REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 849/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC ALPE SPLIT d.o.o., OIB: 83573895036, iz Zagreba, Iblerov trg 5, kojeg zastupa Nikša Stančić-Rokotov, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Stančić-Rokotov i partneri d.o.o., Zagreb protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-333/2023-2 od 27. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1228/2021 od 16. studenoga 2022., na sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-333/2023-2 od 27. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1228/2021 od 16. studenoga 2022., a kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 42.748.375,67 kn/5.673.684,47 EUR sa zateznim kamatama obračunatima od 15. srpnja 2021. do isplate (točka I.); naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 400.500,00 kn/53.155,48 EUR (točka II.); odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 99.500,00 kn/13.205,92 EUR (točka III.) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 760.000,00 kn/100.869,33 EUR (točka IV.).

1.2. Pobijana presuda u bitnom je utemeljena na pravom shvaćanju da tužitelj tijekom postupka nije dokazao sve propisane opće pretpostavke za dosudu naknade štete. Naime, drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude navodi da je posljedica neosnovanih ili neopravdanih privremenih mjera i u okviru kaznenog postupka pravo na naknadu štete, a da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), pri čemu taj pojam štete nije izjednačen s pojmom zakonskih zateznih kamata, koje prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) duguje dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, po samom zakonu, pored glavnice. Stoga, tužitelj pogrešno smatra da zakonske zatezne kamate same po sebi predstavljaju naknadu štete koju tužitelj ne mora dokazivati, nego ista po samom zakonu proizlazi iz primjene odredbe čl. 30. ZOO te da se zatezna kamata može zahtijevati kao iznos štete kada nije bilo zakašnjenja dužnika novčane obveze u njenom ispunjenju, pa tijekom postupka nije naveo činjenice niti predložio dokaze kojima bi se utvrdile sve propisane pretpostavke za naknadu štete, a posebice nastupanje štete u vidu obične štete odnosno izmakle koristi. Također, drugostupanjski sud obrazlaže da tuženica u odnosu na tužitelja nije bila u zakašnjenju, jer tuženica nije bila tužiteljev dužnik, budući da je u postupku osiguranja imovinskopravnog zahtjeva tuženica bila tužiteljev vjerovnik koji nije opravdao privremenu mjeru. Naposljetku, drugostupanjski je sud izrazio i pravno shvaćanja da tužitelj nema pravo na utuženi iznos s osnove obračunatih zateznih kamata ni primjenom instituta stjecanja bez osnove jer tuženica nije osoba u čiju je imovinu prešla tužiteljeva imovina na temelju privremenih mjera. Radilo se o izricanju mjere zabrane raspolaganja tužiteljevim sredstvima na tužiteljevom računu, ali ne i o prijelazu tih novčanih sredstava u imovinu tuženice pa do stjecanja na strani tuženice nije došlo.

1.3. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pravnog pitanja za koje predlagatelj navodi da nema prakse revizijskog suda, a koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:

"Smatra li se valjanim ispunjenjem kojim prestaje status dužnika u smislu općih pravila o ispunjenju (čl. 161. - 182. ZOO) te prestaje li zakašnjenje dužnika (čl. 183. ZOO) i tijek zakonskih zateznih kamata (čl. 29. ZOO) prisilnom naplatom novčanog duga čije raspolaganje je dužnik vjerovniku, paralelno s isplatom i znajući da je dužan, onemogućio neosnovanim pravnim radnjama usmjerenim na osujećenje primitka duga?"

1.4. Prijedlog je podnesen i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17; dalje: Ustav RH) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica je predložila da se isti odbaci te je zatražila da joj se dosudi naknada troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Polazeći od čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 89/14 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 88/22 i 114/22; dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP budući da nije riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Naime, tužitelj u postavljenom pitanju polazi od činjenica i pravnih kvalifikacija koje nisu utvrđene u postupku, niti je na pravnom shvaćanju o tom pitanju utemeljena pobijana presuda. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima bio je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu u novčanom iznosu koji predstavlja uglavničene zatezne kamate na iznos novčanih sredstava na tužiteljevom računu u razdoblju blokade izrečenim privremenim mjerama u kaznenom postupku vođenom protiv direktora tužitelja, kao i navodno nezakonitim i nepravilnim provođenjem tog kaznenog postupka, čime je tužitelj bio onemogućen raspolagati novčanim iznosom na svom računu. Međutim, kako je uvodno navedeno, pobijana presuda utemeljena je na zaključku da tužitelj nije u ovom postupku dokazao nastupanje štete u vidu traženih dospjelih, a neisplaćenih zateznih kamata, a niti da je na strani tuženice došlo do stjecanja bez osnove, pa od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi ishod spora. S obzirom na navedeno, ni pozivanje tužitelja na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-36100/2009 od 4. studenoga 2014. i broj U-III-3455/2017 od 22. studenoga 2018. i dr. ne može se ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer iste nisu donesene u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama s onima u konkretnom predmetu.

4. Stoga je o prijedlogu za dopuštenje revizije, u dijelu u kojemu je isti koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.

5. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi i da mu je u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda osobito grubom povredom materijalnog prava povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 48. Ustava RH i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju u procesnom aspektu, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku kao element prava na pravičan postupak iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije. Pri tome se poziva na odluke ESLJP – James protiv Ujedinjenog kraljevstva (zahtjev broj 8793/79.), presuda od 21. veljače 1986.; Holy Monasteries protiv Grčke (zahtjevi broj 13092/87. i broj 13984/88.), presuda od 9. prosinca 1994.; Platakou protiv Grčke (zahtjev broj 38460/97.), presuda od 11. siječnja 2001.; Osmanyan & Amiraghyan protiv Armenije (zahtjev broj 71306/11.), presuda od 11. siječnja 2019., kao i na odluke USRH, i to U-III-3455/2017 od 22. studenoga 2018., U-III-36100/2009 od 4. studenoga 2014. U-III-5792/2011 od 6. lipnja 2014., U-III- 1192/2005 od 25. rujna 2008., U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. i U-III-647/2006 od 6. srpnja 2010., uz tvrdnju da je u istima izneseno stanovište u pogledu prava na naknadu štete zbog miješanja javne vlasti u pravo vlasništva. Navodi da je taj argument isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, no na isti mu u drugostupanjskoj odluci nije odgovoreno, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na pravičan sudski postupak u dimenziji prava na obrazloženu sudsku odluku.

6. Prije svega valja reći da tužitelj nije postupio u skladu s odredbom čl. 387. st. 3. ZPP (kojom je propisano što je sve potrebno priložiti prijedlogu za dopuštenje revizije) pa tako svom prijedlogu nije priložio ni žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj je, prema tvrdnjama iz svog prijedloga za dopuštenje revizije, isticao povrede prethodno navedenih temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom pa već stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim svoje navode o povredi temeljenog prava zbog nedostataka u sadržaju pobijane presude u tom dijelu.

7.1. Nadalje, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, ističe se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva (uz određene iznimke). Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju je bilo omogućeno da iznese i obrazloži svoj zahtjev, da se izjasni o prigovorima i navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze, izjavljuje pravni lijek te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Odluke nižestupanjskih sudova donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno shvaćanje i primjena zakona u nižestupanjskim odlukama obrazloženi su na valjan i prihvatljiv način, pri čemu se tužitelju ukazuje da drugostupanjski sud u smislu čl. 375. ZPP treba ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je u svojoj detaljno obrazložio svoju presudu, tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

7.2. Što se tiče tužiteljevih navoda o povredi prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, valja reći da, imajući na umu postavljeni tužbeni zahtjev te utvrđene okolnosti konkretnog slučaja (koja u ovom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja), za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo konačnim ishodom spora. Međutim, činjenica da on nije uspio u predmetnom sudskom sporu dokazati nastupanje štete koju potražuje odnosno stjecanje bez osnove na strani tuženice ili dokazati da je tuženica pala u zakašnjenje s ispunjenjem svoje dospjele novčane obveze, sama po sebi ne znači da su mu time ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava RH i Konvencije. Ovaj sud ocjenjuje da se pobijana presuda temelji na valjanoj materijalnopravnoj pravnoj osnovi (čl. 1046., čl. 1085., čl. 1086. i 1088. ZOO, zatim čl. 1111. ZOO te naposljetku čl. 29. i 30. ZOO) te na valjanoj primjeni odredaba procesnog prava, a koje odredbe teže općem interesu zaštite slobode i prava svih u postupku pred sudom i da je stoga zakonita. Ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili citirane odredbe na način koji bi bio nerazmjeran navedenom cilju i nametnuo tužitelju prekomjeran teret dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva.

8. Kako, dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a niti pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje imovine, prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu odbačen na temelju čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP (toč. II. izreke ovoga rješenja).

Zagreb, 21. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Revd 849/2024-2-1

IZDVOJENO MIŠLJENJE

Predsjednika vijeća Đura Sesse u predmetu ovog suda Revd-849/2024-2

1. U gore označenom predmetu ovog suda većina u vijeću smatra da glede povrede temeljenih ljudskih prava i povreda konvencijskog prava treba odbaciti prijedlog tužitelja koji je podnesen sukladno odredbi čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), a u smislu čl. 389.a st. 4. ZPP-a.

2. Ne mogu se složiti sa pravnim shvaćanjem većine u ovom predmetu.

3. Da bi se moglo razumjeti ovo izdvojeno mišljenje potrebno je poći od sukusa činjenica u ovom predmetu, koje proizlaze iz sadržaja odluka sudova nižeg stupnja, iz navoda prijedloga za dopuštenje revizije koji nisu za sada dovedeni u pitanje glede svoje faktografske točnosti:

3.1. RH je bila pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu P-8025/02 osuđena tužitelju kao oštećeniku nadoknaditi štetu zbog nezakonitog rada poreznih tijela.

3.2. Tužitelj je ustao upravnom tužbom i ishodio pravomoćnu presudu u upravnom sporu kojom su ta rješenja Porezne uprave utvrđena nezakonitima, ali je Ministarstvo financija odbilo vratiti ta sredstva usprkos pravomoćnoj presudi Upravnog suda pa je tužitelj pokrenuo odštetnu parnicu i ishodio pravomoćnu presudu P-8025/02 kojom je RH osuđena isplatiti odštetu.

3.3. Tuženica je pokrenula stečajni postupak nad tužiteljem kao svojim vjerovnikom kojem po pravomoćnoj presudi duguje isplatu. Stečaj je pokrenula na temelju onih istih poreznih „tražbina“ koje su pravomoćnom presudom Upravnog suda utvrđene nezakonitima i koje su uopće dale povoda za tu odštetnu parnicu P-8025/02. U stečajnom postupku nije prihvaćene tvrdnje tužitelja da tražbina tu ženice ne postoji. Predmet je povodom ustavnosudske kontrole završio na Ustavnom sudu RH koji je, pak, dao za pravo tužitelju i ukinuo tada pravomoćno otvoreni stečaj nad tužiteljem kao protuustavan.

3.4. Ovrha presude P-8025/02 nad RH kao dužnikom provedena u trenutku kada je tužitelj bio pravomoćno u stečaju kojeg je nezakonito pokrenula ta ista RH pa su ta sredstva sjela na račun stečajne mase i bila izvan kontrole tuženika, a pod kontrolom tijela stečajnog postupka – stečajnog upravitelja, stečajnog suda i skupštine vjerovnika, a njihovo raspolaganje onemogućeno zakonom propisanim mjerama osiguranja u stečaju budući da je to jedna od pravno notornih pravnih posljedica otvaranja stečaja. Dakle, u trenutku provedbe prisilne naplate nad RH, tužitelj kao vjerovnik nije stekao kontrolu nad tim sredstvima zbog insolvencijskog režima u kojem se tužitelj nalazio.

Revd 849/2024-2-1

3.5. Iz odluke Ustavnog suda slijedi da je otvaranje stečaja bilo protivno Ustavu RH, a kasnije i neosnovano jer je odlukom Trgovačkog suda u Splitu St-36/01 iz 2011. odbijen je prijedlog RH za otvaranje stečaja.

3.6. Paralelno sa stečajnim postupkom, ODO Split je protiv direktora tužitelja pokrenuo istragu s tezom da je pravomoćna presuda P-8025/02 zapravo posljedica kaznenog djela. Tužitelju su u tom postupku, kao trećoj osobi, blokirana sredstva, iako on nema položaj stranke u tom postupku jer se postupak vodi protiv direktora, a ne tužitelja pa on ne može utjecati na ishod i trajanje postupka jer za to nema procesni instrumentarij.

3.7. Nakon 7 godina, direktor tužitelja pravomoćno oslobođen i privremene mjere ukinute, tužitelj je de facto i de iure mogao raspolagati tim sredstvima usprkos ranije provedenoj prisilnoj naplati.

4. Po mom mišljenju postoji u ovoj fazi postupka dovoljno argumenata da je tužitelju u ograničen u njegovom pravu vlasništva koja se sastoji u novčanoj tražbini utvrđene pravomoćnom presudom i da mu je to aktima i radnjama tijela tužene koja su se tijekom različitih postupaka u kojima se provjeravala pravna utemeljenost tih akata i radnji pokazala neosnovanim nametnut prekomjerni pojedinačni teret jer mu u interpretaciji propisa nije priznat nikakav kompenzatorni mehanizam za de facto eksproprijaciju koja je trajala nerazmjerno dugi niz godina zbog eventualno neosnovanih privremenih mjera u sklopu kaznenog postupka na čiju dinamiku kao treća osoba nije mogao utjecati.

5. Naime, da bi miješanje u vlasništvo bilo ustavno i konvencijski dopustivo, mora udovoljiti svim zahtjevima koji proizlaze iz testa opravdanosti miješanja u pravo vlasništva (zakonitost miješanja, legitimni cilj miješanja, pravedna ravnoteža suprotstavljenih interesa i izostanak prekomjernog pojedinačnog tereta).

6. Upravo je u posljednjem elementu testa pravične ravnoteže i izostanka prekomjernog pojedinačnog tereta bit stvari.

7. Ovo jer se, prema usvojenoj i stabilnoj judikaturi ESLJP u vezi Protokola 1 čl. 1. EKLJP (pravo na mirno uživanje vlasništva) koju slijedi i USRH u interpretaciji čl. 48. Ustava RH, pravo na realno dostupnu kompenzaciju zbog miješanja u vlasništvo, prosuđuje kao uvjet pravične ravnoteže prilikom miješanja.

Pa je tako u predmetu James v. UK (1986.) zauzeto sljedeće paradigmatsko stajalište u vezi prava na naknadu štete zbog miješanja javne vlasti u pravo vlasništva:

„Kad je riječ o članku 1. Protokola 1. EKLJP., zaštita prava vlasništva koju on pruža bila bi u velikoj mjeri prividna i nedjelotvorna da ne postoji bilo kakvo ekvivalentno načelo. Jasno je, stoga, da su uvjeti za naknadu štete materijalni u prosudbi poštuje li osporeno zakonodavstvo pravednu ravnotežu između različitih interesa o kojima je riječ i, osobito, nameće li ono nerazmjeran teret za podnositelja.“

Revd 849/2024-2-1

Kompenzaciju kao uvjet pravične ravnoteže kod zadiranja u pravo vlasništva, ESLJP osobito naglašava i u predmetima Holy Monasteries v. Grčke (toč. 71.), Platakou v. Grčke (toč. 55.), Osmanyan & Amiraghyan v. Armenije (toč. 63.) pa je očito da se radi o općem mjestu konvencijske judikature.

Međutim, u konkretnom slučaju je pravnom interpretacijom realno dostupna kompenzacija kao konvencijski uvjet pravične ravnoteže kod zadiranja u vlasništvo tužitelja čini se potpuno je uskraćena.

8. Po mojoj ocjeni ovaj predmet je prilika Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da dade odgovor je li došlo do povrede ustavnog prava na mirno uživanje vlasništva ako se država koristi svim pravnim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju da bi osujetila ili odgodila ostvarivanje tražbine tužitelja kada su u konačnici sva ta sredstva, postupci i radnje ocjenjeni pravno neutemeljenim.

9. Ovo stoga što pravna shvaćanja sudova nižeg stupnja propuštaju uzeti u obzir da, u konkretnom slučaju, „ispunjenje“ nikada nije polučilo ikakav efekt jer tužitelj sve do ukidanja privremenih mjera nikad nije primio dugovana novčana sredstva.

10. Dakle , bilo bi potrebno kroz meritornu odluku ovog suda utvrditi radi li se u ovom slučaju o postupku kontinuirane eksproprijacije, prvo kroz stečaj, a zatim kroz neosnovane privremene mjere u neosnovano vođenom kaznenom postupku, tužitelj nikada nije niti doveden u poziciju da stvarno i konkretno upotrijebi novčana sredstva na koja ima pravo i ima li pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi.

11. Potreba da se ovaj sud meritornom odlukom izjasni o pitanju povrede ustavih prava tužitelja slijedi i iz odluke ustavnog suda u predmetu U-III-3455/2017 od 22. studenog 2018.gdje je US utvrdio povredu ustavnog jamstva vlasništva podnositelju kojeg su redovni sudovi odbili obeštetiti zbog lišenja vlasništva tijekom kaznenog postupka smatrajući da:

„Neovisno o jasnom i nedvojbenom općem interesu države da pribavlja i osigurava predmete koji mogu biti korišteni kao dokaz u kaznenom postupku, osporenom mjerom podnositelju je nametnut prekomjerni teret jer za dugotrajno i višegodišnje privremeno oduzimanje svojeg vozila nije dobio nikakvu naknadu štete unatoč tome što je u konačnici pravomoćnom kaznenom presudom oslobođen od optužbe da je tim vozilom počinio kazneno djelo(…)Zaključno, presuđujući da podnositelj ustavne tužbe u okolnostima razmatranog slučaja nema pravo na nikakvu naknadu štete, sudovi su ignorirali ustavni i konvencijski zahtjev za postizanjem pravedne ravnoteže između općeg interesa države i zaštite imovinskih prava podnositelja.“

Ista stajališta utemeljena na istim konvencijskim i ustavnopravnim principima je USRH zauzeo predmetima U-III-36100/2009 od 4.11.2014., U-III-5792/2011 od 6.6.2014., U-III-1192/2005 od 25.9.2008., U-III-195/2006 od 18.6.2008., U-III- 647/2006 od 6.7.2010.

Revd 849/2024-2-1

12. Pored toga vodeći računa o tome da je u žalbi tužitelj isticao argumentaciju – da bi se u konkretnom slučaju radilo o povredi prava vlasništva jer da je tužitelju nametnut prekomjerni pojedinačni teret u vidu sedmogodišnje eksproprijacije osujećenjem ispunjenja bez ikakve naknade, a da je taj argument ostao je bez odgovora u drugostupanjskoj odluci iako se radi o suštini žalbene argumentacije.

13. Na taj način je po mom sudu povrijeđeno i tužiteljevo pravo na pravičan sudski postupak iz čl. 29. st. 1. Ustava RH u dimenziji prava na obrazloženu sudsku odluku i odgovor na bitan argument stranke prema shvaćanjima ustavnih i konvencijskih standarda USRH i ESLJP u Strasbourgu zauzetim u predmetima Ruiz Torija v. Španjolske i Hiro Balani v. Španjolske, fokusiranim upravo na problematiku izostanka obrazloženja kao direktne povrede čl. 6. st. 1. EKLJP kao i s time suglasnim odlukama USRH U-III/2097/2007 i U-III/2494/2008.

14. Stoga vodeći računa o okolnostima ovog spora te sadržaj odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a prema mom skromnom pravnom shvaćanju tužitelji su učinili vjerojatnom da su se ostvarili uvjeti da se u ovom postupku dopusti podnošenje revizije, jer se pitanje ocjene povrede ustavnih prava i prava koja jamči EKLJP ocjenjuje u svakom, konkretnom predmetu ovisno o specifičnim okolnostima svakog predmeta i u tome se ovaj razlog za dopuštenje revizije bitno razlikuje od razloga iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a gdje se dilema" dopustiti ili nedopustiti podnošenje revizije" veže ne samo uz pitanje konkretnog spra već i univerzalni značaj intervencije najvišeg suda Republike Hrvatske.,

15. Upravo zbog drastičnih okolnosti ovog slučaja, smatram da je iz gore navedenih razloga u ovom predmetu trebalo dopustiti podnošenje revizije zbog egzistencije razloga iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

16. Molim da se ovo mišljenje dostavi strankama uz odluku ovog suda i objavi na mrežnim stranicama.

Zagreb 9. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30866-26965

Kontrolni broj: 0d00d-96e63-f3281

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.