeti na ročištima.

36. Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška jer nije uspio u sporu.

Osijek, 22. ožujka 2024.

Sutkinja

Helena Topić Vuković, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika