REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1122/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Danijel Bolfan, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu i 2. tuženika Grada Novalje, Novalja, Trg dr. Franje Tuđmana 1, OIB 85290822507, kojeg zastupa punomoćnik Miran Zorica, odvjetnik u Zadru, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-358/2023-2 od 4. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-315/2019-49 od 14. ožujka 2022., na sjednici održanoj 21. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-358/2023-2 od 4. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-315/2019-49 od 14. ožujka 2022., postavljajući šest pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. U stvarnopravnom tužbenom zahtjevu po vlasničkoj tužbi gdje tužitelj prvenstveno traži povrat posjeda nekretnine u svom vlasništvu, a tek podredno traži da mu se isplati naknada za oduzeti posjed pod uvjetom i ukoliko tuženik dokaže da nije moguće vratiti posjed nekretnine/da se protivi vraćanju, za pitanje zastare tog obveznopravnog kumuliranog zahtjeva primjenjuju li se pravila o traženju naknade iz postupka izvlaštenja ili opći zastarni rok Zakona o obveznim odnosima?

2. Može li zastarni rok za isplatu naknade vlasniku po pravilima izvlaštenja teći u situaciji kada postupak izvlaštenja nije proveden niti je doneseno ikakvo rješenje o naknadi vlasniku?

3. Je li prijenos prava svih potraživanja na drugog suparničara koji je postao jedini vlasnik svih nekretnina koje su predmet postupka, dakle i stvarnopravnog i obveznopravnog zahtjeva, opravdan i svrsishodan razlog za dopuštenje subjektivne preinake tužbe kada se ne mijenja činjenična niti pravna osnov tužbe niti tužbenog zahtjeva?

4. Može li privatno vlasništvo postati javno dobro bez provedenog postupka po važećim propisima kojima je izričito propisana posljedica oduzimanja privatnog vlasništva (postupak izvlaštenja) i bez ikakvog sudjelovanja privatnog vlasnika, odnosno je li oduzimanje privatnog vlasništva bez ikakvog zakonom propisanog postupka i sudjelovanja vlasnika-jednostranim zapisnikom javnog tijela- ništetno pri čemu su niži sudovi dužni na takva pitanja paziti po službenoj dužnosti?

5. Čini li prvostupanjski sud bitnu povredu postupka kada ne donese presudu u odnosu na potpuni postavljeni tužbeni zahtjev već samo na dio istoga, bez obzira je li dopustio ili nije preinaku tužbenog zahtjeva?

6. Je li pravo vlasništva privatne osobe, formirano od strane privatne osobe i upisano u zemljišne knjige na ime te osobe više od 20 godina jače od prava vlasništva upisanog u korist javnog tijela bez ikakvog zakonito provedenog postupka te bez činjenja vidljivim ikakve promjene uslijed takvog ''postupka'' u zemljišnoj knjizi privatne osobe?“

1.2. Tužitelj u odnosu na postavljena pravna pitanja nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Tužitelj je naveo da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i to pravo vlasništva.

3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije 2. tuženik predlaže isti odbaciti.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

5.1. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

6. Međutim, uz to što su postavljena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime nije navedeno niti je tužitelj dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tužitelj izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

7. Stoga, pitanja iz prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

8.1. Nadalje, odredbom čl. 385 a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8.2. Tužitelj navodi da su niži sudovi u pobijanim presudama počinili niz bitnih povreda postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu prava privatnog vlasništva tužitelja zajamčenog Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer da su razlozi o odlučnim činjenicama koje niži sudovi navode u obrazloženjima svojih presuda apsolutno kontradiktorni ispravama u spisu, važećim propisima, javnim očevidnicima i nemaju uporište niti u jednom materijalnom dokazu. Štoviše, tvrdi da niti jedna od pobijanih presuda nižih sudova ne sadrži uopće materijalno pravu na temelju kojeg su te pobijane presude donesene.

8.3. Obveza suda na obrazlaganje odluke i pažljivog ispitivanja navoda stranke ima osobitu važnost i to ne samo kad je u pitanju korištenje prava na djelotvoran pravni lijek (članak 18. Ustava), već i iz razloga što predstavlja povredu časti i dostojanstva subjekata o čijim se pravima i obvezama odlučuje. Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti nižestupanjskih odluka ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Nižestupanjske odluke donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona nižestupanjski sudovi obrazložili su na valjan i prihvatljiv način, pri čemu se tužitelju ukazuje da su nižestupanjski sudovi na temelju izvedenih dokaza i geodetskog vještačenja utvrdili da sporna nekretnina čija se predaja u posjed traži ima status javnog dobra u općoj uporabi u smislu čl. 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99,22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP), te obzirom da je do upisa javnog dobra u općoj uporabi došlo još 2010., a nakon što je cesta privedena namjeni te više nije bilo moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed te nekretnine, to je tužba od 31. kolovoza 2018. kojom tužitelj potražuje naknadu vrijednosti nekretnine podnesena izvan zastarnog roka, a koje pravno shvaćanje je podudarno s ustaljenom praksom revizijskog suda izraženom u cijelom nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev x-457/2012 od 25. rujna 2012., Rev-1699/2016 od 5. veljače 2020., Rev-673/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev- 1032/2022-2 od 11. listopada 2022. i dr.).

8.4. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna i tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo vlasništva.

9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa