REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 36/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. GŠ i 2. BŠ, oboje iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Žarko Čogelja i Dragica Čogelja, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Žarko Čogelja i Dragica Čogelja u Šibeniku, protiv tuženika: 1. LŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Dražen Štivić, odvjetnik u Županji i 2. UŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Ante Ćurković, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, predaje u posjed i naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-596/2021-2 od 5. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1821/2018 od 18. ožujka 2021., u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika LŠ.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženice UŠ.
Obrazloženje
1. Tuženik LŠ (dalje: prvotuženik) te tuženica UŠ (dalje: drugotuženica) podnijeli su prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-596/2021-2 od 5. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1821/2018 od 18. ožujka 2021., u pobijanom dijelu – pod t. I. i III. njene izreke.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije prvotuženik postavlja pitanja za koja navodi da su važna za odluku u predmetnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
"1. jesu li sudovi morali cijeniti savjesnost tužitelja koji tvrde da su pravo vlasništva stekli građenjem samo zbog razloga što su tužitelji u ugovorima o građenju i u građevinskoj dozvoli navedeni kao investitori koji da su financijski sudjelovali u izgradnji predmetne nekretnine, a da pri tome sudovi nisu cijenili savjesnost tužitelja u smislu odredbe čl. 24.Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima;
2. da li bi ugovor o građenju na koji se pozivaju tužitelji predstavljao ugovor o djelu pa time ukazuje na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ili bi takav ugovor predstavljao osnovu stjecanja prava vlasništva prema tada važećim materijalnim propisima?;
3. da li se pravni učinci pravomoćne sudske odluke donesene u stečajnom postupku, kojom se priznaje izlučnom vjerovniku pravo vlasništva i daje tabularna izjava na upis prava vlasništva nekretnine, mogu dovoditi u pitanje u nekom drugom postupku i pred drugim sudom u odnosu na te iste nekretnine te kakav je status i odgovornost Republike Hrvatske u takvom slučaju obzirom je tuženik u cijelosti poklonio vjeru u pravomoćnu odluku stečajnog suda kojom je odlučeno o imovini stečajnog dužnika;
4. je li drugostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. Zakona o parničnom postupku i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je u identičnoj pravnoj stvari donio dvije različite presude?"
2.1. Drugotuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije također postavlja pitanja za koja navodi da su važna za odluku u predmetnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da se pobijani dio odluke temelji na shvaćanjima sudova koji su protivni već izraženim shvaćanjima revizijskog suda, a koja glase:
"1. moraju li tužbom kao nužni suparničari biti obuhvaćeni svi suvlasnici nekretnine kada tužitelj traži utvrđenje vlasništva posebnog dijela koji je odredio jednako velikim kao i svih ostalih vlasnika posebnih dijelova, pogotovo u situaciji kada je u zemljišnoknjižnom izvatku jedna etaža (E-1) označena kao „Vlasništvo nekretnine u A listu koje nije posebno opisano”, a upisani vlasnik nije obuhvaćen tužbom, premda je neosporno da se posebni dio nalazi u objektu izgrađenom na nekretnini upisanoj u A listu?
2. mora li sud ocijeniti savjesnost tužitelja koji tvrdi da je vlasništvo stekao građenjem, tj. je li može doći do promjene stvarnopravnih odnosa (stjecanje građenjem) na nekretnini samo zbog toga što je tužitelj u ugovorima o građenju i u građevinskoj dozvoli naveden kao investitor te da je financijski sudjelovao u izgradnji predmetne nekretnine i uselio u nju 1988., a da sud nije ocijenio savjesnost tužitelja odnosno nije ispitao je li time ispunjen uvjet za stjecanje prava vlasništva građenjem iz čl. 24. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojim je bilo propisano da je uvjet za valjano stjecanje prava vlasništva gradnjom na nečijem zemljištu da osoba koja gradi ne zna niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio?"
4. Prema odredbi čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP)Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a neki razlozi su u toj odredbi navedeni kao osobito važni.
5. Prema odredbi čl. 387. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije. U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije, te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP.
6. Ovaj sud je, postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenio kako podnesenim prijedlozima za dopuštenje revizije nedostaju propisani elementi dopuštenosti.
7. U odnosu na reviziju prvotuženika:
7.1. Po ocjeni ovoga suda, uz postavljena pitanja (osim u odnosu na prvo pitanje) nisu određeno izloženi razlozi, u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP, zbog kojih podnositelj smatra da bi pitanja koja se postavljaju u prijedlogu bila važna, pa u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP.
7.2. Umjesto određeno navedenih razloga važnosti pojedinog pitanja tužitelji iznose kronologiju predmetnog spora te obrazlažu zbog čega smatraju da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (da je sud izveo pogrešne zaključke o relevantnim činjenicama) te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Takvo obrazloženje (eventualno) ukazuje na važnost postavljenih pitanja (pod 2., 3. i 4) za odluku u konkretnom sporu, ali ne i važnost u smislu jedinstvene primjene prava ili za razvoj prava kroz sudsku praksu
7.3. Kod toga prvotuženik u prijedlogu samo paušalno tvrdi kako su "(...) sudovi u identičnoj pravnoj stvari, u predmetu koji se vodio između drugih stranaka, ali temeljem istog pravnog osnova, temeljem iste dokumentacije i u odnosu na stan- apartman koji se nalazi u istoj zgradi kao i ova dva stana-apartmana koja su predmet ovog postupka zauzeo drugačiji pravni stav te u tom predmetu prihvatio sve argumente tuženika kojima je osporavao osnovu tužbenog zahtjeva". Ovakva tvrdnja ne opravdava postavljena pitanja jer u razlozima i obrazloženju postavljenog pitanja stranka mora izdvojiti konkretno mišljenje u primjeni određene pravne norme iz pobijane odluke i suprotstaviti mu određeno različito mišljenje iz druge odluke sudova na koju se poziva. Bez takvog jasnog određivanja pravnog shvaćanja koje se prijedlogom dovodi u pitanje, pozivanje na drugu odluku nekog suda nema značenje razloga važnosti u smislu odredbe iz čl. 385.a st. 1. ZPP.
8. U odnosu na pitanje postavljeno pod 1. (obveza suda da utvrđuje savjesnost graditelja) prvotuženik se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-x 386/15-3 od 30.rujna 2015., u kojoj je navedeno da je: "(...)" u nižestupanjskim odlukama izostalo utvrđenje prvenstveno tko je bio vlasnik zemljišta u trenutku građenja, a posljedično tome nije ocijenjena niti savjesnost tužitelja u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o građenju i kasnije, zbog čega da se ne može ocijeniti radi li se o situaciji stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 24.- 26.ZOVO-a."
8.1. Međutim, prvotuženik se poziva na praksu koja ne koincidira činjeničnim utvrđenjima u predmetnoj parnici. Naime, ocjena suda da (su)vlasništvo tužitelja na predmetnim stanovima (apartmanima) proizlazi iz građenja na čestici koju su zajedno s drugim investitorima kupili još "(...) 1986. godine od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika EŠ kupili parcele od kojih je, odnosno njihovih odgovarajućih realnih dijelova, naknadno formirana upravo čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], te im ujedno građevinskom dozvolom od 8. prosinca 1988. godine odobrena izgradnja stambenog objekta na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od površine koje je, također, naknadno formirana čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (...)"
8.2. Zbog toga odgovor na postavljeno pitanje (ni pozitivan, ni negativan) ne može utjecati na odluku u predmetnoj parničnoj stvari.
9. Slijedom navedenoga, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP riješeno kao u t. I. izreke.
10. U odnosu na prijedlog drugotuženice:
10.1. Ni pitanja koja drugoruženica postavlja u reviziji, po ocjeni ovoga suda nisu važna za odluku u sporu i/ili za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i/ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
10.2. Polazeći od toga da je, u bitnom, u konkretnom slučaju riječ o pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) koju su vlasnici (pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je su u stanju dokazati, a u predmetnoj parnici su ga sudovi utvrdili) podnijeli protiv osoba koje posjeduju njihovu stvar tražeći od njih da mu predaju svoj posjed te stvari. U konkretnom slučaju, dakle, nije riječ o tužbi za uspostavu etažnog vlasništva u smislu odredbe čl. 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06), pa ni odluke na koje se poziva u opravdanju postavljenog pitanja nemaju bilo kakvog utjecaja na pobijanu odluku.
11. Drugo postavljeno pitanje je suštinski identično pitanju koje je pod 1. postavio prvotuženik, pa se isti razlozi irelevantnosti tog pitanja u odnosu na pobijanu presudu odnose i na drugotuženicu (kao pod t. 8.1. i 8.2. ove odluke).
12. Slijedom navedenoga, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP u odnosu na prijedlog drugotuženice riješeno kao u t. II. izreke.
Zagreb, 21. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća
Đuro Sessa
